www.tebe-trazim.com

16. lipanj



Sveta Lutgarda Brabantska

(1182–1246)



Nakon kongresa o štovanju Srca Isusova u Paray-le-Monialu g. 1974. te u Pompejima g. 1977., na kojima je s toliko topline, teološke dubine, pastoralne zauzetosti raspravljano o duhovnom bogatstvu što se krije u Kristovu Srcu, s naročitom radošću pišem životopis velike srednjovjekovne mističarke, zaštitnice Flandrije, svete Lutgarde. Ona je živjela u zlatnom stoljeću pobožnosti Srcu Isusovu. Tako se u povijesti te pobožnosti obično naziva razdoblje kad je po samostanima Francuske, Njemačke, Belgije, Italije i Španjolske cvala usrdna, duboko doživljavana pobožnost prema Srcu Isusovu. Začetnik joj je sveti Bernard, a gajile su je benediktinke, naročito u Helfti, a zatim franjevci i dominikanci.

Život svete Lutgarde opisao je Toma de Cantimpré odmah nakon njezine smrti. Pisac ju je jako dobro poznavao pa odatle i vrijednost njegova spisa. Taj je životopis doživio u Flandriji velik uspjeh jer je više puta izdavan. Lutgarda se rodila u Tongresu te je vrlo mlada, možda već s 12 godina, stupila u samostan benediktinki u Saint-Trondu. Kad je kasnije bila izabrana za prioricu samostana, napustila je svoj samostan te prešla u samostan u Awirsu kod Liègea, pa u Lillois, napokon u Aywières, gdje se govorilo francuski, dok je ona uporno govorila i dalje flamanski. Sveta Lutgarda je pripadala velikim mističarkama trinaestog stoljeća kao što su bile: Cristina de Saint-Trond, Julijana de Cornillon, Ida de Nivelles. Ona je ipak na osobit način proživljavala tajnu presvetoga Srca Isusova, obdarena od njega viđenjima i drugim mističnim milostima i susretima.

Iako je živjela u samostanskoj tišini i uživala u mističnim milostima, ipak joj nisu bili tuđi problemi njezina vremena. Za njihovo je rješavanje činila velike pokore. Njima je željela izmoliti obraćenje krivovjercima albigenzima te nekim velikim i javnim grješnicima. Veoma je štovala i duše u čistilištu pa je po njihovu zagovoru izmolila neka čudesna ozdravljenja, dobila poruke za brabantsku vojvotkinju, a i o svojoj smrti. Posljednjih 11 godina života bila je slijepa, no i tada je imala veoma velik utjecaj na pobožnike svoga vremena. Živjela je od 1182. do 1246. godine.

Dok je kao veoma mlada djevojka jedne večeri čekala sastanak s mladićem, ukazao joj se neki neznanac, otkrio grudi, pokazao na njima ranu što je krvarila i rekao joj: »U toj rani je ono što moraš i zašto moraš ljubiti!« Taj je susret bio odlučan za njezinu budućnost. Ona je ostavila svijet, pošla u samostan da se posveti Isusu koji je za nas trpio.

Kao redovnica jednog je dana opazila kako Isus s jednog velikog raspela otkida jednu ruku da bi je privukao k sebi, »stisnuvši je na svoje srce, davši joj da pije krv što je tekla iz otvorene rane na boku«. Opojena Kristovom otkupiteljskom krvlju, živjela je u molitvi za Crkvu, za grješnike, suosjećajući s Kristovim mukama, sjedinjujući svoje žrtve s njegovom na križu za spasenje svih ljudi, osobito onih grijehom više pogođenih.

Ne zadovoljavajući se milostima što je od Isusa primila, jednog je dana zamolila da joj daruje svoje Srce. Gospodin joj je na to odgovorio: »Budući da to želiš, darujem ti svoje Srce, ali samo uz uvjet da i ti meni dadneš svoje.« Lutgarda je na to rekla: »Sretna sam zbog tako korisnog ugovora, no ipak i ja želim postaviti jedan uvjet: posjedovat ćeš moje srce ali uz obvezu da ga očuvaš čistim. A budući da je moja ljubav ograničena, a tvoja neizmjerna, učini me prikladnom za tvoju ljubav. Neka moje srce tako bude sjedinjeno s tvojim da u prijateljskom zajedništvu skupa nosimo zajedničko breme ljubavi.« Tu je riječ o izmjeni dvaju srdaca, no ona se nije izvršila na materijalan već na posve duhovan način.

