Brat Lovre od Uskrsnuca
ZAPISI:
Iz "Razgovora":
1. razgovor
Brata Lovru vidio sam prvi put 3. kolovoza 1666.Tom mi je zgodom pripovijedao
kako se zbilo njegovo obraćenje:
"Bog mi je ukazao posebnu milost kad me je, u dobi od osamnaest godina, obratio k
sebi. Jednoga zimskog dana promatrao sam stablo koje je izgubilo lišće i bilo posve
ogoljelo. Tada sam pomislio da će na proljeće drvo opet procvasti i na jesen uroditi
plodom. U tome trenutku doživio sam dubok osjećaj providnosti i svemoći Božje. Taj
događaj nisam nikad zaboravio. On me posve oslobodio od svijeta i zapalio u meni
takvu ljubav prema Bogu te ne mogu reći je li ta ljubav, u ovih četrdeset godina koliko
mu služim, uopće mogla postajati većom.
Služio sam tada kod rizničara M. de Fieubeta. Bio sam grub, nevješt momak koji je
lomio sve čega bi se dotakao.
U samostan sam došao vjerujući da ću u njemu imati priliku ispaštati za gluposti i
pogreške koje sam bio učinio. Htio sam svoj život i sve svoje radosti žrtvovati Bogu. Ali –
Bog me razočarao u toj želji: u samostanu sam, naime, uvijek bio radostan i zadovoljan.
Zato sam često znao reći Bogu: Ti si me iznenadio!
Trebalo bi da svi mi svaki dan, svaki sat, budemo prožeti Božjom nazočnošću, to jest
uvijek i stalno da budemo povezani s njime. Nije li glupo zapostavljati razgovor i općenje
s Bogom i, umjesto toga, biti zaokupljen kojekakvim igrarijama i tricama! Ako dušu
ispunimo uzvišenim poimanjem Boga i ako mu se ozbiljno predamo, naći ćemo veliku
radost.
Svoju vjeru moramo probuditi na život. Žalosno je što, umjesto da prihvatimo vjeru kao
nit vodilju svoga života, gubimo vrijeme u sitnim pobožnim vježbama koje nisu trajne.
Ovaj put vjere jest u duhu Crkve i on nas vodi do velike savršenosti.
Potrebno je, jednom za svagda, potpuno se predati Bogu i svoju sreću tražiti samo u
tome da se ispunja njegova volja. Onome koji se uistinu njemu predao svejedno je da li
ga Bog vodi kroz patnju ili kroz radost. Bogu moramo ostati vjerni i onda kad dođu suše,
po njima nas on kuša da li ga doista ljubimo. Upravo u tim iskušenjima imamo najbolju
priliku njemu se potpuno predati. Jedan jedini čin takva nesebična predanja dovoljan je
da nam u duhovnom životu omogući velik korak naprijed.
Svaki dan slušam o nevoljama i grijesima svijeta, ali ja time nisam zgranut. Naprotiv: čini
mi se zadivljujuće da se ne događaju još mnogo gore stvari, kad pomislim za što je sve
čovjek sposoban. Umjesto da se žestim na čovjeka – molim za njega. Sve drugo
prepuštam Bogu. O zlu u svijetu, dakle, ne brinem mnogo jer znam da Bog može zlo
koje ljudi čine preobraziti u dobro, onako kako se njemu sviđa.
Ako želimo postići to da se Bogu predamo onako kako on od nas očekuje, tada moramo
brižno paziti na sve pobude svoje nutrine, napose na naše strasti koje se rado umiješaju
i u duhovno i u tjelesno djelovanje. I na tome području Bog rasvjetljuje svakoga koji
uistinu želi njemu pripadati.
Ako je to tvoja nakana, možeš me posjećivati kad god hoćeš. Tada se ne moraš bojati
da ćeš mi biti na teret. Ali, ako to nije tvoja nakana, molim te: ne dolazi više k meni.
2. razgovor
U svemu sam nastojao biti vođen jedino čistom ljubavlju prema Bogu i nikakvom
drugom željom. Otkako sam kao svrhu svojega djelovanja uzeo: sve vršiti iz ljubavi
prema Bogu, više se ne brinem o tome hoću li biti proklet ili spašen. Od tada se dobro
osjećam. Zadovoljan sam ako iz ljubavi prema Bogu smijem podići jednu slamku s poda.
