TEBE-TRAZIM.com

Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube
Sada je 30 ruj 2014 13:47

Vrijeme na UTC + 01:00 sata [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 57 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov:
PostPostano: 03 kol 2006 13:50 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 ožu 2006 14:01
Postovi: 298
Middleburg-Louvain, Belgija 1374

http://users.ids.net/~realpresence/4.htm

Jedna bogata zena iz Middleburga je bila jako pazljiva prema svojim slugama, ucila ih
je vjeri, i dala im inspiraciju svojim uzornim ponasanjem i slijedjenjem Crkvenih
tradicionalnih poboznosti.
Prvu nedjelju Korizme godine 1374 ona je uzrokovala svoje sluge da slijede korizmene
obicaje, da uzmu na sebe pokoru time da idu na ispovijed i da prime svetu Pricest.
Jedan od njezinih slugu Jean iz Cologne se je osjecao obaveznim da sudjeluje u
pokori, ali - kad je prilazio stolu za pricest, nije se ispovijedio valjano, nije priznao sve
svoje grijehe.
Kleknuo je sa ostalima da primi Pricest. Cim je Hostija bila polozena na Jeanov jezik,
pretvorila se je u meso, koje Jean nije mogao progutati. Uplasen, pokusao je sakriti
problem, ali je zagrizao u meso. Tog casa su kapljice krvi pocele curiti iz njegovih usta,
koje su uzrokovale mrlje na platnu kojim je bio prekriven stol za primanje pricesti.
Svecenik je uzeo Hostiju, i sa punim postovanjem odnio ju je do oltara, gdje ju je stavio
u malu zlatnu posudicu.
Report kaze da je Jean bio kaznjen za njegovo svetogrdno primanje Pricesti time sto je
momentalno oslijepio. Osjetio je duboku pokoru, kleknuo pred svecenika, i priznao mu
grijeh pred svima. Njegova zalost je uzrokovala povratak vida. Nakon toga, Jean je
vodio primjeran zivot, i do smrti je imao ogromno postovanje prema Presvetom
Oltarskom Sakramentu.
Vijest o tom cudu su se prosirile po zemlji, te su stigle i do Frederica III, nadbiskupa iz
Cologne. On je trazio da se Hostija prenese u Cologne, i tamo se spremi u katedralu.
Nakon sto su Hostiju spremili u katedrali, specijalni ostensorium je bio napravljen za
izlozbu Hostije. Ostensorium je imao oblik kriza, optocen zlatnom cipkom. Kipovi Majke
Bozje i svetog Josipa su stavljeni ispod krakova kriza, malo dalje kipovi svetog Petra i
Pavla. U sredini kriza je bila ovalna staklena kutijica u kojoj se moze vidjeti cudesna
Hostija.
Godine 1380 prior Bayrens je zamolio nadbiskupa da smije odnijeti komadic Hostije sa
sobom u Louvain u Belgiji. U to je vrijeme Hostija jos pokazivala otisak zubi. Nadbiskup
je odobrio da se Hostija razdijeli, ali nisu znali kako. Tri su dana molili da rijese taj
problem, kako razdijeliti Hostiju sa postovanjem, bez instrumenta. Hostija se je sama
razdijelila u dva dijela bez ljudskog uplitanja. Jedan je komad dan prioru Bayrensu,
zajedno sa krvavim platnom, da odnese u Louvain, Belgija. Drugi dio Hostije je ostao u
Cologne, u crkvi svetog Albana.
U Louvain su napravili novu posudu za izlozbu Hostije. Posuda je bila slicna onoj iz
Cologne. Bila je na izlozbi u crkvi svetog Augustina, svetog Jacques, gdje je ostala
cetiri stoljeca.
U znak postovanja prema tom cudu apostolat Sacramenta Cuda je bio osnovan godine
1426. Papa Eugene IV im je dao neke povlastice godine 1431.
Godine 1665 cudesna Hostija je bila prenesena na novi oltar. Za tu priliku papa
Alexander VII j dao svoj blagoslov i oproste. Medaljica je bila napravljena, koja je imala
na sebi oblik Hostije u svojoj posudi, i nekoliko slika je bilo naslikano.
Puno ljudi ju je postovalo, mnoge su poboznosti bile odrzavane, cak su i kraljevi
dolazili, papa Pavao V i papa Clement XIV su dali blagoslove i oproste. Za cetiristotu
godisnjicu nova posuda je bila napravljena. Kad je Marija-Tereza umrla godine 1780,
Augustinian samostan je morao biti zatvoren. Cudesna Hostija i platno sa mrljama krvi
su bile u privatnim kucama poboznih ljudi, koji su je selili, zbog sigurnosti. Ponekad su
svecenici sluzili misu pred tim cudom.
Kad je mir ponovo stigao, cudesna Hostija i platno sa krvavim mrljama su bile
donesene 27 rujne 1803 u kapelicu bolnice za koju su brinule casne sestre Augustinke.
Nakon mjesec dana, cudesna Hostija i platno sa krvavim mrljama su donesene natrag
u crkvu svetog Jacques, gdje su potvrdjene autenticnosti tih relika. Jos su uvijek u istoj
crkvi.

