www.tebe-trazim.com

25. siječnja
Obraćenje svetog Pavla, apostola

Isusovac Mario von Galli, opisujući obraćenje sv. Franje Asiškoga, piše: "To obraćenje nije bio neki doživljaj pred Damaskom, koji bi preobrazio Savla u Pavla. Obraćenje je kod Franje duševni razvoj koji je trajao više godina.

Uopće sam sklon posumnjati u obraćenja koja nastupaju iznenada. Uvijek se može ustanoviti da mnogo prije samog trenutka obraćenja mnoge crte u čovjekovu nutarnjem doživljavanju smjeraju prema obraćenju. I kod Pavla se kaže da se dugo praćakao protiv ostana, a i samim ukazanjem pred Damaskom nije postao ono što je kasnije bio: apostol. Između Damaska i apostolskog nastupa nalazi se vrijeme sabranosti u pustinji. Pa ni čudo duševne preobrazbe ne pada s neba kao meteor! Psiholozi govore o dugom razvoju koji se dade protumačiti sasvim naravnim putem, makar pobožne duše voljele da sam Bog izravno lupi toljagom.

U stvari je svaki ljudski život put po kojemu se hoda kao po neprekinutoj crti. I sloboda ljudske odluke ne leži u ovoj ili onoj točki, na koju bismo mogli prstom uprijeti, već se nalazi na veoma krivudavoj crti koja sačinjava trajnu igru pitanja i odgovora između Boga i čovjeka. Pri tom Bog poput svakog ljubavnika zna nastupiti pod tisuću raznih imena. Život je linija. Odluka leži na liniji. Kod mnogih vjerojatno sve do konca života ona je skrivena i nikad pravo otkrivena, poput pupoljka kod kojega zaštitni listići nikako da prsnu. I tek će se pupoljak otvoriti u konačnoj odluci, o kojoj se danas tako rado govori, tj. u trenutku prijelaza u susret neskrivenom uskrslom Gospodinu. Gdje nema pupoljka, nema se što ni otvoriti, konačna je odluka doslovno kraj, ali istovremeno i rađanje bića koje je već odavna postojalo i u tajni postupno dozrijevalo."

Ako sve to stoji, onda bi kod sv. Pavla put njegovu obraćenju bilo proučavanje Staroga zavjeta, koji izraelski narod priprema za dolazak Mesije. Problem je bio samo u tome da li je taj Mesija Isus iz Nazareta ili nije? Pavao se o tom nije mogao uvjeriti sve do susreta pred Damaskom, koji je za njega bio velika milost, preokret, ali za svoje apostolsko poslanje on se još morao spremati. Nije sve bilo izvršeno i zadobiveno u onome času obraćenja. Taj je čas u Pavlovu životu bio ipak, bez svake sumnje, izvanredan, presudan za svu njegovu daljnju budućnost. Sv. Luka ga je podrobno opisao, a Crkva svake godine s najvećim pijetetom na današnji dan slavi uspomenu na nj jer jedva da u povijesti kršćanstva ima zaslužnijega čovjeka od sv. Pavla. Holzner ga naziva s pravom najvećim religioznim genijem. Dakako da Pavla ne smijemo i ne možemo mjeriti s Kristom. Toga si je on sam bio najviše svjestan jer je bio uvjeren da je sve ono što je u životu bio i učinio bilo to po milosti Isusa Krista. Od njega je bio izabrana posvuda da njegovo ime pronese čitavim svijetom te da čitav svijet ispuni Evanđeljem.

Blaženi Henrik Suzo, dominikanac (1295-1366)

Među velike mistike kasnoga srednjeg vijeka valja ubrojiti i blaženog Henrika Suza. On je bio obdaren neobično bujnom maštom pa je pisao veoma živahnim stilom. Tekstovi su mu prožeti najprofinjenijim i toplim osjećajima. Bio je čovjek velikoga srca. Po svome mističnom zanosu sličan je sv. Bernardu i sv. Franji Asiškom. Onda nije čudo da je bio tražen, cijenjen i čitan učitelj duhovnoga života pa je na razvoj kršćanske duhovnosti izvršio velik utjecaj. Nazivaju ga prvim "pjesnikom svete Ljubavi". Njegova Knjižica vječne mudrosti, kojoj se nazivao slugom, njegov životopis i pisma i danas su za duhovne sladokusce mnogo tražena, čitana i razmatrana duhovna literatura. Njegovu romansiranu biografiju na hrvatskom jeziku pod naslovom Sluga vječne mudrosti napisala je velika hrvatska književnica Sida Košutić. Njegovu autobiografiju prepjevao je i slavni danski pisac i obraćenik Jörgensen.

