|
30. travnja
Sveti Pio V., papa
(1504-1572)
Tridentski je sabor u povijesti Crkve bio jedan od najvećih sabora. To danas s ozbiljnim i objektivnim povjesničarima možemo mirne duše reći. Naša se tvrdnja temelji na učincima i plodovima koji su iz toga sabora proizašli. Crkva je od njega praktički živjela puna 4 stoljeća. Uspjehu Tridentskog sabora nemalo su pridonijeli pape koji su nakon njega bili na kormilu Crkve i koji su ga energično u djelo provodili. Takav je bio i papa Pio V., čiji blagdan danas slavimo.
Michele Ghislieri bio je sin siromašnih roditelja, a rodio se 17. siječnja 1504. u piemontskom gradiću Bosco, biskupije Tortona, u milanskoj vojvodini. Kad mu je bilo tek 14 godina, stupio je u dominikance da i sam svojim svetim životom i radom nastavi slavnu tradiciju reda, osobito njegovih velikih svetaca. Teološke je nauke završio u Bologni, u blizini groba sv. Dominika, a godine 1528. zaređen je za svećenika. Kako je bio veoma pobožan i revan redovnik, poglavari su mu povjeravali važne službe u redu. Tako je više godina bio lektor teologije, pa onda učitelj novaka u Padovi te prior u Vigevanu i Albi. Napokon je postao i lombardski provincijal. Za vrijeme svoga provincijalata vršio je službu inkvizitora u biskupijama Como i Bergamo, koje su graničile s područjima u kojima su bili protestanti. O. Mihajlo je budno bdio da se ne bi koji novotarski nauk uvukao i u Italiju. Na svojim je putovanjima nerijetko doživio doček s kamenicama u ruci. Poznat po svojoj odlučnosti bio je pozvan u Rim da bude suradnik velikog inkvizitora kardinala Gianpietra Carafe, koji je u odnosu prema krivovjercima bio još radikalniji. Kad je taj godine 1556. postao papa, imenovao je oca Mihajla najprije biskupom u Nepi-Sutri, a malo kasnije i kardinalom. I tako sin malih ljudi iz Bosca uđe u crkvene vrhove. No još nije bila dokončana njegova karijera. On je 7. siječnja 1566. bio izabran za papu, uzevši ime Pio V.
U tome svetom Papi došao je na papinsko prijestolje pravi svetac koji se bitno razlikovao od papa renesanse. On je i kao papa provodio strog i jednostavan život redovnika dominikanca, kojemu je svjetski sjaj i raskoš bio posve tuđ. Sličnu strogost tražio je i od svojih suradnika, pa i od cijele Crkve. Iza njegove vanjske strogosti krilo se ipak srce kojemu je bilo mnogo stalo do spasa i duhovnog dobra svih ljudi. Na početku svoje vladavine izjavio je: "S Božjom pomoći nadam se tako vladati da će kod moje smrti biti veća žalost od ove kod moga izbora za papu."
Papa je želio biti reformator, a znao je da svaka zdrava reforma mora početi od svoje kuće, pa je zato počeo s reformom papinskoga dvora, rimske kurije i biskupije. Svoj je dvor pojednostavio i sjaj sveo na najmanju mjeru. Za svoje suradnike pozvao je u kardinalski zbor vrijedne ljude. Borio se protiv simonije, koja je sve do njega cvala i na papinskome dvoru. Odmah je osnovao kardinalsku komisiju za obnovu rimskoga klera. Iz Rima je vrlo oštrim mjerama htio ukloniti sve poroke, iako one nisu bile baš najsretnije i najprikladnije sredstvo.
Nadalje, Papa se sav dao na provođenje u djelo tridentskih odluka. Od biskupa je odlučno tražio da stoluju u svojoj biskupiji, da sazivaju i održavaju biskupijske sinode, da obavljaju vizitacije svojih biskupija, da bdiju nad klerom i pukom, da promiču katehizaciju i pouku u vjeri. Mnogo je držao i do sjemeništa, u kojima su se po naredbi Sabora imali temeljito odgajati budući svećenici. Bdio je brižno nad obdržavanjem svećeničkog celibata i zakona klauzure po samostanima.
