www.tebe-trazim.com

Blaženi Ivan Ruysbroeck (1293–1381)

U povijesti Crkve bilo je razdoblja koja su značila prekretnicu. Tako je to bilo i početkom XIV. stoljeća. Smrću pape Bonifacija VIII. god. 1303. svršava rani srednji vijek da ustupi mjesto kasnome srednjem vijeku u kojem će najveća institucija kršćanstva – papinstvo – proživljavati krizu. Kroz 70 godina pape će stolovati u Avignonu, pod velikim utjecajem francuskih kraljeva. To će, pak, roditi zapadnim raskolom koji će podijeliti kršćanstvo na tri skupine. Rim je opustio. Osjećaj zajednice, pouzdanje u moć ljudske inteligencije, realizam i objektivnost, koji su bili tako značajni za čovjeka XII. i XIII. stoljeća, ustupit će mjesto subjektivizmu te svemu onome što se već tada nazivalo »modernim«. Sve se više budi nacionalni osjećaj, a s njime i novi tip svetosti i kršćanske službe. Težnja prema partikularizmu, kako u crkvenom tako u državnom životu, dovodi kod pojedinaca do slabljenja veza sa zajednicom i tradicijom.

Sve veća samostalnost i laicizacija zapadnih naroda dovodi naglo do svršetka dominacije klera u javnom i političkom životu. Nestaje srednjovjekovne slike društva koja je težila za jedinstvenošću i sintezom. Crkva još uvijek ostaje prva kulturna velesila, ali se država i civilizacija više ne osjećaju tako ovisne o njoj kao prije. U takvoj situaciji pomalo se transformira i religiozni život. Kod mnogih se javlja težnja za mistikom. Duše traže radost u nutarnjem životu koji ih je, na žalost, znao i previše udaljiti od zajednice, a i od solidne teološke misli. Dolazi do sukoba između vjere i razuma. Kritizira se tradicionalan nauk i institucije Crkve.

U Crkvi, ipak, cvjeta propovjedništvo koje pridonosi duhovnom i moralnom odgoju znatnog dijela tadanjega društva koje razdiru ratovi, kužne bolesti, nestašica klera i redovnika. U takvim prilikama rodio se god. 1293. u Flandriji, u mjestancu Ruysbroeck kod Bruxellesa, čovjek koji će imati velik utjecaj na svoje a i na kasnija vremena. To je blaženi Ivan Ruysbroeck.

Bog ga je obdario lijepim sposobnostima te izvanrednom željom za znanjem. Ona ga je nagnala da je ostavio zatišje rodnog mjesta te pošao u Bruxelles, gdje je njegov stric bio kanonik u crkvi Svete Gudule. On će se pobrinuti da mu sinovac dobije lijep odgoj i temeljitu izobrazbu. Mladi Ruysbroeck stao se udubljivati u filozofiju i teologiju te svim srcem nastojati oko postizavanja kršćanske savršenosti. Uz veliku učenost združio je iskrenu, srdačnu pobožnost te strogu uzdržljivost. U međuvremenu postao je svećenik i brzo je izišao na glas zbog svetosti. Iako je bio udubljen u se, znao je apostolski djelovati kao uzoran pastir duša.

Duboko potresen bijedom svoga vremena osnovao je oko god. 1343. u samotnom mjestu Groenendaelu pobožnu Bratovštinu siromašnih svećenika koja je imala provoditi u djelo njegove reformatorske ideje. Šest godina kasnije morao je prihvatiti pravilo Regularnih kanonika sv. Augustina, a ujedno je bio izabran za prvoga priora te zajednice. Kao poglavar davao je svima najljepši primjer poniznosti i pokore obavljajući u samostanu i najniže poslove. Glas o njegovoj svetosti proširio se izvan Flandrije u Nizozemsku, Njemačku i Francusku. Stoga mu počeše dolaziti sa svih strana na duhovni razgovor i po savjete.

Svoj duhovni nauk o putu koji vodi iz aktivnog u kontemplativni život izložio je u 12 rasprava na flamanskom jeziku, od kojih najvažnija nosi naslov Nakit duhovnih zaruka. Ta je djela s flamanskog preveo na latinski jezik glasoviti kartuzijanac Surije (1522–1578), a prevedena su i na francuski i njemački jezik. Ruysbroeck je također napisao knjižicu punu pobožnosti pod naslovom Knjiga o 12 begina. To je pravi biser pjesništva koji nas uvodi u njegovu mističnu mislenost.

Ruysbroeck se ubraja među mistike pjesnike kojima u udubljivanju u Božje tajne veoma pomaže i dar naravne intuicije te moć doživljavanja najduhovnijih zbivanja u duši u časovima zanosa ili ekstaze. Bio je obdaren i darom psihološke introspekcije pa je u tom pogledu preteča svete Terezije Avilske.

Veoma duboko proživljavao je euharistijske tajne, osobito za vrijeme svete mise koju je tako pobožno služio da je više puta upao u mistični zanos. Bio je veliki štovatelj euharistijskog Srca Isusova pa je i on jedan od preteča novijeg oblika štovanja Srca Isusova. Kako je sav živio u nadnaravnom svijetu, nije se bojao smrti već joj je radosno i s čežnjom išao ususret. Povijest mu je dala dva naziva: »doctor admirabilis« i »doctor extaticus« – »čudesni« i »ushićeni« naučitelj.

