www.tebe-trazim.com

Zašto se uvijek misli da smrt označava kraj života?

Smrt je isto što i točka na kraju rečenice. Ma kakva rečenica bila i koliko duga bila, na kraju svake rečenice dolazi točka. Isto tako, na kraju svačijeg života dolazi smrt bez obzira koliko dugo živio. Smrt označava kraj, ali zapitajmo se dali smrt stvarno znači kraj života ili tek rođenje?
Sve što radimo ima svoj početak i kraj. Svaka rečenica na kraju ima točku, svaki posao ima kraj, svaka radnja ima kraj. No, isto tako iza svake rečenice dolazi nova, poslije jednog dovršenog posla započinje drugi,...
Zar smrt označava kraj? Ne naprotiv, ona označava početak.

Zamislimo dijete u utrobi majke. Ono je započelo i živi svoj život u majčinoj utrobi, kako ga mi živimo na Zemlji. Da to isto dijete upitamo dali poznaje svoju majku, što bi nam ono odgovorilo. Dobili bi, nama možda smiješan, odgovor: Ne, ne poznajem, osjećam ali ne poznajem. Upravo tako će dosta nas na Zemlji odgovoriti da nam netko postavi pitanje: Poznajete li Boga?. Odgovor bi bio: Ne, ne poznajem, ali osjećam i znam da postoji.
Za razliku od nas, dijete ne može znati da postoji svijet izvan majčine utrobe.
Isto ovo pitanje postavimo djetetu kada se rodi, dobit ćemo odgovor suprotan od prvog: Da, postoji, jer ja je vidim i grlim.
Dijete je moralo „umrijeti“ da bi upoznalo svoju majku. Umrijeti u svijetu u kojemu je živjelo. Za dijete je to bila smrt. Za nas je to rođenje, početak života.
Znači li smrt kraj života?
Na isti način mi moramo „umrijeti“, napustiti svijet u kojem živimo da bi se rodili, upoznali onaj drugi svijet, upoznali Oca i da bi ga zagrlili.
Znači li smrt kraj života?
Ne, smrt ne znači kraj života već ponovno rođenje, početak vječnog života, života sa Ocem svojim. Iz tog razloga se smrti ne trebamo bojati, već živjeti i umrijeti da bi se ponovno rodili kod Oca svoga.
Sv. Pavao kaže: Mi smo u Bogu, u Njemu živimo, krećemo se, a mi ne znamo da on postoji. Jesu li dovoljne ove riječi da shvatimo gdje smo mi sad? I sad zamislite da netko dođe djetetu, napravi carski rez i kaže: ''Dijete, da te odnesem mami. Dijete reći ću ti, postoji mama, evo ja sam ovdje vani pred mamom, postoji svijet krasan, vidjet ćeš''. Dijete tek sada zna, i ako vjeruje tebi koji si došao u utrobu majke da mu kažeš, onda zna – Postoji drugi svijet, evo, jedva čekam kad ću se roditi.
Tako i mi – umro, a on slobodan. Vidite u Bogu smo, a ne znamo da postoji Bog. I zato, Isus Krist je kao ono kad bi napravio carski rez i došao djetetu, on je došao k nama i rekao: ''Ljudi ne bojte se, postoj Bog. Postoji život. Samo pazite, ostanite čitavi''.