Da bi župnicima olakšao pouku u vjeri, izdao je godine 1566. Rimski katekizam na latinskom, koji je onda bio prevođen na žive jezike te služio kao priručnik kateheze. Priredio je i izdao novi časoslov i misal, koji je ostao u upotrebi sve do reforme II. vatikanskog sabora. Uniformirao je liturgiju te dokinuo sve obrede koji nisu bili stariji od 200 godina. Brižno je također pazio da se protestantski nauk ne bi infiltrirao u katoličke zemlje, a osobito u Italiju. Tu je bio strog i neumoljiv. Smatrao je u savjesti da mu je to najstroža dužnost i zato je tako energično bdio nad pravovjerjem.
Sve Papino djelovanje bilo je duboko prožeto duhom vjere. Pred Bogom se osjećao i malenim i kao onaj koji će Njemu polagati račun. Stoga mu je politika i sve svjetovno bilo strano. Prema njegovu mišljenju Crkvi nisu potrebne nikakve utvrde, nikakvi topovi, nikakva vojska. Njezino je oružje molitva, post, suze i Biblija. Smatrao je svojom dužnošću i da bdije nad kršćanskim vladarima, stoga se nije susprezao da englesku kraljicu Elizabetu udari prokletstvom. Organizirao je i križarsku vojnu protiv Turaka, u kojoj su uz Papine čete sudjelovale Venecija, Španjolska i neke druge državice. Godine 1571. kršćanska je vojska kod Lepanta pobijedila tursku silu. U zahvalu za tu veliku pobjedu Papa je za 7. listopada uveo blagdan Naše Gospe od pobjede., a u Lauretanske litanije uveo je zaziv "Pomoćnica kršćana". Grgur XIII., njegov neposredni nasljednik, promijenio je naslov blagdana 7. listopada u blagdan Krunice, koji se kao takav i danas slavi.
Pio V. proglasio je Tomu Akvinca naučiteljem Crkve te odredio da njegova Summa theologica mora biti udžbenik za sva katolička sveučilišta. Papa je umro 1. svibnja 1572., a žalost je za njim bila sveopća, pa se tako ispunilo njegovo proročanstvo. Klement X. proglasio ga je blaženim, a Klement XI. svetim. Od svih papa novoga vijeka on se uz Pija X. jedini slavi kao svetac. Barem zasada. Tijelo mu počiva u jednoj pokrajnoj kapeli u bazilici Svete Marije Velike.
Veliki poznavalac povijesti papa Ludwig von Pastor piše o svetom Piju V. ovo: "Rijetko je kod jednog pape knez pred svećenikom pošao u drugi plan tako kao u ovom sinu sv. Dominika. Njemu je na srcu ležala samo jedna stvar: spasenje duša. U službu te misije stavio je svu svoju djelatnost i prema njezinim zahtjevima računao je vrijednost svake ustanove i akcije." Eto takav je bio taj neobični Papa. Njega se može shvatiti i mjeriti jedino svetačkim mjerilima. Druga ne dolaze u obzir, jer je Pio V. bio naprosto samo svetac.
Sveti Josip Benedikt Cottolengo
(1786-1842)
Josip Benedikt Cottolengo rodio se 3. svibnja 1786. u gradiću Bra u Piemontu kao najstariji sin jednog poreskog činovnika. Kad je već bio svećenik i kanonik, vraćao se jednog rujanskog dana godine 1827. iz zborne crkve Corpus Christi u Torinu prema svome stanu. I tada bude iznenada pozvan k smrtnoj postelji jedne Francuskinje, koja je bila s mužem i troje djece na putu iz Milana u Lyon. Na putu se teško razboljela, ali ni u jednoj bolnici za nju nije bilo mjesta. Cottolengo je u Torinu bio opće poznat kao čovjek i svećenik koji je uvijek spreman svakome priteći u pomoć. Taj susret s bolesnom ženom, za koju nije bilo mjesta u bolnici, postade povodom da je Božji čovjek počeo osnivati karitativnu ustanovu koju nazva Mala kuća Božje providnosti, a time htjede reći da je njezin temelj i jamac dobri nebeski Otac, koji se za svakoga brine.