Od njega ne tražim darova; tražim samo njega i ništa drugo.
Ovaj stav duše doveo je dotle da mi je Bog pružio beskrajne milosti. Ali, kad god bih
primao te plodove, govorio sam sam sebi: sve to nije Bog. Iz vjere se, naime, zna da je
Bog beskrajno veći i potpuno drukčiji od onoga što se osjeća. Tako se zameće čudesna
borba između Boga i duše: Bog dariva, a duša poriče da je to što ona prima - Bog. U toj
borbi duša je kroz vjeru silno jaka, čak jača nego Bog: jer Bog nikad nije mogao tako
mnogo dati da duša ipak ne bi mogla reći da to što on daje - nije on sam.
Ekstaze i ushite susreće samo ona duša koja se raduje daru, koja ga ne odbacuje i koja
se, neovisno o daru, rado okreće Bogu. To, možda, iznenađuje, ali se ništa ne može
iznuditi: Bog je Gospodin.
Bog plaća sve što se za njega učini, i to tako brzo i tako obilno da sam katkad želio
sakriti pred njim ono što činim iz ljubavi prema njemu, kako ne bih od njega primio plaću
i tako se mogao radovati da sam učinio nešto čisto za Boga.
Ja sam dugo trpio duševnu muku vjerujući da sam izgubljen. Nijedan čovjek na svijetu
nije mi mogao izbiti iz glave to mišljenje. Ipak, na kraju sam odlučio hrabro reći Bogu:
Gospodine, odlučio sam se na religiozni život jedino iz ljubavi prema tebi. Uvijek sam se
trudio činiti sve samo za tebe. Sad neka bude sa mnom što bude. Bio proklet ili spašen -
uvijek ću nastaviti sve činiti iz čiste ljubavi prema tebi. Tako ću barem u jednome dobro
postupati: do svoje smrti, davati sve od sebe kako bih tebe ljubio. Ova zebnja trajala je
četiri godine i u to sam doba mnogo patio.
Otkad je to prošlo, ne mudrujem više ni o raju ni o paklu. Sav moj život jest samo
savršena sloboda i trajna radost. Svoje grijehe postavljam između sebe i Boga da bih
mu time rekao da ne zaslužujem njegove milosti. Ali, Bog mi, unatoč tome, i dalje
nastavlja ukazivati milost. Katkad me on uzima, da tako kažem, za ruku i vodi me pred
čitav nebeski dvor. Meni tada biva jasno kako sam bijedan - ja kojemu on s radošću
pruža svoje milosti.
Isprva se treba malo napregnuti da bi se stvorila navika stalno se okretati Bogu i polagati
mu račun o svemu što se čini. Ako se samo malo potrudimo, osjećat ćemo se k tome
privučeni ljubavlju, bez prisile.
Nakon lijepih dana koje mi je Bog darovao očekujem također i svoj dio muka i patnji. Ali,
o tome se ne brinem: znam da sam svojom moći ništa ne mogu. Bog će mi dati snage
da sve podnesem.
Pri počinjanju kojeg posla okrećem se, poput djeteta, Bogu i kažem mu: Moj Bože, ja
neću biti kadar to dovršiti ako mi ti ne pomogneš. Tada odmah osjetim i više snage
negoli mi je potrebno.
Jesam li pogriješio i zanemario svoje dužnosti, tada to priznam pred Bogom i
jednostavno mu kažem: Gospodine, kad bi ti mene prepustio meni samome, ja nikad ne
bih ni bio sposoban drukčije činiti negoli griješiti. Samo ti možeš spriječiti da ne padnem i
samo ti možeš ispraviti što je naopako u meni. Nakon toga ne uznemirujem se više time.
S Bogom moramo razgovarati vrlo jednostavno. Govoriti mu posve iskreno i otvoreno.
Moliti za njegovu pomoć u svemu što susrećemo. On nas nikad neće iznevjeriti: ja sam
to često iskusio.
Prije nekoga vremena bio sam poslan u Burgundiju gdje je trebalo da nabavim vino za
naš samostan. Taj mi je nalog bio vrlo neugodan. Prvo: jer se ni najmanje ne razumijem
u poslovne stvari, a drugo: jer sam na jednu nogu hrom, tako da sam se na brodu
mogao kretati samo kotrljajući se preko bačava. Rekao sam Bogu: Gospodine, to je tvoj
posao i ti to moraš izvesti! I doista - stvar se svršila dobro. Lani sam poslan po istom
poslu u Auveragne. I opet je sve bilo u najboljem redu. Ne mogu reći kako se sve
zbivalo, ali, svakako, nisam to ja uredio.