Da bi dijete bilo živo ovdje na zemlji što treba činiti? Čuvati se, voditi računa o sebi, o zdravlju, pa da mu tijelo bude zdravo. Jer ako mu je tijelo zdravo, ono može na zemlji živjeti. Ako ja hoću u onom vječnom životu, duhovnom životu, ako hoću živjeti, šta u meni treba biti zdravo? Duhovna duša. Besmrtna duša. Jer tamo Duh živi. Bog je tu. Isus Krist je došao da nam to kaže. On je došao uzeti naše grijehe. I taj Bog preko Crkve nam oprašta. I zato kad ti Isus kaže: ''Oprošteno ti je'', onda znaš da ti je oprošteno. Tvoja prošlost je čista. Zato nemojmo se baviti fantomima, strahom od smrti ili pitanjima što se dešava kada umrem. Nemojmo se baviti onime čega nema. Nemojmo se baviti rupicama u siru. Bavimo se sirom. Bavimo se životom. Bavimo se ljepotom. Bavimo se dostojanstvom. Kako se oslobađamo grijeha i zla? Bavimo se zdravim životom – duhovnim životom. Živimo svoj život prema Božjim riječima, služeći kao što je Gospodin služio nama, šireći riječ Božju kao što ju je Gospodin širio nama. Sa takvim životom na meni više nema krivice i nitko me ne može osuditi. A Bog me onda voli i čeka da se rodim i da ga zagrlim.

Bog vas blagoslovio!

31. NEDJELJA KROZ GODINU

ČOVJEK i DJELA

Lk 19, 1-10

Ako uspoređujemo Evanđelje od nekoliko posljednjih nedjelja, ustanovljujemo, da se Isus posvećivao ljudima, koji su bili na rubu društva i grešnici. Pred nama se redaju izgubljeni sin, siromašni Lazar, osamljena udovica, gubavci, carinik. A danas Ga vidimo, kako se zaustavio kod grešnog čovjeka Zakeja.

Zašto se Isus kod njega zaustavio? Zakej je bio bogat. Osjećao je, da ga bogatstvo ne usre-ćuje i ne zadovoljava. Što pomaže puna blagajna, ako je srce prazno. Novac Zakeju unutarnju prazninu nije mogao ispuniti. Osim, što je bilo prazno, bilo je i ranjeno. Ranjeno od svijesti, da novac, koji je u blagajni, nije dolazio uvijek po najboljem i najpoštenijem putu.

Saznao je, da se u zemlji pojavio izvanredan prorok. Živi skromno i jednostavno. Nije navezan na novac i na iz. vanjske stvari, a slušatelje usmjerava nutarnjim vrednotama. Ljude ne sudi po imetku, zvanju i ugledu, nego po srcu i djelima. Njegova nauka je zahtjevna. A Zakeju se upravo to događa. Osjeća, da bi ga susret s tim prorokom oslobodio navezanosti na stvari i u nutrini ga oslobodio. Želi, da taj prorok dođe i u njegov kraj i da Ga barem vidi, ako već ne bi mogao s Njime govoriti. Zakej nije bio samo čovjek želja, nego je bio i čovjek djela. To je dokazao činom, kojeg ne bi bio svaki sposoban. Da se djeca penju po drveću, razumljivo je. Ali da se na drvo penje odrasli čovjek, mora imati poseban razlog. Zakej ga je imao. Kada je saznao, da Isus putuje kroz domaće mje-sto, popeo se na drvo, da Ga vidi. Bio je naime malog ras-ta. Postigao je, što je dugo želio.

Isusu se ta prostodušnost dopala. Nagradio ju je. Pod drvetom se zaustavio, Zakeja oslovio i dao se pozvati u njegov dom. A ovaj je iznova pokazao, da je čovjek od dje-la. Isusa i Njegovu pratnju je pogostio, polovicu imetka raz-dijelio siromasima, a prevare i krađe podmirio. Kada će naše želje postati djela?

SVI SVETI

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, zato se uvodi blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno!

U svetkovini Svih svetih, Crkva poziva na razmatranje nebeske slave i vječnog blaženstva u kojima uživaju svi oni koji su na jedinstven način postali «slika Božja». U praktičnom životu, svetkovina Svih Svetih često je izjednačena sa Dušnim danom i sjećanjem na vjerne mrtve, posebno one koji su nam bili bliski za života.

Slavim te Oče, što si ovo sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima

Svetih i blaženih je nebrojeno. Stoga je Crkva u svojoj mudrosti odredila jedan dan u godini kada se zajednički misli na sve svete i blažene, poznate i nepoznate. Ti odabranici su slika Božja, nama za primjer postavljeni. Oni su nam kod Boga snažni zagovornici kojima se možemo obraćati s punim povjerenjem. Kada njih slavimo, slavimo i Boga u njima.

Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su cista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.<

svojstva svetih:
siromašni duhom, krotki, ožalošćeni, pravednici, milosrdni, čisti, mirotvorci i posebno oni koji su progonjeni radi Boga

DUŠNI DAN

Dušni dan - spomen, sjećanje na vjerne mrtve, posebno one koji su nam bili bliski za života. Spomen svih vjernih mrtvih, Dušni dan, kojeg se spominjemo 2. studenog, ustanovljen je u samostanu Clunyju 998. godine. Opat sv. Odilon je teološki povezao svetkovinu Svih svetih kao slavlja " nebeske, proslavljene Crkve " sa zagovorom za " trpeću Crkvu". " Crkva putnika "

Dušni dan je jedan od blagdana koji na najbolji način svjedoči o uzvišenosti i jedinstvenosti ljudskog roda, jer čovjek je jedino biće na Zemlji koje štuje svoje mrtve. Štovanjem svojih pokojnika čovjek izražava i svoju vjeru u najveću vrijednost života, u njegovu vječnost. Stoga Dušni dan, odnosno Dan mrtvih nije samo izraz sjećanja na naše najdraže koji više nisu među živima, već je to izražavanje najplemenitije ljudskosti, molitva za njih.

Dušni dan je svetkovina duša. Naši pokojnici su otišli "tamo", ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji vidljivo zajedno. Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi. Na Dušni dan u crkvama se služi po nekoliko misa za sve pokojne. Danas upravljam misao više na svoju pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake.

Crkva je već od prvih vremena kršćanstva s velikim poštovanjem njegovala spomen mrtvih, jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve kako bi im se oprostili grijesi. Naša molitva za njih može im ne samo koristiti, već i njihov zagovor učiniti uspješnim u našu korist.

POTPUNI OPROST

Po odredbi našeg Ordinarija na blagdan SVIH SVETIH, na DUŠNI DAN i nedjelju poslije Dušnog dana, mogu vjernici u svim Crkvama, u javnim ili polujavnim bogomoljama dobiti POTPUNI OPROST, KOJI SE MOŽE namijeniti samo za pokojne. Da se dobije potpuni oprost potrebno je: - Pohoditi crkvu ili bogomolju u kojoj treba izmoliti Oče naš i Vjerovanje, - primiti sv. Pričest, ispovjediti se ako je potrebno, - te izmoliti molitvu na nakanu Sv. Oca Pape. - Oprost se dobiva od 31. listopada, pa do ponoći 2. studenog, te od podneva slijedeće subote, pa od ponoći slijedeće nedjelje.

Groblja su više od mjesta na kojima se postaje prahom, i više od parka u kojem umjetnost umornima pruža mjesto odmora. Groblja su šutljivi navjestitelji onostranosti.

Vječna svjetlost PDF Ispis E-mail
Gordana
Petak, 31 Listopad 2008
SvijećaPokušajmo ovih dana zajedno razmišljati o vjernim mrtvima, o dušama umrlih.

Čovjek, kad umire, ne umire sav. Bitni dio njegov jest besmrtan jer svaki čovjek ima duhovnu dušu,
besmrtnu dušu. Ali, rečeno je i za "besmrtnike" da i oni moraju proći pogrebne formalnosti. Znači, kroz taj nam tunel valja svima proći. Ovaj nam život određuje život nakon smrti. Ako smo se ovdje prepuštali polovičnosti, tamo nas očekuje cjelovitost, ali ne bez boli liječenja. Zato je čistilište predsoblje raja. Tu se iznutra dotjerujemo kako bismo doista mogli ući u raj i doći k Bogu koji je sama ljepota, dobrota i ljubav, bezgranično milosrđe.

