|
29. travnja
Sveta Katarina Sienska, crkvena naučiteljica
(1347-1380)
Katarina Sienska uz Tereziju Avilsku prva žena, proglašena naučiteljicom Crkve, od mnogih je smatrana mističarkom i sveticom, kod koje je izvanredno naglašena ljubav prema Kristu i Crkvi. Dominikanac A. Walz naziva je ličnošću "koja proživljava svoju vjeru u kristocentričnosti i mistici Crkve". Činila je to u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u XIV. stoljeću, kad su pape stolovali u Avignonu te bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama. Doživjela je i zapadni raskol, kad je Crkva imala dvojicu papa.
Katarina se rodila kao blizanka s još jednom sestrom 25. ožujka 1347. u Sieni, a bila je 25. dijete u svojih roditelja. U ovo bi se danas, u doba straha od velikog broja djece, valjalo ozbiljno i duboko zamisliti. Da Katarinini roditelji nisu bili velikodušni u rađanju te da su se u bračnim odnosima služili nedopuštenim sredstvima, Italiju, svoju domovinu, Crkvu, svoju majku pa i čovječanstvo lišili bi jedne velike duše. Bog je baš nju, dvadeset i petu u oca i majke, odabrao za velike i izvanredne stvari. Katarinin otac Giacomo Benincasa bio je skroman i pobožan čovjek, a po zanimanju proizvođač boja. Mati joj Lapa bila je isto tako pobožna, no vrlo temperamentna i ne baš uvijek uravnotežena žena. U obitelji je vladalo posve kršćansko ozračje jer se na misu išlo svaki dan. Katarinu je još kao malo dijete, čim je došla do uporabe razuma i prvih spoznaja, neobično, upravo magično privlačila crkva i sve što se u njoj zbiva. U njezinom rodnom gradu Sieni bili su u crkvenom i pastoralnom životu naročito aktivni dominikanci. Katarinu je Bog već od najranije mladosti vodio izvanrednim putem pa je djevojčica već sa 6 godina života imala na cesti svoj prvi zanos i neko viđenje.
Kad je Katarini bilo 15 godina zadesila ju je vrlo velika bol. Umrla joj je najdraža sestra Bonaventura. To ju je toliko potreslo da je odlučila prekinuti sa svijetom te se pridružiti mantelatama, dominikanskim trećoredicama, kojih je u Sieni bilo stotinjak. Majka se tome vrlo protivila jer joj je već bila našla pristala zaručnika. Katarina je bila vrlo odlučna djevojka pa je svoju odluku o izboru zvanja provela u djelo. Postavši mantelata dan je provodila u crkvi gostinjca nedaleko od katedrale ili u jednoj sobici na mansardi. Jednog je dana uz privolu svog ispovjednika ošišala i bujnu kosu i tako još više pokazala odlučnost u koracanju na izabranom putu. A na taj je način učinila kraj prigovaranju i zanovijetanju svoje majke koja joj je htjela pripremiti drugi životni put.
U 19. godini života Katarina je u mističnom zanosu doživjela svoje zaruke s Kristom postavši tako Njegova zaručnica. Kao uspomenu na te zaruke vidjela je uvijek na svom prstu vrlo lijep prsten, koji je drugima bio nevidljiv. Ona ga je opisala najdivnijim bojama. U jednom joj je viđenju Isus naložio da se posveti apostolatu i tako njezinu, prilično skrovitu, životu dođe kraj. Deset posljednjih godina života provest će, tako rekuć, na putovanjima. Borila se za politiku pomirenja među gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu u Crkvi. Poklik: "Pace, pace!" - Mir, mir!, vodio ju je u Firenzu, Pisu, Luccu, Rim, Napulj i u Francusku sve do Avignona.
Godine 1374. harala je po Italiji kuga i Katarina se dade na dvorbu jadnih bolesnika. Mnogima je svojom molitvom vratila natrag željeno zdravlje, a njezin je hrabri primjer potaknuo i druge da pomažu bolesnicima. Ona je svima ulijevala pouzdanje.