U povijesti mistike i duhovnosti sveta je Lutgarda prvi slučaj ovakve mistične izmjene srdaca. Grob svete Lutgarde u koru crkve u Aywièresu brzo je postao mjestom velike pobožnosti. Redovnička je zajednica toga samostana 4. prosinca 1796., da izbjegne posljedice revolucije, pobjegla u Ittre noseći sa sobom relikvije svoje drage svetice. One se i danas čuvaju u Bas-Ittreu. Slike po raznim crkvama i galerijama prikazuju pojedine prizore i doživljaje iz njezinoga mističnoga života. Zanimljivo je da se ta flamanska svetica nalazi i u mramornoj svetačkoj skupini koju izradi Matthias Brun na prelijepom mostu preko Vltave u Pragu.

Ako nam danas i nije tako lako razumljiv jezik mistike ni mistični doživljaji te velike srednjovjekovne svetice, neke bismo stvari mogli ipak shvatiti, a to su da je ljubav prema Isusu najdivnija, da Isus od svakoga od nas traži srce, a u zamjenu želi nam dati blaga svoga Srca, da s Isusom po molitvi i pokori valja sudjelovati na spasenju svijeta. Nadalje nama rastrešenjacima, koji smo izgubili smisao za kontemplaciju, život velike mističarke može biti poticaj da više cijenimo, a onda i prakticiramo molitvu. Tako će nam susret s njome biti spasonosna prigoda da počnemo više ići za onim »jedino potrebnim«.



Marija Terezija Scherer, Božja službenica

(1825–1888)



Jedno je od velikih djela đakovačkoga biskupa Strossmayera što je u svoju biskupiju doveo časne sestre svetog Križa, odakle su se one proširile ne samo po hrvatskim krajevima, već po cijelom Balkanu te su danas uz hrvatske milosrdnice sv. Vinka najjača ženska redovnička grana u našim stranama. Njih je osnovala s kapucinom ocem Teodozijem Fiorentinijem Švicarka Marija Terezija Scherer. Kao osnivateljica nove redovničke zajednice i kao vrhovna glavarica posjetila je svoje sestre u \akovu. Svjesni zasluga naših sestara svetoga Križa rado ćemo se upoznati s njihovom časnom majkom utemeljiteljicom.

Katarina Scherer – u redu Marija Terezija – rodila se na svršetku mjeseca listopada g. 1825. u Meggenu, u kantonu Luzern, u Švicarskoj. Bila je seljačko dijete vrijednih supružnika Karla i Marije Ane, koji svoju kćerku odgojiše u ljubavi prema Bogu. Iz te će se ljubavi kasnije razviti i ljubav prema križu. U sedmoj godini izgubila je oca, a to je bio prvi veći udarac za nju koji će je malo-pomalo odgajati u znanosti križa.

Katarina je bila veoma darovita i živahna djevojčica. Da bi se njezini talenti što bolje razvili, poslali su je u Luzern u jednu sestarsku školu. Te su se sestre brinule za gradsku bolnicu. U njoj je bilo svakojakih, pa i veoma teških bolesnika. Katarina je osjećala naravnu odvratnost prema služenju bolesnika, no kršćanka je u njoj pobijedila pa će baš služba bolesnicima postati njezino životno poslanje jer će i ona i njezine sestre mnogo učiniti za bolesnike.

Katarina je jednog dana pošla na hodočašće u Einsiedeln, glasovito marijansko svetište u Švicarskoj. Ondje je snažno osjetila da je Gospodin zove u aktivni redovnički stalež, družbu koja će uz duhovni život gajiti i intenzivan apostolski i karitativan rad. Tada joj još nije bilo jasno koja će to družba biti. No Gospodin, koji joj je dao milost redovničkoga zvanja, pobrinut će se i za to. Katarina je 5. listopada 1844. susrela kapucina oca Teodozija Fiorentinija, Božjeg čovjeka i velikog socijalnog radnika svoga vremena. Taj će susret biti za nju od presudne važnosti jer će zajedno s njime, uz mnoge križeve i poteškoće, osnovati Družbu sestara svetoga Križa.

