www.tebe-trazim.com

čitava zapovijed vrijedi...ne samo prvi dio...
...Ljubi bližnjega svoga...kao samoga sebe....
...no nikad ljubav prema sebi ili bližnjem ne stavljaj ispred ljubavi prema Bogu....

'Ne mislite da sam ja došao donijeti na zemlju mir.
Nisam došao donijeti mir,nego mač.
Jer sam došao da rastavim sina od oca, kćer od majke, snahu od svekrve.
Tako postaju čovjeku neprijatelji njegovi vlastiti domaći.'


Primajući Isusa u život...ulazimo u lađu...koja neće stajati na mirnom moru...
...Njegov mir...plod je neprekidne borbe protiv zla..
Sukob što ga Isus odlučno podržava nije protiv ljudi ili ljudskih mogućnosti, nego protiv neprijatelja Boga i čovjeka, Sotone.
Tko se želi oduprijeti ovome neprijatelju ostajući vjeran Bogu i dobru, neizbježno se mora suočiti s neshvaćanjem
i koji puta i pravim progonstvima.
Stoga, svi koji žele slijediti Isusa i bez kompromisa se založiti za istinu, moraju znati da će naići na protivštine
... i postati, bez vlastite želje, znak podjele među osobama, pa čak i unutar vlastitih obitelji.
Ljubav prema roditeljima doista je sveta zapovijed, no kako bi je se moglo živjeti na autentičan način, ne može nikad biti nadređena ljubavi prema Bogu i Kristu.
Na taj način, slijedeći Gospodina Isusa, kršćani postaju "oruđa mira".
Ne oruđe nekog nestabilnog i prividnog mira, nego oruđe stvarnog mira, postignutog s hrabrošću
i odlučnošću u svakodnevnom nastojanju da se pobijedi zlo dobrim i plaćajući vlastitim bićem svaku potrebnu cijenu.

On čuva one koji mu predaju život!




"Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam - riječ je Jahvina - naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu." (Jeremija 29,11)


Ako smo poslušni Bogu, našu će okolinu to stajati puno više nego li nas; nas naša ljubav za Boga ne stoji ništa.
Puka je to radost i uživanje. Ali ljude oko nas - eh, to je već druga priča...

"To ti nazivaš kršćanskim", viču na nas dok se ljute nad svojim propalim planovima. "To je budalasto, a ne kršćanski..."

Mi, naravno, možemo zaobići poneku patnju ili nevolju; ali ako smo obećali Bogu poslušnost, nema izmotavanja. Netko mora platiti cijenu.
"Ne mogu dopustiti da drugi ljudi trpe", mogli bismo reći.

Odustanemo li od svoje tvrdoglave nakane da budemo poslušni, svi će odmah osjetiti olakšanje. No, to će ožalostiti Boga jer On od nas očekuje da ostanemo pri svojim obećanjima.
On čuva one koji mu predaju svoj život i On će se pozabaviti svim posljedicama koje proisteknu iz takvog predanja.

hvala na odgovoru, magdalena1.

ovo na zalost povlaci i svadje u nekim obiteljima zbog razlicitih misljenja, ali to cemo izdrzati ako zelimo ostati u Božjoj ljubavi koja je najvaznija.

ovdje vrijedi ona "Saljem vas kao janjce medju vukove..."

Gospodin naš Isus Krist oznani nam da je On Put, Istina i Život....otkupi naša zlodjela, grijehe naše....i ponudi nam svoj mir.
Gospodin jednom progovori mome srcu dajući odgovor na moje pitanje Kako postati i ostati svet?
Da bi duša postala sveta, ona mora osjećati potpuni mir, Kristov mir u svakoj situaciji....uvijek i zauvjek.
TAkvo što moguće je samo kad po milosti Božijoj dobijemo toliki dar vjere da potpuno i u svemu vjerujemo Gospodinu.
Da smo sigurni u to da smo najljubljeniji od svih ljubljenih, da nikad ne pokušavamo provesti svoju volju, nego sve i apsolutno staviti Gospodinu u ruke, odričući se svojih želja i prepuštajući se samo Njegovom naumu za nas.....odbaciti samopouzdanje i pouzdati se u Boga.
O takvoj vjeri govori Sveto pismo, takva vjera pomjera planine.....
Znam da takvu vjeru ne mogu naučiti, niti zaslužiti....takvu vjeru samo Gospodin može darovati.....a opet treba vjerovati da nam je takva vjera već darovana, utkana u nas po pečatu koji nam na krštenju Gospodin utisnu.
Molimo Gospodara svakog znanja, svake mudrosti, Gospodara svega stvorenog i nestvorenog da zapali u nama vatru svoje ljubavi i vjeru koju nam darova po milosti svojoj....

