www.tebe-trazim.com

Dragi prijatelji moji,naiđoh na predivne stranice vrlo osebujnog i velebnog duhovnog života, sa osnovnim informacijama o pojedinim ženskim i muškim redovima,pa mi sinu ideja,da ne bi bilo zgorega svako malo čitati i tako nešto još više naučiti o našim dragim redovnicama i redovnicima,osobama koje su na posebni način posvetili svoj život Kristu.Mogao bih ako nećete imati ništa protiv(jer dugačkim copy mnogima se diže kosa na glavi,prvome meni koji puta)svaki dan postati jedan ženski red,pa drugi dan muški red,jer osobno sam mišljenja, da mi laici moramo puno bolje poznavati i naš kler,kako bi bolje razumjeli način duhovnoga života,karizme, djelovanja samih redovnica i redovnika,a možda i nekoga dotakne Božji poziv pa i daj Bože krene u koji red(imamo mi ovdje predivnih podmladaka ).Nadam se da bi moglo biti zanimljivo ovo lagano upoznavanje,a ukoliko netko od vas ima u svojoj župi red o kojem ćemo taj dan čitati,bilo bi pohvalno i poželjno ukratko nešto kazati kako taj red djeluje u samoj vašoj župi,ili još neke crtice koje smatrate da bi bilo korisno svima nama.Pa eto,ako mi dozvolite ja bih krenuo.....

BAZILIJANKE

SESTRE REDA
SV. BAZILIJA VELIKOGA

Red sestara bazilijanki počinje u Kapadociji (Mala Azija) i vezan je uz obitelj sv. Bazilija i sestre mu sv. Makrine. Vremenski je to IV. stoljeće, kad je Crkva dobila slobodu.

Progon kršćana službeno je prestao. Trebalo je srediti ustrojstvo, hijerarhiju, iskristalizirati vjeru. Upravo su se u IV stoljeću formirale vjerske dogme o Presvetom Trojstvu, Kristu Bogočovjeku, o Presvetoj Bogorodici. Prva zajednica sestara bazilijanki započela je u rodnoj kući sv. Bazilija u Anesiji Pontu nad rijekom Iris, između godine 352. i 356. U to doba Bazilije se nalazi na studiju u Ateni, a njegova majka Emilija i sestra Makrina postavljaju sebi za uzor život prvih kršćana, koji su tvorili zajednicu jednakopravnih pred Gospodinom. Bijahu oni jedno srce i jedna duša.

Toj prvoj redovničkoj zajednici Bazilije piše Pravila o životu i služenju Bogu u redovničkoj, Bogu posvećenoj zajednici. Do danas su sačuvana kraća pravila koja imaju 313 pitanja i odgovora. Opširna pravila imaju samo 55 pitanja i odgovora s nešto dužim tekstom.

Redovnička Pravila sv. Bazilija uskoro su bila poznata ne samo na Istoku, nego i na Zapadu. Tako sv. Benedikt u VI. stoljeću temelji svoja Pravila na Pravilima sv. Bazilija.

Bazilijeva redovnička Pravila papa Liberije potvrđuje 363. godine, papa Damaz 373. , Lav I. Veliki 456. godine.

Danas je Red sv. Bazilija Velikoga:

- Papinskoga prava, kontemplativno-aktivni red i u njemu se polažu svečani zavjeti.

- Dekretom Svete Stolice od 1. lipnja 1951. godine centraliziran je pod jednom generalnom upravom u Rimu.

- Sastoji se od: provincija, viceprovincija, delegatura, misija i kontemplativnih samostana.

- Istočnog je obreda i u krilu je katoličke Crkve.

- Internacionalni je red s redovničkim zajednicama na svim kontinentima, s oko 830 redovnica.


--------------------------------------------------------------------------------

Sestre bazilijanke Hrvatske viceprovincije bilježe svoju nazočnost u Hrvatskoj od kolovoza 1915. godine. Naklonost mjesne Crkve utječe često na razvoj i napredak redovništva. U Hrvatskoj se ne bi pojavile sestre bazilijanke bez zauzetosti i želje mjesnog Ordinarija, biskupa križevačkoga Julija Drohobeckoga i njegovog generalnog vikara dr. Dane Sajatovića. Ta i prve kandidatkinje bile su upravo nećakinje mons. Sajatovića iz žumberačke obitelji Smičiklasa.

Kandidatkinje su završile novicijat u Sloviti (Galicija). Boravak hrvatskih kandidatkinja u Galiciji trajao je od 1908. do 1915. godine. U vihoru II. svjetskog rata vraćaju se sestre s položenim vječnim zavjetima u svoju križevačku biskupiju.

Hrvatska viceprovincija sv. Bazilija i sv. Makrine, sa sjedištem u Križevcima, ima 24 redovnice s vječnim zavjetima, 2 novakinje i 2 postulantice. Djelujemo u križevačkoj biskupiji, koja je sufragan zagrebačkoj Metropoliji.


--------------------------------------------------------------------------------

POČETAK SESTARA VASILIJANKI U HRVATSKOJ

Križevački biskup dr. Dionizije Njaradi jako je želio u svojoj biskupiji osnovati samostan sestara Vasilijanki. Stoga je poslao nekoliko djevojaka, koje su izrazile želju za redovnički život, ukrajinske i hrvatske narodnosti grkokatoličkog obreda u Ukrajinu kod sestara vasilijanki na školovanje i novicijat. Po završetku škoIovanja, s još nekoliko sestara iz Ukrajine, 1915. godine dolaze prve sestre vasilijanke u Hrvatsku sa sjedištem u Križevcima. Zgrada bivšeg biskupskog konvikta "Julianeum" postala je prvi sestarski samostan u Hrvatskoj .

