|
5. srpanj
Slavenski apostoli sv. Ćiril i Metodije
Neki podaci o životu Sv. Braće
Živjeli su u IX. stoljeću. Rođeni u Solunu. Otac im Leon bijaše visoki gradski činovnik. Otac im je prerano umro pa je za njih preuzeo brigu carski kancelar Teotikst. Metod bijaše pravnik pa mu je bila povjerena uprava provincije u Makedoniji. Mnogo mlađi Konstantin od Teoktista bi pozvan u Carigrad na studij. Studirao je s maloljetnim carem Mihajlom III. Imao je za učitelja glasovitog Leona, zvanog Matematika, te Focija, budućeg patrijarha. Završivši nauke Konstantin je napustio karijeru na dvoru, dao se zarediti za svećenika, a preuzeo je i službu patrijaršijskog bibliotekara. No brzo je napustio tu službu te se potpuno povukao u jedan samostan. Kad su ga pronašli, nije se više htio vratiti u službu bibliotekara, no ipak je prihvatio katedru filozofije u kojoj se toliko odlikovao da je dobio ime Filozof. U to je vrijeme pošao na dvor kalifa u Bagdad u svojstvu carskoga poslanika.
Međutim je g. 855. u Bizantu došlo da vrlo značajnih političkih promjena. Rođak cara Mihaela te smrtni neprijatelj Teoktista uspio je posve zadobiti povjerenje mladog cara te ubiti Teoktista. Carica majka Teodora morala se povući s upravljanja carstvom, a kasnije su je zatvorili u manastir. Pod vladavinom Mihajla III. upravljanje i vođenje poslova efektivno je prešlo u ruke Bardasa. Tragičan završetak Teoktista i Teodore, zaštitnika Ćirila i Metoda, bijaše koban po obojicu. Metodije se odrekao svoje službe te zamonašio u samostanu Olimpu u Bitiniji. Isto se tako povukao iz javnog života i Konstantin te pošao za svojim starijim bratom na Olimp.
Ondje su obojica provodila život molitve i studija. Političke su promjene imale posljedice i u crkvenom životu. G. 858. svrgnut je patrijarh Ignacije, a na njegovo mjesto izabran je Focije, prijatelj i savjetnik Bardasov.
Konstantin i Metodije držahu se izvan tog spora. Oko g. 860. car je zadužio Konstantina za jednu političkoreligioznu misiju među Kazarima koji tada prebivahu na obalama Crnoga mora između Dona i Kavkaza. Konstantin se morao podvrći carevu nalogu te je u pratnji Metodija pošao na tu misiju. Za vrijeme stanke kod Kersona na Krimu počeo se zanimati za grob sv. Klementa, pape i mučenika. Kad se pronašlo i identificiralo tradicionalno mjesto groba sv. Klementa, Sveta su Braća pronašla njegove relikvije te ih ponijela sa sobom. Konstantinova je misija postigla postavljeni cilj: mnogi su se Kazari pokrstili, a njihov je Kan sklopio prijateljstvo s carem. Vrativši se u Bizant, Konstantin se ondje smjestio kod crkve Sv. apostola, a Metodije se povukao u manastir Polichronio te ondje postao opat.
Misija u Moravskoj
U međuvremenu je stiglo u Bizant poslanstvo kneza Rastislava (846–860) koji je vladao u Velikoj Moravskoj. On je tražio za svoju kneževinu jednog biskupa te misionare koji bi njegovu narodu naviještali Evanđelje na slavenskom jeziku. Moravsku su djelomično misionarili misionari sa Zapada koji su, osim evangelizacije nastojali i oko ekspanzije Zapadnog carstva. Rastislav je htio svoju državu osloboditi od političkog utjecaja germanskih, odnosno franačkih biskupa te svojoj zemlji pribaviti vlastitu crkvenu hijerarhiju. Car je za tu misiju odabrao Ćirila i Metodija jer su oni, rodom iz Soluna, govorili staroslavenskim jezikom. Tada ni Moravljani ni ostali Slaveni nisu imali svoju literaturu. Stoga je Konstantin (monaško mu je ime Ćiril) prije polaska u Moravsku najprije stvorio novi alfabet te na staroslavenski jezik počeo prevoditi svete knjige. Godine 868. Konstantin u pratnji Metodija i još nekih učenika pođe u Moravsku, opskrbljen carevim preporučnim pismom.
