www.tebe-trazim.com

31. svibnja



Pohod Blažene Djevice Marije



"U one dane Marija se žurno zaputi u planinski kraj prema jednom gradu Judinu. Uđe u kuću Zaharijinu i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta ču Marijin pozdrav, zaigra dijete u njezinoj utrobi, i Elizabeta se napuni Duhom Svetim. Zatim klikne jakim glasom: 'Najblagoslovljenija si ti među ženama! I blagoslovljen plod utrobe tvoje! Odakle onda meni to da majka Gospodina moga dolazi k meni? Jer čim pozdrav tvoj dođe do mojih ušiju, od veselja mi dijete zaigra u utrobi. Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina!'

Marija reče:

'Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni, čije je ime sveto, i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju. Junačko djelo izvede mišicom svojom: rasprši one koji su oholi u misli srca svoga; zbaci s prijestolja vladare, a uzvisi neznatne; gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku; priskoči u pomoć Izraelu, sluzi svome, sjećajući se milosrđa - kao što obeća ocima našim - u prilog Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.'

Marija ostade s Elizabetom oko tri mjeseca; zatim se vrati svojoj kući" (Lk 1,39-56).

Događaju koji nam je tako plastično opisao sv. Luka dodajmo malo tumačenje! Bilo je to, vjerojatno, negdje svršetkom ožujka g. 748. od gradnje Rima. Židovi su se spremali za proslavu Pashe, svoga najvećega vjerskoga i narodnog blagdana, koji im je dozivao u pamet oslobođenje iz egipatskoga ropstva, i tom su prigodom masovno hodočastili u Jeruzalem. Tu priliku iskoristila je i Marija, pridružila se jednoj karavani te pošla u pohod svojoj rođakinji Elizabeti u Ain Karim. Povod za to dao joj je anđeo kod navještenja, koji joj je rekao: "Gle! I tvoja rodica Elizabeta zače sina u svojoj starosti. Već je u šestom mjesecu ona koju zovu nerotkinjom, jer Bogu ništa nije nemoguće" (Lk 1,36-37).

"Još prije nego sam Isus bude rekao da je najveća zapovijed - zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, Marija ne misli na sebe, već misli na druge. Misli kako će jedan njezin pohod obradovati njezinu rođakinju, kojoj će moći i pomoći, s kojom će moći podijeliti veliku radost zbog skorog materinstva" (Gualberto Giachi, SI). Mariju, dakle, da poduzme naporan put od 3 do 4 dana pješačenja vode motivi ljubavi prema bližnjemu, želja da pomogne u posljednjim mjesecima trudnoće majci u već poodmakloj dobi.

I Marija je došla u Ain Karim, dražesno i ubavo seoce, 7 km jugozapadno od Jeruzalema, što se diže po zelenim stepeničastim bregovima, okruženo boricima, maslinjacima i vinogradima. Susret se dviju majki zbio u doista lijepom krajoliku. Marija prva pozdravlja Elizabetu, a ona joj radosno otpozdravlja. U tom času Bog joj daje upoznati Marijinu tajnu i ona pod dojmom te tako bremenite spoznaje upada u zanosno klicanje i blagoslivljanje Bogorodice. "A Marijina ljubav izvodi prvo duhovno čudo: Ivan Krstitelj u majčinu krilu prima Duha Svetoga, kao neko krštenje unaprijed" (Giachi).

Prigodom Marijina pohoda Elizabeti i rođenja Ivana Krstitelja u Ain Karimu se rodiše dvije najljepše biblijske pjesme: Magnificat i Benedictus, kojima već stoljećima Crkva u svom časoslovu jutrom i večerom pjeva pohvale Bogu. O tome već početkom VIII. stoljeća sveti Beda Časni piše ovako: "Tako je u svetoj Crkvi nastao običaj, odličan i nadasve spasonosan, da svi svakoga dana pjevaju Marijin himan s psalmima večernje pohvale. Češće sjećanje tim himnom na Gospodnje utjelovljenje potiče dušu vjernika na duh pobožnosti. Jednako tako i češće razmatranje primjera njegove Roditeljice osnažuje u postojanosti kreposti. Dobro je što se ljudima svidjelo da to čine kod večernje, da naša pamet, kroz dan zamorena i rastresena raznolikim mislima, postane tako na početku vremena za počinak sabrana u sjedinjenju svoga razmišljanja."