U želji da se što više suobliči Kristu patniku čeznula je za Njegovim ranama, da ih nosi kao prije nje sv. Franjo Asiški. Gospodin je uslišao njezinu molbu. Nalazeći se 1. travnja 1375. u crkvi Sv. Katarine u Pisi, a primivši svetu pričest, zadobi pet rana na rukama, nogama i prsima. Bilo je to dok se molila pred raspelom Giunta Pisana. Tada je osjetila kako iz Raspetoga izlaze sjajne zrake, koje joj u tijelo urezaše rane. Nešto slično što sv. Franjo Asiški prije nje doživi na Alvernu. I sada je njezino poistovjećenje s Kristom, za kojim je toliko čeznula, bilo dovršeno.
Vrativši se 20. lipnja malo u svoju rodnu Sienu bila je uz nekog nepravedno osuđena na smrt. Kasnije će u jednom pismu sama pripovijedati Rajmundu od Capue kako je taj siromašni osuđenik, Nikola di Tuldo, svetački završio svoj život. To je pismo jedno od najljepših što ih svetica napisa.
Rekli smo da je Katarina mističarka Crkve, a time smo htjeli reći da je kao malo tko u svome duhovnom životu i molitvi nosila sve muke i probleme Crkve kojih je u njezino doba bilo vrlo mnogo. No ona nije ostala samo kod mistike, već je prešla i na akciju. Zato je 18. lipnja 1376. s dvadesetoricom svojih sljedbenika pošla u Avignon k papi Grguru XI. da ga sklone i upravo moralno prisili na povratak u Rim. Već prije susreta s njime poslala mu je nekoliko vrlo energičnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom Pape u sjedište njegove biskupije. Katarina se s Papom sastala tek u rujnu 1376. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim i tako se dokončalo 70 godišnje avignonsko prebivalište papâ, koje Talijani nazvaše "babilonskim sužanjstvom".
G. 1377. Katarina je u svom rodnom gradu osnovala samostan, u kojem je rijetko boravila, jer je gotovo stalno bila na putovanju. I u tome je velik paradoks njezina života: najviša mistika povezana s najvećom vanjskom aktivnošću i stalnim putovanjima. Tako je po drugi put putovala u Firenzu, koju je Papa udario interdiktom, crkvenom kaznom s neugodnim posljedicama. Ondje ju je svjetina dočekala s uzdignutim pesnicama i prijetnjama. No ona je svjetini mirno pošla ususret kao Krist u Getsemaniju pred svoje neprijatelje, i to upravo njegovim riječima: "Da, to sam ja! A moje prijatelje pustite da odu u miru!" I ništa joj se nije dogodilo. Ona se kasnije tužila što joj je na taj način izmakla mučenička palma.
Godine 1377. počela je diktirati i svoje glavno djelo, zvano Dijalog. To je prikaz mističnoga puta koji nije tako jasan i precizan kao onaj što će ga kasnije opisati sv. Terezija Avilska. Osnovna je tema Dijaloga da je Krist Gospodin most, koji postavi Božje milosrđe nad buntovnim svijetom. Samo preko toga mosta vodi put u spasenje. Krist je postao i stepenište, a poziva nas da se preko njega uspinjemo. On se pobrinuo za nas na putovanju dopustivši da kao jaganjac bude zaklan i dan našim dušama za hranu. Njegova je krv ljudima zaslužila i dala milosni život. Njezina se zasluga širi posvuda te konkretno izražava svetost što, polazeći od Krista, prožima svu Crkvu. Od Kristove krvi, koja protječe kroz sakramente, tijelo Crkve prima život. Slika spasonosne i spasiteljske Kristove krvi proniče svu asketiku i mistiku Katarine Sienske. Ona je mističarka Kristove krvi, a Krista najviše doživljava u njoj i u Crkvi. Crkva je prema njoj vrt natopljen krvlju Krista raspetoga. Papa je "slatki Krist na zemlji" i "pivničar" koji drži ključeve od Kristove krvi. On je Kristov namjesnik i naučitelj, čiji je ugled neprijeporan. Svećenici su "djelitelji i službenici Kristove krvi", i kao takvi sveti, pa makar osobno bili i nedostojni. Poštovanje prema Kristovoj krvi jest uzrok poštovanja i prema svećenicima.
Sveta Katarina je malo pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji će potrajati 40 godina. To će je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu. Posljednje su joj riječi bili zazivi Kristovoj krvi: "Sangue, sangue!" - Krv, krv!