U Moravskoj su se Ćiril i Metod dali na posao poglavito propovijedanjem te odgojem mladog klera. Uz pomoć Metodija Ćiril je na staroslavenski jezik preveo s grčkog liturgijske tekstove, a neke i s latinskog. Propovijedanje i slavljenje bogoslužja, na jeziku narodu razumljivu, urodilo je velikim uspjesima, ali je u isto vrijeme kod franačkog klera probudilo neprijateljski stav pa ih optužiše u Rimu zbog navodnog krivovjerja. Nakon tri i po godine djelovanja u Moravskoj Ćiril i Metod s nekolicinom učenika dadoše se na put u Rim. Ondje ih je svečano primio papa Hadrijan II. (867–872). Učinio je to zbog relikvija sv. Klementa koje su Sveta Braća sa sobom ponijela. Obavijestivši se o radu Sv. Braće u Moravskoj, Papa je priznao njihovu pravovjernost te potvrdio upotrebu staroslavenskog jezika u bogoslužju. Metod je u Rimu bio zaređen za svećenika, a donedavno se mislilo da je ondje Ćiril bio posvećen za biskupa, što ne odgovara povijesnoj istini. Zato se oni u liturgiji službeno nazivaju: sv. Ćiril, monah, i sv. Metod, biskup. Metod je, naime, kasnije primio biskupski red. Ćiril se u međuvremenu u Rimu teško razbolio. Za vrijeme bolesti se službeno zamonašio. U Vječnom je gradu umro 14. veljače 859. te bio pokopan u bazilici Sv. Klementa, gdje mu se grob nalazi još i danas.
Nakon pregovora s knezovima Moravske i Panonije Papa je Metodija imenovao nadbiskupom staroga Sirmiuma, današnje Mitrovice, te ga poslao u Moravsku kao papinskog legata. Dok se vraćao na područje svog djelovanja bio je uhvaćen i zatočen. Adolvin iz Salzburga, Anon iz Freisinga te Ermenrick iz Passaua tzv. sinodom htjeli su tom ilegalnom nasilju dati pravni oblik. Metodije provede tri godine u zatočeništvu u Ellwangenu. Papa Ivan VIII. (872–882) energično se zauzeo za nepravedno zatočenog nadbiskupa te ga oslobodio, a on se vratio u Moravsku. I tako je ta slavenska pokrajina dobila vlastitu crkvenu organizaciju. Metod je ostatak života posvetio organizaciji svoje arhidijeceze, ali i literarnoj djelatnosti. Na žalost, njegov sufragan Viching iz Nitre uz pomoć kneza Svatopolka zagorčio mu je posljednje dane života. Metod je umro 6. travnja 885., a naslijedio ga je učenik Gorazd.
Književna djelatnost Sv. Braće
Profesor na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, p. Josip Olšr, DI, je u Katoličkoj vatikanskoj enciklopediji vrlo zorno, iscrpno i sustavno prikazao sv. Ćirila i Metoda i njihovo djelo. O njihovoj literarnoj djelatnosti donosi sljedeće podatke.
Sv. Ćirila opravdano smatramo ocem slavenske književnosti, tvorcem staroslavenskog alfabeta i prvim piscem staroslavenskog pisma i jezika. On je na taj jezik preveo tekstove bizantinske liturgije, tj. Euhologij (Obrednik), Evanđelja, Poslanice te neke tekstove latinske liturgije. Nakon njegove smrti Metod je dovršio prijevod Sv. pisma, osim knjiga Makabejaca, preveo je i Novokanon te jednu zbirku iz djela sv. Otaca. Ćiril je na grčkom jeziku napisao kratku povijest našašća relikvija sv. Klementa, jedan panegirik i himan u njegovu čast te jednu polemičku knjigu protiv židova i muslimana, koju je Metodije kasnije preveo na staroslavenski jezik. Literarnu djelatnost Svete Braće nastavili su poslije njihovi učenici na Balkanu, odakle je ona prešla i u Rusiju.