Početak je velikog Cottolengova djela bio vrlo skroman. On najprije unajmi nekoliko soba za bolesnike. Namještaj, krevete i posteljinu isprosi od dobrih torinskih građana. Jedan liječnik i apotekar staviše mu se također besplatno na raspolaganje. Sam Cottolengo bio je upravitelj, njegovatelj bolesnika i kućni kapelan bolnice u jednoj te istoj osobi. Nestašica novca i sredstava nije ga nikada previše zabrinjavala, a još manje bacala izvan kolotečine. On je sve svoje velike i male brige vjerom i pouzdanjem stavljao u ruke Božje providnosti i odatle njegov mir i sigurnost. Bog će se brinuti za sve stanovnike njegove ustanove i to za sve što im bude trebalo. Pouzdanje u Providnost Cottolenga nije varalo, jer se njegova Mala kuća iz godine u godinu sve više povećavala da naraste u pravi grad, div dobrotvornih ustanova svake vrste.
"Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji" (Ps 127,1). Cottolengo je vjerovao u istinitost Božjih riječi i stoga je svoje djelo na njemu gradio. On je bio samo jedan radostan, nesebičan i požrtvovan Božji pomagač. Svoj veliki organizatorski talenat želio je, Boga radi, iskoristiti u službi onih najpotrebnijih. Kad se neprestano proširivala i nadograđivala Mala kuća Božje providnosti, ako je netko tražio Cottolenga, obično ga je našao na poslu kako miješa vapno ili tovari kamen ili na kojem drugom poslu u kojoj radionici ili u staji ili kako krpa cipele ili kako s duševno nerazvijenima igra "na boće". On se nije žacao nijednog posla, nijednog tereta, nijedne usluge. Njegovo je djelo živo još i danas, stoljeće i pol nakon njegove smrti, a zbrinjava 10.000 bolesnika i nevoljnika svake vrste. Tu su bogalji, gluhonijemi, slijepci, padavičari, duševno zaostali. Ima ih starih i mladih, takvih za koje se nitko više nije htio brinuti. Za njih se brine 1.000 sestara iz više kongregacija koje za razne posebne poslove osnova sam Cottolengo.
Samo u praonici rublja radi preko 30 sestara, koje svaki dan operu 90 kvintala rublja. No, prema želji osnivača toga velikog djela, dok jedne sestre rade, druge mole pred Presvetim. On je znao da će njegovo djelo uspijevati jedino ako ga bude pratio Božji blagoslov. Klanjatelji i klanjateljice Presv. Sakramenta neprestano mole za taj blagoslov.
Cottolengova je vjera u Božju providnost bila izvanredno velika. Ona je za njega bila veća i sigurnija stvarnost nego Torino, u kome je živio i po kome se kretao. Njegovo je načelo bilo ovo: "Mi ne smijemo moliti na određene nakane niti za potrebe Male kuće, već jedino za Božju dobrohotnost prema nama te da se uvijek i svagdje izvršuje Njegova volja. Naš Gospodin nas je učio da tražimo najprije kraljevstvo Božje, a sve ostalo će nam se nadodati."
Evo još nekih svečevih načela koja je preporučivao i sam ih se držao: "Što bude dano za siromahe, valja za njih odmah i izdati. Ako nešto sačuvamo, Božja providnost neće nam drugo poslati, jer zna da još nešto imamo. Naše je samo da podijelimo što danas primismo i da ne mislimo na sutrašnji dan. - Ako je u kući nečega vrlo odmjereno, tada moramo dati ono što imamo, jer ako nam Božja providnost šalje stvari, onda sve mora biti ispražnjeno. - Budite sigurni da Božja providnost neće nikada zakazati. Ono što zataji jesu ljudi a ne Providnost. Ona nije nikada doživjela bankrot i njoj nije ništa teže prehranjivati 5.000 ljudi nego samo 500. Ako nam kada što nedostaje, onda to možemo pripisati samo nedostatku svoga pouzdanja. Na obično pouzdanje u svoju Providnost Bog odgovara jedino na običan način, naprotiv za one koji se neobično pouzdavaju u Providnost Bog se i brine na izvanredan način."
