www.tebe-trazim.com

Mislim da je najlakse govoriti iz osobnog iskustva..Zato poneki puta pitam se,kada ovakve postove citam..koga mi u stvari zastupamao..



Ja sam dijete, rastavljenih roditelja..sta mislite koliko mogu lose djelovati,
rastave brakova, ako djeca ne zele da se roditelji rastanu...
Isto tako ostavlja prevelike posljedice na djeci..rastava..ako dijete zeli oba roditelja...

Nemojmo biti egoisti, i gledati samo onoga ,koji se zeli spasiti...
u braku s rastavom stradaju svi...i nema pobjednika...
netko si olaksa zivot, drugi se pomiri s cinjenicom...i to je najbolje za djecu???
Tko pita djete...???? Dijete, cesto puta bude podgovoreno s jednom stranom...,jer druga strana nema sanse,dokazati suprotno????

Mislim da bi za rastavljene, najbolje bilo,kada bi se dijete,kao materijalna stvar moglo podjeliti, pla tebi i pola mene..????

Ne zelim reci da svaka zena,ili muz moraju pod svaku cijenu ostati zajedno...ako je nemoguce ostati u braku,onda mogu samo govoriti o tome da je za njih najbolje, a nikako za djecu ,jer djete..cesto malo,jos i ne shvaca..cijelu stvar...a kroz zivot nosi posljedice,i oziljke..
da je za djete najbolje...ako brak nije kako valja da se rastanu, nije uvjek svaka rastava..najbolje rijesenje...nekima da,a nekima na propast...Jer djeca, tek kada porasu,osjecaju deficit..izgubljeno roditelja..
ili makor onoga ,s kojim ne provodi svaki dan...zajedno..

Bila sam na seminarima...za rastavljenu,odraslu djecu...
ljudi svi slicni,kao i ja sto sam prosla...i svi istog misljenja..
Koliko su roditelji bili naivni,i egoisticni...jer su u prvom redu mislili na sebe,da okoncaju svoj nezadovoljan zivot, i olaksaju sebi...
a nikako djeci..Djete se navikne, i prihvati cinjenicu...jer nema druge...

Moj brat i ja vise puta u djetinjstvu ,znali smo pricati...da bi nam bolje bilo da su nam roditelji umrli...nego ovako..rastavljeni...

Sjecam se u II razredu osnovne skole, uceteljica..zadala nam :
da napisemo i naslikamo cestitke za 8 Mart..za dan zena
Jedan ucenik iz razreda,ide kod majki..i nosi postu,kojusmo napisali..

Svi pisu,slikaju...a ja cekam, mislim...mislim..kojoj majci da pisem????

Pita me uciteljica,zasto ne pisem...ja sutim, a ona kaze..pisi baki..?????
Sva djeca pisu majkama...a ..ja ....pisem....baki..???
Sta mislite,kako su te uciteljicine rijeci djelovale na mene..
Isto tako..i djete,koje zeli oca...isto prozivljava...

Tko zna sta tjera covjeka,na ovakvo ponasanje..kako to da roditelji ravnodusno gledaju??Tko je stvarno pristupio,tom covjeku..da pronadje jezgru,njegovog probleme..Tko je odgovoran za njegovi nesposobnost,
roditelji, jaka i samostalna zena,ili on sam???
Sta bi bilo,kada bi nase dijete takvo bilo, dali bi ga isto trebalo odbaciti??


"Ja sam mislila da je vrijeme da odigram svoju kartu, da srusim sve njegove iluzije da mu pokazem da ga volimo i da treba ostati i boriti se ovdje s nama."
Hm...opet jaka samostalna zena..zena koja zeli pomoci, onako kako bi za nju bio najbolje..a dali bi draga Veki...i za njega bilo najbolje, da si ti odigrala ulogu,Davida i Golijata..
On nije shvacen, njemu nesto fali...pa neka je i slabic,treba mu dati sansu...da on dodje na to,da on bude u stanju nesto sam rijesiti..
muskarci cesto pate od jakih zena..
Pa mozda i on gubi svaku sigurnost,i kada je dosao na dva tjedna..
draga Veki...da mozda pokusa joj jednom ispocetka..ponovila si staru mustru zivota, i on je tako shvatio,da se u stvari nista nije promjenilo...