Štovanje Svete Braće
Isti autor piše o tome da je brzo nakon njihove smrti došlo do njihova štovanja kao svetaca. Štovali su ih Slaveni bilo zapadnog bilo istočnog obreda. Osim na dan njihove smrti – Ćirilove 14. veljače, Metodove 6. travnja – počela se slaviti i njihova zajednička svetkovina 5. srpnja, koju je za cijelu Crkvu propisao Leon XIII. (25. listopada 1885). Dana 11. prosinca 1897. taj je blagdan prenesen na 7. srpnja. Istočni ga obred slavi 11. svibnja, i katolici i pravoslavci.
S p. Olšrom možemo stoga zaključiti da je djelo sv. Ćirila i Metodija utisnulo snažan i svijetao pečat na začetke kršćanske kulture slavenskih naroda, zato ih ti narodi i slave kao svoje apostole. Svetog Ćirila i Metodija Carigradska crkva nije uvrstila u kanon svojih svetaca, vjerojatno zbog njihove vjernosti Rimu. Prikaz o slavenskim apostolima nalazi se u Katoličkoj enciklopediji (III, str. 1731–1734).
Sv. Ćiril i Metodije, suzaštitnici Europe
Apostolskim pismom Magnifici eventus Ivana XXIII. od 11. svibnja 1963. otvara se niz papinskih dokumenata koji spominju apostolat dvojice svetaca među slavenskim narodima. Ivan XXIII., spominjući i sjećajući se njihova dolaska u Veliku Moravsku, naglašava važnost njihove misije za jedinstvo kršćana, s velikom željom i nastojanjem oko ponovnog sjedinjenja s istočnjacima što su rastavljeni od Katoličke crkve. Leonard Boyle pronašao je relikvije sv. Ćirila, izgubljene g. 1779., nakon sekularizacije bazilike Sv. Klementa u Rimu. Pavao VI. ih je svečano vratio u nju 17. studenoga 1963., a česticu od njih poslao je grčkopravoslavnom metropolitu u Solun, u rodni grad sv. Ćirila i Metodija. Godine 1969., prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Ćirila, Pavao VI. je objavio apostolsko pismo Antiquae nobilitatis, upravljeno biskupima i vjernicima tadašnje Čehoslovačke. Ivan Pavao II. od početka svog pontifikata davao je sve veće značenje Sv. Braći ne samo zbog njihova djela u Crkvi i za Crkvu, nego i za čitavu Europu.
Tako je u Gnieznu 3. lipnja 1979. u svojoj – mirne duše možemo reći – povijesnoj homiliji, u kojoj je govorio o duhovnom jedinstvu Europe, spomenuo i djela sv. Ćirila i Metoda među Slavenima, pozivajući se na dvije komplementarne europske tradicije te na snagu što ujedinjava kršćanstvo u Europi, sposobnu da joj pruži kulturni identitet. Iz istog je motiva Ivan Pavao II. ne samo zbog crkvenog nego i kulturnog jedinstva Europe sv. Benediktu, zaštitniku Europe, apostolskim pismom Egregiae virtutis od 31. prosinca 1980., kao suzaštitnike pridružio i sv. braću Ćirila i Metoda. Bilo je to prigodom 100. obljetnice enciklike Leona XIII. Grande munus koja je blagdan Sv. Braće proširila na cijelu Crkvu. U apostolskom pismu Ivana Pavla II. ističe se i ekumenska vrijednost njegova čina. Papina gesta ide za jedinstvom Katoličke s istočnim Crkvama. Dana 18. siječnja 1981. Sv. zbor za sakramente i bogoslužje poslao je okružno pismo biskupskim konferencijama Europe u kojem određuje da se spomen sv. braće Ćirila i Metoda ima slaviti 14. veljače u rangu blagdana. A prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Metodija Ivan Pavao II. je 2. lipnja 1985. objavio encikliku Slavorum apostoli, u kojoj slavi dvojicu Sv. Braće kao »duhovni most« između zapadne i istočne tradicije, kao »ekumenske zaštitnike istočne i zapadne Crkve koji su dali također i kulturno jedinstvo jednom dijelu Europe«.