Jedan drugi primjer: po naravi sam vrlo nesklon radu u kuhinji. Ipak sam se naučio i
tamo sve raditi iz ljubavi prema Bogu. Molim ga u svakoj prilici za milost da mogu
ispuniti svoje dužnosti. Tako mi je taj posao u ovih petnaest godina, koliko sam do sada
proveo u kuhinji, bio vrlo lak. Sad sam u postolariji i ondje mi se vrlo sviđa. Ali, u svako
sam doba spreman predati taj posao, kao, uostalom, i svaki drugi posao, jer se u
svakome radujem čak i najneznatnije stvari činiti iz ljubavi prema Bogu.
Vrijeme koje je određeno za molitvu ja ne razlikujem od ostaloga vremena. Ako mi otac
prior zapovjedi, ja se povlačim na molitvu, jer mi nije potrebno posebno vrijeme za
molitvu, jer me ni najveći posao ne može omesti u povezanosti s Bogom.
Budući da znam da Boga moram ljubiti u svim stvarima i budući da se trudim tu dužnost
ispunjavati, nije mi potreban duhovni vođa koji bi me na to upućivao. Naprotiv:
ispovjednik, koji će me osloboditi od grijeha, uvijek mi je potreban, jer vrlo jako osijećam
ozbiljnost svojih propusta. Ipak, oni me ne obeshrabruju. Priznajem ih pred Bogom, ne
branim se i ne pokušavam se opravdati. Nakon toga se vraćam uobičajenoj vježbi
ljubavi i klanjanja.
Kad sam u brigama, nikoga ne pitam za savjet i nikome se ne jadam. dosta mi je po
svjetlosti vjere znati: Bog je tu. Zadovoljan sam što smijem raditi za njega, a ostalo neka
dođe što hoće. Rado ću podnijeti sve teškoće iz ljubavi prema njemu kojemu
zahvaljujem svoje sadašnje dobro stanje.
Beskorisne misli mogu sve upropastiti. S njima počinje muka.Čim primijetimo da one
nisu prijeko potrebne za posao koji obavljamo, ni za naš spas, moramo biti oprezni i
suzbiti ih te se vratiti našem općenju s Bogom. Tada će nam ići dobro.
Isprva sam svo vrijeme određeno za molitvu provodio suzbijajući rastresene misli i uvijek
iznova zapadajući u njih. Nikad nisam uspio moliti po određenim formulama, kao što se
to često čini. Iako sam isprva i tako pokušavao moliti, poslije sam odustao od toga jer je
sve postalo drukčije. Ne znam kako se to zbivalo i o tome mi nije moguće izvijestiti.
U to sam doba računao s time da ću uvijek ostati novak; nisam vjerovao da ću biti
pripušten zavjetima. Činjenicu da su moje dvije godine već prošle nisam mogao shvatiti.
Nisam dovoljno odvažan da bih od Boga molio patnje i ne bih želio primiti ih na sebe. Ali,
dobro znam da sam ih zaslužio. Ako mi ih Bog pošalje, on će mi dati i snage da ih
podnesem. Sva djela pokore i sve druge vježbe mogu imati samo jednu svrhu: da se
čovjek kroz ljubav sjedini s Bogom. O tome sam puno razmišljao te sam shvatio i iskusio
da je najkraći put koji izravno vodi do Boga vježbati se u ljubavi i sve vršiti iz ljubavi
prema Bogu.
Potrebno je dobro razlikovati čine razuma od čina volje. Ono što činimo svojim razumom
ne vrijedi pred Bogom onoliko koliko ono što voljom njemu podlažemo. Jer: ne ljubi se
razumom nego voljom! A naša prva zadaća jest Boga ljubiti i njemu se radovati. Sva
moguća trpljenja i vježbe pokore koje na sebe uzimamo ne mogu nas osloboditi ni
jednoga jedinoga grijeha ako ih vršimo bez ljubavi. Oproštenje grijeha treba očekivati po
krvi Kristovoj, a truditi se moramo samo oko toga da svom snagom svoga srca njega
ljubimo.