Blaženi Henrik Suzo živio je od godine 1295. do 1366. Rodio se u Konstanzi, a umro u Ulmu. Bio je veoma pobožan prema Kristovu svetom čovještvu i muci. Kao i mnogi drugi mistici, mnogo je trpio te tražio utočište u otvorenom Kristovu boku. Već kod njega nalazimo veoma razvijen smisao za patnju u duhu naknade za ljudske grijehe koji će kasnije biti naročito naglašen u životu sv. Margarete Alacoque.

U svojim spisima u tom smislu blaženi Suzo piše: "Kad ne primaš drugo do podsmijeha i prezira, svaki put kad iz ljubavi umreš samome sebi, moja muka u tebi ponovno zazeleni i procvjeta. Svaki put kad ostaneš čist, kad si spreman oprostiti onome koji te prezire, doista si razapet uz onoga koga ljubiš. Kad se lišavaš ljubavi i utjehe, tvoja osamljenost nadoknađuje za one koji su me ostavili. Potpuna sloboda tvoga srca zaodijeva i ukrasuje moju golotinju. Na dnu svoga srca, u molitvi, u izvršavanju poslova nosi uspomenu na moju smrt!"

Eto, to je duh kojim je živio, disao, molio i trpio mistik blaženi Henrik Suzo, "sluga vječne Mudrosti". Isusov križ i muka bili su i za njega kao i za sv. Pavla "Božja sila i Božja mudrost" (usp. 1 Kor 1,24).

i opet..

Obraćenje sv. Pavla
[ 25.1.2010 ]

Pavlovo obraćenje veliko je jamstvo da nitko nije tako daleko od Boga da ne bi mogao postati njegov prijatelj.

Danas slavimo obraćenje svetog Pavla apostola. Događaj pred Damaskom na neki se način provlači kroz cijelu povijest zato što svaki čovjek proživljava svoj Damask – obraćenje i put k Bogu. Nekadašnjeg Savla, pismoznanca, revnitelja židovskoga zakona Krist je pred Damaskom oborio ne samo s konja, nego i s njegovih svjetonazora i stremljenja.

Preobrazio ga je od onog promatrača do čijih su nogu razjareni Židovi odlagali odjeću kad su kamenovali Stjepana Prvomučenika u zauzetog radnika Kraljevstva nebeskoga. Krist je Savla toliko preobrazio u Pavla da su ga prozvali Apostolom naroda, da mu neki čak pripisuju osnutak Crkve na dugim, napornim ali iznad svega blagoslovljenim misijskim putovanjima kojima je htio doprijeti do na kraj svijeta.

Toliko je bilo Pavlovo nastojanje oko naviještanja Kristove riječi, da je sve smatrao 'lošijim' samo da zadobije Krista. Ništa mu nisu mogli ni zmija, ni bijesno more, ni oni što ga htjedoše proglasiti bogom. Za svakoga je našao načina da ga pridobije za Krista. U štovanju Nepoznatog Boga u Ateni, on prepoznaje čovjekovu neprestanu želju i čežnju za Bogom, Jedinim i Jedincatim.

Pavlovo je obraćenje veliko jamstvo da nitko nije tako daleko od Boga da ne bi mogao postati njegov prijatelj. Iz zadrtog neprijatelja kršćana kao Kristovih sljedbenika, postao je gorljivi Kristonosac koji se u tomu nije dao natkriliti ni od onih koji su s Kristom prošli Palestinom, bili svjedoci njegove Posljednje večere, muke i uskrsnuća, te ukazanja nakon toga. Pavao je bio Nedonošče, kako se sam nazivao, ali toliko osnažen Kristom i ljubavlju za njega da mu nije bio nikakav problem dati glavu za tog Učitelja i njegov nauk.


Danas je i blaženi Henrik Suzo, dominikanac, veliki mistik kasnoga srednjega vijeka. Rodio se 1295. u Konstanci, a umro je 1366. godine u Ulmu. Bio je veoma pobožan prema Kristovu svetom čovještvu i njegovoj muci. Kao i drugi mistici, mnogo je trpio i nalazio svoju utjehu sklanjajući se u duhu u Kristov otvoreni bok.

Djela su mu prožeta najprofinjenijim i toplim osjećajima, pa nije čudo da je bio veoma tražen duhovni učitelj. Njegova Knjižica vječne mudrosti, zatim životopis, brojna pisma i danas su izvor duhovne snage i pouke za sve koji se uspinju na zahtjevnim stazama duhovnosti i nutarnjega života.

