|
27. lipanj
Sveti Ćiril Aleksandrijski, biskup i
crkveni naučitelj (370–444)
Pisati o svetom ]irilu Aleksandrijskom nije lako jer njegov život bijaše pun sjena i ljudskih slabosti. One su proizlazile iz njegove veoma žestoke i svadljive naravi koja, kad se zapalila i upala u borbu, nije birala sredstva. Njegov privatni život bio je doduše moralno besprijekoran, a pravovjernost na visini, ali njegov postupak prema protivnicima nije odavao duh Evanđelja. Zbog toga njegovu svetost moramo više promatrati iz njegovih spisa, nego iz ostalih njegovih čina. Nakon Efeškog sabora g. 431., na kojem se borio za pravovjerje i čast Bogorodice, pa sve do svoje smrti 24. lipnja 444. imao je prilike u molitvi i kajanju okajati svoje postupke.
]iril Aleksandrijski, posljednji veliki predstavnik aleksandrijske škole i grčko-kršćanske književnosti u Egiptu, rodio se oko g. 370. Bio je učenik svog strica Teofila, aleksandrijskog patrijarha, od koga je naslijedio ne samo patrijaršijsku stolicu već i žestinu i svadljivost u vođenju vjerskih rasprava. Jedno je vrijeme među monasima provodio monaški život. Godine 403., već kao svećenik, pratio je svoga strica Teofila na sabor »pod hrastom«, koji je s patrijaršijske stolice u Carigradu svrgnuo sv. Ivana Zlatoustog poslavši ga u progonstvo. G. 412. ]iril je postao aleksandrijski patrijarh.
Odmah je na početku pokazao pomalo agresivnu tvrdoću svoga značaja u odnosu prema krivovjercima novacijancima i prema Židovima. Ovi su u Aleksandriji digli neku bunu pa su bili protjerani. U to je doba u Aleksandriji na barbarski i svirep način bila ubijena poganka Hipatija, inače veoma izobražena žena, sljedbenica neoplatonske filozofije. Zbog toga su ubojstva moralnu odgovornost neki svaljivali na ]irila, no to je ipak sporno. Tako barem misli Constantino Vona, redoviti profesor patrologije u Rimu na papinskom Lateranskom sveučilištu. On misli da je kraj svih tih sjena, stvarnih i nestvarnih sumnjičenja »]iril Aleksandrijski u istočnoj Crkvi uživao velik ugled, pa i kod stada svojih vjernika za koje napisa krepke homilije te egzegetska i dogmatska djela«.
Kad je predstavnik antiohijske teološke škole monah Nestorije god. 428. postao carigradski patrijarh, počeo je širiti i javno izlagati nauk da su u Kristu dvije osobe: božanska i ljudska. Zbog toga prema njemu nemamo prava Mariju nazivati Bogorodicom jer ona nije ništa drugo nego »majka čovjeka zvanoga Isus«. Takvo nešto javno naučavati vrijeđalo je osjećaj kršćanskih vjernika koji su vjerovali da je Marija Bogorodica. I njihov ih osjećaj nije varao. Pokazalo se opet kako bi se pastiri duša, učitelji i teolozi, morali više obazirati na pobožni osjećaj vjernika. Kako su istočnjaci u teološkim pitanjima veoma temperamentni, uzbudiše se silno duhovi. U borbu se strastveno upustio i ]iril Aleksandrijski. On je udario po Nestorijevu nauku kao po krivovjerju, a o tome je u pismu obavijestio i papu Celestina I. Valjalo je posredovati jer je krivovjerni nauk iznosio biskup tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva.
Papa Celestin I. u pismu od 11. kolovoza 430. naredio je Nestoriju, carigradskom biskupu, da po primitku pisma mora pismeno opozvati svoj nauk u roku od deset dana. Ako to ne učini, bit će izopćen iz crkvenoga zajedništva. Taj je dokument papa povjerio ]irilu Aleksandrijskom obvezavši ga da ga proslijedi Nestoriju. Ako taj odbije nalog, neka ga ]iril svrgne s carigradske biskupske stolice. Papa je prijepis toga pisma poslao isto tako antiohijskom i jeruzalemskom patrijarhu kao i primasu Makedonije »tako da naš sud o Nestoriju, to jest Kristov božanski sud nad njim bude poznat«. Tu se već jasno vidi kako je u važnim pitanjima rimski biskup već tada obavljao primat vlasti.