Čini se da Bog darove svoje ljubavi rado pruža onima koji su bili najveći grešnici. To je
znak njegova milosrđa i njegove velike dobrote.
Više ne razmišljam ni o smrti, ni o svojim grijesima, ni o nebu, ni o paklu. Mislim samo o
tome da male stvari radim iz ljubavi prema Bogu, jer nisam kadar učiniti nešto veliko.
Kad bi me živa spaljivali, to ne bi bilo ništa u usporedbi s unutarnjom mukom koju sam
prije trpio, ali također ne bi bilo ništa ni u usporedbi s veličinom radosti koju sam iskusio i
koju još često doživljavam. Zbog svega toga više se ne bojim i ne brinem se. Poznajem
samo jedno i ljubim samo jedno: Boga! Jedno samo želim: nikad ne griješiti protiv njega.
Nemam obzira i ne poznam samoprijekora: uvidim li da nešto nisam pravo učinio, tada
to priznam i kažem: Gospodine, takav sam ja! Ni ubuduće neću biti kadar činiti ništa
bolje ako mi ti ne pomogneš. Ne nađem li kod sebe pogreške, zahvaljujem Bogu i opet
priznajem: to je djelo tvoje milosti.
Iz "Zabilješki"
Vježbe koje su prijeko potrebne za duhovni život
1. Najsvetija i za sve ljude koji hoće živjeti duhovnim životom najpreča vježba jest:
vježba nazočnosti Božje, to jest: treba da nam bude drago živjeti u općenju s njime –
svakoga trena, bez pravila, bez ograničenja, posebno u doba kušnji, briga, suša,
neraspoloženja, da! – čak i u doba nevjere i grijeha.
2. Moramo stalno nastojati da sve naše radnje, bez iznimke, budu, u neku ruku, kao
male zabave s Bogom, ali ne izvještačene nego onakve kakve dolaze iz čiste i
jednostavna srca.
3. Sve što činimo, činimo s mjerom i imajući cilj pred očima, bez žurbe i bez
prenagljenosti – jer su to znaci pobrkana duha. Surađujmo s Bogom prijateljski, ljubazno
i tiho, i molimo ga da naš rad bude takav da on može biti zadovoljan njime. Tako
usmjeravamo svoju pažnju na Boga, pobjeđujemo demona i postižemo da on nema
nikakve moći nad nama.
4. Za vrijeme našega rada i drugih naših djelatnosti, kad čitamo ili pišemo, kao i kad se
bavimo duhovnim stvarima, da, čak i za naših izvanjskih pobožnosti i naše usmene
molitve, tu i tamo, koliko možemo, zastanimo, kao u prolasku, da bismo se u potaji sjetili
Boga i poklonili mu se u dubini srca. Ako znamo da sve činimo pred licem Božjim i da se
on nalazi u najunutarnjijoj srži naše duše, zašto ne bismo, makar ovda-onda, prekidali
svoje izvanjsko bavljenje poslom, pa i samo izricanje molitve, da bismo se načas njemu
poklonili, njega hvalili, njega za nešto zamolili, njemu darovali svoje srce i bili mu
zahvalni za sve?
Što može biti draže Bogu nego ako tako danju mnogo puta ostavimo stvoreno da bismo
se povukli u nutrinu i njega častili? Time se posebno suzbija sebičnost, koje može biti
samo među stvorenjima i od koje nas unutarnje obraćanje Bogu nezamijetno oslobađa.
Najposlije, mi ne možemo dati Bogu boljega dokaza svoje vjernosti nego kad sebe vrlo
često odvraćamo od stvorenoga da bismo kratki trenutak bili sretni sa svojim
Stvoriteljem.
Ja ne tvrdim da biste vi morali izvanjske stvari zauvijek ostaviti. To nije moguće.
Razboritost, majka kreposti, dat će vam da nađete pravu mjeru. Velim samo da ljudi u
duhovnom životu uvijek iznova čine pogrešku ne odvraćajući se pokadšto od izvanjskih
stvari, da bi se u nutrini poklonili Bogu i mirno se, u tišini, radovali, nekoliko kratkih
trenutaka, njegovoj božanskoj nazočnosti.
Ovo zastranjivanje od teme bilo je malo podugo, ali vjerujem da je, radi same stvari,
opširnost bila prijeko potrebna. Vratimo se sad opet našoj vježbi.