K njemu ne možemo doći tek tako. Uostalom, ni pred važnu osobu ovozemaljskog života, ne dolazimo bilo kako, osobito ako smo pozvani da dođemo. Tim ljudima, našim vjernim mrtvima, pokojnima, koji još uvijek nisu do kraja spokojni, pomažu naše molitve i naša odricanja i naši postovi. Isto je tako realno očekivati od njih duhovnu pomoć za sebe. Ako smo u određenom
pritisku savjesti spoznali da naš odnos prema njima nije uvijek bio dokraja dobar, moguće je posredovanjem Isusa, koji dohvaća i jednu i drugu obalu života, ovostranost i onostranost, izmjenjivati naše uzajamno i praštanje i kajanje. Takve nam molitve omogućuju da ponosno zadobijemo svoje mrtve kao žive, i da mrtve odnose s njima Isusovim posredništvom oživimo.
Dobro je sjetiti se da paleći za njih svijeće mi zapravo obnavljamo vjeru u cjelovitost života koja se sastoji od tri dijela: života u majčinoj utrobi, života na ovoj zemlji i života poslije smrti. Ali u iščekivanju blažene nade Gospodina našega Isusa Krista koji će biti sve u svemu i sve u svima. Iščekujući njegov drugi, slavni dolazak, mi se molimo za naše pokojne uvjereni da je to dobro, da je to vrijedno i da je to korisno.

Završimo riječima namijenjenim dvanaestoj postaji Isusova i našeg križnog puta: "Hvala ti, Isuse, što te zlo nije moglo pobijediti, iako su mnogi mislili kako si pravi nemoćnik, da uopće nisi onaj za koga si se predstavljao. Hvala ti što si uzeo sve sablazni, sva pogrešna očekivanja, sva razočaranja naša i svu beznadnost života bez Duha, i to unio u grob, unio u smrt i ubio smrt, ubio grijeh, pobijedio Zloga. Hvala ti što si ti bio smrt smrti. Hvala ti što i nas pozivaš da umiremo grijehu, da umiremo zlu, da umiremo svemu negativnom kako bi se u nama rodilo ono dobro i vrijedno za što se isplati živjeti,
ali i za što se isplati umrijeti, ako zatreba. Hvala ti što si prvi prokrčio put spasenja i pozvao nas da idemo za tobom, početnikom i dovršiteljem naše vjere. Hvala ti, najbolji prijatelju i jedini Spasitelju i Otkupitelju, jedini posredniče između neba i zemlje, između Boga i Čovjeka."

Fra Miroslav Bustruc

Šutljiva smrt

Naš bi cijeli život morao biti razmatranje o našoj zadnjoj i najvažnijoj odluci: izboru između života i smrti. Svi moramo umrijeti. Ali raspoloženje kojim susrećemo smrt čini od naše smrti izbor ili smrti ili života.

Ako smo za vrijeme svoga života izabrali život, tada na samrti prelazimo od smrti na život. Život je duhovna stvar, a duhovne su stvari šutljive. Ako taj duh koji čuva plamen tjelesnog života što gori u našim tjelesima nastoji da hrani i sebe uljem koje se nalazi samo u šutnji Božje ljubavi, tada, kada tijelo umre, taj će duh gorjeti istim uljem, svojim plamenom. Ali ako je taj duh sav izgarao niskim uljem strasti, sebičnosti ili oholosti, onda će, kada dođe smrt, taj duhovni plamen ugasiti sa tjelesnim svjetlom, jer nema više u svjetiljci ulja.

Moramo naučiti za vrijeme svoga života opremiti svoje svjetiljke i napuniti ih dobrotvornom ljubavi u šutnji, katkada govoreći i ispovijedajući Božju slavu, da uvećamo svoju dobrotvornu ljubav uvećavanjem te ljubavi kod drugih i učiti ih putove mira i šutnje.

