|
8. lipanj
Sveti Medard, biskup († 560)
Svaki je čovjek, pa tako i svetac, različit od drugih. I zbog toga ih ne možemo sve svesti pod jedan nazivnik. Različiti smo po dobi, po izobrazbi, po zalaganju, po životnom iskustvu, po značaju, po duhovnosti. Unatoč toj različitosti, kao kršćani svi imamo istu težnju, slične putove kojima koračamo ili, bolje rečeno, jedan te isti put zacrtan od Evanđelja. Pa ipak, svaki je kršćanin tim evanđeoskim putem išao na svoj osobni, izvorni način. To vrijedi i za svece, a zato je svaki od njih zanimljiv, i hagiografija nastoji otkriti, pokazati i ocrtati njegov put, uz one zajedničke crte upozoriti na one svakome vlastite. Pogledajmo kakav je bio životni put sv. Medarda te što u njegovu životu ima originalno, baš njegovo?
Da je njegov život za ljude bio zanimljiv, pokazuju dva životopisa, napisana malo poslije svečeve smrti. Prvi je napisan čak u stihovima, a napisao ga je pjesnik himana Fortunat, a drugi god. 602., tj. samo malo kasnije, koji se također, ali bez dokaza, pripisuje istome piscu. Zanimanje za sv. Medarda nije prestajalo ni kasnije pa je tako u IX. stoljeću jedan monah samostana St-Médard de Soissons sastavio novi svečev životopis, a za njim je u XI. stoljeću slijedio još jedan, koji se pripisuje Ratbodu (1068–1098), biskupu Noyona. Svi su ti životopisi jedan drugome pomalo slični, dok onaj iz XI. stoljeća donosi nešto novo, što je, na žalost, sporno. Mi ćemo se zaustaviti na onome što uglavnom može podnijeti ozbiljnu povijesnu kritiku.
Medard se rodio u jednoj plemićkoj obitelji u Vermandoisu, u francuskoj pokrajini St-Quentin. Otac mu je bio franačkoga, a majka galo-rimskog podrijetla. Školu je polazio u svome rodnome gradu, proslavio se već tada darom proroštva pa je tako svome suučeniku Eleuteriju prorekao da će u dobi od 30 godina postati biskup u Tournaiju. Proročanstvo se ispunilo, čak je Eleuterije i prvi poznati biskup toga grada.
Postavši svećenik, Medard je učinio nekoliko čudesa, a svakako je najneobičnije da je činio čudesa u korist razbojnika koji su pljačkali i potkradali njegova dobra. Pripovijeda se da je jedan od tih lopova došao u noći u krađu njegova grožđa. Ne uspjevši više pronaći put kojim bi pobjegao, bi uhvaćen i predveden svetom svećeniku Medardu, koji ga sutradan pusti skupa s njegovim plijenom. Čudo bi bilo u tome što kradljivac, koji je dobro znao put u vinograd, nije znao iz njega izići.
Jedan je drugi kradljivac ukrao svečevu kravu, koja je o vratu imala zvono. Da ne bi zvonila, lopov je zvono ispunio travom. Unatoč tome pokušaju zvono je zvonilo te uzbunilo susjede i samoga Medarda. Taj je uhvatio kradljivca, valjda mu je rekao i koju ozbiljnu riječ, a onda ga pustio zajedno s njegovim plijenom. I napokon je jedan lopov htio ukrasti svečevu košnicu s pčelama, no one su ga kaznile same svojim žalcima, sve dok nije došao sveti svećenik i čudesno ga od njih obranio.
Stvarno su nam neobična čudesa takve vrste. Njihova poruka može ipak biti veoma lijepa. Ona je u tome da zlo valja svladati dobrim, da grješnika valja pokarati, a onda mu oprostiti i dati prilike da se popravi. Vjerojatno su u postupku prema kradljivcima sv. Medarda vodili takvi motivi. Njegov postupak pokazuje i njegovu ljudsku dobrotu.