Pred svetištem Marijina pohoda Elizabeti u Ain Karimu Gospin je Magnificat ispisan na mnogim jezicima, pa i na našem zvonkom i dragom hrvatskom jeziku. Kamo sreće da se tim lijepim materinjim jezikom, po primjeru Gospe, Elizabete i Zaharije, uvijek služimo na pohvalu Boga i njegovih veličanstvenih djela! Kamo sreće da ga nikad ne zlorabimo u psovci i huli!

U Ain Karimu uputimo se s Marijom na put vjere! Što to znači uči nas naš suvremenik, isusovac Jean Galot, teolog i duhovni učitelj. On u svom djelu Djevica Marija u Crkvi piše: "Kad Elizabeta, po nadahnuću Duha Svetoga, hvali Mariju, onda joj kliče: 'Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina!' (Lk 1,45). Prvo je blaženstvo Evanđelja blaženstvo vjere.

Ne treba misliti da je ta vjera Mariji bila odmah posve dana te da u njoj nije napredovala. Djevica je morala prolaziti kroz neku tamu i tražiti svjetlo. Isus se nalazio pred njom kao dijete pred očima svoje majke; ona je kroz svagdašnjost jednoga ljudskoga života morala u njemu otkrivati Božjega Sina. Događaji što su se odnosili na njega Djevicu su zbunjivali i ona se morala truditi da im odgonetne smisao. Sv. Luka nam kaže da koji put nije razumjela o čemu se radi, no da je u svome srcu čuvala tajne razmišljajući o njima (Lk 2,19.51).

U javnom životu ona svjedoči smionost svoje vjere moleći za prvo čudo. Pa ipak još nije bila na kraju hodačašća. Drama Kalvarije, strašna patnja, nanesena njezinu majčinskom srcu, bijaše jaka kušnja njezine vjere. U času tame Marija je morala stajati uspravno u vjeri kao i u žrtvi, vjerovati više nego ikada u trijumf svoga Sina i u potpunom porazu čvrsto vjerovati u Spasiteljev konačni uspjeh. U času smrti možemo si misliti kakav je napor morala učiniti da može povjerovati u uskrsnuće od Isusa unaprijed prorečeno.

Kristova ličnost i djelo bijahu za Mariju pravi misterij u koji je sve dublje ulazila naprežući se da ga otkrije razmišljajući o njemu. Do čvrstog je uvjerenja došla kroz žrtvu.

I tako Djevica zacrtava put naše vjere. Ako se Isusova majka za svoju vjeru morala naprezati i boriti, onda se ne čudimo da naša kršćanska vjera traži napor stalnog prodiranja i borbu. Crkva nam prenosi istine vjere, no svatko sam mora nastojati da u njima otkrije vrijednost za svoj život. Svatko mora osobno proučavati te istine da bi im dokučio smisao i svatko se sam mora opirati napastima sumnje. A nadasve svatko sam u evanđeoskom liku Krista mora naučiti upoznati svoga Boga. Marijin primjer kršćaninu današnjice daje da može shvatiti potrebu razvijanja svoje religiozne kulture i potrebu osobnog napora razmišljanja o nauku uz koji pristaje. Vjera, dakle, nikad ne prestaje koracati i biti na hodočašću."

Marijini blagdani pa tako i ovaj što ga danas slavimo, krasna su prilika da malo zastanemo i oslobodimo se od onih svojih svagdašnjih posala i briga te uronimo u otajstva naše vjere. Tako ćemo i sami pripomoći onom potrebnom rastu u vjeri te stvoriti povoljne uvjete za sve dublje poniranje u misterij Boga, koji spasava čovjeka.





Kraljica apostolâ

(Blagdan se slavi u subotu po Spasovu)



"Tada se apostoli vratiše u Jeruzalem s gore zvane Maslinske, koja je udaljena od Jeruzalema jedan subotni hod. Čim uđoše u grad, uziđoše u gornju sobu gdje su redovito boravili. To bijahu Petar i Ivan, Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Jakovljev brat Juda. Svi su ovi bili jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s nekim ženama, Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom" (Dj 1,12-14).

Temelj blagdana i naslova Gospe kao Kraljice apostola nalazi se u navedenom biblijskom tekstu. Apostoli se pred početak svoje velike navještalačke misije okupljaju u molitvi najprije oko Marije u očekivanju Duha Svetoga. Potrebna im je njezina prisutnost, primjer njezina života, nadahnuće što struji iz njezina bića, njezin majčinski utjecaj i zagovor. Ako su tu potrebu osjetili prvi apostoli, posve je razumljivo da će je isto osjećati i svi oni koji će se kasnije baviti apostolatom.