Ako, u času naše smrti, smrt nam dođe kao nepoželjan stranac, bit će to zato što nam je i Krist uvijek bio nepoželjan stranac. Jer kada dolazi smrt, dolazi i Krist, noseći vječni život što ga je kupio svojom smrću. Oni koji ljube pravi Život, radi toga, često misle o svojoj smrti. Njihov je život pun šutnje, a ona je unaprijed zadobivena pobjeda nad smrću. Šutnja, uistinu, čini smrt našom sluškinjom, čak i prijateljicom. Misli i molitve koje izviru iz šutljiva razmišljanja o smrti slične su drveću koje nadvladavaju strah pred nesrećom, jer su pobijedile strast i želju. Okreću lice naše duše, po trajnoj želji, prema Kristovu licu.

Ako velim da je sav šutljivi život upravljen na konačnu izjavu, ne mislim da svi moramo uspjeti umrijeti sa pobožnim riječima na svojim usnicama. Nije nužno da naše zadnje riječi imaju neko posebno ili dramatsko značenje vrijedno da se zapiše. Svaka dobra smrt koja nas vodi preko neizvjesnosti toga svijeta nepogrešivu miru, i šutnji Kristove ljubavi, sama je po sebi neka izjava i zaključak. A on kaže, ili riječima ili bez njih, da je dobro za život da dođe svom svršetku, tijelo da se vrati u prah, a duh da pođe Ocu, po milosrđu našega Gospodina Isusa Krista.

Šutljiva smrt može govoriti rječitijim mirom nego smrt isprekidana živahnim riječima. Osamljena smrt, tragična smrt, ipak nam može više reći o Kristovu miru i milosrđu nego mnoga druga udobna smrt.

Rječitost je, naime, smrt rječitosti ljudskog siromaštva koje se susreće sa bogatstvom božanskoga milosrđa. Što smo svjesniji da je naše siromaštvo krajnje veliko, veće će biti značenje naše smrti: i veće njezino siromaštvo. Sveci su, naime, oni koji žele da budu najsiromašniji u životu, i koji se, iznad svega, vesele kada umiru u krajnjem siromaštvu.

T. Merton
iz knjige Nitko nije otok

Propovijed: Svi sveti
Ovih ćemo dana slaviti blagdan Svih Svetih i Dušni dan; pohoditi grobove svojih pokojnika, moliti i paliti svijeće za njihove duše. Htjeli mi ili ne, vrijeme je ovo kad razmišljamo o neizbježnoj činjenici i vlastite smrtnosti.
Stojimo i pitamo se ima li što prijeko? Dali je smrt zadnja postaja našeg puta?

Ima nešto u nama što želi biti vječno, to su doživljaji i trenuci koji su po svojoj naravi neuništivi. Po njima kao da se vječnost nastanila u nama. Prije svega su to trenuci ljubavi. Oni su ujedno trenuci istine jer nam otkrivaju pravo lice života. Težnja za besmrtnošću ne može se roditi iz doživljaja osamljene, u se zatvorene sreće, nego iz zajedništva, iz susreta iz davanja. Čovjek otkriva pravi život kad izađe iz uskih granica svoga "ja", kad sebe zaboravi, kad se žrtvuje i daruje drugome, kad ne živi za sebe, nego za istinu, pravdu, ljubav. Ovaj izlazak, exodus iz sama sebe dovršava se u trenutku vlastite smrti.

Naučiti umirati znači znati živjeti. U svakom činu ljubavi doživljavamo smrt, jer ne možemo istinski ljubiti drugoga ako ne umremo samom sebi. Gdje je čovjek sposoban za ćudorednu odluku, gdje odgovorno i ozbiljno svladava životne zadatke, gdje ja kadar da se iz ljubavi zalaže za dobro drugoga, gdje god ima žrtve, vjernosti i dobrote bez nade u drugu nagradu osim nagradu vlastite savjesti, gdje god čovjek, makar i ne znajući živi po Isusovu načelu: "Nisam došao da budem služen, nego da služim i život svoj dadem za druge", tamo čovjek već ima iskustvo vječnosti. Smrt, dakle, ne samo ona konačna, je dio života i poziv da umirući sebi ulazimo u trenutke radosti koji su predokus vječnosti.