U prigodnim obljetnicama što su se slavile 1963–1985., osim u Rimu i Velegradu u Moravskoj, pa i u drugim mjestima, potvrđene su i posadašnjene neke činjenice o Svetoj Braći na temelju prouka i otkrića. Umnožila su se i hodočašća u baziliku Sv. Vida u negdašnjoj benediktinskoj opatiji Sv. Vida u Ellwangenu, mjestu tamnovanja svetog Metoda, te u benediktinsku opatiju Reichenau, gdje je jedno vrijeme također boravio sv. Metodije. (Usp. mons. Jaroslav Polc, generalni bibliotekar na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, u: Bibliotheca sanctorum, Prima appendice, str. 333–334).
U srpnju 1985., kad se na razini Europe slavila 1.100. obljetnica smrti sv. Metodija, jedna je od glavnih proslava bila kod nas u \akovu. Na njoj je bilo čak 7 kardinala: kardinal Agostino Cassaroli, legat sv. oca Ivana Pavla II. na svečanosti; kardinal Basil Hume, westminsterski nadbiskup te predsjednik biskupskih konferencija Europe; poljski primas, kardinal Jozef Glemp; mađarski primas, kardinal Laszló Lékai; u ime talijanskog episkopata, kardinal Salvatore Papalardi, hrvatski kardinal Franjo Kuharić te pariški nadbiskup Jean Marie Lustiger.
Sudjelovali su svi biskupi tadašnje Jugoslavije te nekoliko biskupa iz Europe: mons. József Udvardy, biskup iz Segedina; mons. József Cserkáti, biskup iz Pečuha; mons. Stefan László, biskup iz Eisenstadta (Željezna); mons. Franz Xaver Eder, biskup iz Passaua.
Glavne su se svečanosti odvijale u katedrali i na trgu pred katedralom. Glavnu je misu na hrvatskom jeziku predvodio kardinal Cassaroli, državni tajnik Njegove Svetosti, te na hrvatskom jeziku izrekao i propovijed. Bila je to velika čast i za našu domaću Crkvu, posebno za đakovačkosrijemsku biskupiju te njezina biskupa, mons. Ćirila Kosa, koji nosi ime jednoga od dvojice slavenskih apostola.
U proučavanju sv. Ćirila i Metoda nezaobilazna je i studija profesora Imre Bobe s University of Washington, Spring, 1970., Moravia’s history reconsidered – A reinterpretation of medieval sources, izdavač Martinus Nijhoff, Hag, 1971.
Studija je izišla i u hrvatskom prijevodu. Imre Boba, Novi pogled na povijest Moravske. Preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Rastislavu, Sventoplku i sv. braći Ćirilu i Metodu, s engleskog preveo i priredio Ante Miličić, Crkva u svijetu, Split, 1986.
Glavni je zaključak te studije, koja u hrvatskom prijevodu ima 165 stranica, ovaj: »Rastislavljeva je i Sventoplkova Moravska, zemlja, povezana s djelatnošću Ćirila i Metoda, bila južno od Dunava sa središtem koje se zvalo SirmiumMorava.« Prema tome, i grob sv. Metoda mogao bi biti u Srijemskoj Mitrovici.
Učeni je profesor Imre Boba na koncu svoje knjige naveo i bogatu bibliografiju podijelivši je na tri dijela: Bibliografski podaci, Zbirke izvora i Novije monografije i zbirke članaka i referata.
