|
Sveti Martin I., papa i mučenik († 655/6)
Upravljao je Božjom Crkvom od godine 649. do 656., a spomendan mu se po obnovljenom kalendaru slavi danas.
Sveti Martin, papa, rodio se u Todi, u Umbriji. Upisan je među rimske klerike, a godine 649. izabran za papu. Bio je to čovjek energična značaja, a prije izbora za papu bio je jedno vrijeme apokrizijar, to jest poslanik u Carigradu. Čim je postao papa, odmah je u listopadu 649. održao dobro posjećenu Lateransku sinodu. U njezinu radu uz druge živo su sudjelovali palestinski biskup Stjepan od Dora te brojni grčki monasi. Nakon prethodnih savjetovanja na pet zasjedanja osuđen je monoteletski nauk, koji je učio da je u Kristu samo jedna volja. U ispovijesti vjere i u 20 kanona razvijen je nauk o dvije volje i energije u Kristu, koje odgovaraju njegovoj božanskoj i ljudskoj naravi. Papa Martin I. neumornom revnošću nastojao je da budu posvuda prihvaćeni zaključci te važne sinode, koja je na Zapadu brzo zadobila velik ugled. Time je došao u sukob s crkvenom politikom cara Konstansa II., koji je bio unuk cara Heraklija, a vladao je bizantskim carstvom od godine 641. do 668. Još za vrijeme zasjedanja Lateranske sinode bizantski namjesnik Olimpije nastojao se domoći Pape, koga je smatrao nezakonitim, jer nije zatražio potvrdu svoga izbora. Svoj naum nije tada mogao ispuniti jer je, navodno, bio prestrašen čudom. Tada se s Papom izmirio. Papa Martin I. bio je u sporazumu s Olimpijem kad se taj na čelu svojih četa proglasio neovisnim o bizantskom carstvu. Tek nakon njegove smrti, kad je došao na vlast novi namjesnik Kalliopa i s velikom vojskom krenuo na Rim da nakon pobune ponovno uspostavi carsku vlast, mogao se u djelo provesti i carski nalog.
Bolesni Papa uzalud je zatražio utočište u svojoj biskupskoj crkvi, 17. lipnja 653., jer je bio zarobljen te odveden na otok Naxos, a potom u Carigrad. Tu su s njime postupali na najsramotniji način. Budući da je Papa dulje vremena bio u sporazumu s pobunjenikom Olimpijem, poveden je protiv njega postupak kao protiv veleizdajnika. Papin pokušaj da se u sudskom procesu povede razgovor i o vjerskim pitanjima bio je grubo osujećen. Govorili su mu: "Ne iznašaj sada stvari koje se odnose na vjeru, već te sada preslušavamo zbog veleizdaje." Neposredno poslije toga izrečena mu je smrtna kazna. U sudsku dvoranu uljezli su krvnici, svukli mu pontifikalne haljine, a oko vrata okovali ga željezom. Napola gola vukli su ga ulicama carskoga grada dok ga nisu odveli u Diomedovu tamnicu. Papa se jedva mogao uspinjati strmim stepenicama koje su vodile u tamnicu. Tu ga je zateklo pomilovanje od smrtne kazne koje mu je u cara izmolio umirući patrijarh Pavao. Martin I. tada bi radije dao prednost smrti da se oslobodi teških muka i poniženja. No ipak sve te muke nisu ga mogle slomiti. 17. ožujka 654. odveden je u progonstvo na Kerson na Crnome moru, gdje ga je smrt 16. rujna 655. ili možda 13. travnja 656. oslobodila muka. Crkva ga štuje kao mučenika. Istočna Crkva slavi ga 13. travnja, a sada na isti dan i zapadna.
Malo pred smrt Martin I. iz svoje zapuštenosti na rubu tadašnjega civiliziranoga svijeta na poluotoku Krimu gorko se potužio u jednom pismu: "Čudio sam se i još se čudim nad ravnodušnom nesmiljenošću svih onih koji su mi nekoć pripadali i mojih prijatelja i bližnjih, što su me u mojoj nesreći tako posve zaboravili i što uopće ne žele znati da li još živim ili ne živim." Papa je naročito trpio zbog toga što ga je i rimski kler ostavio posve na cjedilu. Taj je kler pokleknuo pred državnom vlašću i pod carskim pritiskom te još za njegova života izabrao novog papu Eugena I.