"Naša domovina je na nebesima", kaže sv. Pavao. No nebesa nisu mjesto ni prostor. Nebo je Isus Krist u osobi; ono je ondje gdje je Krist prisutan po vjeri, nadi i ljubavi. Mi smo dakle već sada u nebu toliko koliko je Krist zahvatio naš životni prostor. U taj smo prostor ušli po krštenu, a sve dublje u nj urastamo usvajajući molitvom, žrtvom, čitavim životom Kristove misli i osjećaje, njegove stavove i shvaćanja. Život je s Kristom predokus neba na zemlji.

Ovdje ga gledamo izdaleka, kroz mrak vjere, tamo licem u lice. Nebo je neprikriveni, dugo očekivani susret s Kristom koji nikada ne prestaje. Obećanje tog susreta upisano je u čovjekove dubine. Svaki je čovjek čitavim svojim bićem usmjeren prema Kristu. U posljednjem će susretu s Kristom biti ispunjene sve čežnje i nadanja. Kristov se lik dok smo na zemlji, s mukom rađa u čovjeku. Svi potresi i životne borbe, sve radosti i žalosti služe samo tome da nas suobliče Kristu i prodube životnu vezu s njime.

U susretu s Isusom Bog će za nas postati vidljiv. Nećemo utonuti u ocean beskrajnog Božjeg bića, niti se izgubiti u neizmjernosti apsolutnoga Boga, nego ćemo svu svoju radost doživjeti u Isusu Kristu, u susretu s ljudskim očima, u zagrljaju s ljudskim srcem. Sve će biti neizrecivo intimno, ljudski blizu, toplo, bit će izvorno naše. Bit će to ono "što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, a što pripravi Bog onima koji ga ljube."

p. Luka Rađa, SI

objavljeno: 31.10.2008.

Tako je.
Smrt za vjernika koji je živio svoju vjeru može biti samo dobitak !

PISMO PAPE
IVANA PAVLA II.

STARIJIM OSOBAMA

1999



Mojoj braći i mojim sestrama starije dobi!

Zbroj naše dobi sedamdeset je godina,
ako smo snažni, i osamdeset;
a većina od njih muka je i ništavost:
jer prolaze brzo, i mi letimo odavle (Ps 90 [89], 10).

1. U vrijeme kad je psalmist napisao ove riječi, dob od sedamdeset godina bila je visoka starost, i malo je bilo onih koji bi je nadmašili. Danas, zahvaljujući napretku medicine i svim poboljšanjima gospodarskih i društvenih uvjeta, trajanje života znatno se produžilo. No unatoč tomu činjenica je da godine brzo prolaze. Usprkos muci i bijedi koje ga obilježavaju, život je prelijep i predragocjen da bismo ga se zasitili.

I ja, koji sam također u poodmakloj dobi, osjetio sam želju da zapodjenem razgovor s vama. A to činim zahvaljujući prije svega Bogu za darove i dobročinstva što mi ih je do danas udijelio. U mislima mi promiču etape moga postojanja koje se miješaju s poviješću velikoga dijela ovoga stoljeća. Pred mojim duhovnim pogledom nižu se lica bezbrojnih osoba, od kojih su mi neke posebno drage: sjećanja na obične i neobične događaje, uspomene na trenutke radosti kao i na časove obilježene patnjom. No posebice vidim kako se iznad svega pruža milosrdna ruka Boga Oca, ruka Providnosti. On »brižno bdije nad svime što postoji«(1) i »ako što ištemo po volji njegovoj, uslišava nas« (1 Iv 5, 14). Njemu, po riječima psalmistovim, kazujem: »Bože, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje, i sve do sada naviještam čudesa tvoja. Ni u starosti, kad posijedim, Bože, ne zapusti me, da kazujem mišicu tvoju naraštaju novom i svima budućima silu tvoju« (Ps 71, [70], 17–18).

Moje se misli s ljubavlju okreću svima vama, drage stare osobe svih jezika i svih kultura. Vama upravljam ovo pismo u godini koju je Organizacija ujedinjenih naroda s pravom posvetila starijim osobama ne bi li tako privukla pozornost svekolikog društva na položaj onih koji se, pod težinom visoke dobi, često moraju suočavati s mnogostrukim i teškim problemima.