Bog je na svečevo pouzdanje, doista, i odgovarao pravim čudesima. Piemontski kralj Albert, videći svečevu izvanrednu socijalnu djelatnost, htio je njegovo djelo osigurati stalnim dohocima. Svetac je to odbio jer je želio da se za njegovo djelo brine Kralj kraljeva. Zato je i običavao govoriti: "U Maloj se kući ide naprijed tako dugo dok se ništa ne posjeduje, a počinje se nazadovati kad nadođu dotacije."
Kralj ga je jednom upitao: "A što će biti s vašim djelom nakon vaše smrti?" - Svetac je odgovorio: "Veličanstvo, sumnjate li u Božju providnost? Pogledajte na trg pred palačom! Baš se sada izmjenjuje straža: jedan vojnik šapće drugome nešto u uho, drugi vješa pušku na rame, a treći odlazi. Straža se pred palačom mijenja i ako se tome i ne posvećuje pažnja. Isto će tako biti i s Malom kućom. Ja sam jedno ništavilo, kad Providnost bude rekla samo jednu riječ, drugi će preuzeti moje mjesto i straža će dalje nastaviti sa svojim poslom."
Kad je Cottolengo osjetio da mu se bliži kraj, jer su mu sile klonule i želio se još malo odmoriti u rodnom kraju kod svoga brata, predao je upravu Male kuće Božje providnosti svome nasljedniku. Penjući se na kola koja su došla po njega čuo je kako jedna sestra u suzama zapomaže: "Oče, što će biti od nas?" - Odgovorio joj je: "Budite mirni, kad budem u nebu, gdje se sve zna, pomagat ću vas još više nego dosada. Čvrsto ću se držati uz plašt Majke Božje, a svoje oči neću od vas odvraćati. Ne zaboravite što sam vam rekao, ja, siromašni čovjek!"
Posljednje dane života svetac je proveo na krevetu kod svoga brata Alojzija u Chieriu. Često je uzdisao: "Ružna zemljo, lijepo nebo!" U subotu 30. travnja 1842., ne navršivši ni 56 godina života, i ponavljajući molitvu: "Majko moja, Marijo! Majko moja, Marijo!" - dodade još riječi 122. hodočasničkog psalma: "Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji!" - te sa smiješkom na usnama usnu u Gospodinu.
"Gospodin je zamijenio stražu nad Malom kućom Božje providnosti, ali ga duh koji je Cottolengo ulio u svoje djelo ne prestaje oživljavati. Mala je kuća Božje providnosti nastavila svoj čudesni razvoj prema linijama koje joj je zacrtao njezin otac, čije tijelo bi ukopano pod Gospinim oltarom, kako je sam želio, u glavnoj crkvi njegove ustanove" (José Cottino).
Cottolenga je proglasio blaženim 29. travnja 1917. papa Benedikt XV., a svetim na Josipovo 1934. papa Pio XI. Isti ga je Papa nazvao "genijem dobra". I s pravom, jer Cottolengo spada među najveće karitativne radnike Crkve. Pobožnost prema tome velikom svecu Božje providnosti i prijatelju bolesnika proširila se po čitavoj Italiji, a posvuda je šire njegove duhovne kćeri koje rade u bolnicama i dobrotvornim ustanovama. Jedan je svečev životopis prije rata preveden i na hrvatski jezik te izdan u Požegi.
Blažena Paulina Mallinckrodt
(1817-1881)
Crkva je, doista, veliko i krošnjato stablo, vječno zeleno, s mnogo grana i na kojem neprestano rastu nove mladice. Sve to svjedoči o njezinoj životnoj snazi, koja je neiscrpiva. Pa kako bi drukčije i moglo biti kad Crkva vuče svoje korijenje iz samoga izvora života, iz Kristova otvorena boka. To je njezin nepresušivi izvor. Jedna je od zelenih grana na stablu Crkve i družba Sestara kršćanske ljubavi, koju u prošlom stoljeću osnova divna duša, blažena Paulina Mallinckrodt.