Osim Dijaloga od sv. Katarine ostade i 375 pisama. Ona očituju spisateljicu visokog reda. Katarina je u njima neustrašiv borac za Crkvu. Papi Urbanu VI., čovjeku dobre volje, ali nerazboritu, koji je svojim stavom bar donekle skrivio zapadni raskol, svetica piše: "Pravednost bez milosti je prije nepravedna nego pravedna." Trojici talijanskih raskolničkih kardinala piše ovako: "Vi lude glave, koje ste tisuću put zaslužile smrt!" Rajmundu iz Capue, koji se u nekim časovima pokazao slabićem, piše: "Moramo izgubiti svoje mliječne zube i nadomjestiti ih pravim zubima, koji će biti izoštreni mržnjom i ljubavlju." Očito mržnjom na zlo i ljubavlju prema dobru. Sama je priznala. "Bog dopušta da pisanjem zaboravljam na svoje boli."
Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu Siensku naučiteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970. Tu je čast od žena do sada, tjedan dana prije nje, doživjela još jedino sv. Terezija Avilska. Italija sv. Katarinu Siensku, uz sv. Franju Asiškoga, štuje kao svoju prvotnu zaštitnicu. Ona među sveticama najviše izriče talijanski značaj.
Smjerno te zazivamo,
Bogu mila zaručnice,
Daj da uvijek ostanemo
Vrli Božji učenici!
(Himan iz Jutarnje)
Sveti Petar iz Verone, mučenik
(† 1252)
U Strossmayerovoj galeriji starih majstora, osnovanoj u Zagrebu 1884., toj najvrjednijoj i najreprezentativnijoj zbirci slika europskih majstora na slavenskom Jugu, kao najdragocjenija slika nalazi se mučeništvo sv. Petra iz Verone, a tvorac joj je slavni Beato Angelico. Slika prikazuje mučenika koji, napadnut od krvnika i sav u krvi, vlastitom krvlju ispisuje na pijesku svoj "credo" - vjerujem. Zanimljiva je činjenica da je veliki Beato Angelico naslikao više slika hrabroga mučenika iz Verone, koji je pripadao dominikanskom redu.
No mučeništvom toga sveca pozabavili su se i drugi umjetnici i ovjekovječili ga svojim umjetninama već na ovome svijetu. Slikali su ga Tiziano, Cimabue, Paolo Veneziano, Filippo Lippi. Domenico Ghirlandaio napravio je besmrtne freske mučeništva sv. Petra u koru bazilike S. Maria Novella u Firenzi. U vrijeme protureformacije sama je inkvizicija promicala štovanje sv. Petra, mučenika, pa je i to pridonijelo rastu bogate ikonografije o njemu. Upoznajmo se s tim junakom čije slike, kipovi i poprsja rese crkve, muzeje i galerije Europe.
Petar se rodio u Veroni koncem XII. stoljeća i to u obitelji koja je i sama bila zaražena dualističkom herezom o dvama počelima, protiv koje će se on tako vatreno boriti. Kad je Petru bilo 7 godina, jedan ga je rođak pitao što uči u školi? - Mali je odgovorio Vjerovanjem što je ondje napamet naučio. Rođak je počeo govoriti kako je zli bog stvorio materijalni svijet, ali je mali pametno branio nauk da je samo jedan Bog i da je on sve stvorio: i duhovni i materijalni svijet te da je sve stvoreno dobro.
Petar je kasnije nastavio studije na Sveučilištu u Bologni te je ondje g. 1221., još za života sv. Dominika, stupio u dominikanski red. Od 1232. do 1234. nalazimo ga u pastoralnom radu u Milanu i Veneciji. Ljetopisci i njemu pripisuju osnivanje Društva vjere i Marijinih bratovština. Ta su udruženja u ono doba nastajala uz mnoge dominikanske samostane, a odlikovala su se promicanjem vjerskoga života te obranom od tadašnjih krivih katarskih nauka.
