|
8. srpanj
Sveti Akvila i Priscila
To se dvoje svetaca može dičiti da su bili suradnici svetog Pavla. U tome je njihova posebnost i slava. Oni bijahu bračni par, Židovi, koji postadoše kršćani, zbog svoje revnosti veoma dragi svetom Pavlu. U Novom zavjetu spominju se na više mjesta.
Sv. Luka u Djelima apostolskim, opisujući drugo misijsko putovanje svetog Pavla, piše: »Poslije toga Pavao ode iz Atene i dođe u Korint. Tu nađe nekog Židova imenom Akvilu, rodom iz Ponta, koji je malo prije došao iz Italije zajedno sa svojom ženom Priscilom, jer Klaudije bijaše izdao naredbu da se svi Židovi udalje iz Rima. On ih pohodi pa, kako je bio istoga zanata, nastanio se kod njih i radio. A bijahu sedlari po zanatu« (18,2–3).
Završavajući Poslanicu Rimljanima i šaljući osobne pozdrave Pavao piše: »Pozdravite moje suradnike u Kristu Isusu, Prisku i Akvilu, koji su podmjestili svoj vrat za moj život i kojima zahvaljujem ne samo ja nego i sve crkve poganskoga podrijetla. Pozdravite i crkvu koja se sastaje u njihovoj kući« (16,3–4).
I Drugu poslanicu Timoteju sv. Pavao završava pozdravima i blagoslovima, a prvi su na popisu: »Pozdravi Prisku s Akvilom!« (4,19).
Egzeget Teofilo Garcia de Orbiso, kapucin, misli da su Akvila i Priscila ili Priska bili kršćani već prije svog prvog susreta sa sv. Pavlom u Korintu. To zaključuje iz njihove velike srdačnosti s apostolom narodâ. Pavao je kao bistar čovjek brzo uočio vrijednost tih dvoje ljudi, njihove izvanredne ljudske osobine te se ponadao da mu u njegovu misijskome radu mogu postati najodličniji pomoćnici i suradnici. Njegova ga intuicija nije prevarila pa je kod njih zamolio gostoprimstvo. Dobivši ga, kod njih je za svoga boravka u Korintu proboravio godinu i pol dana.
Kad je sv. Pavao u Korintu završio svoju misiju te se htio vratiti u Siriju, kao pratioce na svom putu uze baš Akvilu i Priscilu. Oni su ga pratili samo do Efeza, gdje su ostali. Tamo su se osim obrtom i trgovinom bavili i apostolatom. Svoju su kuću kršćanima ponudili za bogomolju. U njoj je za vrijeme svog trećeg misijskog putovanja dugo boravio i sv. Pavao. Pišući oko g. 55. svoju Prvu poslanicu Korinćanima Pavao piše: »Mnogo vas pozdravljaju Akvila i Priscila zajedno s crkvom koja se sastaje u njihovoj kući« (16,19).
U svojim pozdravima apostol stalno izriče, dakle, svoju veliku zahvalnost svojim velikim dobrotvorima Akvili i Priscili, koji su mu u nekoj teškoj opasnosti, izloživši same sebe, spasili život. Ništa se sa sigurnošću ne može utvrditi o vremenu i mjestu smrti tih vrijednih Pavlovih suradnika. Bizantski sinasar spominje ih 13. veljače kao »apostole i mučenike«. Rimski martirologij njihov blagdan spominje 8. srpnja, dakle, danas – zato o njima i pišemo.