5. Svi ovi čini klanjanja moraju se zbivati u vjeri. Moramo vjerovati da je Boga doista u
našemu srcu i da ga doista moramo štovati, ljubiti, služiti mu u duhu, kao i to da on vidi
sve što se u nama i u svemu stvorenom sada i u budućnosti zbiva. Moramo vjerovati da
je Bog neovisan o svemu i da su sva stvorenja o njemu ovisna, da je on beskrajno velik i
u svakome pogledu savršen i da njemu, na osnovi njegove beskrajne savršenosti i
njegove uzvišene vlasti, sve pripada: mi ljudi i sve što postoji na nebu i na zemlji. On
time može raspolagati po svojoj želji, kako u vremenu tako i u vječnosti. Njemu s pravom
dugujemo sve svoje misli, sve svoje riječi i sva svoja djela. Ispitajmo sebe da li se toga
držimo.
6. Moramo brižno paziti na to koje su nam ćudoredne snage najpotrebnije, a koje nam
najteže padaju, koje pogreške najčešće činimo i u kojim prilikama najlakše padamo. U
trenutcima borbe obratimo se Bogu s punim povjerenjem i čvrsto ustrajmo u nazočnosti
njegova božanskog Veličanstva, ponizno mu se molimo, priznajmo mu svoju bijedu i
svoje slabosti i ljubazno ga molimo za pomoć. Po tome ćemo u njemu naći snagu koja
nam nedostaje.
Iz "Pisama":
Časna moja majko,
Koristim se ovom prilikom da Vam saopćim misli jednog od naše redovničke braće o
čudesnim učincima i stalnoj pomoći koju on prima po ostvarenju nazočnosti Božje.
Znajte da je on, otkad je prije više od četrdeset godina počeo svoj duhovni život, uvijek
nastojao samo jedno: biti stalno s Bogom i ništa ne činiti, ništa ne govoriti ni misliti što bi
se moglo ne svidjeti Bogu, a sve je to činio samo iz čiste ljubavi i zato što Bogu pripada
još neizmjerno više. On se na tu božansku nazočnost tako priučio da iz nje stalno i u
svakoj prilici crpi pomoć. Njegova je duša već tridesetak godina ispunjena stalnom
radošću koja je katkad tako velika te je prisiljen, da bi je obuzdao, činiti djetinjarije koje
izvana više sliče na ludost negoli na pobožnost.
Ako se ponekad udalji od nazočnosti Božje, Bog ga u dnu duše podsjeća na sebe. To
mu se zaboravljanje događa osobito onda kad je zaposlen izvanjskim stvarima. Na taj
unutarnji zov on odgovara s velikom vjernošću, uzdizanjem svoga srca k Bogu, poniznim
pogledom k njemu i riječima koje u takvoj prilici pobuđuju ljubav prema njemu, na
primjer: Gospodine, ovdje sam, potpuno sam tvoj; Gospodine, oblikuj me po svome
srcu. Tada mu se čini, i on doista osjeća, kao da je Bog zadovoljan s tih nekoliko riječi,
te se povlači k tišinama u najdubljoj nutrini duše. To doživljavanje ulijeva mu divnu
sigurnost da Bog uvijek počiva u dnu njegove duše. Nikakve sumnje, koje se također
mogu pojaviti, ne mogu ga uzdrmati u tome uvjerenju.
Sudite sami, moja časna majko, kolika radost i kakav mir mora biti u njemu kad zna i
osjeća kakvo veliko blago neprestano nosi u sebi. On nije više nemirni i nespokojni
tragač. On je našao blago i ono mu je nadohvat ruke – može ga uzeti kad god želi.
Njemu je žao naše ljudske sljepoće i uvijek iznova ističe da smo mi stvorenja vrijedna
sažaljenja jer se zadovoljavamo sa tako neznatnim stvarima. Bogatstvo Božje, kako on
običava reći, sliči neizmjernom oceanu. Slijepi, kakvi već jesmo, mi se zadovoljavamo
malim valom osjećaja koji se u istom trenu pojavljuje i nestaje. Tako onemogućujemo
Boga da u nas ulije bujicu, plimu svoje milosti. Ali, nađe li Bog dušu koja je prožeta
živom vjerom, on joj daje milost u obilju. Ona se ulijeva u dušu poput nabujala potoka
koji je bio silom spriječen u svome tijeku, i koji je sad našao jedno mjesto kud može
prodrijeti, te se silovito i u svoj punini razlijeva prostranim poljem.