Od hrvatskih povjesničara navodi:
Nada Klaić, »Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva u X. i XI. stoljeću« , u Slovo, 15–16 (1965), 225–281.
Tomislav Maretić, »Prvi spljetski sabor i glagolica«, u Zbornik Kralja Tomislava (Zagreb, 1925), 385–390.
Marko Perojević, »Ninski biskup Teodozije« (Split, 1922). Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 1922.
Stjepan Sakač, »De dignitate episcopali Cyrilli Thessalonicensis«, u Orientalia Christiana Periodica 16 (1950), 237–266.
Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925.
Sveti Antun Marija Zaccaria
(1502–1539)
Poznato je da je u XVI. stoljeću milanski nadbiskup sv. Karlo Boromejski bio pobornik i revnitelj obnove vjerskoga života ne samo u Milanu, već u cijeloj sjevernoj Italiji. Manje je poznato da mu je u tom velikom obnoviteljskom radu bio preteča osnivač barnabita sv. Antun Marija Zaccaria, čiji blagdan danas slavimo. On je doživio samo 36 godina života, ali je u tom kratkom životnom razdoblju učinio, zaista, mnogo. Prožet duhom svetog apostola Pavla, nastojao je »naučiti uzvišenu spoznaju Isusa Krista«, koja ga je tjerala na rad. Upoznajmo se s tim kršćanskim velikanom, jednim od onih koji su vjerovali da je za sveopći razvitak čovjeka potrebno gajiti duboki duhovni život te da je misionarska djelatnost isto tako važna u gradovima Europe kao i u dalekim, još uvijek nekršćanskim krajevima.
Antun Marija Zaccaria rodio se g. 1502. u Cremoni kao sin Lazara Zaccarije i Antoniette Pescaroli. Oca nije nikad upoznao jer ga je pokosila smrt kad je dječaku bilo tek nekoliko mjeseci. Njegova majka, mlada udovica, u teškim i burnim vremenima znala mu je posvetiti dužnu pažnju te ga odgojiti u pobožnosti i ljubavi. Za nju možemo sa sigurnošću reći da je dobro izvršila svoj odgojiteljski zadatak.
Završivši prve nauke u rodnome gradu, Antun se g. 1520. upisao na studij medicine na glasovitom Sveučilištu u Padovi. Nakon 4 godine studija postao je doktor te znanosti. Vrativši se u svoju rodnu Cremonu čista i neporočna života nije se bavio liječničkim zvanjem, već se pod vodstvom dominikanca fra Marcella dao na gajenje duhovnog života, a bavio se i apostolskim radom. Držao je u crkvici Svetog Vitala kraj palače Zaccaria kateheze za puk.
Nakon smrti fra Marcella njegov novi duhovni vođa fra Battista Carioni da Crema uputio ga je prema svećeništvu. Bio je duboko uvjeren da taj mladi učeni liječnik ima sve preduvjete i sposobnosti za svećenika. Antun je g. 1528. zaređen za svećenika, a kod svoje prve mise, za vrijeme podizanja, bijaše obdaren viđenjem u kojem je vidio anđele kako se klanjaju Gospodinu nazočnom u Euharistiji. Sličnih će pojava biti još u njegovu životu. Zbog svoga djevičanskog života bio je nazvan »anđelom u tijelu«, ali i »ocem domovine«, jer je u svome rodnome gradu jedno vrijeme djelovao kao svećenik izvanredne revnosti trudeći, se poput sv. Pavla, kako bi svima postao sve i sve pridobio za Krista. Apostolska i pastoralna revnost jedna je od glavnih značajki njegova života. Bio je u pravom smislu riječi sama revnost, sav je gorio za Božju stvar. Oblikovao je skupine izgrađenih katoličkih laika koji su onda nastojali oko obnove vjerskoga života u gradu.