Mi ljudi cesto vidimo stvari,kako ih mi zelimo vidjeti, a ne onako,kakve one jesu...I ono sto je za mene najbolje, nije sigurno da je i za drugoga najbolje...Kada bi stvarno bilo malo vise poniznosti,i cvrste vjere...
onda bi se gledalo drugim ocima...Da druga strana ima pravo ,na svoju sreci i na svoje ja..."ja"


Ovdje pohvalila , dala veliku podrzku Split, i isto sam takvog misljenja..
Ja u tvojim postovima,ne vidim da su djeca na neki mucenicki nacin bila ugrozena...???Ti nisi bila sretna...nije bio ni on????
A djeca bi sigurno bila sretna...da ste ostali zajedno,i da ste prihvatili..jedno drugo...i radili na tome, da se jednog dana sve promjeni...
na obostrano zadovoljstvo.

Nemoj me shvatiti,da te osudjujem sto si se rastala...ti jedina znas najbolje, iz kojih si to razloga ucinila...
Ali ja jednostavo..zelim dati do znanja..da nismo u pravi ,kada gledamo kroz sebe povrsinski,ako je mene dobro...da mora biti i za djete najbolje...

Inace sam veliki protivnik,socijalni sluzbi,kada oduzimaju djecu...zbog problema roditelja, i daju ih u dom...
Nadomjesto,da netko zajednicki pokusa sa cijelm obitelji,na zajednicki nacin pronaci rijesenje,i terapirati cijelju obitelj,da im se pomogne...
ono se odmaze...Tko daje nama pravo na to???.

Draga moja Rebeka, vidim da nosiš i ti rane iz djetinjstva. Ti si imala nesreću da ti se roditelji rastanu, ja sam imala nesreću da imam oba roditelja. Za mene bi sigurno bilo bolje da su bili rastavljeni ili da ih nisam imala. Naime, mene su moji roditelji zlostavljali i to ne možeš niti zamisliti kako. Koliko su me puta samo pokušali ubiti! A ja sam se morala rastati da zaštiti svoje dijete. Moj muž je bio teški akoloholičar kojem jednostavno nije bilo pomoći. Tukao me je kad god se napio. Zamisli kako bi se moje dijete osjećalo da u drugoj sobi sluša kako ja dobivam batine!? Ili ne daj Bože da gleda (a znamo i takve slučajeve). Podsjetit ću te i nedavni slučaj u Slavoniji kada je sin ubio oca jer više nije mogao gledati kako mu tuče majku. Ona je napravila najgoru moguću stvar; ostala u braku i učinila svog sina ubojicom. Čak niti Crkva ne podržava žene koje ostaju u takvim brakovima (ovo ti znam jer sam radila emisiju na tu temu). Znači, svaki slučaj je različit i ja prvenstveno smatram da postavši roditelji ne smijemo više sebe stavljati na prvo mjesto, već svoju djecu i njihovu dobrobit. Zaista se često događa da su ljudi obijesni i ne želi niti malo trpjeti pa se s lakoćom rastaju i to negativno utječe na njihovu djecu. Ne podržavam te ljude. Zato smatram da treba potražiti pomoć i potruditi se u bilo kojem slučaju. To sam i sama činila, tražila sam pomoć gdje god sam mogla. Tek kada sam vidjela da ništa ne pomaže shvatila sam da trebam samo misliti na svoje dijete. Zagovaram prvenstveno dobrobit djece i zbog svih onih ovisnika, nasilnika, žrtava nasilja, pa čak i ubojica s kojima se stalno susrećem, a koji su u većini slučajeva takvi upravo zbog nesređenih obitelji u kojima su rasli.
Znam da tvoja rana boli, kao i mene moja, ali mislim da obje trebamo prihvatiti činjenicu da nam je Bog dao takvo iskustvo iz samo Njemu znanih razloga. Primjerice, da moje iskustvo nije bilo takvo danas ne bih mogla raditi to što radim. A vjeruj mi, mnogima pomažem i to me silno veseli. Nije uvijek lako jer se i danas nosim s posljedicama i postoje dani kada nisam u stanju razgovarati sa svojim roditeljima iako sam im oprostila. Dani kada bi se najradije već ujutro pokrila dekom po glavi i tako provela dan. Ipak mislim da se žena treba boriti za svoj brak svim raspoloživim sredstvima, a najviše uzdajući se u Boga. Boriti se, ali ne protiv Božje volje. Iako nam se čini čudno, ali sigurna sam da ni Bogu nije uvijek u interesu naš izbor bračnog druga. A kako bi i bio kad mi često znamo birati muževe (i oni žene) na temelju izgleda, trenutačne zaljubljenosti ili možda da pobjegnemo od rana iz djetinjstva. Treba znati prepoznati srodnu dušu koju nam je namijenio Bog. Mislim da to malo nas zna. Moj muž, sada pokojni, zasigurno nije bio i Božji izbor za mene. Da sam ostala s njim ne bih danas služila Bogu, a On mi je namijenio puno zadaća na dobrobit sviju.
Zato sam i napisala da veki da se treba prepustiti Isusu u potpunosti, jer samo tako možemo znati što želi od nas, kako da Mu služimo.
Moram napisati da i ja klonem ponekad i nisam sigurna u to prepuštanje, ali uvijek dođem na to da je to jedini način.