Godina 1920. donosi veliku novost u vezi daljnjeg života ove redovničke grkokatoličke zajednice sestara vasilijanki. Te godine biskup Dionizije Njaradi donosi odluku i u Križevcima ostavlja sestre vasilijanke hrvatske narodnosti, a sestre ukrajinsko-rusinske narodnosti šalje u Šid i smješta ih u biskupski dvor te otvara Dom za djecu siromašnu i bez roditelja. Ovo su bili počeci razvitka sestara koje su se kasnije razvile u dvije zasebne skupine i to: Ukrajinsku provinciju sestara sa sjedištem u Osijeku pod nazivom Sestre vasilijanke (po osnivaču reda koji se na ukrajinskom jeziku naziva sv. Vasilije Veliki) i Hrvatsku viceprovinciju sa sjedištem u Križevcima, a koja nosi osnivački naziv Sestre bazilijanke (po istom osnivaču reda, ali na hrvatskom jeziku se naziva sv. Bazilije Veliki). Jedne i druge sestre imaju zajedničku Generalnu poglavaricu sa sjedištem u Rimu, kao i ista redovnička Pravila i Konstitucije.


--------------------------------------------------------------------------------

DJELATNOST SESTARA VASILIJANKI

U duhu karizme svojih utemeljitelja, sv. Vasilija i sv. Makrine, od samog početka svoga postojanja, sestre su se bavile odgojno-obrazovnom djelatnošću, zatim rade u bolnicama, bave se ručnim radom i šivanjem crkvenog ruha. S nastankom nezavisne Hrvatske otvorena je mogućnost daljnjem radu s djecom i mladima. U Osijeku sestre su 1993. otvorile Dječji vrtić Božje providnosti. Jedna od najvažnijih djelatnosti sestara je pastoralni rad i misijska djelatnost u širenju Radosne vijesti - evangelizacija.

Da bi redovnica mogla svoj duhovni život živjeti u punini, izvor snage crpi iz sv. sakramenata. Svakodnevno sudjelovanje na euharistijskoj gozbi, primanje sv. pričesti, česta mogućnost pristupanja sakramentu pomirenja, moljenje časoslova: Večernje, Jutarnje... sve su to rijetke milosti i velikim privilegijem svake sestre vasilijanke. Kao što svakodnevno krijepimo svoje tijelo da bismo mogli živjeti i raditi, daleko više svakodnevno čitanje i razmatranje Evanđelja, moljenje krunice, česti pohodi Presvetom Otajstvu, mjesečne duhovne obnove, jedanput godišnje duhovne vježbe i mnogobrojne privatne molitve obogaćuju i oplemenjuju dušu i daju joj snage u izvršavanju redovničkih dužnosti u izgrađivanju Kraljevstva Božjega i to ne smo riječju već i svojim životom.


--------------------------------------------------------------------------------

Adrese:

Sestre Reda sv. Bazilija Velikog
Račkoga 38
48260 KRIŽEVCI

Sestre Reda sv. Vasilija Velikog
Vilsonova 13
31000 OSIJEK

super ideja, brate u Kristu!

Daj nađi nešto o karmeličanima! Oni su mi super! Mislim da su najstroži!

Izače moj,ma ti si predivan evo po tvojoj zapovijedi,ja izvrših

RED BOSONOGIH KARMELIĆANA (OCD)



Ime dolazi po brdu Karmelu u Izraelu, na koje su se od vremena proroka Izaije 8. st. pr. Krista ljudi povlačili da u tišini i sabranosti žive povezanost s Bogom. Zato se u određenom smislu može govoriti i o "starozavjetnim karmelićanima". I današnji karmelićani vide u proroku Iliji svoga duhovnog oca i žele nasljedovati njegov duh - s jedne strane Ilijinu gorljivu djelatnost: "Gorljivo sam revnovao za Gospodina Boga nad vojskama" (Ovo se Ilijino geslo i danas nalazi u grbu karmelićana: Zelo zelatus sum pro domino deo exercituum) (1 Kr 19, 11-14) i s druge strane njegovu neposrednu, konkretnu povezanost s Bogom u molitvi i meditaciji, njegovo "stajanje pred Bogom" koje ga na brdu Karmelu dovodi do osobnog iskustva Boga.

U 12. st. poslije Krista neki hodočasnici i križari ne žele se vratiti u Europu nego se povlače na brdo Karmel, "blizu Ilijinog izvora", te ondje započinju živjeti redovničkim životom u duhu proroka Ilije i posebno štujući Mariju. Zahvaljujući tome izrazitom štovanju Marije karmelićani i danas imaju službeno ime "Braća blažene Djevice Marije od gore Karmela". U vezi s tim štovanjem jest i karmelska pobožnost škapulara, (danas najčešće u obliku medaljice) kojom se vjernici svjesno i izričito stavljaju pod zaštitu Bogorodice.