Rodila se 3. lipnja 1817. u Mindenu, a od god. 1839. živjela je u Paderbornu u Westfaliji. Nakon duge karitativno-socijalne djelatnosti, da je nekako ovjekovječi, osnovala je godine 1849., po Božjem nadahnuću, Institut sestara kršćanske ljubavi. Paulina je bila sestra glasovitoga katoličkog političara Hermana von Mallinckrodta koji je u doba Kulturkampfa uz Windhorsta bio u Njemačkoj u katoličkom taboru najpoznatija ličnost. Zvali su ga "westfälische Ehrlichkeit" - tj. vestfalsko poštenje, a bio je simbol svega onoga čestitog u njemačkome narodu. Njegovu sestru smatrali su pak tipičnom katoličkom ženom Njemačke. Ona je bila dostojna svoga slavnoga brata.
Paulina je također bila izvanredna karitativna radnica koja se može mirne duše staviti uz bok velikih apostola kršćanske ljubavi. Njezina se ljubav protezala na bolesnike, slijepce, siromašnu djecu. Tu je ljubav prema potrebnima nosila u srcu već od najranije mladosti. Kasnije joj je pridružila i odgojiteljsku aktivnost. Kao generalna poglavarica nove družbe uspjela joj je dati tako čvrste temelje da je mogla izdržati potres i krizu što Katoličkoj crkvi u Njemačkoj prouzroči Kulturkampf. Taj protukatolički pokret što je Katoličkoj crkvi zadao mnogo udaraca raspustio je i kuću maticu Sestara kršćanske ljubavi i ona bî godine 1876. prenesena u Mont-St-Guibert u Belgiji, gdje ostade sjedište družbe sve do g. 1887. Sestre su se razišle po kneževini Lichtenstein, po Češkoj, Italiji i Americi. I sama je blažena utemeljiteljica dvaput onamo putovala.
Bl. Paulina se kasnije sa sjedištem družbe vratila u svoj Paderborn, gdje je 30. travnja 1881. umrla na glasu svetosti. Već tada je njezina redovnička zajednica brojila 45 kuća u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te 492 sestre. Danas broji preko dvije tisuće sestara. Poslije završenog biskupijskog postupka otvoren je 29. svibnja 1958. i apostolski proces za Paulinino proglašenje blaženom. Postulator kauze bio je franjevac o. Antun Cairoli, koji vodi i kauzu pape Ivana XXIII. Paulinu Mallinckrodt blaženom je proglasio 12. travnja 1985. papa Ivan Pavao II.
Duhovne kćeri Pauline Mallinckrodt djeluju i na promicanju duhovnih vježbi, pa i na tom području vrše vrlo lijep apostolat. Pomoći bližnjemu da se duhovno uzdigne, također je važna stvar. I time mu se čini veliko djelo ljubavi. Stoga se i djela milosrđa dijele na tjelesna i duhovna. Blago onome tko ih čini jer će primiti obilnu plaću od Gospodina! Preko njih se izvršuje velika Gospodinova zapovijed ljubavi.
Pogibija Petra Zrinskoga i
Krste Frankopana († 1671)
Godine 1971. hrvatska je javnost dostojno i svečano proslavila 300. obljetnicu hrvatskih velikaša Petra Zrinskoga i Krste Frankopana, koji 30. travnja 1671. bijahu nepravedno pogubljeni kao urotnici protiv cara. Toga dana otkrivena su i njihova poprsja u zagrebačkoj katedrali, gdje nakon I. svjetskoga rata počivaju njihove kosti. Nećemo opisivati njihov život ni njihovu borbu, već samo pripravu na smrt i samu smrt. Oni su pošli u smrt kao ljudi duboke i proživljene vjere. Neka o tome posvjedoče činjenice što ih je skupio naš priznati povjesničar dr. Ferdo Šišić.
On piše: "Sav dan 29. aprila prođe Zrinskomu i Frankopanu u jednakoj pripravi za vječnost i smrt. Petar je oko deset sati u jutro slušao misu, te se i pričestio, a iza toga dođoše k njemu carski komisari, koji su također misi prisustvovali. Mladi je Frankopan isto tako proveo prije podne u molitvi i u slušanju mise..."
Poslije toga je napisao oproštajno pismo svojoj ženi, koje odaje svu njegovu plemenitost i ljudskost, a još više kršćansku vjeru u prekogrobni život. Usuđujemo se ustvrditi da je to pismo pravi biser duhovne literature, koji bi mogao ući u svaku antologiju. Čujmo što piše čovjek koji se oprašta od ovoga svijeta i sprema za vječnost!