e moja zozy..ja ti non stop o tome mislim...već jako dugo..
hvala ti .......

...kako se ovo nadovezuje jedno na drugo...
...samo milošću Njegovom....
...možemo sve stavljati u Njegove ruke s potpunim povjerenjem...i imati mir...unatoč svemu oko nas...što nas plaši...
to doista jest dar vjere...kojeg daje samo Gospodin....bez ikakvih naših zasluga...

...salto....da...to nažalost povlači i razdore ponekad ...čak i obiteljima...
...no bitno je u tome sačuvati mir....povjerenje ...sigurnost da On vodi naše predanje ..
da On čuva one koji mu predaju svoj život i On će se pozabaviti svim posljedicama koje proisteknu iz takvog predanja.
...da će On umjesto nas sve posložiti...
..o...kuda li sreće ...kada bismo uvijek mogli to raspoznati ....
svaki puta kada se nađemo u kušnji...kada nas netko povrijedi..
..kada nas naš ljudski nagon tjera nešto odgovoriti...kako bismo izbjegli nepravednu optužbu...

...i sama vodim borbu s time...
...ne dam se....odolijevam...a onda se dogodi da padnem...baš kako sam pala neki dan...nakon svekrvinog napada .
..izazvanog revoltom...što sam joj i sina "odvukla" u crkvu....
...i nije loše ...ništa od toga što sam joj rekla...
...loše je to ...što sam to rekla u obrani sebe...loše je što iza toga osjetih silan nemir....
...jer sama sam bila u tom trenu....
...nisam se okrenula....i rekla...
...Hajde Isuse...Ti poravnaj...
...Ti govori...a ja ću šutjeti....već sam Njega ušutkala kako bih ja govorila...


...

Kako poznat osjećaj mila magdaleno1....
Prije par tjedana dogodilo se da moj ujak koji se godinama nije ispovjedio i koji ide u crkvu naksimalno 3 puta godišnje svim silama napada po svećenicima....posebno po voditelju naše molitvene zajednice, napada učenje crkve...kako nema pravde....kako ljudi koji idu svaki dan na misu nisu normalni i imaju nekih problema (aludirajući na mene)...i što uradim ja......umjesto da ga preporučim u ruke Gospodina, da molim za njega....ja ne mognem zauzdati svoj jezik.....i govorila sam....al vatru sam sipala....ono što rekoh nije bilo ništa pogrešno....al je bilo moje, a ne Gospodinovo, pa zbog tog i nije bilo plodonosno.
NAkon svega osjećala sam se prazno....nemirno....loše.....
Mir se vratio tek kad sam se pokajala za to što sam se oslanjala na sebe i reagirala onako ljudski....naprasno....no......Isus me primio u naručje po tko zna koji put i oprostio sve.....pala sam, no opet ustala ne svojom zaslugom....nego jer me On milostiv i milosrdan pdigao

zozy i magdalena1, hvala na iskrenim (dirljivim) svjedocenjima.

puno ste pomogle u razjasnjenju pitanja.

BVB

Duša se moja k Tebi privija...



Psalam 63,2-6.8-9

....Ti postade meni pomoć,
kličem u sjeni krila tvojih.
Duša se moja k tebi privija,
desnica me tvoja drži. ...