To osjećamo i mi danas pa je Crkva na II. vatikanskom saboru u Dekretu o apostolatu laika svečano izjavila: "Savršen uzor duhovnog i apostolskog života jest Blažena Djevica Marija, Kraljica apostola, koja je, dok je na zemlji slično svima nama provodila život pun obiteljskih briga i napora, uvijek bila intimno povezana sa svojim Sinom i na sasvim je poseban način surađivala u Spasiteljevu djelu; sada pak, na nebo uznesena, brine se svojom majčinskom ljubavi za braću svoga Sina koja još putuju zemljom u opasnostima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Neka je najodanije svi štuju i neka povjere svoj život i apostolat njezinoj majčinskoj brizi" (br. 4).

Marija je naročito uzor i nadahnuće onog apostolata koji je dostupan svima. To je apostolat molitve, žrtve i dobrog primjera. Po njezinu primjeru neka i naša molitva ima apostolsku dimenziju, neka se kreće oko promicanja i ostvarenja Božjega kraljevstva na zemlji! Kao Marija i mi svaki dan sve radosno žrtvujmo Gospodinu: sve one svoje svakidašnje brige i poslove, radosti i žalosti, križeve, patnje, manja i veća razočaranja. Sve to u sjedinjenju s Isusovom žrtvom može postati neprestano surađivanje s Kristom u njegovu otkupiteljskom djelu. Poput Marije i mi treba da u svojoj okolini svijetlimo dobrim primjerom. Apostolat dobrog primjera jedva da može biti zamijenjen i nadoknađen kojim drugim apostolatom. Primjerno ostvareno kršćanstvo u svagdašnjem životu kršćanina najsnažnija je propovijed o istinitosti, vrijednosti i ljepoti Evanđelja.

Marija je "svojim molitvama pomagala Crkvu u početku" (Svjetlo naroda br. 69). Ona ju je pomagala i žrtvom i primjerom. Zato je postala prototip i uzor svakog pravog apostolata i Kraljica svih apostola. Svećenike, koji su po svojoj službi naročito pozvani na apostolat, Crkva na II. vatikanskom saboru potiče: "Nju, Majku Vrhovnog i Vječnog Svećenika, Kraljicu apostola i zaštitnicu svoje službe, treba da prezbiteri sinovskom odanošću i poštivanjem časte i ljube" (Dekret o životu i službi prezbitera, br. 18). I Dekret II. vatikanskoga o misijskoj djelatnosti Crkve sve glasnike Evanđelja potiče ovako: "Istom ljubavlju kojom je za ljude izgarao Krist neka i oni plamte! No, svjesni da je Bog onaj koji čini da na zemlji dođe i njegovo kraljevstvo, neka mole sa svim kršćanskim vjernicima da narodi zagovorom Djevice Marije, Kraljice apostola, dođu što prije do spoznaje istine i da Božje svjetlo koje blista na licu Krista Isusa zasja svima po Duhu Svetom" (br. 42).

Povijest se, dakle, Crkve neprestano ponavlja. Pa kao što se prva Crkva u dvorani posljednje večere okupljala na molitvu oko Marije, Kraljice apostolâ, tako nas dokumenti II. vatikanskog sabora potiču da isto činimo. Zbog toga smatramo da je štovanje Gospe kao Kraljice apostolâ veoma suvremeno i nadahniteljsko.

U Zagrebu na Fratrovcu, u Malom sjemeništu Družbe Isusove, nalazi se lijepa kapelica Kraljice apostola, a u njoj reprezentativna oltarna slika, što je g. 1976. naslika naš poznati akademski slikar Bruno Bulić. Kapela sve više postaje malo svetište Kraljice apostolâ, mjesto susreta i molitve za svećenička, redovnička, misionarska i apostolska zvanja. U toj se kapelici svake godine blagdan Kraljice apostola sve svečanije slavi. Slavljenje njezina blagdana doziva nam u pamet sve naše apostolske dužnosti, koje u današnjim teškim, složenim i kriznim vremenima postaju sve glasnije i potrebnije. Da bi ih što bolje mogli vršiti, potrebno je da i mi danas, kao apostoli nekoć, budemo "jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s Isusovom Majkom Marijom" (Dj 1,14).

Danas je Pohod Blažene Djevice Marije...