"Predraga i preljubljena Julijo! Moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.
Ja ti sa svoje strane praštam od svega srca i sa svom dušom i zaboravljam na svaki povod nesporazumijevanja, što si ga meni prouzročila, ma da i jest bio tek posljedica tvoje čiste i prave ljubavi spram mene. Opraštam se od svih rođaka i prijatelja mojih i preporučam ti se za jedne zadušnice za moju dušu. Nadam se da će ona za nekoliko sati uživati Božanski pogled milošću i pomoću Božjom. Moja draga Julijo! Želio bih iz sve duše da ti uzmognem ostaviti posljednji spomen svoje najdublje ljubavi, ali sam go i siromah. No zamolio sam Njegovo Veličanstvo da se napram tebi iskaže veledušnim po svojoj prirođenoj dobroti i milosti, kao dokaz moje zahvalnosti prema tvojoj vjernosti, pa s toga ni ne sumnjam da ćeš osjetiti dokaze slavnoga veledušja. Opraštam se također s Orfejom i molim ga da mi oprosti štogod sam mu na žao učinio, te ga zaklinjem ljubavlju, koju mi je vazda iskazivao, da zamoli oproštenje najponiznijom molbom od Njeg. Veličanstva cara, ako ga je čim god uvrijedio, što bi dalo povoda srdžbi. Vrata milosti neće mu biti zatvorena, a može dapače da bude dionikom koje carske blagodati, za što smjerno zamolih Njeg. Veličanstvo. Neka mi ne zamjeri što mu ne ostavljam nikakve uspomene, jer nemam ništa njega dostojna.
Tijem, draga moja Julijo, s Bogom! Ja sam ti na ovom svijetu bio odan muž, a na drugom bit ću ti najvjerniji posrednik kod Boga. Ostajem za uvijek, moja draga Julijo, tvoj najljubljeniji i najvjerniji muž Franjo Frankopan.
U Wiener Neustadtu 29. aprila 1671.
P. S.
Ako bi sluga Bernardin došao k tebi, preporučam ti ga, moja draga Julijo, za ljubav moju i za vjernost kojom mi je služio."
Uvečer je Petar Zrinski napisao oproštajno pismo svojoj ženi Katarini. I ono je vrijedno da ga u cijelosti donesemo.
"Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, ni burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi! Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Već ništa ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil."
A samu smrt ovih hrvatskih junaka Šišić ovako opisuje: "Napokon svanu kobni dan 30. aprila. Još rano u jutro zatvoriše sva gradska vrata, a oboružani građani skupljahu se pod četiri zastave na trgu gradskom.
Zrinski i Frankopan slušahu rano u jutro oko šest sati misu i ostaše u molitvi do osam sati. Za molitve pade Petar jednom u nesvijest sa silne slabosti, jer nije uzeo već tri dana hrane; no doskora se opet osvijesti. Međutim priređivahu carski povjerenici sve što treba za smaknuće u oružarnici, te onda pođoše do Petra. Ovaj im uruči pismo naslovljenu na ženu Katarinu, moleći ih da joj ga predadu. Potom dođe u sobu vladin izaslanik \uro Domhofer, te proglasi da je Zrinski i njegovo potomstvo brisano iz plemićke listine, jer ga inače ne bi smjeli dovesti na stratište. Petar i ovu gorku mirno posluša, te jedino umoli milost za svoga nedužnoga sina. Isto bi na to javljeno i Franji.
Oko devet sati uputiše se povjerenici na stratište pripravljeno u prvom dvorištu oružane, da budu nazočni kod smaknuća. Za njih je bila pripravljena posebna klupa prekrita dragocjenim turskim sagovima. Kad je sve bilo pripravljeno, onda uvedoše Petra, i to ovim redom: najprije iđahu oba carska povjerenika, onda četiri strijelca, iza njih Zrinski sa svojim ispovjednikom, konačno kapetan von der Ehr na čelu svoje satnije. Kad je Petar stupio na stratište, progovori na kratko gradski sudac Pleyer, onda pročita bilježnik kaznenog suda Maximilian Hange osudu.