Prvotno Pravilo za braću na gori Karmelu sastavio je 1209. godine jeruzalemski patrijarh Albert, a službeno ga je prihvatio i potvrdio papa Honorije III. 1222. godine. Kada su muslimani u 13. st. osvojili Svetu Zemlju i goru Karmel, karmelićani prelaze u Europu gdje se, da bi preživjeli, prilagođuju europskom stilu redovničkog života i za vrijeme pape Inocenta IV. postaju tzv. "prosjački red" (poput franjevaca ili dominikanaca) te ublažuju prvotnu, uvelike pustinjačku disciplinu.

U 16. st. dvoje karmelićana, Terezija od Isusa (Avilska) i Ivan od Križa žele povratak k izvornom stilu života u izrazitijoj kontemplativnosti i aktivnosti. Tako nastaje nova grana obnovljenog Karmela koja se zbog razlikovanja od dotadašnje grane reda karmelićana - Ordo Carmelitarum (Ocarm) i zbog intenzivnije molitvene discipline naziva "Red bosonogih karmelićana" - "Ordo Carmelitarum discalceatorum" (OCD). Ženska grana OCD živi u strogoj klauzuri. Muška grana naprotiv, po viziji Obnovitelja i Utemeljitelja Terezije Avilske i Ivana od Križa, djeluje i izvan samostana, svuda gdje je Crkvi najpotrebnija. Ipak, možda najtipičnije za karmelićane jest življenje i svjedočenje molitvenog i duhovnog života. Tako će papa Leon XIII. npr. reći: "...Bez molitve Karmel je ništa!"

Redovnice koje u duhu Karmela djeluju u svijetu organizirane su u daljnje ogranke (npr. Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, ili Karmelićanke od milosrđa...). U karmelsku obitelj pripada i "svjetovni " ili "treći red ", dakle laici koji duhovnost Karmela žive u svijetu (OCDS). Jedan od "poznatijih" nam svetaca trećeg reda bosonogih karmelićana bio je i sv. Vinko Palotti (1795-1850). Danas Hrvatska Karmelska Provincija Sv. Oca Josipa duhovno skrbi za dvije aktivne zajednice "trećoredaca", u Somboru i Zagrebu, kojima pripadaju 132 osobe.

Karmel je Crkvi podario uistinu predivne svetačke dragulje. Spomenimo u prvom redu troje crkvenih naučitelja: sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve ("Majka duhovnog života", proglašena 1970.) (1515-1582), sv. Ivan od Križa ("Doctor mysticus", proglašen 1927.) (I542-1591) i Sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica - Mala Terezija ("Naučiteljica božanske ljubavi", proglašena 1997.) (1873-1897), koji su postavili temelje i usavršili zdanje bogate i specifične karmelske duhovnosti. Tko još nije čuo za "Zamak duše" Terezije Avilske, za mistična djela Ivana od Križa, za "Povijest jedne duše" Male Terezije i njezin put duhovnog djetinjstva"?

No uz te "velikane" duhovnosti tu je čitav jedan dugi niz dragih i poticajnih svetaca: "Dionizije od Porođenja (Berthelot), svećenik (1600-1638) i bl. Redempt od Križa (Rodrigues) (1598-1638), brat, koji su umrli mučeničkom smrću u misijama na Sumatri, sv. Terezija Margareta od Presvetog Srca (Redi) (1747-1770), bl.16 karmelićanki: herojska bl. Terezija od sv. Augustina (Lidoine) (1752-1794) i njezinih 15 susestara, mučenica francuske revolucije, sv. Rafael od Sv. Josipa (Kalinowski) (1835-1907), bl. Mirjam od Isusa Raspetoga (Baouardi), (1846-1878), bl. Marija Pilar od sv. Franje Borgie (Garcia) (1877 -1936) i njene dvije susestre, mučenice za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, bl. Elizabeta od Presvetog Trojstva (Catez) (1880-1906), sv. Terezija od Isusa (de Los Andes) (1900-1920)... Jedan od posljednjih u nizu ovih predivnih Kristovih karmelskih cvjetova jest bl. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein) (1891-1942), filozofkinja i obraćenica iz ateizma, mučenica logora Auschwitz, koja će 10. listopada 1998. biti proglašena svetom. I naš hrvatski karmel. premda relativno mlad, krasi svetački lik Sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića (1876-1956), čija je causa u tijeku.

Karmelićanski samostan u Somboru, utemeljen početkom ovoga stoljeća (1904.), u kojem je bilo i karmelićana Hrvata, isprva se nalazio u okviru Mađarske Provincije OCD. Nakon prvog svjetskog rata, kada je Sombor pripao Jugoslaviji, samostan je izdvojen iz mađarske provincije i stavljen pod neposrednu upravu Reda. Na poziv Sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, karmelićani iz Sombora dolaze 1959. u Zagreb, te 1960. u Remetma osnivaju samostan i od tada se brinu za svetište Gospe Remetske, "Zagovornice Hrvatske". Danas su Remete dio glavnog grada Hrvatske, ali je samostan u svojoj okolini ipak očuvao zelenilo i mir od gradske vreve, te se s pravom drži duhovnom oazom Zagreba. Od 1987. g. u sklopu Katoličkog Bogoslovnog Fakulteta u Zagrebu u Remetama djeluje i Institut za kršćansku duhovnost. Iz Remeta karmelićani 1976. osnivaju samostan u Splitu (župa Kamen) a onda 1996. i u Krku. Hrvatski karmelićani, uključujući i samostan u Somboru, imaju status tzv. "komesarijata" sve do 1990. godine, kada je ustanovljena Hrvatska Karmelska Provincija Svetoga Oca Josipa.