Uh, kad pročitam ove bolne životne situacije...Gdje je čak i ljudski žviot ugrožen...gdje roditelji pokušavaju čak i ubiti svoju djecu ili jedno drugo međusobno...

Lako je nama govoriti da se ne smije rastaviti...Koji ne znamo kakve sve užasne situacije mogu proizići od neprijateljski nastrojenih supružnika...
Kad je u pitanju život - mislim da je potrebno napustiti takvog supružnika ili roditelje ("rastava od postelje").
Ne mogu zamisliti da djeca gledaju takvo nasilje npr. oca prema majci. Ili da još i djecu tuče i maltretira...
Zaista mi se ne čini nikakvim grijehom tad otići i spasiti djecu i stvarno ne znam kako bi za dijete moglo biti dobro da raste u takvom maltretiranju.

Da Splitice,da ste kojim slucajem..procitale sve moje postove,koje sam napisala u temi o braku, tek tad bi shvatie...o cemu govorim...


Ja jako dobro znem,o cemu ti govoris...ja osobno imam veliki kriz,i vise krizeva...godinama, imam danas troje odrasle djece, koja su mi uvjek bila na umu...sve za njihovo dobro....
Nije nikome lako govoriti...ne mojte se rastavljati,mi dobro znamo da to nasa RKC trazi od nas, a isto znamo da se Crkveno moze rastati...
i cak i anulirati brak,ako je nevaljal i lazni...
Ne govorimo lako, nego zastupamo ono sto sveta vjera trazi od nas....
I znam da Crkva odobrava, brakovima koji su nespodnosljivi,da se rastanu...
Ali i tu Crka , cini na korist pojedinca...jer nikako ne mogu profitirati...
i muz i zena, i djeca...Znaci da uvjek ostaje jedan,koji i dalje jos uvjek jako trpi...Nemojmo govoriti o necemu ,najboljem za zenu,za muza,ili za djecu Jer to najbolje najcesce se odnosi samo na jednoga...
Odgovornost u braku je jako vela, odgovornost s vjerske strane je jako velika....Dok su djeca mala, promatraju roditelje i njihove probleme,
a kada porastu, onda na predbacivanju i greskama, vracaju to sto su culi i vidjeli..Djeca uvjek vide zaracene strane drugacije...
Moj brat i ja....pise u (mojem svjedocanstvu) imali smo veliki problem , s tim ..sto su se roditelji rastali...Bili smo jako vezani jedno za drugo...
Cesto smo komentirali ponasanja njihova, i dosli do zakljucka...
da su oboje krivi...a ne jedno ,i ne taj razlog koji oni navodi...
Ocu je smetalo ono njegovo,a majci njezino..u stvari razlicitost...
Sto je za jednog bilo dobro, za drugog je bila propast...
a sto je za drugog bilo dobro..prvi je imao drugacije misljenje....



