Aby napisao:
Da, volim je.
Svašta!
Ali ja pričam o soteriologiji, čovječe!!! A ne o mariologiji! Pa nisi valjda toliko teološki nepismen da ne kužiš razliku! A ako jesi onda ne mogu s tobom pričat, žao mi je!
Što se tiče soteriologije- evo što o spasenju kroz Isusa Krista, i o napadima na RKC i papu piše odn. odgovara moj uvaženi kolega i prijatelj mr.Krešimir Cerovac.
Žestoki napadi i na Crkvu i na Papu: poplava protukatoličkih tekstova i te kako pokazuje stanje duha
Dokument »Dominus Iesus« (Gospodin Isus) teologinji Anne Marie Grünfelder je, poput pape Ivana Pavla II., »crvena krpa« i ona iskorištava svaku priliku da ga napadne i neistinito prikaže. Teologinja se svojski trudi pokazati, nije joj to prvi put, da Katolička crkva često »baš i nema ekumenski takt i senzibilitet«. A ima ga daleko, daleko više od svih ostalih kršćanskih crkava i sljedbi zajedno / I dalje se u nekim teološkim protestantskim časopisima pišu eseji u kojima se raščlanjuje mogu li uopće katolici biti spašeni. Postoje stotine internetskih stranica u kojima se s protestantskih pozicija žestoko napada Katoličku crkvu i Papu. Istodobno je vrlo teško naći web stranicu u kojoj se s katoličkih pozicija napadaju protestanti
KREŠIMIR CEROVAC
Tekst teologinje Anne Marie Grünfelder, objavljen u Stajalištima 26. kolovoza 2002. pod naslovom »Netko je već jednom morao skupiti hrabrosti i prijeći granicu koja u Crkvi dijeli muškarce i žene«, zaslužuje posebnu raščlambu. No, zadržao bih se, barem zasad, samo na dijelu tog teksta u kojem se teologinja osvrće na dokument »Dominus Iesus« (Gospodin Isus) što ga je prije nekoliko godina objavila vatikanska Kongregacija za vjeru.
Taj joj je dokument, poput pape Ivana Pavla II., »crvena krpa« i iskorištava svaku priliku da ga napadne i neistinito prikaže.
U svom posljednjem tekstu od 26. kolovoza ona navodi: »Proglasivši dokument "Dominus Iesus" 2000. Kongregacija za vjeru protestantskim je crkvama jednostavno osporila crkvenost, a drugim kršćanskim zajednicama (kojim to?) priznala ju "samo djelomično i u ograničenoj mjeri"«.
Teologinja se svojski trudi pokazati, nije joj to prvi put, da Katolička crkva često »baš i nema ekumenski takt i senzibilitet«.
A ima ga daleko, daleko više od svih ostalih kršćanskih crkava i sljedbi zajedno.
O dokumentu »Dominus Iesus« vodila se inače opširna rasprava u Vjesniku za vrijeme urednikovanja Igora Mandića i djelovanja njegova pulena, novinara »ničeovca« Nikice Mihaljevića. Svašta je tada neistinitog i tendencioznog izrečeno. No, teologinja, eto, ne posustaje u neistinitom prikazivanju tog dokumenta.
Što zapravo piše u tom dokumentu? Ponajprije, eto, što piše glede pravoslavnih crkava: »Stoga je Kristova Crkva prisutna i djelatna također i u tim crkvama, bez obzira na to što nisu u zajedništvu s Katoličkom crkvom...«.
Usput, velebni katekizam Katoličke crkve govori sljedeće: »S pravoslavnim crkvama to je općinstvo tako duboko da mu nedostaje sasvim malo da dosegne puninu koja bi omogućila zajedničko slavlje Gospodnje euharistije«.
Priznaje li se, dakle, tu crkvenost djelomično ili u ograničenoj mjeri? Na žalost, neke pravoslavne crkve ne uzvraćaju istom mjerom.
A u pogledu protestantskih zajednica i crkava piše: »Stoga, te odvojene crkve i zajednice, iako vjerujemo da trpe od nedostataka, nipošto im se ne može uskratiti značenje i važnost u misteriju spasenja«.