Bog i Ja

Iako stari čovjek još uvijek potajno živi u meni; svaki put mi se iznova daje prilika da u meni oživi i zaživi ponovni obris nepovredivog dostojanstva, kojeg sam primio od Boga; preko Kristova posredništva na zemlji, u otvorenosti i djelovanju Duha Svetoga.

U jednoj takvoj beskrajnoj i bezgraničnoj darovitosti, mogu biti kao i svaki čovjek, svjedokom, da sve ono što je izvan Boga i njegove volje, je uzaludno, osamljeno i velika nepoznanica.

Ono, što se trenutačno u meni događa, dinamika je božanskoga s ljudskim, gdje me, ako potpuno uzljubim Oca, nikada neće ostaviti sama i nedorečena.
Što više, daje mi se predokus onoga, što će jednom za mene postati punina u Bogu.

Ovako shvaćena radost, koja me, dok promišljam s Njim ispunja, istovremeno i pogađa cijelo moje biće i čini ga novim.

U spoznaji da sam prihvaćen od Boga, u mene se snažno urezuje lik Osobe koja me od svih, prva prihvatila i ljubila.

I još uvijek me ljubi. Bog od mene ne traži ništa previše.

Ustvari, On ni ne traži ništa od mene, već me poziva da pronađem svoj smisao života i sreću kojoj je on pravi izvor. Poziva me bez prisile, da postanem sličan njemu; želi me učiniti takvim, koji će drugima donositi svoju radost i sam u tome biti radostan i sretan.

Ja trebam Boga.

I dokle ga god svaki put iznova budem tražio, On će mi odgovoriti Ljubavlju i učiniti me sretnim.
A da bih se to moglo ostvariti, Bog treba mene.
(preuzeto sa www.katolici.org)

Nedavno je jedan prekrasan svećenik u propovijedi istaknuo da naprosto nijedan naš odnos u koji ne uključimo Isusa - ne može se niti razvijati, a niti završiti dobro...

Kako je to jednostavna istina, a unatoč tome - ponekad se ne ponašamo u skladu s njom...
Kad se osvrnem iza sebe - zaista mi nije uspio nijedan odnos u kojem nisam Isusa stavila na prvo mjesto... Uvijek se nešto zakompliciralo, uvijek me nešto počelo umarati, smetati...Nije bilo iskreno..Nisam imala volje ni za što..Dosadila bi mi sva druženja..Često sam ljude slušala, a da ih zapravo nisam čula..Mislila o nečemu drugome i bilo mi je tako dosadno slušati ih... Sve što su govorili činilo mi se tako besmislenim i nevažnim, umaralo me i jedva sam čekala da završimo razgovor i da mogu otići...
..Evo, kakva sam bila....Ne bi ta osoba ni primijetila da je ne slušam...

Hvala Bogu, već godinama imam strpljenja za sve riječi, pa i one najbesmislenije i one koje se čine glupima i ispraznima... U svaki odnos sad pokušavam unijeti Isusov duh, Njegov način..Sad sam baš sretna kad naiđem na nekoga tko me počne "daviti" ispraznostima... Ja mu lijepo odmah kažem kako se zamara ispraznostima i pokušam mu nekako približiti duh Evanđelja... Većina njih ubrzo shvati da se zamaraju glupostima..i da im je Bog u većini stvari promaknuo...
..Baš se ljudi nekako iznenade kad spomenem Boga..Osobito je jaka reakcija kad Ga baš nazovem imenom nad svim imenom - ISUS!! Svi se malo trgnu i kao da pomisle: Vidi, vidi, pa stvarno - kako se nismo sjetili Isusa?
Ili drugi tip reakcije: Pa što je njoj?? Kakav Isus? Ona stvarno vjeruje u to?? Pa kako će mi On pomoći na poslu, kako će On pomoći u mojim privatnim problemima?? Ah, baš je djetinjasta... Lako njoj, ne zna ona što su problemi...

E moj Bože, hvala Ti!
Hvala Ti što sam dobila dar vjere... Hvala Ti što se sve više u svemu oslanjam na Tebe i hvala Ti što više ne razmišljam previše na svoj način...Hvala Ti što Tebi sve više predajem sve svoje....