]iril je prihvatio papin nalog te protiv Nestorija sastavio glasovitih dvanaest »anatema« – prokletstava. Te je anateme odobrila jedna sinoda egipatskih biskupa. Za Duhove g. 431. car Teodozije II. najavio je sabor u Efezu. Taj je sabor osudio Nestorija i lišio ga patrijaršijske stolice. ]iril se na tome saboru ponio odviše autoritativno i na neki način bezobzirno jer nije htio čekati dolazak sviju istočnih biskupa, pa i samih papinih legata. Sabor je u Efezu 22. lipnja 431. proglasio člankom vjere da je Marija Bogorodica i time udario dogmatske temelje štovanja Majke Božje. Narod je zbog toga dao oduška svojoj radosti te biskupima uvečer priredio bakljadu.
No ]irilov protivnik i suparnik Ivan Antiohijski sazvao je protiv njega sabor, na koji su se skupila 43 biskupa, a carski su vojnici ]irila uhvatili i strpali u zatvor. Dok je on u zatvoru pisao Tumačenje 12 poglavlja, njegovi su sljedbenici uspjeli uvjeriti cara da i on osudi Nestorija te ga svrgne s biskupske stolice. Sabor je bio raspušten, ]iril se vratio u Aleksandriju, no borba se nastavila. Vodio ju je i ]iril u mnogim pismima što ih je napisao. Umro je g. 444., a da nije doživio mir među biskupima i teolozima.
Sveti ]iril Aleksandrijski bio je plodan pisac. Pisao je egzegetska, dogmatsko-polemička, apologetska i homiletska djela. Napisao je i brojna pisma od kojih se sačuvalo oko 80. Bitne se točke njegova nauka kreću oko Presv. Trojstva i tajne utjelovljenja. Skolastičkom jasnoćom izriče pojam jedne Božje naravi u trima osobama. Raspravlja o izlaženjima i odnosima u Trojstvu. Za Duha Svetoga kaže da izlazi od Oca po Sinu. Unatoč rezervama prema nekim stavovima ]irila Aleksandrijskoga, Crkva ga je uvijek smatrala borcem za pravovjerje. Grci slave svečano njegovu uspomenu 9. lipnja, a spominju ga i 18. siječnja skupa sa sv. Atanazijem. Leon XIII. ga je proglasio naučiteljem Crkve. Blagdan mu se u zapadnoj Crkvi slavi na današnji dan. Prigodom 1500. obljetnice Efeškoga sabora papa Pio XI. je izrekao velike pohvale o svetom ]irilu Aleksandrijskom.
Evo i bar nekoliko misli iz njegovih Poslanicâ: »Nadasve se čudim što uopće ima onih koji dolaze u sumnju treba li Svetu Djevicu nazvati Bogorodicom. Ako je, naime, Gospodin naš Isus Krist Bog, kako onda Sveta Djevica, koja ga je rodila, ne bi bila zvana Bogorodicom? Tu su nam vjeru predali božanski učenici, makar i ne spominjali taj naziv. Sam taj način govora ostavili su nam sveti oci. Tako je otac naš Atanazije, presjajne uspomene, u trećem govoru knjige što ju je napisao o svetom i istodobnom Trojstvu, Svetu Djevicu na nekim mjestima nazvao Bogorodicom… Taj je čovjek sveti Atanazije – bez sumnje sposoban i osobito dostojan da mu bez straha povjerujemo. Slobodno ga svom sigurnošću smijemo slijediti, jer on ne bi ništa rekao što bi bilo tuđe božanskim pismima.
I Pismo, koje je Bog nadahnuo, tvrdi da je Božja riječ postala tijelo, što znači da se sjedinila s tijelom koje posjeduje razumsku dušu što njime ravna. Božja Riječ uzima dakle Abrahamovo sjeme, stvara sebi tijelo od žene i postaje dionik tijela i krvi. Na taj način nije više samo Bog, već razumijemo da je poradi sjedinjenja postao i čovjek, nama sličan.