Da bi njegova revnost bila još djelotvornija, a propovijedanje uvjerljivije, odrekao se bogate nadarbine svetog Jurja te postao običan kapelan grofice Guastalle Ludovike Torelli, s kojom se godine 1530. preselio u lombardsku metropolu Milano. I tako je došao na još šire polje rada.
U Milanu je postao član Oratorija vječne Mudrosti kraj samostana augustinki Sv. Marte. U toj je zajednici brzo podigao opali duh i vratio je prvotnom žaru, koji joj je nadahnuo njezin osnivač mons. Bellotti. Iz stare bratovštine pod njegovim vodstvom niknut će dvije redovničke družbe: regularni klerici sv. Pavla, pučki zvani barnabiti, po njihovoj crkvi Sv. Barnabe, te anđelike sv. Pavla. Njima će se pridružiti i treća: oženjeni pobožni prema sv. Pavlu, koja će pomagati svestrani rad prvih dviju.
Revnujući za javni moral, Antun Marija Zaccaria poslao je svoje barnabite i anđelike na milanske ulice da ondje čine drastične pokore i tako potresu uspavane i otvrdnule savjesti. Bio je uvjeren da će jedna jasna izložba pokorničkih vježbi biti uspješnija od teoretskog govorenja o potrebi pokore. Obični su mu ljudi u tome dali pravo jer ih je to potreslo i jer su se obraćali. Ali mu kler takav način rada nije odobravao; valjda se bojao za očuvanje dobrog ukusa. Lijepo je to, samo, ako su šutke i hladnokrvno prelazili preko sve većeg opadanja morala, onda stav poprima posve drugo lice. Uglavnom, kler je podigao protiv revnog Antuna mnoge tužbe. Optuživali su ga zbog novotarija pa čak i krivovjerja. Protiv njega su vođena i dva procesa pred Rimskom kurijom, ali ga je crkveni sud u oba slučaja proglasio nedužnim.
Nakon toga svetac je sa svojim barnabitima mogao nesmetano još i pojačati apostolski rad. Dopušteno mu je da se četrdesetsatno klanjanje Presv. Sakramentu, uvedeno od Bellottija samo za članove bratovštine, može proširiti i na sve vjernike, a ta je praksa veoma proširila i produbila štovanje Euharistije. Svetac je uveo i običaj da svakog petka u 3 sata poslije podne zvone zvona na uspomenu Kristove smrti. Taj je običaj još uvijek živ kod nas u Bačkoj, na području subotičke biskupije. Zaccarijevi su se barnabiti dali i na tumačenje i pouke, a sve na temelju Svetog pisma. To se činilo ne samo po crkvama, već i na raskršćima ulica. U takvim bi susretima aktivno sudjelovala i milanska duhovna elita, duhovno najdublje izgrađeni kršćani. Veoma se širio i apostolat duhovnoga vodstva pa često primanje svete pričesti. Anđelike su svaki dan išle na pričest što je u XVI. stoljeću, prije Tridentskog sabora, bila nečuvena stvar. Pričesti bi uvijek prethodio kratki »fervorino« – vatreni duhovni nagovor koji bi obično izrekao Antun Marija Zaccaria. Svemu tome valja dodati i stalno održavanje pučkih misija pa da slika o svečevu obnoviteljskom radu bude potpuna.
Da bi se mogao što nesmetanije posvetiti radu, Antun Marija Zaccaria se odrekao i poglavarske službe u svojoj družbi. Svoje najbolje sile želio je utrošiti u izravni apostolat. Mnogo je pažnje posvećivao i svojim anđelikama jer one su u povijesti Crkve bile zapravo prvi tip redovnica koje nisu vezane uz strogu klauzuru i koje su se bavile izravnim apostolatom. U tome je svetac u povijesti redovništva bio veliki novator. Danas je takvo nešto posve razumljiva stvar, ali onda je bila velika novost koja je pretpostavljala mnogo hrabrosti.