Promatrajući svece i njihovu potpunu okrenutost prema Gospodinu, pa i onda kad je to bilo teško i kad im je izgledalo kao da su ostavljeni i napušteni, dozovimo si u pamet riječi Joela proroka: "Al' i sada - riječ je Jahvina - vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer je nježnost sama i milosrđe, on se nad zlom ražali" (Jl 2,12-13).
Sveti Martin I. i svi ostali sveci nišu bili u Božjim rukama samo pasivno oruđe, već su sa slobodno prihvaćenom vjerom i poslušnošću surađivali na spasenju čovjeka.
Sveti Karpos, Papylos i Agatonike, mučenici
Kad bismo se zaustavili samo na grčkim imenima ovih svetih pergamskih mučenika, koja nam zvuče tako strano i nepoznato, onda bismo vrlo lako upali u napast da odmahnemo rukom i kažemo da nas oni baš ništa ne zanimaju jer nemaju nikakve veze s našim stvarnim životom, s problemima koji danas naš naraštaj muče i razapinju. Popuštanje toj napasti bilo bi ipak štetno jer nam baš ti vremenski i prostorno daleki mučenici svojim kršćanskim držanjem imaju mnogo toga reći. Kad ih pobliže upoznamo, uvjerit ćemo se da se isplatio trud čitanja i razmišljanja o njima. Pođimo, dakle, hrabro na hodočašće k njima u daleko vrijeme i u daleki kraj!
Gotovo u isto vrijeme kad je u Smirni u Maloj Aziji, današnjoj Turskoj, u dubokoj starosti poginuo na lomači slavni biskup sv. Polikarp, poginuše u Pergamu mučenici koje želimo upoznati. Bilo je to u drugoj polovini drugog stoljeća. Grad Pergam ili Pergamon bio je tada kula poganstva u Maloj Aziji. To znamo iz Knjige otkrivenja sv. Ivana, apostola, koji, obraćajući se biskupu u Pergamu, piše: "Znam gdje prebivaš - ondje gdje se nalazi sotonino prijestolje" (Otk 2,3). Karpos je bio biskup Gurdosa, a Papylos đakon iz Thyatire u Lidiji. Obojica su poginula kao mučenici zbog javnog i odlučnog ispovijedanja kršćanske vjere.
Ovdje će biti dobro da nešto naučimo. Nerijetko sam se susreo s ljudima koji su htjeli saznati što više podataka o životu starih svetaca, osobito mučenika. Kad sam im rekao da o pojedinom svecu znamo jedino da je poginuo kao mučenik, bili su nekako razočarani. Ja sam naše neznanje o njima nastojao opravdati činjenicom da su tijekom vremenâ, osobito krvavih progona, pa kasnije seobe naroda, propali mnogi pisani dokumenti i tako se izgubiše tragovi o njihovu životu. No to je samo djelomično istina. Prvo je kršćanstvo bilo posve drugog mentaliteta nego što je naš. Njega nije toliko kao nas zanimao mučenikov, kršćaninov, svečev zemaljski život, već mučeništvo i smrt. Zato većina starih zapisa gotovo isključivo govore o mučeništvu, dok o drugim biografskim podacima nema ni riječi ili samo vrlo malo. "Na takav način predavati povijest svetaca odgovaralo je duhovnosti mladoga kršćanstva. Držalo se da prolazno ljudsko nije vrijedno prenašanja na buduća pokoljenja. Zajednica je kršćana živjela u jednoj posve novoj, od Božjega Duha zahvaćenoj, stvarnosti pa su zato datumi zemaljskoga života za njih imali značenje jedino u mjeri njihove prozirnosti, propustljivosti prema vječnom i neprolaznom. U takvu gledanju na stvarnost svaki je kršćanski život velik i odlučujući vrhunac pronalazio u smrti, to jest u načinu kako je Kristov učenik svladao posljednji i neizbježni preokret svoga života, kako je u hrabroj vjeri prošao kroz tamna vrata k obećanom Božjem kraljevstvu. Tko je poginuo kao Kristov mučenik, o njemu se dosta znalo da je njegova smrt njegovu životu udarila odlučujući pečat, a sve ostalo kao nevažno prepuštalo se da potone u ništavilo" (O. Hagemeyer).