Već 27. listopada 1845. Katarina će – uzevši ime Marija Terezija – u samostanskoj kapeli u Wurmsbachu kod Züricha s četiri prve sestre položiti prve zavjete novoosnovane Družbe. Srce joj je tada drhtalo od uzbuđenja jer je našla što je tražila i željela. Godine 1857. izabrana je za prvu vrhovnu glavaricu s kućom maticom u Ingenbohlu. Tada se još više dala na ostvarivanje Pravila svoje Družbe. Najvažnija točka u njemu glasi: »Ustanova s kućom maticom u Ingenbohlu mora se baviti odgajanjem i poučavanjem mladeži od kolijevke pa sve do profesionalne formacije, mora voditi brigu za siromahe, bolesnike, zapuštene, sirote, nevoljnike svake vrste, zatvorenike…«

Čitajući taj stavak iz Pravila sestara svetog Križa prenosim se duhom samo u jednu njihovu kuću, u Bruck an der Mur u Austriji, gdje se sestre s toliko požrtvovnosti brinu za slaboumnu i duševno poremećenu djecu. Sreo sam ondje jednu sestru koju neću nikada zaboraviti. Ona se cijeli život brine za te jadnike da i oni osjete ljudsku toplinu. Ta je briga povezana s mnogo odricanja jer ima djece koja ne znaju sama obaviti ni one najosnovnije ljudske potrebe. Gledao sam te mališane, pa i odraslije, kako se i u onom njihovu tupom pogledu krijesi neka radost zbog blizine sestre, koja im je tako dobra; ona nije sama u tom poslu. S njome rade i druge.

Kako su pak naše sestre sv. Križa shvatile svoje Pravilo, to znaju brojni bolesnici i bolesnice koji su imali sreću da su ih po bolnicama te sestre dvorile. Danas kod nas naše sestre više nemaju škola, ali se zato kao vrsne i požrtvovne katehistice i radeći po župama brinu za našu mladež i tako nastavljaju veliko životno djelo svoje časne majke suutemeljiteljice.

Otac Teodozije Fiorentini umro je već 15. veljače 1845. pa je sva briga za novu ustanovu pala na ramena poduzetne majke Marije Terezije. Ona je imala izraziti organizatorski talenat pa se njezina družba brzo proširila i izvan granica Švicarske. Posvuda su počele nicati škole, bolnice, sirotišta i ubožnice.

Kad je časna majka Scherer umrla na današnji dan g. 1888., njezina je družba brojila već 1.500 sestara sa zavjetima i 422 kuće. Danas ima na svijetu preko 10.000 sestara svetoga Križa, a jedna je od najjačih njihovih provincija baš naša sa sjedištem u \akovu.

Majka Scherer bila je pokopana na mjesnome groblju u Ingenbohlu, a njezin grob brzo postade stjecištem hodočašća. God. 1938. tijelo joj je preneseno u kapelu kraj glavne crkve. Pobožnici i dalje dolaze na taj grob sa svih strana svijeta da iskažu počast velikoj zaljubljenici križa i osnovateljici družbe koja postade veliki dobrotvor patničkoga čovječanstva. U školi križa sestre sv. Križa uče kako valja služiti Bogu i bližnjemu, žrtvujući se od jutra do mraka. Majka Terezija Scherer nije poznavala visoku i učenu teologiju križa, kakvu razvijaju neki današnji teolozi. No ona je intuicijom karizmatika shvatila isto tako kao i jedan teolog – Hans Urs von Balthasar – da križ sačinjava vrhovno mjerilo kršćanske istine. Koliko je netko sposoban nositi križ, toliko je i prikladan vjerodostojno svjedočiti za kršćansku istinu.

Marija Terezija Scherer, o kojoj je poveden postupak za proglašenje blaženom, uvrštava se u red velikih propovjednika križa. Ona je to doduše više činila svojim životom i djelima nego riječima, ali sve to ipak glasno govori da je križ središnji i odlučni događaj povijesti spasenja. U tome je posve na liniji apostolskog propovijedanja zabilježenoj u Evanđeljima i u poslanicama sv. Pavla. Ona skupa s njima vidi spasenje ostvareno u Kristovoj smrti na križu.

