4. lipanj
Sveti Kvirin, sisački biskup
Ima mnogo razloga zbog kojih volimo ovo drago tlo mile nam domovine Hrvatske. Kao kršćani volimo ga i zato što je natopljeno mučeničkom krvlju pa je na neki način posvećeno, jer je mučenička krv sveta. Posvećena je u krštenju mučeništva. Među mučenicima iz naših krajeva valja spomenuti sv. Kvirina, sisačkoga biskupa. Grad Sisak na ušću Kupe u Savu veoma je staro naselje. Iliri su ga zvali Segestica, a Kelti Siscia. Od 35. g. po Kristu nalazi se pod vlašću Rimljana. U to je doba grad bio središte trgovine i obrta te sjedište Savske Panonije. Posve je razumljivo da je u nj došlo i kršćanstvo i da je grad zbog svoje važnosti postao i biskupskim sjedištem.
Jedan je od sisačkih biskupa bio sveti mučenik Kvirin. Najstariji podatak o njegovu mučeništvu imamo od sv. Jeronima, koji se poziva na Kroniku Euzebija Cezarejskoga iz godine 309. Martirologij sv. Jeronima spominje sv. Kvirina 4. lipnja, a govori da je pokopan u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Mađarskoj.
Negdje početkom V. stoljeća tijelo je sv. Kvirina preneseno u Rim te sahranjeno u mauzoleju Platonia iza apside svetog Sebastijana na Apijevoj cesti. Ondje je bio veoma čašćen od rimskih hodočasnika u VII. stoljeću, kako nam svjedoče razni hodočasnički zapisi.
Najstariji i povijesno prilično prihvatljiv izvještaj o mučeništvu sv. Kvirina govori da je za Dioklecijanova progonstva po nalogu namjesnika Maksima bio uhvaćen. Pokušao je, doduše, pobjeći, ali nije uspio. Znao je da ga čeka mučeništvo i zato je odlučno odbio žrtvovanje poganskim bogovima, što bi bilo znak otpada od vjere. Zbog svog vjernog pristajanja uz svoje uvjerenje bio je izbatinan i bačen u zatvor. Ondje je obratio čuvara Marcela. Nakon tri dana bio je predveden pred samog namjesnika Savske Panonije Amancija, koji ga je osudio na smrt. Mučenik je s kamenom o vratu bačen u Savu.
Tada se dogodilo čudo. Biskup je ostao na vodi i hrabrio svoje vjernike da se ne boje. Rekao im je: ”Sad tek u pravom smislu izvršujem svoju svećeničku službu, kad ću samoga sebe prinijeti za žrtvu Bogu.” Pomolio se i onda potonuo. Kršćani su pronašli njegovo tijelo i časno ga pokopali. Kasnije je nad grobom sagrađena bazilika.
. Da je sv. Kvirin bio slavan mučenik, najbolje govori činjenica prenašanja njegovih relikvija iz jednoga grada u drugi. U ono doba žive vjere kršćani su se upravo otimali za svetačke, pogotovo mučeničke relikvije. To vrijedi osobito za posmrtne ostatke veoma slavnih mučenika.
Spomendan sv. Kvirina slavi se u zagrebačkoj nadbiskupiji, jer se Sisak nalazi na njezinu teritoriju. Krčka biskupija slavi pak sv. Kvirina kao svog glavnog zaštitnika. »Svakoj je stvari vrijeme omeđeno, a Božja ljubav traje vječno«, pjeva protestantski pjesnik Paul Gerhardt. Mučenici su pokazali najveći stupanj ljubavi prema Bogu, zato su ušli u samu Božju ljubav i s njome su vječni. Dobro je da njihov spomen bude uvijek živ i u našim srcima.
Sveti Optat, milevitanski biskup
(320–390)
Slava se svetog Optata sastoji u borbi protiv donatizma, krivovjernog nauka koji je nastao i razvio se u sjevernoj Africi. Donatisti su tražili za valjano podjeljivanje sakramenata pravovjerje i stanje milosti u djelitelju sakramenta. Prema njima prava Kristova Crkva među svojim članovima ne smije trpjeti grješnike. To je bila očita pretjeranost. Protiv tih zabluda sv. Optat se više borio dokumentiranim povijesnim činjenicama nego suptilnim teološkim raspravama. Njegova djela bila su u velikoj časti i kod najvećih svetih Otaca. I on je jedan od onih svijetlih likova kršćanske starine koji je zavrijedio da ga pobliže upoznamo.
Optat se rodio oko g. 320., vjerojatno u Milevi u Numidiji, današnja Mila u Alžiru. U tom je gradu proveo cijeli svoj život. U mladosti je bio poganin te pohađao klasične škole za govorništvo i filozofiju. Te su discipline bile tada u velikoj cijeni i tko se želio izobraziti, nastojao je proučiti djela velikih grčkih i rimskih govornika i filozofa. Nije nam poznato kako je Optat postao kršćanin ni kako je napredovao u crkvenoj službi. Znamo samo činjenicu da je postao biskup svoga rodnoga grada. Sv. Augustin ga naziva »biskupom katoličke zajednice, časne uspomene«. Optat je bio biskup u drugoj polovini IV. stoljeća, a umro je oko g. 390. Sv. Jeronim piše o njemu g. 392., a sv. Augustin g. 400. kao o pokojniku. I to bi bilo sve što znamo o njegovu životu. Daleko više znamo o njegovim pisanim djelima te iz njih zaključujemo i o njegovim ljudskim kvalitetama.
Optat je bio pošten i iskren čovjek, prožet jednostavnom vjerom, obdaren praktičnim smislom, točan i savjestan u opisivanju svoga vremena, u pripovijedanju veoma živahan, u vođenju rasprava umjeren. Poput sv. Augustina i drugih velikih kršćanskih duhova u raspravama je radije prikupljao elemente što spajaju, nego one što razdvajaju.
U svojim djelima Optat naglašava osobito dvije značajke Crkve: katolicitet, u smislu da je Crkva posvuda rasprostranjena, i jedinstvo. To se jedinstvo Crkve usredotočuje u Petru i u njegovoj biskupskoj stolici u Rimu. »Na njoj je sjedio Petar, poglavica apostola, da bi u toj jedinoj katedri bilo sačuvano jedinstvo sviju, pa bi svatko tko bi nasuprot ove jedine katedre podigao drugu, bez daljnjega postao raskolnik i grješnik.«
Kršćanska je starina štovala Optata kao uglednog branitelja Crkve protiv donatističkog raskola. Njegovo djelo i spisi imali su velik i neprijeporan utjecaj na mnoge. Sv. Augustin stavlja ga uz bok sv. Ciprijana, Laktancija, sv. Hilarija, Viktorina i sv. Ambrozija. Sv. Fulgencije ga naziva »svetim« te prispodablja »Augustinu iz Hipona i Ambroziju iz Milana.« I nama je drag taj sveti otac, branitelj crkvenog jedinstva, propovjednik nauka da sakramenti djeluju neovisno o svetosti onoga tko ih dijeli. On uči: »Oni što krste poslenici su, a ne gospodari; i sakramenti su sveti u samima sebi, a nisu ovisni o milosti ljudi što ih dijele. Bog je onaj što čisti u krštenju, a ne čovjek.« Koliko je sv. Optat bio čovjek Crkve, najviše svjedoči njegova izjava: »Kršćanin mi je ime – katolik prezime.«
Sveti Kvirin
Login
FAQ
Chat
Traži