Razlozi, koji se navađaju, jesu ovi: Da je Zrinski naumio otcijepiti Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, te se ovim kraljevinama nametnuti kao slobodan i nezavisan vladar i svoj rod učiniti nasljednim. Da to postigne tražio je u inozemstvu pomoći, naročito u Turskoj, te onda nakanio udariti na nasljedne kraljevine i zemlje njegovog carskog veličanstva...
Za čitanja osude Zrinski moljaše Boga držeći raspelo u ruci, a pošto je pročitana, gradski sudac prelomi štap i baci ga iz hodnika na dvor; onda upita Petar nije li stiglo kakvo pomilovanje, na što mu odgovori gradski sudac da će pitati povjerenike. Abele doista pošalje po gradskom bilježniku Mihajlu Steckeru carsko pismo, datirano u Laxenburgu od 29. aprila, kojim car Leopold oprašta siječenje desnice obim osuđenicima. Čuvši to Petar, nakloni se gradskom sucu u znak zahvalnosti.
Sada zatvoriše vrata i od drugog dvorišta, te dovedoše Petra na stratište do uzvišenog mjesta, koje je bilo crnim suknom prekrito; kad je Petar opazio kako ga ljudstvo gleda nekim strahom, reče ispovjedniku ove junačke i značajne riječi: 'Ovi se siromasi više straše moje smrti nego li ja.' Stupiv Zrinski na crno podnožje sam si skine gornju haljinu, te je predade svomu komorniku Todoru; isto tako sam sebi razgali donju odjeću i izvadi zlatom vezeni rubac za oči, koji mu sveza komornik. Dignuvši podulju kosu i ne rekavši ni riječi spusti se na koljena i prignu glavu. Kad je ura odbila deveti sat, zamahne krvnik, dok Petar progovori: 'U tvoje ruke, Gospode, predajem duh svoj!' Udarac pade na vrat, ali ne odrubi glave nego tek drugi put. Četvorica ljudi odnesoše truplo na stranu i pokriše ga crnim suknom. Nato reče otac gvardijan neka bi se svi pomolili za pokojnikovu dušu, što svikolici učiniše.
Iza toga prijeđoše povjerenici u drugo dvorište; sada uvedoše Franju istim redom, kao što su Petra. Osuda je naglasila da je Franjo sukrivac u uroti... Za čitanja osude Frankopan se glasno moljaše Bogu i češće je poljubio krst; doveden u dvorište opet je do dvadeset minuta glasno na latinskom jeziku molio. Iza toga sam skine odijelo i predade ga sluzi Bernardinu, razgali sam sebi vrat i dade poslugi zavezati oči. Uskliknuvši: 'Isuse i Marijo!' primi udarac, ali još nesrećnije od svoga svaka, jer ga krvnik zahvati po desnom ramenu i baci glavom o tle. Frankopan htjede da ustane, no u tom ga zapriječi drugi udarac, koji mu odrubi glavu. Puk ne mogaše već gledati toliko mučenja, pa se uzbuni; odmah iza smaknuća bi krvnik zatvoren.
Tjelesa obaju hrvatskih velmoža smjestiše u lijesove, prekrivene crnim suknom, te onda po osam ljudi nosilo ih u crkvu, da ih sahrane. Na samom stratištu i pogrebu bilo je više hiljada ljudi nazočno.
Oba poginuše u najljepšoj dobi: Petar u pedesetoj godini, potpuni muž i junak, a Krsto u mladenačkoj dobi od trideset godina, pun zanosa i vatre i ushita, više pjesnik nego li vojskovođa, nježan i osjetljiv, dok mu je svak bio hrabar, podnosljiv i mukotrpan. Petar je bio oduševljen Hrvat u misli i u radu. Samostalnost njegove domovine i naroda bijaše mu glavno načelo i težnja..."
Da li je svemu ovome potreban još kakav komentar? - Nije! Sve je tako kristalno jasno. Glavni je grijeh tih junaka bio što su strastveno ljubili svoju nesretnu, bespravnu i potlačenu domovinu. No to se ne može zvati grijehom već vrlinom. I stoga njihova uspomena u hrvatskom narodu do danas nije izblijedjela. Oni nam svijetle kao uzori vjere u prekogrobni život, jer su se na nj dobro pripremili. A njihovo domoljublje, koje su zapečatili i životom, pokazuje nam kako se domovina ljubi.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