Emanuel se, dakle, uistinu sastoji od dvoga: od božanstva i čovještva. No ipak je Gospodin Isus Krist jedan: jedan pravi i naravni Sin koji je istodobno Bog i čovjek. On nije pobožanstvenjeni čovjek, jednak onima koji su po milosti dionici božanske naravi, nego pravi Bog koji se radi našega spasenja pojavio u ljudskom obliku…«
Sveta Ema Krška
(980–1045)
Tako je zovu Slovenci, dok je Austrijanci i Nijemci nazivaju Hemma von Gurk. Krstariti Koruškom, a ne posjetiti Gurk i njegovu divnu katedralu iz XII. stoljeća, značilo bi krupan promašaj. U kripti te katedrale, u pravoj maloj šumi stupovlja, nalazi se grob svete Eme, a na njemu ovaj natpis: »O blažena Emo, biseru svih kreposti, utemeljiteljice Gurka, ti koja si sve svoje bogatstvo posvetila Kristu, ovdje počivaš u vječnome miru.« Vanjska tišina kripte dočarava onaj nutarnji mir duše koja se smirila u Gospodinu. Uz Maria Saal ili Gospu Svetu Gurk je najljepše hodočasničko mjesto u Koruškoj. Prava je sreća posjetiti ta dva svetišta ne samo za Austrijance i Slovence, već i za sve one koje put nanese u Korušku. Ako imaju istančan ukus za sakralne umjetnine, a pogotovo duboko razvijen religiozni osjećaj, osjećat će se na oba ta mjesta ugodno, osobito pak na grobu svete Eme, te kneginje i redovnice, velike dobrotvorke siromaha i prijateljice maloga puka. Slovenci s poštovanjem ističu da je ta žena bila majka i njihovoga življa u staroj Karantaniji.
Najstariji je vjerodostojan dokument o svetoj Emi baš natpis na njezinu grobu koji sažeto izriče život te velike i svete žene. Ema je potjecala iz jedne bogate koruške obitelji. Ona je bila i u srodstvu s njemačkim carem svetim Henrikom II. Rodila se oko godine 980. Jedno je vrijeme bila na dvoru bavarskoga kneza Henrika, kasnije njemačkoga cara. Ondje je vjerojatno i upoznala svoga budućega muža, grofa Wilhelma von der Sanna. Ne znamo točno godinu kad je s njim stupila u bračnu vezu. Imala je dva sina. Obojica su umrli mladi, jedan od njih nasilnom smrću.
Godine 1036. i Emin je muž grof Wilhelm pao u borbi boreći se protiv ustanika na Henrika II. I tako je Ema na bolan način bila lišena svega što ju je vezalo uz ovaj svijet. Jedan životopisac s obzirom na to piše o njoj: »Budući da nije imala baštinika, posve se predala Kristu te njega učinila baštinikom svoga posjeda sjećajući se riječi Evanđelja o blagu u polju… o stostrukom rodu… Sve je te riječi držala u srcu, a što je u srcu nosila, to je očitovala i u djelima.«
Evo kako je to stvarno izgledalo. Ema je napustila svoj dvorac, prihvatila ponizan i skroman život izgradivši samostan. Bio je to samostan za 70 redovnica u Gurku, za koje 20 svećenika bijaše također uzdržavano da mogu voditi brigu o njihovim duhovnim potrebama. Taj je samostan Ema tako bogato obdarila da je ta velika nadarbina kasnije mogla poslužiti i kao materijalni temelj za osnutak biskupije u Gurku. Eminoj darežljivosti ima mnogo zahvaliti i glasoviti benediktinski samostan u Admontu, koji je još i danas sa svojom bogatom bibliotekom dragocjeni biser katoličke Austrije.