Svetac je djelovao kao propovjednik i branitelj prave vjere u Camu, Rimu i Firenzi. U Firenzi je prijateljevao sa sedam svetih osnivača reda Slugu BD Marije, a latio se i duhovnog vodstva redovnica. Njegova revnost tjerala ga je na nove apostolske pothvate, pa je tako raširio svoju djelatnost po čitavoj sjevernoj Italiji, osobito u Mantovi, Paviji, Bergamu i Ceseni. Nakon što je vršio službu priora u dominikanskim samostanima u Astiu i Piacenzi, došao je u Milano, koji će postati glavnim poprištem njegova djelovanja. Tu je svojim jasnim, uvjerljivim propovijedima pridobio srce puka. Priređivao je i javne rasprave s krivovjercima, pobijajući njihove zablude. Gospodin ga je obdario i darom čudesa i proroštava pa je i na taj način srca mnogih zalutalih vratio natrag u luku istine.
Od pape Inocenta IV. dobio je poseban nalog da se bori protiv krivovjernih nauka. On je taj nalog ozbiljno shvatio, a predosjećao je što ga zbog toga čeka. Rekao je: "Sigurno znam da su moju smrt već uglavili heretici i da je novac za nju već pripravljen. No neka čine ono što vjeruju. Ja ću se boriti još više kad budem mrtav nego što mogu sada dok sam živ." U stvari, zavjera mu je već i bila pripremljena. I kad se na Bijelu nedjelju iz Coma vraćao u Milano, bio je zatečen i mučen. Sve je išlo tako brzo da nije bilo mnogo vremena do konačnog završetka. Svetac je u mukama molio Vjerovanje. Tijelo mu je brzo preneseno u Milano, gdje su ga pobožni vjernici dočekali u trijumfu.
Narod je mučenika odmah počeo zazivati i štovati kao sveca. Po njegovu zagovoru dogodiše se čudesa i uslišanja. Naročito je spomena vrijedno obraćenje krivovjernog biskupa Danijela da Giussana, koji je potajno kovao spletke protiv mučenika, a i jednoga od njegovih ubojica, koji se zvao Carino. Obojica su poslije obraćenja stupila u dominikanski red te činila pokoru za svoje grijehe i zablude.
Papa Inocent IV. dao je odmah povesti postupak za Petrovu kanonizaciju, koji se odvijao munjevitom brzinom. I već je 9. ožujka 1253. - tek 11 mjeseci nakon mučenikove smrti - sam Inocent IV. proglasio ga najsvečanije na trgu pred dominikanskom crkvom u Peruggiji svecem. Bulom Magnis et crebris od 24. ožujka iste godine Papa ga je kao mučenika uvrstio u popis svetaca te odredio da se njegov blagdan svetkuje 29. travnja. Dominikanci su počeli nešto kasnije posvuda skupljati milostinju da podignu dostojan spomenik svome mučeniku. Skupivši novac zadužili su godine 1336. slavnog kipara iz Pise Giovannija Balduccija da izradi svečev nadgrobni spomenik po uzoru onoga na grobu osnivača reda u Bologni. Spomenik je bio gotov godine 1339., a ubraja se među remek-djela skulpture talijanske gotike.
Dominikanci su posvuda širili štovanje svoga mučenika. Neki gradovi izabraše ga za svoga zaštitnika, pa se njegov blagdan u njima slavio kao zapovijedani. Tako je to bilo u Veroni, Vicenzi, Cremoni, Camu, Piacenzi, Ceseni, Spoletu, Recanatiju i Rietiju. Zanimljivo je da su ga u nekim gradovima izvan Italije i obrtnici počeli zazivati kao svoga zaštitnika, tako postolari na Mallorci, tkalci u Manresi te tvorničari piva u Kölnu. Na svečev blagdan u nekim se mjestima običavala blagoslivljati s njegovom relikvijom voda, kao obrana protiv raznih bolesti, te grančice maslina i palmi protiv groma i nevremena.
U jednom pismu koje potječe iz godine mučeništva svetog Petra, a autor mu je Španjolac Roderico de Atencia, spominje se "da mučenik u mukama nije uzdisao, nije se branio, nije pokušavao pobjeći, već je sve podnosio hrabro, opraštajući dobrohotno onome koji ga je ranjavao, moleći za njega ruku uzdignutih prema nebu i ponavljajući jasnim glasom: 'Gospodine, u ruke tvoje predajem duh svoj' - Kristu raspetome i uskrslome predade svoju neokaljanu dušu".
|
Login
FAQ
Chat
Traži