Klauzurne karmelićanke, Hrvatice iz pojedinih Karmela u susjednim zemljama, okupile su se, također na poziv Sluge Božjega, kardinala Alojzija Stepinca, u Brezovici, gdje je 1939. kanonski utemeljen prvi ženski klauzurni Karmel u Hrvatskoj. Počevši od Brezovice sestre se potom dalje razgranavaju. Prvo je oblikovana jedna zajednica koja se nakon nekoliko godina boravka u Juršićima (1965.-1977.) smješta u Kloštar Ivaniću. Ta zajednica iz Kloštar Ivanića potom 1987. rađa" novi Karmel u Šarengradu (Đakovačko-srijemska biskupija), odakle su sestre na početku domovinskog rata prognane te danas žive privremeno u Remetama, gradeći samostan u Levanjskoj Varoši blizu Đakova. Trenutno u Hrvatskoj dakle postoje tri ženska klauzurna Karmela u kojima živi 71 sestra, a zajednica u Brezovici upravo se sprema za osnutak novog samostana u Mariji Bistrici. Da bismo dočarali realni život današnjeg hrvatskog karmelićanina poslužimo se opisom koji su u svome prospektu pod naslovom Karmelićani "načinili karmelićanski bogoslovi. Oni, koji živeći unutar Karmela imaju neposredno iskustvo konkretne karmelske svagdašnjice, na pitanje "Što obilježava Hrvatsku Karmelsku Provinciju Sv. Oca Josipa?" odgovorili su slijedeće: "Duhovne obnove; duhovne vježbe; nagovori; propovijedi; ispovijedanje; duhovno vodstvo; duhovni razgovori; susreti Svjetovnog karmelićanskog reda; rad na sijenu i otavi; rad u voćnjaku; vjeronauk; pastoral bolesnika; rad u vinogradu; rad u vinskom podrumu; rad na sebi; rad na izdavanju knjiga ("Karmelski izvori"); Institut za kršćansku duhovnost KBF-a Sveučilišta u Zagrebu; predavanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu; predavanja na Katehetskom institutu KBF-a Sveučilišta u Zagrebu; bratsko zajedništvo i suradnja s klauzurnim karmelićankama iz Brezovice, Ivanić Kloštra, Šarengrada (privremeno u Remetama) i Sore (Slovenija); Svetište Majke Božje Remetske; župa Uznesenja B. D. Marije - Remete; područna kapela Sv. Petra i Pavla u Bešićima; područna kapela Sv. Terezije Avilske u Čretu; župa Sv. Mihovila na Kamenu (Split); Caritas župe i samostana M. B. Remetske; Caritas župe Sv. Mihovila (Kamen - Split)..."

Karmel u Hrvatskoj, kako muška, tako i ženska grana pokazuje i nadalje tendencije rasta i to je razlog da se uz pomoć Božju nadamo dobroj i lijepoj budućnosti u tisućljeću koje nadolazi.

Statistika:

Karmelićani (OCD) u svijetu 1997. godine imaju: 525 samostana, 17 biskupa, 2.405 svećenika, 7 stalnih đakona, 135 klerika sa svečanim zavjetima, 690 klerika sa privremenim zavjetima, 183 klerika - novaka, 333 brata laika sa svečanim zavjetima, 46 braće laika sa privremenim zavjetima, 17 braće laika - novaka, što sveukupno broji 3833 redovnika. Tu je još i 278 postulanata za klerike, 6 postulanata za braću laike te 574 kandidata.


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa:

HRVATSKA KARMELSKA PROVINCIJA SV. OCA JOSIPA
O. Jakov Mamić, provincijal
Česmičkoga 1
10000 ZAGREB
tel. (01) 45-00-500
faks (01)45-80-953

karmelicani@zg.t-com.hr
www.karmel.at/hrvatska/

Samostan Karmelićana
Česmičkoga 1
10000 Zagreb
tel. (01) 45-80-950
faks (01) 45-80-953

Anđeli te Božji čuvali! Hvala!

sestre bazilijanke u molitvi


ostaci crkvice posvećene B.D.Mariji na gori Karmel

DOMINIKANKE



DOMINIKANKE


Početkom XIII. stoljeća u zemljama zapadne Eu­rope kršćanstvo je došlo u krizu, vjerski život je slabio. Da bi vratio Kristov duh u Crkvu, Dominik Guzman osniva apostolski red čiji su članovi primjerom evanđeoskog života i propovijedanjem Božje Riječi privodili ljude istini.

Znakovito je da Dominik najprije osniva sestarsku zajednicu koja će molitvom i žrtvom zazivati Božji blagoslov na red braće propovjednika (dominikance). Prva takva zajednica osnovana je 1206. godine u Prouilleu, u južnoj Francuskoj.

Na ovim prostorima sestre dominikanke pojavljuju se 1241. u Ninu. Znakove svoje prisutnosti ostavile su u Splitu, Šibeniku, Zadru, Dubrovniku i u ostalim gradovima po Dalmaciji. Iz 1345. godine sačuvan je "Red i zakon sestara Reda sv. Dominika", do sada najstariji tekst pisan latinicom.