U povijesti Crkve bilo je razdoblja koja su značila prekretnicu. Tako je to bilo i početkom XIV. stoljeća. Smrću pape Bonifacija VIII. god. 1303. svršava rani srednji vijek da ustupi mjesto kasnome srednjem vijeku u kojem će najveća institucija kršćanstva – papinstvo – proživljavati krizu. Kroz 70 godina pape će stolovati u Avignonu, pod velikim utjecajem francuskih kraljeva. To će, pak, roditi zapadnim raskolom koji će podijeliti kršćanstvo na tri skupine. Rim je opustio. Osjećaj zajednice, pouzdanje u moć ljudske inteligencije, realizam i objektivnost, koji su bili tako značajni za čovjeka XII. i XIII. stoljeća, ustupit će mjesto subjektivizmu te svemu onome što se već tada nazivalo »modernim«. Sve se više budi nacionalni osjećaj, a s njime i novi tip svetosti i kršćanske službe. Težnja prema partikularizmu, kako u crkvenom tako u državnom životu, dovodi kod pojedinaca do slabljenja veza sa zajednicom i tradicijom.

Sve veća samostalnost i laicizacija zapadnih naroda dovodi naglo do svršetka dominacije klera u javnom i političkom životu. Nestaje srednjovjekovne slike društva koja je težila za jedinstvenošću i sintezom. Crkva još uvijek ostaje prva kulturna velesila, ali se država i civilizacija više ne osjećaju tako ovisne o njoj kao prije. U takvoj situaciji pomalo se transformira i religiozni život. Kod mnogih se javlja težnja za mistikom. Duše traže radost u nutarnjem životu koji ih je, na žalost, znao i previše udaljiti od zajednice, a i od solidne teološke misli. Dolazi do sukoba između vjere i razuma. Kritizira se tradicionalan nauk i institucije Crkve.

U Crkvi, ipak, cvjeta propovjedništvo koje pridonosi duhovnom i moralnom odgoju znatnog dijela tadanjega društva koje razdiru ratovi, kužne bolesti, nestašica klera i redovnika. U takvim prilikama rodio se god. 1293. u Flandriji, u mjestancu Ruysbroeck kod Bruxellesa, čovjek koji će imati velik utjecaj na svoje a i na kasnija vremena. To je blaženi Ivan Ruysbroeck.

Bog ga je obdario lijepim sposobnostima te izvanrednom željom za znanjem. Ona ga je nagnala da je ostavio zatišje rodnog mjesta te pošao u Bruxelles, gdje je njegov stric bio kanonik u crkvi Svete Gudule. On će se pobrinuti da mu sinovac dobije lijep odgoj i temeljitu izobrazbu. Mladi Ruysbroeck stao se udubljivati u filozofiju i teologiju te svim srcem nastojati oko postizavanja kršćanske savršenosti. Uz veliku učenost združio je iskrenu, srdačnu pobožnost te strogu uzdržljivost. U međuvremenu postao je svećenik i brzo je izišao na glas zbog svetosti. Iako je bio udubljen u se, znao je apostolski djelovati kao uzoran pastir duša.

Duboko potresen bijedom svoga vremena osnovao je oko god. 1343. u samotnom mjestu Groenendaelu pobožnu Bratovštinu siromašnih svećenika koja je imala provoditi u djelo njegove reformatorske ideje. Šest godina kasnije morao je prihvatiti pravilo Regularnih kanonika sv. Augustina, a ujedno je bio izabran za prvoga priora te zajednice. Kao poglavar davao je svima najljepši primjer poniznosti i pokore obavljajući u samostanu i najniže poslove. Glas o njegovoj svetosti proširio se izvan Flandrije u Nizozemsku, Njemačku i Francusku. Stoga mu počeše dolaziti sa svih strana na duhovni razgovor i po savjete.

Svoj duhovni nauk o putu koji vodi iz aktivnog u kontemplativni život izložio je u 12 rasprava na flamanskom jeziku, od kojih najvažnija nosi naslov Nakit duhovnih zaruka. Ta je djela s flamanskog preveo na latinski jezik glasoviti kartuzijanac Surije (1522–1578), a prevedena su i na francuski i njemački jezik. Ruysbroeck je također napisao knjižicu punu pobožnosti pod naslovom Knjiga o 12 begina. To je pravi biser pjesništva koji nas uvodi u njegovu mističnu mislenost.

Ruysbroeck se ubraja među mistike pjesnike kojima u udubljivanju u Božje tajne veoma pomaže i dar naravne intuicije te moć doživljavanja najduhovnijih zbivanja u duši u časovima zanosa ili ekstaze. Bio je obdaren i darom psihološke introspekcije pa je u tom pogledu preteča svete Terezije Avilske.

Veoma duboko proživljavao je euharistijske tajne, osobito za vrijeme svete mise koju je tako pobožno služio da je više puta upao u mistični zanos. Bio je veliki štovatelj euharistijskog Srca Isusova pa je i on jedan od preteča novijeg oblika štovanja Srca Isusova. Kako je sav živio u nadnaravnom svijetu, nije se bojao smrti već joj je radosno i s čežnjom išao ususret. Povijest mu je dala dva naziva: »doctor admirabilis« i »doctor extaticus« – »čudesni« i »ushićeni« naučitelj.