_________________
Majka Bozja u Fatimi, i Akiti: "Molite krunicu svaki dan"


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 07 ruj 2006 09:51 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 ožu 2006 14:01
Postovi: 298
Avignon, Francuska 1433

http://66.51.101.109/mirakles/avignon.htm

Slika

Nakon sto je Louis VIII, kralj Francuske unistio Albigensian heresiju, koja je negirala
pravu prisutnost Isusovu u Hostiji, on se je zakleo da ce napraviti javnu izlozbu kao
otstetu Isusu.

Grad koji je bio izabran je bio Avignon, kralj je izabrao datum 14 rujna 1226, blagdan
uzvisenja Svetog Kriza, dan koji je on htio napustiti krunu. Planirali su Euharistijsku
procesiju, koja je trebala zavrsiti u kapelici koja je specijalno bila gradjena za Sveti Kriz.

U kapelici je kralj cekao procesiju, kralj je bio odjeven u jutu, sa uzetom oko njegovog
struka, i svijecicom u ruci. S njim je bio kardinal Legate i cijeli dvor, sa mnogim
vjernicima. Procesiju je vodio biskup Corbie. Presveti Oltarski Sakrament je bio izlozen
cijelu noc, i ostao je izlozen puno dana. Tada je biskup odlucio da je najbolje da
ostane stalno izlozen. Papa je to odobrio.

Nastala je konfraternija Sivih Podanika. U kapelici Svetog Kriza clanovi su se stalno
klanjali 200 godina.

Godine 1433 rijeke pored Avignona su narasle nakon mnogih kisa, te su preplavile
obale. 29 studenog je voda dosla blizu kapelice Svetih Podanika. Planirali su prenijeti
Presveti Oltarski Sakrament na suho, sigurno mjesto camcem. Kad su stigli u kapelicu,
vidjeli su da je voda bila razdvojena, slicno kao u vrijeme Mojsija. Ispred njih, voda je
bila i na lijevoj strani, i na desnoj, visine 1.2 metra. U sredini je bio suhi prolaz sve do
oltara. Dva svjedoka su pala na koljena ispred cuda, doke su ostali zurili da jave drugim
ljudima.

Iz tog vremena svjedocanstvo kaze:
Veliko je bilo cudo u ovoj kapelici kad je voda usla godine 1433. Jako jaka poplava,
ujutro u ponedjeljak 29 studenog, voda se je dizala do visine oltara. Ispod oltara su bili
svi papiri, odjela, rucnici, relikvije, od kojih niti jedan nije bio ni vlazan, makar je iduceg
dana, u utorak voda bila jos visa. Iduceg dana, u srijedu, voda je pocela opadati...

1-vog prosinca, dana kad je voda pocela padati, puno je ljudi doslo u kapelicu da vide
to cuda, te da se uvjere kako su papiri, odjela i sve ostalo ispod oltara ostali suhi.

Cudo je pridonijelo ogromnim poboznostima u cast Presvetog Oltarskog Sakramenta.
Odlucili su da ce 30-ti studenog, dan na koji se je cudo dogodilo, biti specijalni
blagdan.

Mnogih godina su Sivi Podanici skidali cipele i klececi isli od vrata do oltara.

Nazalost, godine 1793, kapelica Svetog Kriza je bila unistena. Bila je ponovo
sagradjena, novce za gradnju je dala bogata porodica. Nakon sto je nova kapelica bila
zavrsena, nadbiskup Avignona je ponovio privilegiju koju je originalna kapelica imala
prije, a to je kapelica Stalnog Klanjanja. Kazu da je ta privilegija jos uvijek tamo.