Povijesne neprilike utrnule su život većine ovih samostana, osim onih u Splitu i Šibeniku, koji postaju jezgra sadašnje Kongregacije sestara dominikanki svetih Anđela Čuvara s kućom maticom u Korčuli, koju je na nove temelje postavio glasoviti propovjednik, misionar i rodoljub, otac Marija Anđeo Miškov, tadašnji provin­cijal Hrvatske dominikanske provincije.

To je vrijeme kada u Dalmaciji postoje zavodi za odgoj djevojaka, a vode ih sestre čije su kuće matice bile u Italiji gdje su se one školovale. Odgoj u vjerskom i kulturnom pogledu bio je na visini, ali nesvjesno i ­protunarodan, budući da je jezik u tim zavodima bio talijanski, a književnost i povijest koje su učile talijanske.

Taj glasoviti rodoljub, uz pomoć dobročinitelja i istomišljenika, otvara zavod za žensku omladinu i predaje ga u ruke sestara 1905. godine.

Ulogu nove kongregacije najbolje je izrazio sam Utemeljitelj riječima što ih je dao uklesati na pročelje samostana u Korčuli: BOGU, REDU, NARODU. Nakon nepuna dva mjeseca po utemeljenju, otac Miškov ucjepljuje novu kongregaciju u Dominikanski red, kako bi s mnogobrojnim kongregacijama tvorila veliku dominikansku obitelj.

Ni ovaj novi izdanak ne ostaje besplodan. Raste i razvija se hranjen molitvom i žrtvom, ljubavlju i zanosom svojih članova.



Danas ova kongregacija broji 143 doživotno zavjetovane sestre, 3 novakinje i 5 kandidatica koje žive i djeluju u dvadesetak zajednica.

Zbog poratnih prilika sestre su bile prisiljene napustiti škole i odgojne domove. Bilo je teško, ali duhom nisu klonule. Tražile su nove oblike apostolata, uvijek imajući pred očima geslo uklesano u kamen i u srce svake pojedine: BOGU NA SLAVU, REDU NA PONOS, NARODU NA KORIST. Zato se isplatilo žrtvovati i boriti.

Bave se odgojem djece, dječjim vrtićima, poučavaju vjeronauk, okupljaju djevojke na duhovne vježbe, rade u zdravstvenim ustanovama, u domovima za starije i nemoćne, daju privatne satove, vode kućanstvo svećenicima i braći dominikancima, vode crkveno pjevanje i brinu se za uređenje crkava.

Duhovnost ove kongregacije je istovjetna s duhovnošću cijelog Dominikanskog reda, čiju je bit izrazio sv. Toma Akvinski: Contemplata aliis tradere - ­razmatrati i drugima davati plodove razmatranja.

Da bi mogle biti službenice Istine, trebale bi se potpuno predati toj Istini, dopustiti da Istina-Krist ravna životom i radom svake pojedine. Istina je zahtjevna, traži cijelu osobu. Sestre propovijedaju u doslovnom smislu riječi, kao braća dominikanci, ali životom i djelovanjem naviještaju i šire istinu o Bogu i čovjeku.

To je moguće jedino ako se same napajaju na izvorima Istine, na Božjoj Riječi.

Dosta vremena posvećuje se osobnoj molitvi i razmatranju vječnih istina.

Krunica je uvijek imala važno mjesto u životu članova Dominikanskog reda. Posebnu pobožnost gaje prema nebeskoj Majci Mariji, muci Isusovoj i prema euharistijskom Isusu.

Hranjene tom hranom, mogu biti sol zemlje i svjetlo svijeta, mogu odgovoriti dominikanskom pozivu: slava Božja, spas duša, duhovna potpora braći propovjednicima.

Svaka prava dominikanka nastoji pohranjivati Božju Riječ u svom srcu, poput Marije, s njom se sjediniti, da bi potom Riječ, njenim posredstvom, postajala kruh za spas svijeta.


--------------------------------------------------------------------------------

Adrese:

Kuća matica:
Sestre dominikanke
Samostan Anđela Čuvara
20260 Korčula

Kontakt osobe:

s. Slavka Sente
Kruge 44 A
10000 Zagreb

s. Dolores Matić
SAČ
20260 Korčula

DOMINIKACI -red braće propovjednika

sv.Dominik

Dominik Guzman rođen je 1171. u Caleruegi u Španjolskoj. Prilikom putovanja u Dansku, Domink se osobno uvjerio u jadno vjersko stanje u južnoj Francuskoj. Na povratku iz Danske, i na papinu molbu, Dominik odlučuje tamo poći propovijedati. Tada uočava nužnost "svetog propovijedanja", nužnost propovijedanja živeći Evanđelje među ljudima. Malo po malo dolazi na zamisao osnivanja prosjačkog reda braće Propovjednika. Pred Dominikom i njegovom subraćom otvara se široko polje rada. Na Veliku Gospu 1217. Dominik šalje svoju subraću, dvojicu po dvojicu, u velike sveučilišne gradove i u vitalna kršćanska središta da tamo studiraju, propovijedaju i osnivaju samostane. Sv. Dominik umire u Bologni 6. kolovoza 1221.

Kao znak raspoznavanja Reda Braće Propovjednika, Dominik upisuje da je Red "ustanovljen posebno za propovijedanje i spašavanje duša". Njegovoj se majci u viđenju učinilo da nosi u utrobi psića koji u ustima drži zapaljenu zublju, kojom je po izlasku iz utrobe zapalio čitav svijet. Od samog početka Red se vrlo brzo širi po sveučilišnim gradovima, privlači brojne studente. Prilikom krštenja na Dominikovom čelu je zasjala zvijezda, što je predoznačilo da će jednog dana biti svjetlo narodima.