Kad je umro biskup u St-Quentinu, na njegovo je mjesto uzdignut sv. Medard. Možda je tome pripomogla i njegova velika ljudskost. Kler i vjernici su se nadali u njemu dobiti dobroga pastira, a ta ih nada nije prevarila. Medard je biskupovao kroz 15 godina. Iz njegove biskupske službe znamo iz života sv. Radegunde, koji napisa Fortunat, ovu zgodu: Jednog dana posjetila ga je kraljica Radegunda i rekla da je zbog bratoubojstva ostavila svoga muža Klotarija te da se želi posvetiti Bogu. Biskup je bio duboko potresen izvještajem, a i pravim poteškoćama Radegundine rastave braka. On je ipak položio na nju ruku i posvetio je za đakonisu. To mu se u tom slučaju činilo najpametnijim.
Medard je brzo nakon toga umro. Bilo je to oko godine 560., a malo za njim umro je i Klotarij. Zanimljivo je da je taj bratoubojica ipak poštivao svetog biskupa Medarda, jer je njegovo mrtvo tijelo dao prenijeti u svoju prijestolnicu Soissons. Nad biskupovim grobom kralj je Sigebert (561–575) dao sagraditi lijepu baziliku sa samostanom. Ona postade stjecište pobožnih hodočasnika. U Francuskoj je sveti Medard među pukom veoma popularan svetac i njegov blagdan u kalendaru zapažen. Štoviše, ako na njegov blagdan pada kiša, postoji vjerovanje da će kroz 40 dana biti kišovito vrijeme. Po tome je sveti Medard poznat i u našim stranama. Narodna poslovica o tom kaže: »Sveti Medard što nam daje 40 dana traje.«
Blažena Marija od Božanskoga Srca
(1863–1899)
Gotovo bismo mogli reći da je proglašenje blaženom 1. studenoga 1975. sestre Marije od Božanskoga Srca iz Kongregacije sestara od Dobroga Pastira bila potrebna nadopuna beatifikacije, koja se zbila nešto ranije, tj. na Misijsku nedjelju iste godine. Tada je Pavao VI. proglasio blaženima biskupa Eugena Mazenoda, Arnolda Janssena, oca Freinademetza i Mariju Tereziju Ledochowsku – same apostolske misionarske duše, koje su se u Crkvi više bavile izvanjskim apostolatom, dok je Marija od Božanskog Srca provodila više onaj skriveni, kontemplativni život molitve i pružanja naknade za ljudske grijehe, a u kojemu ipak svaki apostolat ima svoje korijenje. U Crkvi su, uz one radnike koji izravno rade na njivi Gospodnjoj, potrebni i tihi radnici koji ih u pozadini prate molitvom. Zato u Crkvi ima jednako građansko pravo i aktivni i kontemplativni život. Štoviše, jedan drugi nadopunjuje i dobiva od njega potrebnu uspješnost.
Marija od Božanskog Srca, u svijetu Marija Droste zu Vischering, bila je po rodu grofica, dakle, plemkinja. Rodila se na blagdan Male Gospe 1863. u Münsteru, u Njemačkoj, u krilu stare i duboko katoličke obitelji. Bezbrižno je djetinjstvo provela u dvorcu Darfeld, nedaleko od rodnoga grada. Djevojčica je bila veoma živahna. Njezina odgojiteljica piše o njoj: »Rijetko sam vidjela tako živahno, veselo i dražesno dijete. Na njoj je sve bilo ljupko, tako da je zbog toga njezinu majku počela hvatati neka zabrinutost.«
Marija je imala divne roditelje. Njezin otac grof Klement bio je poslanik u parlamentu u Berlinu, a majka grofica Helena von Galen bila je u rodu sa slavnim nadbiskupom iz Mainza Kettelerom te s budućim biskupom u Münsteru i kardinalom von Galenom, koji je po svoj Njemačkoj bio poznat po svome otporu prema Hitleru i njegovu režimu. No osim tih vanjskih odlika resila ih je oboje velika pobožnost prema Srcu Isusovu. Majka je tu spasonosnu i nadasve korisnu pobožnost naučila još kao gojenica u domu sestara Srca Isusova u Blumenthalu kod Aachena. Za nju je u vrijeme trajanja zaruka osvojila i svoga budućega muža. Sa svojom obitelju ona će redovito obavljati pobožnost prvih petaka. U tako izrazito duboko kršćanskom okolišu i Marija je primila odličan vjerski odgoj, snažno obilježen pobožnošću prema Srcu Isusovu. Kip Božanskoga Srca resio je njihovu dvorsku kapelu, a i Isus je s probodenim Srcem bio središte te divne kršćanske obitelji. Ona je njemu sva bila posvećena, njemu je posve pripadala. A Isus, vjeran svojim obećanjima, blagoslovio je tu obitelj posebnim blagoslovom.