Otkud znamo da je ona napravila ,najgoru stvar...tko zna,kako bi zavrsilo..da se rastala ????
Nitko tu ne moze biti siguran,da se rastala...da se to ipak nebi dogodilo..
No..ta je zena..htjela da spasi brak, a sto je sin tako postupio....
to moze da bude mnogo drugih razloga...
Tu se nebi trebale donostiti kojekakve,predrasude...ako nismo sigurni...
Tko daje djeci pravo da dignu ruku na roditelje,i da ih ubije??
Kako god je majka vazna,tako je i otac vazan...Samo pojedinac, odigra jako veliku ulogu u odgoju,cesto majke koje trpe, i ogovaraju oca,ili obratno...pa djeca cesto,i dobivaju krivu sliku dogadjaja...
No ima i djece,koja vide i svojim ocima, i cuju svojim usima...a da roditelji nista ne govore...Tu djeca imaju trecu verziju, ni kao otac,ni kao majka...vec njihovu vlastitu
Koja je cesto drugacija od njihovih...
Ja mislim da ipak u svemu Bog ima svoj plan za nas, i nikada ne mozemo znati..da smo uradili drugacije,da bi sigurno tako bilo...
To je samo predpostavka...Ipak brak je svetinja...treba raditi na tome, kako spasiti brak,kako popraviti brak, promjeniti sebe...i partnera, izmjeniti djecu...itd...Sakramenat Zenidbe...nas obaveszuje, za zivota...
a ako smo profulali, i ako brak vise nije brak...ako se trpi nasilje,
i zlostavljanje...treba zatraziti pomoc,sa svih strana...ako ne ide..onda rastati..s tim da je to samo na dobrobit moju...Da je time,olaksam moj zivot...a drugih je pitanje...koliko je laksi????

Nikome nije lako govoriti nekome..da se ne rastaju...To trazi RKC od nas...Brak pod vaku cijenu treba pokusati spasiti,promjeniti..pomoci terapijom svima u obitelji...Sakramenat Zenidbe nas obavezuje da ostanemo do smrti u braku,i u dobru i u zlu....
No Crkva odobrava rastavu braka...kada drugo nista ne pomaze...
Nisu u bracnim problemima uvjek djeca umjesana...ima brakova,gdje jedan bracni drug,izaziva rijecima...a dobro zna da smeta onom drugom,i da je na stetu...a ipak cini to...
U braku se trazi kompromis i prihvacanjetrazi secvrsta vjera i pozdanje u Boga,da Bog moze vec sutra promjeniti drugacije

Nitko ne moze lako govoriti, a isto tako i reci da je to jedino ispravno i najbolje...

I ja sam dijete rastavljenih roditelja i gledajući svoju obitelj sada, vidim brojne posljedice rastave braka mojih roditelja. Djeca nisu tražila da budu rođena, ali imaju pravo na ono osnovno...na obitelj. Ja sam svoje čavle iz srca povadila...ostale su rupe koje mi svakim danom Bog ispunja svojom ljubavlju i liječi moje rane. Bog je pravedan i zasigurno se drži one svoje "sto učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste",
zato ljudi dragi kod bračnih problema nemojte sebe staviti u "centar" već razmislite malo dalekosežnije na koga će sve moja rastava ostaviti traga, budite spremni nositi više duša na svoj teret ako je vaša odluka pala na rastavu.
Za Vas u nedoumicama: Molim Vas ne rastajte se...ovo vam govorim zbog sudbina vaše djece... Voli Vas uprkos vašoj odluci jedna djevojčica (sada žena) rastavljenih roditelja.

super poruka IVT !