Vjerni Dominikovoj zamisli da je uzoran zajednički život preduvjet uspješnog propovijedanja, dominikanci žive u zajednicama. Svaki brat pripada određenoj samostanskoj zajednici, a samostan jednog područja, države ili više država tvore provinciju. U prioralnom samostanu žive najmanje šestorica braće. Sveti Dominik je zacrtao osnovne sastavnice života svojih sljedbenika: skladan život u zajednici, vjernost evanđeoskim savjetima, gorljivost u zajedničkom slavljenju liturgije, osobito euharistije i časoslova, molitvu, neprestani studij i ustrajno samostansko opsluživanje.

Iako je Red doživio više reformi zahvaljujući svojim demokratskim ustanovama, uvijek je u biti ostao jedinstven. Braća su ponosna na slobodu i stvaralačku vjernost koje krase dominikanski Red.

Dominikanci pripadaju redu na temelju svoje osobne odluke i predanja. Svoju odluku izriču prilikom zavjeta koje polažu, ponajprije privremeno, a zatim doživotno, u ruke svoga poglavara. Svaki kandidat Reda, prije primanja u novicijat, mora proći određeno vrijeme priprave. Oblačenjem redovničkog habita (dominikanski habit je bijele boje, s crnim plaštem i kukuljicom) počinje vrijeme novicijata, koji traje godinu dana, u kojem novaci, pod vodstvom svoga učitelja, temeljitije upoznaju Božji poziv i način života u Redu. Na kraju godine novicijata, nakon glasovanja samostanske skupštine i vijeća te uz provincijalov pristanak, novak polaže jednostavne zavjete na tri godine koje može jednom ili dva puta obnoviti na godinu dana. Slijede svečani, doživotni zavjeti. Svaki redovnik polaže zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće, a sva tri su zavjeta obuhvaćena zavjetom poslušnosti. Riječ je o suradnji s poglavarom u vidu traženja i ostvarenja zajedničkog dobra. Osobna poslušnost pretpostavlja i zajedničku poslušnost: zajednica daje primjer stavljajući se u stav slušanja Riječi Božje i potreba svijeta u koji su braća poslana djelovati.

Cilj je dominikanskog Reda upoznati istinu i proučenu istinu, priopćavati je drugima u vidu propovijedanja i spasenja duša. Povezivanje studija, koji je usmjeren spasenju duša s osnovnim ciljem reda, jedna je od novosti što ih uvodi sv. Dominik. Studij i redovnički život međusobno se prožimaju i potpomažu.

Mnogi su u tome uspjeli. Sv. Albert Veliki (1280.) crkveni je naučitelj i zaštitnik prirodoznanstvenika. Red je dao jednog od najvećih mislilaca, sv. Tomu Akvinskog (1274.), "Zajedničkog" i "Anđeoskog", crkvenog naučitelja, "Naučitelja čovječnosti" te zaštitnika katolički škola. Učitelj Echkart, Ivan Tauler i Henrik Suzo poznati su rajnski mistici 14. i 15. stoljeća; sv. Katarina Sijenska (1380.), naučiteljica Crkve. Sv. Vinko Ferski (1419.), Jeronim Savonarola (1498.), Lacordaire (1862.) veliki su propovjednici, a fra Angelico (1455.) poznati slikar. 15. stoljeće poznato je po širenju marijanske pobožnosti, stvaraju se kruničarske bratovštine, koje su potpuno povjerene Redu tako da su dominikance zvali i Red Krunice. U 19 stoljeću Henri Didon je začetnik obnove Olimpijski igara. Krajem prošlog stoljeća u Jeruzalemu je utemeljena Biblijska škola (Ecole Biblique) koja je odigrala značajnu ulogu u tumačenju Sv. Pisma u našem stoljeću. Jedno od remek-djela škole jest tzv. "Jeruzalemska Biblija". Godine 1958- belgijski dominikanac Henry Pire dobio je Nobelovu nagradu za mir. Kardinal Yves Congar, pionir ekumenizma, poznat je po svojim radovima na jedinstvu Crkava.

Bartolomej de Las Casas (1566.), propovijeda oslobođenje indijski robova u tek otkrivenoj Americi. Iza njegova propovijedanja stala je čitava njegova vojska dominikanskih zajednica, slobodna, ne bojeći se vlasti protiv čijih nepravednih postupaka i odluka je usmjereno njihovo propovijedanje. Istina je geslo dominikanskog Reda.

S 14 godina Dominik odlazi na katedralnu školu u Valenciju, gdje tijekom desetak godina proučava filozofiju i teologiju. Već u to vrijeme pokazuje svoju veliku ljubav prema siromasima. Kad je zavladala strašna glad, Dominik prodaje svoje skupocjene knjige i pomaže ljudima u nevolji, jer, kako sam kaže, nije mogao učiti iz mrtvih koža dok oko njega živi ljudi umiru od gladi. No, Dominik je sve više shvaćao, u svojoj živoj želji za spasenjem duša, da je ljubav prema istini najveći izraz milosrđa. Iz te je spoznaje nastao i dominikanski Red.