Nas danas veseli da i teolozi počinju opet razvijati teologiju križa jer baš ta je teologija u povijesti Crkve odgajala velike svece. I dok nastojimo upoznati njihov život dobro je da se udubljujemo i u teologiju križa kako bismo i mi iz nje što više naučili.

Prema protestantskom teologu Tillichu, križ u sinoptičkim evanđeljima Mateja, Marka i Luke »nije neki izolirani događaj… već događaj prema kome je upravljena sva povijest Isusova života i od kojeg svi drugi događaji dobivaju svoje značenje«. Neka to osvijetle i potvrde ovi tekstovi:

»Zatim im poče objašnjavati da Sin Čovječji mora mnogo trpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i književnici odbaciti, da će biti ubijen i da će uskrsnuti poslije tri dana. To je govorio posve otvoreno« (Mk 8,31–32).

»Moram primiti krštenje. Kako sam tjeskoban dok se to ne izvrši« (Lk 12,50).

»Ali najprije treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi i da ga naraštaj ovaj odbaci« (Lk 17,25).

»Vruće sam želio da blagujem s vama ovu pashalnu večeru prije svoje muke« (Lk 22,15).

»Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?« (Lk 24,26).

Križ je središnja tema i u Evanđelju sv. Ivana. O toj stvari piše Hans Urs von Balthasar, jedan od najvećih teologa današnjice, ovo: »Jedna te ista linija provlači se od Proslova sve do pranja nogu – geste što sintetizira tipično ivanovsko jedinstvo neumoljivosti i nježnosti, neopozivog samouništenja i očišćenja što uzdiže – a od njega do velike oproštajne molitve koja za uru križa sve stavlja u Očeve ruke i, napokon, do prizora na Tiberijadskom jezeru, u kojem se hijerarhijska Crkva stavlja pod zakon sve veće ljubavi i prema tome do nasljedovanja sve do križa. Novi zavjet u svojoj cjelini teži prema križu i uskrsnuću te, polazeći od njih i u njihovu svjetlu i Stari zavjet postaje jedinstvena predigra Trodnevlja smrti što u isto vrijeme označuje središte i cilj Božjih putova.«

A što da tek kažemo o sv. Pavlu kao učitelju križa!? On je zapravo utemeljitelj teologije križa. »Za apostola narodâ naviještanje se Evanđelja i Kristova križa podudaraju. On u Korintu ne želi znati drugo nego samo Kristov križ, pred Galaćanima se ne želi hvaliti ičim drugim osim križem… Za njega je križ mjerilo za shvaćanje, tumačenje, ispitivanje, vrednovanje svake druge teorije, svake druge stvari. On sve promatra u perspektivi križa…« (Battista Mondin).

Teologiju su križa razradili kako sveti Oci tako i skolastici.

Sv. Atanazije naučava: »Logos – Božja Riječ – koja po sebi ne mogaše umrijeti, uzima tijelo koje može umrijeti, da bi ga kao svoje tijelo žrtvovala za sve.«

Nauk i teologija križa i u djelima i raspravama velikih srednjovjekovnih skolastika i svetaca: Anzelma, Bernarda, Bonaventure, Tome, Skota zauzima važno mjesto. Istu teologiju gaje i veliki njemački mistici. Taulera čak smatraju kao nekim ocem teologije križa. I kod svetih žena, osobito sv. Mehtilde iz Magdeburga, Gertrude iz Helfte, Margarite Ebner, Angele da Foligno, Katarine Sienske mistika križa poprima veličajne oblike. Slavni pak Toma Kempenac križ stavlja u središte svoje zlatne knjižice Nasljeduj Krista.

Majka Terezija Scherer svoju je družbu stavila pod stijeg križa. Njezina i njezinih sestara prsa resi Isusov križ. Vjerujemo da je taj križ još više zasađen u njihovo srce. Samo ono srce u kojem je duboko zasađen Isusov križ sposobno je za djela neprolazne vrijednosti.

Današnja svetica dana je Sveta Lutgarda Brabantska;