Marija je išla u školu kad sestara Srca Isusova. Kako je intelektualno bila bogato obdarena, naučila je više stranih jezika, pa latinski, a bila je izrazit talenat i za glazbu i slikarstvo. Vrativši se u očinsku kuću, posvetila se kao socijalna radnica službi bolesnika i siromaha. No, to je bilo samo prijelazno razdoblje. Nju je Gospodin zvao u samostan. Ona se tome pozivu najspremnije odazvala te 10. siječnja 1889. stupila u samostan sestara od Dobrog Pastira u Münsteru.
Svršivši novicijat, provela je nekoliko godina u radu s mladeži. Briga za rehabilitaciju mladeži naročita je zadaća Instituta od Dobrog Pastira. Kao veoma sposobna sestra, Marija je već g. 1894. poslana u Portugal, u Oporto, da ondje bude poglavarica. U toj se službi pokazaše i njezine izvanredne sposobnosti za upravu. Kao poglavaricu resila ju je i čvrstoća, ali i dužna razboritost. Unatoč teškoj bolesti, koja ju je odvela gotovo na rub groba, Marija se i dalje posvećivala ne samo svojoj redovničkoj zajednici, nego i djelima ljubavi, a podržavala je i odlične veze s crkvenim vlastima u biskupiji. Gospodin je svoju vjernu i revnu službenicu pohodio križem uzetosti. Kako je ta bolest sve više napredovala, ona je više i trpjela. U takvom je stanju još više štovala Isusovo Srce i njegov križ.
Nalazeći se na bolesničkoj postelji, a pošto se posavjetovala sa svojim ispovjednikom, budućim patrijarhom Indije, monsinjorom Theotonijem Ribeira de Castrom, g. 1898. dva put je pisala papi Leonu XIII. moleći ga da ljudski rod posveti Srcu Isusovu. Papa je bio iznenađen takvim posredovanjem pa je stvar predao najprije na ispitivanje teolozima. Plod ispitivanja bila je papina enciklika Annum sacrum od 25. svibnja 1899., u kojoj Papa naviješta otvaranje Svete godine 1900. i traži od biskupa svega svijeta da 11. lipnja ljudski rod posvete Srcu Isusovu.
Sestra Marija od Božanskoga Srca umrla je tri dana prije toga, tj. 8. lipnja 1899., baš kad je počinjala trodnevnica kao priprava za svečani čin posvete. Pokopana je na groblju u Oportu među siromasima, no glas je o njezinoj svetosti sve više rastao pa je pokrenut i postupak za njezino proglašenje blaženom. Kod beatifikacije te odlične Božje službenice Papa Pavao VI. je rekao:
»Sestra Marija od Božanskoga Srca Droste zu Vischering potječe iz ugledne plemićke obitelji. Do još većih je časti došla ipak po izvanrednim milostima koje joj je Bog udijelio, po vatrenom štovanju Srca Isusova i po brizi za ugroženu mladež i siromahe. Isto vrijedi i za njezino neumorno nastojanje oko promicanja svećeničkih zvanja. Po teškoj i za spas duša radosno podnašanoj bolesti, i sama prava slika vječno Dobroga Pastira, sestra Marija od Božanskoga Srca postade ponizna glasnica jednoga poslanja, što ga je po posveti ljudskoga roda Presvetom Srcu Isusovu imao ostvariti naš prethodnik Leon XIII.«
Ova je blaženica išla putem koji za svakoga kršćanina može biti veliko nadahnuće.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