U svojoj dugoj povijesti Red je dao Crkvi 4 pape, 76 kardinala, 262 sveca i blaženika. Red danas ima oko 7.000 članova, od čega oko 1.100 braće u formaciji. U dominikanskoj obitelji nalazi se i nekoliko desetaka tisuća laika, koji se pozivaju na dominikansku tradiciju i s Redom su čvrsto povezani. Red je nazočan na svim kontinentima, u 95 zemalja, organiziran u 45 provincija, vice-provincija i vikarijata. Trenutno je u Crkvi 40 biskupa dominikanaca, a služba "teologa papinske kurije" sve do danas povjerava se dominikanci.


--------------------------------------------------------------------------------

Već 1225. dominikanci se nastanjuju u Dubrovniku, zatim u Rabu, Ninu, Splitu i Zadru. U isto doba osnovan je i samostan u Zagrebu, malo kasnije u Čazmi, a ubrzo dominikanci prelaze i na područje Bosne. Budući da je svaki samostan bio ujedno i škola otvorena i za javnost, školstvo se razvijalo skupa s osnivanjem novih samostana. Dominikansko opće učilište u Zadru koje je 14. lipnja 1396. osnovao general reda bl. Rajmund iz Kapue, prvo je hrvatsko sveučilište. Djelovao je sve do 1807.

Fra Pavao Dalmatinac je pisac prvog priručnika moralne teologije namijenjenog ispovjednicima. Martin iz Zadra također se ubraja među najstarije Hrvatske teološke pisce zbog svoga komentara na knjigu Sentencija Petra Lombarđanina s kraja 13 i početka 14. st., kao i blaženi Augustin Kažotić (1321.), biskup Zagreba i Lucere (Italije), kardinal Ivan Stojković (1443.) iz Dubrovnika, vrlo utjecajan teolog na saborima u Paviji, Sijeni, Bazelu, daje prvi sistematski prikaz katoličke ekleziologije. U 16. st. djeluju svestrani i plodni pisci Ivan Polikarp Severitan iz Šibenika, Dubrovčanin Grugur Budislavić, a u 17. st. Juraj Križanić.

Najstariji Hrvatski tekst pisan latinicom predstavlja Red i zakon sestara dominikanki sv. Dimitrije u Zadru iz 1345. Dominikanci su napisali brojna djela na hrvatskom jeziku: fra Luka Bračanin, Arkanđeo Gučetić, Ignacije Aqualini i drugi. Dubrovčanin Rajmund Đamanjić tiskao je 1639. prvi hrvatski pravopis. U 16. i 17. st. hrvatski dominikanci ističu da se u njihovim crkvama propovijeda i slave drugi liturgijski obredi na narodu razumljivom, hrvatskom jeziku. Ivan Dominik Stratiko iz Zadra, novigradski i hvarski biskup svim srcem se u 18. st. posvetio poboljšanju gospodarskih i kulturnih uvjeta, najsiromašnijih slojeva pučanstva, osnovao je škole i sirotišta za siromahe.

Krajem prošloga stoljeća dominikanci obnavljaju pučke misije u hrvatskom narodu. Mnogi su Evanđelje propovijedali pisanom riječju, a o. Vinko Marija Draganja (1926.) i slikarstvom. I dominikanci našega vremena nastavljaju povijesni kontinuitet bogate dominikanske baštine, naročito nakon ponovnog povratka dominikanaca u Zagreb (1927.). U svojoj gotovo osam stoljetnoj povijesti Red je na hrvatskim prostorima imao 81 samostan, od čega na području današnje republike Hrvatske 61; više od stotinu biskupa, dva službeno proglašena blaženika (bl. Augustin Kažotić i bl Ozana Kotorska). Danas Hrvatska dominikanska provincija ima 12 samostana i kuća: u Dubrovniku, Splitu, Trogiru, Gružu, Bolu, Starom Gradu, Korčuli, Zagrebu, Rijeci, Klopću kod Zenice (BiH) te Žalecu i Petrovču (Slovenija). Provincija vodi četiri hrvatske katoličke misije za hrvatske radnike i iseljenike (u Hannoveru, Kemptenu, Hamburgu i Chicagu). Sedam članova Provincije predaje na visokim filozofsko-teološkim učilištima u Domovini i u inozemstvu. Provincija trenutno ima 80 članova.

Riječi đakovačkoga biskupa J. J. Strossmayera o dominikancima s kraja prošlog stoljeća odjekuju još i danas: "Oni su potpuno naši, iz nas su potekli, savršeno poznaju naše nevolje i naše potrebe. Njihov govor je potpuno naš govor; u njihovu glasu prepoznajemo jasno glas naših pastira, rado ih slušamo i lako njihove riječi pohranjujemo u srcu i pamćenju".


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa:

DOMINIKANSKI PROVINCIJALAT
Kontaktova 1
10000 Zagreb
tel. (01) 23-92-555
faks (01) 23-36-554

Kontakt osoba:

fr. Slavko Slišković, O. P.

provincijal@dominikanci.hr
www.dominikanci.hr

DRUŽBA SESTARA
KRALJICE SVIJETA

Družbu sestara Kraljice svijeta utemeljio je 6. listopada 1963. godine otac Ivan Jager, isusovac, u mjestu Turanj kraj Zadra. Tri djevojke došle su iz župe Zaton kraj Vinjana i tako je nastala nova redovnička družba na tlu Lijepe naše.