Svoje posljednje godine života Ema je provela u samostanu u Gurku. Izgleda da ipak nije polagala redovničke zavjete. Učinila je tako stoga da bi mogla raspolagati svojim posjedom i upotrijebiti ga u dobre svrhe, kako ju je milost već nadahnjivala. I tako su nastajale nove ustanove, množila se dobra djela, »a Ema žela radost svetaca u slavi«. Tako o njoj piše jedan životopisac.
Ema je umrla u Gurku godine 1045. te je ondje u redovničkom odijelu bila i pokopana. Popis brojnih čudesa po njezinu zagovoru govori da je pobožni puk svoju dobru groficu počeo odmah štovati kao pravu sveticu. Crkva je to štovanje i službeno potvrdila godine 1287. Nad njezinim grobom izradio je u XVIII. stoljeću majstor A. Corradini mramorni reljef koji prikazuje smrt Božje ugodnice. Ona se stoljećima slavila kao blaženica, a 4. siječnja 1938. Crkva joj je priznala naslov svetice. Blagdan joj se naročito svečano slavi u Koruškoj, ali ponegdje i u Sloveniji.
Sveti Ladislav, kralj
(1040–1095)
Nešto mlađi suvremenik svete Eme bio je ugarski kralj sveti Ladislav, za nas Hrvate značajan zbog toga što je koncem XI. stoljeća u Zagrebu osnovao biskupiju i tako tome gradu postavio preduvjete da jednog dana postane kulturno, vjersko i političko središte hrvatskoga naroda.
Ladislav se rodio g. 1040. kao sin Bele I. iz dinastije Arpadovića i poljske kneginje Riske. U njegovim je žilama tekla ne samo mađarska već i slavenska krv. Na ugarsko je prijestolje stupio g. 1077., nakon mnogih borbi sa svojim bratučedom Salomonom. Oženio se kćerkom Rudolfa Švapskoga, a svoga je tasta podržavao u borbi protiv cara Henrika IV. u borbi za investituru što su je pape njegova vremena, a osobito Grgur VII., vodile protiv svjetovnih vladara. Ladislav je jedno vrijeme pristajao uz papinstvo, da se onda g. 1091. stavi ipak na stranu Henrika i protupape. Nama je danas teško shvatiti takvo držanje, no ono je činjenica, a protiv nje nema protudokaza.
O osnutku zagrebačke biskupije po Ladislavu naš povjesničar profesor Srećko Dragošević piše ovo: »Ladislav je g. 1091. uspio uspostaviti vlast tek u Posavskoj Hrvatskoj, a kako je tada hrvatski biskup bio uz kralja Petra Svačića, Ladislavu se nametala nužna potreba da u Posavskoj Hrvatskoj provede samostalnu crkvenu organizaciju s biskupom na čelu. Sigurno se nadao da će time i zemlju čvršće vezati uz sebe. Posavsku Hrvatsku nije mogao podijeliti među mađarske biskupije jer je postojala nepremostiva zapreka jezika. Da je to ipak napravio, izazvao bi oporbu i splitskoga nadbiskupa i hrvatskog biskupa, a i samoga Rima. Nadao se da će dopuštenje za osnivanje nove posebne biskupije dosta lagano postići, jer je prišao protupapi Klementu III. koji je želio svoje pristalice privezati uz sebe dajući im ustupke.
Sigurno je jedan od razloga osnivanja nove biskupije bio i vjerski jer je narod bez crkvene organizacije mogao lako upasti u vjersko neznanje i zastraniti u krivovjerje. No, politički vidik učvršćenja arpadovske vlasti bio je očito na prvom mjestu.
Sama bula o osnutku biskupije nije sačuvana, ali je u kasnijim potpuno pouzdanim dokumentima sačuvan najvećim dijelom njezin sadržaj…
Prema ispravama može se skoro sa sigurnošću utvrditi da je zagrebačka biskupija osnovana oko g. 1094., a ne točno te godine, kako tvrdi Šišić.
Kad je osnovana zagrebačka biskupija, bila je podvrgnuta kao sufragana Ostrogonu. Tim je pretrgnuta vjekovna crkvena veza između Primorske i Panonske Hrvatske…«
Iz vladavine svetog Ladislava spominje se još »elevatio corporis« – neke vrste svetačka proslava tjelesnih ostataka sv. Stjepana, prvoga mađarskoga kralja, njegova sina svetog Emerika i čanadskoga biskupa svetog Gerarda ili Gelerta.