To su eto razlozi zašto o životu ovih pergamskih i mnogih drugih mučenika tako malo znamo. Često ne znamo pobliže ni o razlozima koji su ih doveli do mučeništva. Mučeništvo svetog Karposa, Papylosa i Agatonike zbilo se za vladavine cara Marka Aurelija, toga filozofa koji je pomoću stoičke filozofije htio obnoviti staru slavu Rimskoga Carstva pa je zato i kršćane koji su ispovijedali drugi pogled na svijet slao u smrt. Žrtva takva nepravednoga stava prema kršćanima bili su i pergamski mučenici. Grad Pergam je na Istoku prednjačio u mržnji i progonstvu na kršćane. U njemu je već na prijelazu prvog u drugo stoljeće poginuo kao mučenik Antipas. O tome piše sveti Ivan u Otkrivenju biskupu Pergama ovako: "Znam da čvrsto držiš moje ime i nisi se odrekao vjere u mene ni u vrijeme kad je moj vjerni svjedok Antipa ubijen kod vas - tamo gdje prebiva sotona" (Otk 2,13).
A sada ukratko iznesimo izvještaj o mučeništvu naših svetih mučenika. Kad je rimski prokonzul pokrajine Azije po svojoj dužnosti boravio u Pergamu, pred njega su zbog kršćanske vjere predvedeni Karpos i Papylos. Prokonzul se po rimskom službenom običaju svečano uspeo na sudačku stolicu i započeo saslušavanje.
- "Kako se zoveš?"
Karpos je odgovorio: "Moje je glavno ime kršćanin. No, ako želiš saznati moje svjetovno ime, onda znaj da se zovem Karpos."
- Prokonzul: "Znaš li ti za naloge uzvišenog cara po kojima valja štovati bogove koji svime upravljaju. Zato vam savjetujem da stupite naprijed i prinesete bogovima žrtvu."
Karpos je odbio ponudu ne htijući zanijekati svoje kršćansko ime i uvjerenje te odvratio: "Prestani kipove bogova obasipati počastima! Oni se ne mogu obraniti i bespomoćni su kad ih psi i gavranovi onečiste svojom nečisti."
Kad je prokonzul uvidio da je sav njegov napor bio ututanj, dao je svetoga mučenika objesiti i željeznim šipkama izmrcvariti. Sveti je mučenik posljednjim silama ponavljao: "Kršćanin sam!" I tako je pružio nepokolebljivo svjedočenje za svoju kršćansku vjeru.
Tada se prokonzul obratio Papylosu. Taj je na pitanje da li ima djece odgovorio ovako: "Da, s Božjom milošću imam ih mnogo. U svakoj pokrajini i u svakome gradu imam djece u Bogu." Pri tom je mislio na sve one što ih je kao putujući đakon i propovjednik pridobio za Krista i tako ih duhovno rodio.
Nakon čarkanja riječima prokonzul je otresito zaključio: "Hoćeš li žrtvovati bogovima? Ili što namjeravaš?" Papylos je odgovorio: "Od svoje mladosti Bogu služim i nikad nisam žrtvovao likovima bogova. Kršćanin sam i više ti nije potrebno o meni znati. Ja ne znam reći ništa veće i ništa ljepše." Na to je i on predan na slične muke u kojima se junački ponio.