sv. Antun Marija Zaccaria
Zaccaria je godine 1539. pošao na miriteljsku misiju u Guastallu, koja je bila udarena papinskim interdiktom – teškom crkvenom kaznom s veoma neugodnim posljedicama. Izmoren putovanjem, posredovanjem, a i apostolskim radom, što ga je uz povlasticu prijenosnog oltara i na tom mjestu mogao obavljati, tjelesno posve klonu. Zamolio je stoga da ga prenesu u njegovu rodnu Cremonu, gdje je 5. srpnja 1539. preminuo. Papa Leon XIII. proglasio ga je 27. svibnja 1897. svetim. Tijelo mu danas počiva u crkvi Sv. Barnabe u Milanu.
Svetac je u životu imao tri ideala: Euharistiju, Raspetoga i sv. Pavla. To je došlo do izražaja i u ikonografiji. Zbog svoje izvanredne čistoće bio je od barnabita nazivan naš »anđeoski otac«. Kako je umro veoma mlad, nije iza sebe mogao ostaviti zaokružen duhovni nauk. Ipak je posve jasno da su glavne crte njegova duhovnog profila kristocentrizam i paulinizam – Krist i sv. Pavao – odlučna borba protiv polovičnosti i duhovne mlakosti te živa potreba za apostolatom. O svemu tome jasno govore oni spisi što su nam iza njega ipak ostali. To su njegovih 12 pisama, 6 govora i Konstitucije.
Poznati promicatelj i pionir suvremene liturgijske obnove Pius Parsch pronalazi u duhovnom nauku sv. Antuna Marije Zaccarije: »Po duhu apostola Pavla prema Kristu!« – podudarnost s onim što je želja i nastojanje prijatelja liturgije u naše doba. Taj nam je duh prisutan u Pavlovim poslanicama što ih toliko puta čitamo i slušamo u našem bogoslužju. Na nama je da ga po primjeru svetog Antuna Marije Zaccarije što više usvajamo izgrađujući same sebe u što potpunije kršćane te revnujući i za duhovnu izgradnju drugih. To je danas više nego ikada zahtjev vremena. Ozbiljniji i pronicaviji duhovi sve više uviđaju da iz strašne suvremene krize bez Krista nema izlaza.
Da što bolje upoznamo i svetog Antuna Mariju Zaccariju i njegov duhovni nauk, navodimo nekoliko misli iz jednog njegova nagovora. »Mi ludi zbog Krista. Tako je govorio blaženi naš vođa i zaštitnik o sebi, ostalim apostolima i drugima koji prihvaćaju kršćanski i apostolski nauk. Ali, predraga braćo, nema razloga da se čudimo ili strašimo: nije učenik nad učiteljem, niti je sluga veći od svog gospodara. Oni koji nam se suprotstavljaju sebi zavređuju zlo, a nama dobro, jer nama povećavaju vijence vječne slave, a na sebe izazivlju srdžbu Božju. Njih smo dužni radije sažalijevati i ljubiti nego ih prezirati i mrziti. Štoviše, dužni smo za njih moliti da ne budu nadvladani od zla, već da dobrim svladaju zlo. Na nama je da na njihove glave, kako nas upozorava Apostol, zgrćemo službe pobožnosti kao ugljevlje žarke ljubavi da bi se – uočavajući našu strpljivost i blagost i obraćeni boljemu plodu – zapalili ljubavlju prema Bogu.
Nas je Bog, makar nedostojne, odabrao po svome milosrđu iz ovoga svijeta da bismo, njemu služeći, kročili iz kreposti u krepost i donijeli obilati plod ljubavi u strpljivosti, dičeći se ne samo nadom u slavu sinova Božjih, nego i u teškoćama.
Gledajte, predraga braćo, svoj poziv! Promatramo li ga pomno, lako ćemo uočiti kako njegov smisao iziskuje, kad smo već naumili makar iz daleka slijediti stope svetih apostola i drugih Kristovih vojnika, da ne odbijamo ni zajedništvo u patnjama…«
|
Login
FAQ
Chat
Traži