Vec x puta sam pisala o tome,pa cu posvjedociti jos jednom...
Moj brat je imao 8gog...a ja 12god...Zivjeli smo u "katolickoj" obitelji...
Moji roditelji su imali nas 7ero djece...
Bog jedini zna sta je bio pravi razlog da se rastanu...Jer gledajuci s mojeg stajalista bili su obadvoje krivi..5 ero. djece je umrlo mali.a brat i ja ostali smo na zivotu...I eto prije 10god...napusti me i on..."ode u vjecni zivot"..
U ono vrijeme, kada su se moji roditelji..."prvi u povjesti",naseg katolickog kraja.."rastajali"...bila je tragedija, katastrofa...brodolom...
Selo brujalo,okolica brujala...Crkva...se protivivila...
Ta steta,koja je nanijeta...s nicim se ne moze popraviti...
Moze se oprostiti roditeljima, i mi smo oprostili...pokojni brat i ja...
ali su oziljci ostali...
Cesto se susrecem u nerazumjevanju,kada neki pricaju...kako jako los brak ostavlja posljedice na djecu...i da je bolje se rastati nego zivjeti,i stetiti svima..Ne znam sta tko prozivljava...ako se stvarno vise ne moze...
mora se pomiriti da ce uvjek netko da trpi...u pitanju rastave, znaci ili trpe djeca...ili trpe roditelji...Rastava nije nikada nesto najbolje,ono moze samo da olaksa onima koji trpe...Koliko,to oni znaju...
Moje misljenje je danas...DA SE BRAKOVI PREBRZO RASTAJU...
Kako sam sama vec 35god..u braku, a zivot me ne mazi, znam o cemu pricam,i to vrlo dobro...Najlakse je rijesiti problem rastavom...
No,ako jedan od bracnih drugova,nosi krivicu..iz bilo kojeg razloga,pravog razloga...ne osudjujem rastavu...
Moji roditelji zive i danas, ni otac mi se nije ozenio,a ni mati nije udala...
Bog neka im bude milostiv...da prije smrti...stvarno ..Oproste jedno drugom...!

I ja sam mišljenja da je brak jedna velika žrtva, ali žrtva je to koja ne mora biti nužno teška i mučna. U stvari ne smije biti teška i mučna. Mi gubimo sebe u braku, dajemo se drugoj osobi i djeci...a zar to nije smisao života nas kršćana.
ne želim ulaziti u problematku nasilja u braku jer je jako teško uopće razmišljati o takvim teškim situacijama, a da ne govorim o davanju savjeta o nečemu o čemu nemam pojma.
samo želim kazati kako je svaki dan potrebno sebe gubiti na način da se dajemo drugoj osobi, ne tražiti uvijek neke rasprave, pokušati ponekad i šutjeti na nešto što nam ne odgovara....i PUNO MOLITI ZA BRAČNOG DRUGA.....

moja prateta bi često u šali znala reć: Eh da mi je samo sud blizu, svaki dan bih podnosila tužbu za razvod braka i za sat vremena je povlačila

I doista tako je to, mi često u ljutnji izrečemo dosta ružnih riječi koje povrijede drugu osobu, i mi onda budemo povrijeđene njegovim ružnim riječima...i onda ljutnja, rane i tuga produbljuju jaz....a samo je potrebno blagoslivljati i opet ponavljam, znati ušutjeti kad vidimo da daljnja rasprava može samo na zlo odvesti.