Prokonzul, vidjevši toliku postojanost svetih mučenika, dao ih je još žive spaliti. Prvi je izgorio Papylos. Tada je došao na red Karpos. On se od radosti smijao. Okupljeni oko njega bili su od čuđenja izvan sebe te ga upitali: "Što to znači? Čemu se smiješ?" A on je odvratio: "Vidio sam Gospodinovu slavu i obradovao sam se, pogotovo što ću vas se riješiti te neću imati nikakva udjela u vašoj zloći." - O. Hegemeyer lijepo tumači mučenikovo viđenje. On kaže: "Krist je svetom mučeniku usred njegovih muka bio prisutan te mu udijelio blaženo iskustvo da su mu u njegovoj posljednjoj borbi već otvorena nebeska vrata." Kad su plamenovi lomače zahvatili mučenika Karposa, on je još na glas izustio: "Gospodine Isuse Kriste, Ti znaš da sve to trpim poradi Tvoga imena!" A prema grčkom tekstu izvještaja o njegovu mučeništvu izrekao je i ovo: "Hvaljen bio, Gospodine Isuse Kriste, Božji Sine, da si se meni grješniku udostojao dati udio u mučeništvu!" I tako su posljednje mučenikove riječi, prije nego je predao duh Bogu, bile ne samo molitva, već i predivna ispovijest vjere.
Ta je ispovijest bila zarazna jer se odmah dogodilo nešto neobično. Jedna od prisutnih žena po imenu Agatonike doživjela je na nama neprotumačiv način nešto od one svjetlosti što ju je vidio Karpos. To je za nju bio znak da Bog i nju zove na mučeništvo. Stoga je uskliknula povišenim glasom: "Ta je gozba i za mene pripremljena! I ja moram sudjelovati u takvoj svečanoj gozbi!" O svome kraljevstvu kao o gozbi Isus je više puta govorio. "Zato vam velim da će mnogi doći s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom" (Mt 8,11). "Blago onomu koji bude na objedu u kraljevstvu Božjem!" (Lk 14,15). No Isus je naznačio i put kojim se dolazi na tu svečanu nebesku gozbu. To je križ i mučeništvo. Zato je i postavio Zebedejevim sinovima pitanje: "Možete li piti kalež koji ću ja piti? Ili primiti krštenje koje ću ja primiti?" (Mk 10,38). Sveta je žena Agatonike to odmah shvatila i prihvatila ponuđeni put.
Svjetina se čudila da ta žena tako hrabro polazi u smrt ostavljajući za sobom sina kao siroče. Čak su joj govorili da bi morala imati samilosti s njime. A sveta je žena, vođena posve drugom logikom, odgovorila: "Ima Bog. On je dosta moćan da mu pomogne. On vodi brigu za sve. A ja sam spremna." Kad su je objesili i pod njom potpalili vatru, Agatonike je molila: "Gospodine, Gospodine, Gospodine! Pomozi mi! U Tebi sam pronašla svoje utočište!"
Prisutni kršćani, zadivljeni junaštvom svetih mučenika, pokupili su njihove posmrtne ostatke, čuvali ih i štovali kao svetinju. Zanimljivo je te stoga napominjem da su izvještaj o mučeništvu ovih svetih pergamskih mučenika proučavali mnogi veliki učenjaci novijeg vremena kao što su: Aubé, Haranck, Delehaöe, Franchi de Cavalieri i Lietzmann.
Sveti Hermenegildo, kralj i mučenik (550-585)
U Tarragoni poginuo je 13. travnja 585. u dobi od samo 35 godina kraljević Hermenegildo. O njegovu životu i mučeništvu s više ili manje kritičnosti pisali su: Ivan, opat Biclara, a kasnije biskup u Geroni, zatim slavni povjesničar sv. Grgur iz Toursa u svojoj Povijesti Franaka, sv. Grgur Veliki u svojim glasovitim Dijalozima, sv. Beda Časni, Pavao \akon i drugi. Problem je mučeništva sv. Hermenegilda u tome da li se kao uzrok njegove smrti radilo o posve političkoj stvari ili o vjeri. Pobijedilo je drugo mišljenje pa je mučenikov blagdan odobrio papa Siksto V. godine 1586. Urban VIII. godine 1636. proširio je svečev blagdan na čitavu Crkvu, dakle i izvan granica Španjolske, te sam sastavio himne njemu u čast. Njegov blagdan slave i Grci i Armenci.