O. Ivan Jager (1907.-1988.) bio je poznati pučki misionar, profesor, teolog i odgajatelj mladeži, a posebice svećeničkih kandidata.

Kao misionar prošao je diljem Hrvatske i uvjerio se da mnoge župe nemaju svećenika. Vladala je prava duhovna pustoš u životu ljudi i obitelji. O. Jager htio je pomoći u duhovnoj obnovi Crkve. On je živio za Crkvu i ljubio je žarkim svećeničkim i redovničkim srcem. Mnogo je radio na liturgijskoj, katehetskoj i pastoralnoj obnovi Crkve. Imao je svoje tri velike ljubavi. Ljubav prema Euharistiji u kojoj je crpio snagu i jakost za apostolat, ljubav prema Mariji kojoj je povjeravao sve svoje pothvate i želje, ljubav prema Crkvi za koju se od rane mladosti zauzimao, radio i žrtvovao.

Potaknut Duhom Svetim i potrebama vremena, odlučio je uz Božju pomoć osnovati redovničku zajednicu koja ima svrhu da njezine članice svoj život i sposobnosti posvete svetoj Crkvi u župskom apostolatu.

Družba sestara Kraljice svijeta nastala je za vrijeme zasjedanja II. vatikanskog sabora. O. Ivan Jager osjetio je prvu i pravu podršku upravo u odlukama saborskih otaca.




Geslo Družbe glasi: "DA SE U NAMA I PO NAMA PROSLAVI BOG!" Ova misao vodilja utkala se u duše sestara Kraljice svijeta od samog osnutka. Otac Utemeljitelj napominje sestrama da stoje hrabro uz križ svoga Spasitelja i zajedno s Gospom otkupljuju svijet svojom oduševljenom i požrtvovnom ljubavlju prema poniženima, ostavljenima i zaboravljenima. Približiti se svakom čovjeku i pomoći mu da uzljubi Boga i Crkvu.

Kandidatica prolazi godinu dana kandidature, dvije godine novicijata, a nakon prvih zavjeta, koje obnavlja punih šest godina, polaže doživotne zavjete. Sestre daju prednost duhovnom životu, svjesne da tako mogu uspješnije djelovati u svom poslanju župskog apostolata.

Sestre svaki dan jedan sat meditiraju, mole cijeli časoslov, časte svoju nebesku Kraljicu krunicom, čitaju duhovno štivo, dva puta ispituju savjest. One hrane svoju duhovnost na izvorima autentične kršćanske duhovnosti, a najčistiji i najbolji izvor jest Sveto pismo. Riječ Božja hrani duše sestara svakodnevnim čitanjem i razmatranjem. U Družbi je posebna pobožnost prema Euharistiji. Ona je sunce sestarskog duhovnog života.

U Družbi se na poseban način štuje Blažena Djevica Marija. Zato u Konstitucijama svojih duhovnih kćeri Utemeljitelj naglašava:

"S Isusom je tijesno povezana njegova Majka, Zaručnica Duha Svetoga, Majka naše Crkve i uzor njezina i našega apostolata. Njezin život je naš život: njezine riječi - to je Isusov govor. S Crkvom se povezujemo u jednu životnu cjelinu, želimo dijeliti s njom, našom Majkom na zemlji, njezine napore, patnje, suze i radosti, brige i rad!"

Prema svrsi Družbe, sestre čine raznovrsna apostolska djela u župama: dužnost sakristanke, vjeroučiteljice, orguljašice, voditeljice crkvenog pjevanja, organiziraju sudjelovanje vjernika kod slavljenja svete mise i sakramenata. Sestre pomažu u organiziranju biblijskih i liturgijskih skupova, nastoje oko povezivanja obitelji i drugih župnih zajednica. Pod vodstvom župnika preuzimaju brigu za djecu i djevojke, za obiteljski apostolat po kućama, brinu se za širenje katoličkog tiska, za organiziranje duhovnih vježbi za djevojke.

U Družbi je naglašeno zajedništvo. Ono sestre okuplja u zajednicu kojoj je temelj vjera, a svrha joj je slava koju nam je Isus već dao i koja će se životom koji dolazi objaviti u svojem veličanstvenom sjaju. Osim toga zajednički život daje sestrama mogućnost da vježbaju pravu kršćansku ljubav koja traži podnošenje bližnjega. Sestre slijede Krista koji je čist i siromašan, u poslušnosti do smrti na križu spasio i posvetio ljude.

Živjeti za Krista znači živjeti za Crkvu; zato se trude da njihove kuće budu kvasac za jačanje i porast Kristova Tijela - Crkve.

Družba djeluje na više mjesta u Hrvatskoj i u Muenchenu u Njemačkoj.

Sestre djeluju u više župa, škola, u jednom dječjem vrtiću, staračkom domu. Imaju manji stacionar za stare i nemoćne gospode u Zagrebu i Splitu.


--------------------------------------------------------------------------------

Družba ima ukupno 44 članice.

Zajednica prima djevojke obdarene Božjim pozivom, psihički i tjelesno zdrave, od 13. do 30. godine života.

Otvorena je svima koji žele raditi u apostolatu Crkve i koji su spremni predati se do kraja Isusovoj ljubavi služeći u župskom apostolatu.


--------------------------------------------------------------------------------

Adresa:

Družba sestara Kraljice svijeta
Mrzlopoljska 3
10040 Zagreb

Osoba za kontakt:

s. Vjera Peroš