Više puta sam se u životu bavio mišlju da napišem knjigu o ljudima s kojima sam se susreo na župama, a koji pokazaše za Crkvu istu takvu živu zauzetost kao sveti Akvila i Priscila. Nisam, na žalost, mogao ostvariti tu zamisao, ali bih im bar ovdje kraj svetog Akvile i Priscile želio podignuti mali spomenik. To je onda dobra Milka i Pavla te već pokojni Vicko, zvan dundo Padre, na otoku Mljetu; to su oni dobri Banci u Popovićima u Konavlima; to su oni dobri »fabricieri« u Sustjepanu kod Dubrovnika; to su oni toliki naši seoski zvonari i zvonarice; to su naše slavonske počimalje, koje svojom pjesmom oživljuju bogoslužje, kao ona teta Roza u Marinom Selu ili teta Ljubica u Vinogradcima ili teta Nana u Bistrincima; to su oni naši vrijedni zagorski »šekutori« i bosanski »prakaraturi«; to su oni naši i mladi i srednje dobi i stari članovi župnih vijeća; to su oni pjevači duhovnih šansona; to su socijalni radnici među našim pečalbarima u Njemačkoj. I koliko bih ih još mogao nabrojiti! Svima je njima zajednička ljubav prema Kristu, zauzetost za Crkvu, svi su oni poput Akvile i Priscile uvijek desna ruka svećeniku, kapelanu, župniku, patru, misionaru. Da, Crkva ih je, Bogu hvala, imala u svim vremenima, pa tako i danas.
Apostol je Pavao svojim dragim suradnicima Akvili i Priscili podigao spomenik svojim poslanicama. Ja svima njihovim nasljednicima i njima sličnima činim to isto na ovome mjestu kraj dragih Pavlovih suradnika. Neka ih njihov primjer potiče i bodri na daljnju suradnju i zauzetost za Crkvu u ovom našem vremenu, na ovom našem prostoru i svagdje gdje ima naših ljudi! Lijepo je činiti dobro, surađivati, pomagati, zalagati se. Ljepotu su toga osjetili Akvila i Priscila, osjećaju je naši hrvatski »Akvile i Priscile«. I oni su svojevrsni duhovni velikani i zato im svaka čast i zato neka im je naša trajna zahvalnost i poštovanje.
Sveti Kilijan, Koloman i Totnan, mučenici
Kilijan se rodio u Irskoj ili u Škotskoj oko godine 644. Već je u svom rodnom kraju postao monah. Redovništvo je tada ondje bilo u punom cvatu. Ideal je mnogih tadašnjih irskih i škotskih monaha bilo hodočašćenje iz ljubavi prema Gospodinu. Na tom su hodočašću ti redovnici često puta bili pravi misionari. Tako se i Kilijan s nekoliko drugova uputio put Francuske, a odatle u Rim. Ondje bi posvećen za biskupa te kao misionar poslan u Franačku.
Kao »apostolski biskup« bez određenog biskupskog sjedišta obratio je vojvodu Gosberta, obvezavši ga da se rastane od udovice svoga brata Geilane, s kojom je živio u nedopuštenoj vezi. No kao nekoć Ivan Krstitelj i on postade žrtvom rasrđene žene koja ga je u vojvodinoj odsutnosti dala pogubiti. I tako je sveti Kilijan s Kolomanom svećenikom i đakonom Totnanom poginuo kao mučenik braneći neporočnost bračne veze.
Kilijan je bio pokopan u nekoj staji, dok mu tijelo na čudesan način ne bi otkriveno tek g. 752. u prisutnosti svetog Bonifacija, apostola Njemačke te Burharda, prvog biskupa Würzburga i preneseno u isti grad. U XV. stoljeću štovanje se sv. Kilijana povećalo još više jer tada postade zaštitnikom grada Würzburga. Njegov se blagdan i danas ondje veoma svečano slavi, a od g. 1926. na osminu njegova blagdana daje se na otvorenom jedan misterij – skazanje o njemu. Svetog Kilijana štuju i neki drugi njemački i austrijski gradovi. Nije zaboravljen ni u Irskoj. U našim krajevima, koliko mi je poznato, u Donjem Miholjcu, u Slavoniji, od davnine se o blagdanu Sv. Kilijana održavao veliki sajam, poznat u cijelom onom kraju.
Štovanje su svetog Kilijana irski i njemački iseljenici prenijeli i u Ameriku pa taj sveti mučenik ima i ondje lijep broj crkava njemu posvećenih. I dobro je tako jer uspomena pravednika treba da je vječna. Njihov primjer neprestano nam je ohrabrenje da i sami ustrajemo na putu pravednosti, vjerni Bogu i njegovu zakonu u svim prilikama i neprilikama života.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