Sveti Ladislav je umro 29. srpnja 1095. u Nitri, a prema svjedočanstvu legendi, što se oko njega oviše, kanoniziran je g. 1192. Povjesničarka Edith Pásztor piše o njemu: »Period je vladavine sv. Ladislava za mađarsku povijest značajan po tome što je nastojao oko učvršćenja kršćanske države. Njegovi dekreti kao i oni sa sinode u Szabolcsu iz g. 1092., kojoj je i predsjedao, svjedoče o naporu da se izliječi moralno propadanje mađarskoga klera i puka, zemlje koja je samo polagano usvajala ideje gregorijanske obnove« – one obnove što ju je u Crkvi tako vatreno promicao veliki papa sveti Grgur VII.
O životu i djelu svetog Ladislava postoje pisane dvije legende, takozvana Legenda maior i Legenda minor. Prva je kritički izdana u Budimpešti godine 1938., kad su Mađari slavili 900. obljetnicu od smrti svetog Stjepana, kralja, i održali veličanstveni Međunarodni euharistijski kongres. Legenda minor bila je izdana već godine 1744. u Veneciji. Rimski martirologij spominje svetog Ladislava 27. lipnja. Njega je zagrebačka biskupija, kasnije nadbiskupija, slavila kao svoga prvotnoga zaštitnika. U Hrvatskoj mu je posvećeno nekoliko crkava, kapelica i oltara.
Blažene mučenice iz Arrasa
(† 1794)
Živimo u vremenu u kojem se naši suvremenici – vjernici kao i nevjernici – pogotovo mladi, oduševljavaju za razne »zvijezde«: filmske dive, pjevače šansona, natjecatelje na motorističkim utrkama, nogometne prvake i tolike druge. Njihova nas, ne baš osobito inteligentna lica, neprestano gledaju iz tolikih dnevnih i tjednih ilustriranih revija i magazina.
Poznati protestantski pisac svetačkih životopisa Walter Nigg u vezi s time piše: »Ti naduveni idoli potpuno zaluđuju mlade i odvode ih na opasne putove. Poremećenost ćudorednih ograda, izbacivanje iz prirodnih temelja, nesposobnost za rješavanje i najjednostavnijih problema, sklonost prema nihilističkim oboljenjima, sve to su neotklonjive posljedice nadomjestka idealne životne slike idolima.« Nigg čak smatra da je pomanjkanje idealnih ljudskih likova jedna od najvećih nevolja našega vremena. On mu želi pomoći stavljajući neumorno preda nj svetačke likove jer smatra da su oni uz Krista Gospodina – najidealnijeg sveca, dakako, ne samo to – jedini sposobni čovjeka povesti prema istinskim vrijednostima. Zbog toga i neprestano piše te izdaje nove vrijedne knjige o svecima. Čovjeka današnjice, u želji da ga ozdravi, neprestano upućuje na uzorne i primjerne svete ljude. U tome poslu, na sreću, nije jedini.
Svjestan potrebe idealnih likova baš za današnjicu, iznosim na današnji dan još četiri idealna ljudska lika, četiri milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga, što ih je Francuska revolucija 26. lipnja 1794. iz mržnje na vjeru u francuskom gradu Cambraiju giljotinirala i na taj način okrutno pogubila. One su pripadale redovničkoj zajednici u Arrasu, domovini Robespierrea. Revolucija im je učinila pravo nasilje. Želim osvijetliti likove tih redovnica koje, ne samo da nikome ništa na žao nisu učinile, već su bile i prave majke i dobrotvorke, milosrdne sestre svima kojima su na sve moguće načine pomagale. Želim o njima pisati danas tim više što se toliki oduševljavaju za nasilnu revoluciju. Od nje idejno nije daleka ni takozvana teologija oslobođenja kojoj su glavni osnivači latinsko-američki teolozi Gustavo Gutiérrez i Hugo Assman. Kako god ih pri tom vodili dobri motivi, imajući na pameti da nasilna revolucija jedno nasilje uklanja drugim, nismo za takvu revoluciju. Ona nam nije i ne može postati ideal. Jesmo za tihu nenasilnu revoluciju, kakvu su naviještali Ghandi i Martin Luther King. Još više za onu koju su ostvarili jedan sv. Vinko Paulski i njegove milosrdne sestre. Takve su revolucionarke bile i četiri mučenice milosrdnice u Arrasu.