Da, mi često sprečavamo tu božansku struju u njenom toku, jer ne pazimo dovoljno na
nju. Nemojmo to, moja draga majko, ubuduće činiti. Pogledajmo u sebe, u svoju nutrinu i
razvalimo nasipe koji zadržavaju bujicu milosti. Oslobodimo joj put, pokušajmo
nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Možda je dio života pred nama vrlo kratak. Kako će brzo
doći smrt! Pripravimo se za njen dolazak. Samo se jedanput umire!
Zato ponavljam još jednom: uđimo u sebe! Vrijeme protječe. Ne možemo sebi više
dopustiti nikakva odgađanja! Ta posrijedi je spas naše duše! Tu – gdje stoji svatko za
sebe.
Vjerujem da ste se Vi dobro pripravili i da Vas smrt ne može iznenaditi. To je naša
zadaća i zbog toga Vas moram pohvaliti. Ipak, moramo se još i dalje truditi, jer – u
duhovnom životu svaki zastoj znači korak unazad. Svi koji su vođeni duhom Duha
Svetoga napredovat će u svom duhovnom životu čak i u snu.
Ako li se čamac naše duše još ljulja na vjetru i oluji, probudimo Gospodina koji u njemu
počiva, On će zapovjediti, i more će se smiriti.
Uzeo sam slobodu, vrlo poštovana majko, saopćiti Vam ove dobre misli da ih možete
usporediti s vlastitima. One mogu poslužiti da ponovno potpale i razbuktaju plamen ako
se kojom nesrećom – ne dao Bog – makar i privremeno ugasio.
Sjetimo se oboje, Vi i ja, naše prvotne revnosti, našeg prvotnoga žara. Okoristimo se
primjerom i prosvjetljenjem ovoga brata. Njega svijet jedva poznaje, ali on je poznat
Bogu koji s njim postupa nadasve prijateljski. Molit ću Boga za Vas, a i Vi, moja časna
majko, molite neprestano za mene koji sam u našem Gospodinu
Vaš…
Gospođi N.
Vrlo poštovana gospođo,
Vrlo Vas žalim. Krajnje je vrijeme da se prestanete brinuti za poslove gospodina i
gospođe N. i da se više posvetite Bogu. Od Vas se ne traži mnogo: samo to da ga se
ovda-onda sjetite, da ga, ukoliko možete, štujete, da ga molite za milost, da mu katkad
povjerite svoje brige ili mu, drugi put, zahvalite na milostima koje Vam ukazuje u
Vašemu radu. Radujte se s njime što češće možete: za vrijeme jela, kad ste u društvu –
uvijek, on će se radovati i najmanjoj misli. Pri tome nije potrebno glasno govoriti: on nam
je bliže nego što mi slutimo.
Da bismo bili s Bogom zajedno, nije prijeko potrebno uvijek boraviti u nekoj crkvi. Svatko
može od svojega srca načiniti tihu kapelu u koju će se, pokadšto, povlačiti da ponizno,
skromno i u ljubavi razgovara s Bogom. Svaki čovjek može tako govoriti s njime, jedan
više, drugi manje. On zna koliko mi možemo. Dakle, počnimo! Možda on čeka samo
našu odluku. Odvažimo se! Kako je kratko vrijeme života koje nam još ovdje ostaje!
Vama su gotovo šezdeset i četiri godine, a meni će uskoro biti osamdeset! Zato – živimo
i umrimo za Gospodina. S njime se sve patnje podnose vedro i smireno. Bez njega – i
najveća su zadovoljstva samo muke. Bio blagoslovljen za sve što čini. Amen.
Navikavajte se, pomalo, moliti mu se na ovaj način, prosite njegovu milost i prikazujte
mu svoje srce. Činite to često: danju, usred posla, kad god možete. Nemojte se plašljivo
držati samo propisanih oblika molitve ili određenih pobožnih vježbi; činite sve vjerujući u
Boga, iz ljubavi prema Bogu i u poniznosti pred njim.
Gospodina i gospođu N., te gospođicu N., uvjerite da ću im rado pomagati svojim
molitvama. Vama posebno stojim na službu i ostajem Vaš u Gospodinu.
Brat…