O toj temi Vijeće za laike već je ponudilo cijeli niz dragocjenih promišljanja.(2) Ovim pismom htio bih samo iskazati da sam vam duhom blizak jer iz godine u godinu osjećam kako u meni sve snažnije raste razumijevanje za to razdoblje života. Stoga osjećam potrebu za što neposrednijim dodirom sa svojim suvremenicima, kako bih s njima promišljao o zajedničkom iskustvu, otkrivajući sve to pogledu Boga, koji koji nas okružuje svojom ljubavi i koji nas svojom providnošću štiti i vodi.

2. Draga braćo i sestre, kad se mislima vraćamo u prošlost, pokušavajući napraviti neku bilancu, tada je to posve primjereno našoj dobi. Taj pogled unazad omogućava nam da jasnije i objektivnije prosudimo osobe i situacije s kojima smo se susretali na svojim putovima. S vremenom obrisi događaja gube na oštrini, a bolne se strane života ublažavaju. Na žalost, u životu svakoga od nas brige i patnje prečesta su pojava. Kadšto su posrijedi problemi i patnje koji našu duševnu i tjelesnu otpornost stavljaju na tešku kušnju, tako da pokatkad možda uzdrmaju i samu našu vjeru. No iskustvo nas uči da i svakidašnje muke Gospodinovom milošću često pridonose zrelosti ljudi i prekaljivanju njihova značaja.

No izvan pojedinih događaja najčešće nam se nameće misao o vremenu koje neumoljivo protječe. »Nepovratno vrijeme leti«, već je sudio stari latinski pjesnik. (3) Čovjek je uronjen u vrijeme: u njemu se rađa, živi i umire. Rođenje označava prvi datum njegova života, a smrt drugi, posljednji: ta dva dana označavaju alfu i omegu, to jest početak i svršetak njegova zemaljskog života, kao što to ističe kršćanska predaja urezujući ta slova grčke abecede na nadgrobne spomenike.

No ma koliko postojanje svakoga od nas bilo krhko i ograničeno, tješi nas pomisao da ćemo svojom duhovnom dušom nadživjeti i samu smrt. Vjera nas vodi prema »nadi koja ne postiđuje« (Rim 5, 5), otvarajući putove konačnog uskrsnuća. Stoga u slavlju vazmenoga bdjenja Crkva ne rabi uzalud spomenuta slova kad je riječ o Kristu, koji živi jučer, danas i uvijek: »On je početak i svršetak, Alfa i Omega. Njegova su vremena i vjekovi.«(4) Iako je podložna vremenu, ljudska se povijest, po Kristu, smješta u obzor besmrtnosti. On »se učinio čovjekom među ljudima kako bi sjedinio svršetak s početkom, to jest čovjeka s Bogom«.(5)

ono što sam zaključio bez ikakvih pristranosti..
dakle ne kao katolik ili vjernik..već kao čovjek koji promišlja nad vidljivim činjenicama..
Ne može biti da je smrt kraj..jer onda ni početak nema smisla..
niti je moguć početak...ako nije moguće nešto izvan smrti..

kažu ljudi;Vjerujemo da kad umremo,nestajemo i onda budeš kao i prije rodjenja..nema te,ne postojiš,nema svjesti ikakve..

kao prvo kako znaš da nisi ničega svjestan prije rodjenja...možda se samo ne sjećaš..
a kao drugo..Koji je smisao postojanja..
a mi vidimo jasno na ovom svijetu da sve što postoji i što se odvija ima i nekog smisla..i sve je sa nekim smislom..

Ma SESTRICA SMRT je tek pocetak novoga i vjecnoga zivota

u KRALJESTVU NEBESKOM kod nasega Gospodina-Aleluja.

Smrt je pocetak zivota. Zivota koji ja zelim zivjeti.
A da dobijem tu cast, moram hrabro i ispravno "prozivjeti" ovaj zivot.