Hermenegildo se rodio oko godine 550. Njegov je otac kao moćni zapadnogotski vladar svladao svoje protivnike i sam postao kraljem Španjolske. Svoga sina prijestolonasljednika oženio je s franačkom princezom Ingundis, koja je bila pravovjerna katolikinja, dok su Vizigoti, tj. zapadni Goti, skupa sa svojim kraljem bili arijanci, nijekatelji Kristova božanstva. Leovigildova druga žena Goeswintha htjela je pošto-poto svoju snahu pridobiti za arijanstvo. Ona se od toga odlučno branila, a na njezinu je stranu i obranu ustao i muž joj Hermenegildo.
Da nekako izbjegne trzavice na kraljevskom dvoru i u kraljevskoj obitelji kralj je Leovigild predao sinu namjesništvo nad jednim dijelom kraljevstva sa sjedištem u Sevilli. To je za kraljicu Ingundis bilo spasonosno jer je u Sevilli u svetom biskupu Leandru našla moćnog zaštitnika, savjetnika i prijatelja. Biskup je izvršio snažan utjecaj i na Hermenegilda pa je i on prihvatio pravovjerno kršćanstvo. I sad je došlo ono što će dovesti do tragedije, ako to smijemo tako zvati. Hermenegildo je u silnoj revnosti htio da čitavu Španjolsku učini katoličkom te iz nje iskorijeni arijanstvo. No već kod prvih pokušaja naišao je na oštar otpor svoga oca Leovigilda. Taj je brzo uvidio da vjerski rascjep u kraljevstvu ne može ostati bez vanjskih političkih posljedica. Zato je odlučno zatražio od sina da se vrati natrag arijanstvu. Mladi je kraljevski namjesnik reagirao tako da se proglasio neovisnim kraljem te, u znak svoje neovisnosti, počeo kovati i vlastiti novac. Za sebe je pridobio dio plemstva koje se osjećalo katoličkim, a i saveznike izvan Španjolske, koji nisu mogli zaboraviti poraze što su prije dvadesetak godina pretrpjeli od Leovigilda. I tako je čitava stvar s vjerske bila prebačena na političku razinu.
Kralj Leovigild je reagirao izravnim napadom na katoličku hijerarhiju u zemlji. Mnogi su biskupi bili prognani, a imanja im zaplijenjena. Katolicima, pak, vjernicima kralj je učinio neke ustupke ne bi li ih tako na miran način i više milom nego silom pridobio za arijanstvo. U tome je, na žalost, imao i uspjeha. A tada je ipak došlo do otvorenog sukoba. Hermenegildo je bio izdan, zatvoren te lišen svih svojih kraljevskih prava. A to je za njega postala najveća šansa njegova života. Ako se vrati arijanizmu, kralj će mu vratiti slobodu. Hermenegildo je ipak odbio takvu ponudu te ostao postojan u svojoj vjeri. Osuđen na smrt te izmučen tamnovanjem Hermenegildo je morao izdržati još jednu kušnju. Otac mu je poslao s pričešću arijanskoga biskupa. Napast je za zatvorenika bila velika, jer je kroz duge mjesece tamnovanja bio lišen pričesti, te najveće utjehe i okrjepe naše vjere. Upoznao je klopku koja mu se podmeće te odbio arijansku pričest. To je pak zapečatilo njegovu sudbinu. Rasrđeni je otac poslao u tamnicu krvnika koji je Hermenegildu 13. travnja 585., baš na samu Veliku subotu, odrubio glavu. On je radije izabrao mač i smrt nego arijansku pričest i u tome je njegova veličina. Umro je za vjeru.
Otac se kasnije pokajao što je tako postupio prema sinu, no ipak nije prihvatio katoličko pravovjerje. Ostao je i dalje arijanac. Na samrti je predao kraljevstvo sinu Rekaredu, preporučivši ga sv. Leandru iz Seville da ga obrati kako je to učinio i s Hermenegildom. Rekared je nepune 4 godine nakon bratove smrti prihvatio s čitavim kraljevstvom katoličko pravovjerje i tako je Hermenegildova žrtva vrlo brzo urodila plodom. Katolička Španjolska svetoga Hermenegilda ubraja među svoje velike zaštitnike. On je svojom mučeničkom smrću utro put katoličkom pravovjerju na Iberskom poluotoku, koji mu je ostao vjeran sve do danas.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