To su: Marija Magdalena Fontaine, poglavarica, mučenica u 71. godini života, Marija Franciska Lanel, mučenica s 47 godina života, Marija Terezija Fantou, 46 godina, te Ivana Gérard, 42 godine. Te hrabre redovnice dobro su znale što je to vjernost svome zvanju pa su stoga odbile položiti prisegu na revolucionarni ustav. Taj se u nekim svojim pozicijama kosio s njihovom kršćanskom savješću. Revolucija je tim redovnicama zamjerila i to što su bile solidarne s mjesnim biskupom i klerom. Danas bi im to zamjeravali i oni u katoličkom taboru koji smatraju da protiv biskupa moraju voditi rat, kako bi u Crkvi izvojevali tobožnju demokraciju. Pri tom se čak pozivaju na nauk II. vatikanskog sabora. »O tempora, o mores!« Doista, zapadosmo u preobraćaj svih vrednota. Milosrdnice iz Arrasa vjerovale su u hijerarhijsku Crkvu kojoj stoje na čelu kao zakoniti pastiri papa i biskupi i koje valja slušati.
Kad je g. 1789. buknula Francuska revolucija, milosrdne su sestre, unatoč poteškoćama i problemima, nastavile svojim blagotvornim karitativnim radom. Kako je to stvarno bio veoma potreban i koristan posao, pučanstvo ih je zbog njega izvanredno cijenilo. U sestrama se doživljavalo duše koje bez izvikivanja parola, bez razbijanja i nasilja služe stvarnim potrebama čovjeka. No 14. veljače 1794. narodni komesar Lebon daje te sestre s ostalih 600 osoba kao sumnjive i opasne po revoluciju zatvoriti. Među tim zatvorenicima bilo je i svećenika te redovnica drugih redovničkih družbi. Mjesecima su ti nedužni zatvorenici bili povlačeni iz jednog zatvora u drugi. Dobre četiri sestre milosrdnice nastojale su im, koliko su samo mogle, ublažiti tešku situaciju, koju su i same vedrom dušom podnosile.
Nakon mnogih zlostavljanja i patnja sestre su 26. lipnja napokon predvedene pred takozvani revolucionarni sud u Cambraiju. Sestra Marija Magdalena Fontaine, kao poglavarica, u ime svoje i svojih redovnica odlučno je odbila položiti traženu prisegu, zato je zajedno s njima osuđena na smrt pod giljotinom. Krvnici su sestrama uz podsmjehivanje i izrugivanje objesili na glavu njihove krunice, govoreći da su to beskorisni praznovjerni predmeti. Zatim su bile odvedene na stratište koje se nalazilo na Trgu oružja. Ondje se okupil golemo mnoštvo svijeta promatrajući taj prizor u šutnji, zbunjenosti i zgražanju. Mnogi su čuli glasno izrečene proročke riječi sestre Fontaine: »Mi ćemo biti posljednje žrtve revolucije u Cambraiju.« Tako je i bilo. Nakon pogubljenja okrutnim mučilom revolucije tjelesa su sestara bačena u zajedničku jamu.
No spomen se na te junakinje kršćanske ljubavi, koje su hrabro i neustrašivo posvjedočile za svoju vjeru, nije zatro. Kad su se prilike sredile, kad je utihnula revolucija, počelo se s postupkom za njihovu beatifikaciju. Po svršetku I. svjetskog rata, papa Benedikt XV. proglasio je, 13. lipnja 1920., 4 mučenice iz Arrasa zajedno s 11 iz Valenciennesa blaženima. Njihov se blagdan slavi danas.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