A papa Ivan Pavao II. jasno je poručio u enciklici »Da svi budu jedno« i ovo: »Ne može se reći da izvan granica katoličke zajednice postoji eklezijalni (crkveni!) vakuum. Mnogi elementi velike vrijednosti (eximia), koji su u Katoličkoj crkvi dio punoće sredstva spasenja i darova koji čine Crkvu, postoje također i u drugim kršćanskim zajednicama«.
Osim toga, Crkva glede protestantskih crkava i zajednica izgovara i ovo: »Opravdani vjerom u krštenje i pritjelovljeni Kristu, s pravom se rese kršćanskim imenom, te ih sinovi Katoličke crkve zasluženo priznaju za braću u Gospodinu« (Katekizam Katoličke crkve).
Gdje u svemu dosad iznesenom postoji osporavanje crkvenosti drugim kršćanskim zajednicama?
Molio bih teologinju da navede barem jedan dokument koji proizlazi iz protestantskog miljea, a koji o Katoličkoj crkvi govori barem tako kako Katolička crkva govori o protestantima.
I dalje se u nekim teološkim protestantskim časopisima pišu eseji - nije to rijetkost - u kojima se raščlanjuje mogu li uopće katolici biti spašeni. Postoje stotine internetskih stranica u kojima se s protestantskih pozicija žestoko napada Katoličku crkvu i Papu.
Doduše, to uglavnom nisu službene web stranice, ali poplava protukatoličkih tekstova ipak i te kako pokazuje stanje duha. Istodobno je vrlo teško naći web stranicu u kojoj se s katoličkih pozicija napadaju protestanti.
Zar Katolička crkva drugima niječe crkvenost time što (s pravom!) vjeruje da nudi puninu spasenja i da ima izravno apostolsko nasljeđe? Zar je čudno da neka crkva vjeruje da ima višu razinu crkvenosti od neke druge crkve? A koja si to crkva ili vjerska zajednica ne prisvaja? Što bi trebalo kazati? Dragi vjernici: »Imate razne mogućnosti pa se odlučite! Nismo sigurni da donosimo kao crkva svu puninu spasenja samo mi, pa se stoga sami odlučite i birajte!«
No, ekumenski iskorak kakav je do sada činila, i dalje čini Katolička crkva, nije još učinila ni jedna druga kršćanska crkva i zajednica.
»Dominus Iesus« ulazi čak i šire u temu čovjekova spasenja, pa zahvaća i one koji nisu vjernici ili nisu kršćani. Navodi se, primjerice, sljedeće: »Osim toga spasenjsko djelovanje Isusa Krista, sa i preko njegova Duha, proširuje se i izvan vidljivih granica crkve na čitavo čovječanstvo«.
A da Katolička crkva nije isključiva ni prema onima koji nisu kršćani ili koji su ateisti, vidljivo je i iz poruke Drugog vatikanskog sabora: »To ne vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista (misli se na nadu i mogućnost čovjekova uskrsnuća!) nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje.
A budući da je Krist umro za sve i da je konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju«.
Postoji li takvo stajalište i u drugim kršćanskim crkvama i sljedbama? Navedite, gospođo teologinjo, što o tome misle pojedine vjerske zajednice registrirane u Hrvatskoj. Vidjet ćete što je isključivost!
Katolička crkva, primjerice, ne tvrdi da budisti ili hinduisti neće biti spašeni. O tome ništa ne znamo, ali nikog se unaprijed ne »otpisuje«. Zna se samo jedno: Kristov nauk i put je siguran put za spas ljudskog roda. Papa je Kristov namjesnik i vjerni je tumač toga puta!
Stvarno je iz svega iznesenog rečenog zaista »vidljivo« da Katolička crkva, kako kaže teologinja, ne pokazuje baš previše »ekumenski takt i senzibilnost«. A drugi sve »pucaju« od ekumenizma i priznavanja crkvenosti Katoličkoj crkvi.
»Potrebno je prijeći iz antagonizma i sukoba na stanje gdje svaka strana prepoznaje drugu stranu kao partnera. Kad se poduzima dijalog, svaka strana mora pretpostaviti da kod druge postoji želja za pomirenjem i jedinstvom u istini«, jasna je poruka velikog ekumenskog pape Ivana Pavla II.
Katolička se crkva toga drži i to je dokazala u mnogo navrata i u svojim dokumentima, među kojima je i snažna enciklika Ivana Pavla II.