Danas se spominjemo obraćenja Svetog Pavla i blaženog Henrika Suzo...

OBRAĆENJE SVETOG PAVLA
Sveti Pavao (Tarz, 5. - Rim, 65.) svetac rimokatoličke Crkve,
evangelizator i misionar u Maloj Aziji, Grčkoj i Rimu, teolog,
napisao je više poslanica Novoga Zavjeta, mučenik.
Najviše podataka o njegovu životu daju nam Djela apostolska.
Prema njima, Pavao je bio iz Tarza (u današnjoj južnoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu).
Zvao se Savao, što odgovara hebrejskom imenu Šaul.
Latinsko ime Pavao uzeo je vjerojatno za boravka na Cipru.
Bio je židovski student Talmuda, izučio je zanat za izrađivača šatora.
Kao vjerni Židov, progonio je kršćane, te je bio prisutan pri ubojstvu sv. Stjepana.

Na putu u Damask, kamo je krenuo uhititi grupu kršćana, doživio je viđenje,
oslijepio je od jakog nebeskog svijetla i čuo Isusove riječi : ”Savle, zašto me progoniš? ”
To iskustvo je na njega tako utjecalo, da je prihvatio kršćanstvo,
dao se krstiti u Damasku i počeo naviještati Evanđelje.
U Jeruzalemu su u početku bili sumnjičavi prema njemu, dok se nisu uvjerili da se stvarno obratio.
Na prvom misijskom putovanju pratio ga je Barnaba koji ga je i uveo u zajednicu jeruzalemske Crkve.
Putovao je po Maloj Aziji, Grčkoj, istočnom Sredozemlju, te je na kraju stigao do Rima.
Obično se govori o njegova četiri misijska putovanja.
Na njima je najprije ulazio subotom u sinagoge te Židovima naviještao evanđelja,
a kad ga oni ne bi prihvatio, onda se obraćao i poganima.
U Pavlovim poslanicama, koje su postale sastavni dio Novog zavjeta,
a pisao ih je pojedinim mjesnim Crkvama, odgovarajući na njihove konkretne probleme,
nailazimo na još nešto biografskih podataka o njemu. Ponajprije, tu i on sam prepričava
svoj doživljaj susreta s Kristom (vidi: Poslanica Galaćanima 1,11-24]]),
potom pripovijeda o svojim putovanjima i susretima s Petrom i ostalim apostolima u Jeruzalemu.
Konačno, govori o nevoljama koje je doživljavao na putovanjima, primjerice,
kako je više puta bio je bačen u tamnicu, bio bičevan, kako je doživio nekoliko brodoloma i slično.
Jedan od najpoznatijih njegovih tekstova je “Hvalospjev ljubavi” iz Prve poslanice Korinćanima,
a teološki je osobito pogata Poslanica Rimljanima.
Podaci iz kasnije predaje
Pavao i sam u Poslanici Rimljanima spominje svoju nakanu da nastavi putovanje do Španjolske.
Premda iz njegovih spisa nemamo potvrde da se to putovanje doista i dogodilo,
tradicija govori da je on i ondje navijestio evanđelje. U Rimu je bio u zatočeništvu,
a predaja govori i o mučeničkoj smrti. U Rimu mu je 65. godine mačem odrubljena glava.
To je vjerojatan podatak budući da je Pavao za sebe izjavljivao da je rimski građanin,
pa je tako bio i pogubljen na način kako su se pogubljivali punopravni građani Rima (a ne razapinjanjem).
Štovanje
U Rimokatoličkoj Crkvi blagdan mu se slavi 29. lipnja, zajedno sa sv. Petrom,
te blagdan njegovog obraćenja 25. siječnja.
29. lipnja, blagdan sv. Petra i Pavla slavi i Pravoslavna Crkva
(ako se koristi julijanski kalendar, onda je to 12. srpnja prema gregorijanskom kalendaru).
Među protestantima Pavao je osobito na cijeni, osobito zbog svoje Poslanice Rimljanima
koja je Martina Luthera potakla na djelovanje.
Sveti Pavao štuje se kao zaštitnik pisaca, novinara, glasnogovornika, biskupa,
misionara, izrađivača šatora, protiv zmijskog otrova, članova pokreta Cursillo,
grada Rima, Malte i mnogih drugih mjesta širom svijeta.

"Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim,
pođe k velikomu svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku,
da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem.
Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba.
Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: "Savle, Savle, zašto me progoniš?"
On upita: "Tko si, Gospodine?"
A on će: "Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti."
Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga.
Savao usta sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask.
Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio. U Damasku bijaše neki učenik imenom Ananija.
Njemu u viđenju reče Gospodin: "Ananija!"
On se odazva: "Evo me, Gospodine!"
A Gospodin će mu: "Ustani, pođi u ulicu zvanu Ravna i u kući Judinoj potraži
Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; i u viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju
gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao."
Ananija odgovori: "Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku
kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. On ima od velikih svećenika
i punomoć okovati sve koji prizivlju ime tvoje."
Gospodin mu odvrati: "Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje
pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti."
Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: "Savle, brate! Gospodin,
Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga."
I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se i uzevši hrane, okrijepi se."
(Dj 9,1-19)

Izvor; http://www.zupa-cernik.hr


BL.HENRIK SUZO
Rodio se 21.ožujka 1295. u Überlingenu blizu Konstanza iz plemićke obitelji Berg.
Ali umjesto prezimena svojega gruboga oca koristio je prezime svoje pobožne majke Suzo.
Sa 13 godina stupa u dominikanski samostan. Nakon gorljivog novicijata proživo je oko pet godina u mlakosti.

Zatim jeo od svoje dvadesete pa do četrdesete godine proveo u oštroj pokori.
Od godine 1324. do 1327. nalazi se u Kölnu na visokoj školi, gdje mu je bio učitelj poznati učitelj Eckhard.
Po povratku u Konstanz posvetio se propovjedanju pa nastupa od Švicarske do Nizozemske.
Jednom zgodom je Blaženi Henrik propovjedao o Svetoj Misi te je govorio o vladanju
i proživljavanju pobožnosti zavrijeme Pretvorbe.

Kao najljepši primjer govorio je uspomenu na svoju dobru majku i njezinoj pobožnosti kod Pretvorbe.
Evo tog primjera: Henrikov otac vio je grub, slab kršćanin. Ali majka je bila duboko pobožna kršćanka.
Svaki dan je dolazila na Svetu Misu, i vrlo često na Svetu Pričest.
Mali Henrik je često puta pratio majku na Misu. I često puta bi se dogodilo
da majka za vrijeme Pretvorbe zaplače. Djetetu je to bilo čudno. Jednog dana zapita majku:
“Mama, mora li se plakati za vrijeme Pretvorbe?” – “Ti ne moraš, sine!”- rekla je majka.

“A moraš li ti, mama?” – nastavi mališan s pitanjem. Sveta majka dala je ovaj odgovor:
“Sine, svaka Pretvorba je Veliki Petak. Moja duša tada vidi Spasitelja kako biva položen na Križ,
kako Mu probijaju ruke i noge, kako umire. Ja u duhu gledam svoga Boga,
kako svaki put u svetoj Pretvorbi obnavlja svoju smrt. Zato, eto, prolijevam suze.”
Godine su prolazile. Mali Henrik postao je učeni dominikanac koji je na vrhuncu
svoje slave i učenosti 1350. napisao “Knjigu vječne mudrosti.”

I u toj knjizi je napisao ovo o svojoj majci: “Taj odgovor, da je svaka Pretvorba
– Veliki Petak – odgovor je jedne priproste žene. Pa ipak nešto toliko duboko i toliko lijepo krije se u njemu,
da to nijedan učenjak ne bi mogao dublje i lijepše izreći.” Blaženi Henrik je bio velik štovatelj Blažene Djevice Marije.
Pred smrt je bio prior dominikanaca u Ulmu. Tamo je umro 25. siječnja 1366.
U popis Blaženika upisao ga je Papa Grgur XVI. godine 1831.

Izvor; www.sveci.net

Evo,vraćam jednu staru temu jer mislim često o tome.
Isus se obratio Pavlu "Savle,Savle,zašto me progoniš"i promijenio mu cijeli život.
Zašto je to bilo potrebno,nakon uskrsnuća?Dakako,lijepo je čitati njegove poslanice,meni je najdraži.
Ali,on je progonio kršćane.
Znači,ako je Isus(ili sv.Trojstvo?)intervenirao tada,zar je moguće da je to jedini put?
Eto,to me zanima.Da li je moguće da se to stalno događa i zašto nemamo u "novije"vrijeme takvih svjedočanstava,posebice kod ljudi
koji i danas proganjaju kršćane?Možda ne indentično,ali na razne načine.