_________________
Majka Bozja u Fatimi, i Akiti: "Molite krunicu svaki dan"


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 26 ruj 2006 14:58 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 02 lip 2006 13:46
Postovi: 1150
Lokacija: ZAGREB
meni je ovo euharististijsko čudo osobito dojmljivo, ne ljutite se ako ga je već netko prije stavio...


http://www.exdeo.com/Naju/indexh.php

_________________
Sve možeš u Onome koji te jača!


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 01 lis 2006 09:34 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 ožu 2006 14:01
Postovi: 298
vikica napisao:
meni je ovo euharististijsko čudo osobito dojmljivo, ne ljutite se ako ga je već netko prije stavio...


http://www.exdeo.com/Naju/indexh.php


Hvala ti, ali bi bilo bolje da si napisala, makar copy-paste to cudo, pa onda stavila link, a ne samo link koji je prilicno dugacak. Bilo bi lakse snaci se. Ipak, jos jednom hvala na linku. :grlim te:

_________________
Majka Bozja u Fatimi, i Akiti: "Molite krunicu svaki dan"


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 10 stu 2006 02:12 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 03 lis 2006 14:22
Postovi: 78
O Euharstiji

(Iz knjige "Misterij Božića" sv. Edith Stein)

"I Riječ je postala tijelom". Taj misterij postao je istina u Betlehemskoj štali. Ali on se ispunio i u jednom drugom obliku: "Onaj koji jede moje tijelo i pije moju krv posjeduje vječni život."

Spasitelj, znajući da jesmo i da ostajemo ljudi koji svaki dan vode bitku sa svojim zlim sklonostima, na uistinu božanski način dolazi u pomoć našem čovještvu. Kao što naše puteno tijelo treba svakodnevni kruh, tako božanski život u nama traži bez prestanka obnavljanu hranu. "Evo kruh živi koji je s nebesa sišao". U onome koji ga uistinu prima kao svoju hranu ispunja se svaki dan misterij Božića, Utjelovljenje Riječi. Nema sigurnijeg puta da se ostane jedno s Bogom i da se ukorijeni svakog dana sve jače i sve dublje u mistično Kristovo Tijelo.

Dobro znamo da mnogima ovaj izbor izgleda previše radikalan. On u stvari za većinu uključuje potpunu preobrazbu ponašanja i unutarnjeg života. Ali baš je potrebno da bude tako. Znači li da se mnogo zahtijeva ako se traži da pustimo da u nas uđe Euharistija tako da konačno Gospodin preobrazi naš život u svoj?

Gubi se mnogo vremena na beskorisna čitanja, provodi se život po kavanama, u brbljanju na uglovima ulica, u svim zabavama u kojima se rasipaju vrijeme i snage. Ne bi li zaista bilo moguće da se rezervira jedan sat ujutro da se saberemo umjesto da se zabavljamo, da okupimo snage umjesto da se iscrpljujemo, da bismo bili spremni za suočavanje s dnevnim zadacima?

Ali jasno, taj sat ne bi bio dovoljan. On bi dao čitavom našem danu njegov pravi smisao, i ne bismo se više mogli zapustiti čak ni na trenutak.

Ne može se umaći prosuđivanju onoga s kojim se susrećemo svaki dan. Čak kad nijedna riječ nije izmijenjena, u ponašanju drugih, opažamo ono što jesmo mi sami. Pokušavamo se prilagoditi svojoj okolini, i ako to ne uspijemo, zajednički život postaje patnja. Isto je tako u dnevnim odnosima sa Spasiteljem. Zato što postaje svaki dan sve osjetljiviji na ono što se Njemu sviđa ili Mu se ne sviđa, onaj koji je nekada bio lako zadovoljan sam sa sobom od sada sve vidi pod drugim svjetlom. On opaža mnogo ružnih strana, i ispravlja ih onoliko koliko je to moguće. On otkriva mnoge stvari koje ne može procijeniti ni lijepima ni dobrima i za koje je međutim teško pronaći lijek. Tako on sasvim polako postaje manji i ponizniji, strpljiviji, više oprašta trun u oku svoga bližnjega jer je dovoljno zauzet jednom od greda u svom oku. Tada on uči da sam sebe podnosi neumitnoj svjetlosti Božjeg prisustva, da se prepusti Božjem milosrđu koje konačno pobjeđuje nad onime što omalovažava njegove snage. Dugačak je put koji vodi od samodopadnosti "dobrog katolika" koji "ispunjava svoje dužnosti", čita "dobre novine", glasa "pošteno", itd., a ostalo čini kako mu se sviđa, pa sve do prepuštanja u Božje ruke, u djetinjoj jednostavnosti i poniznosti carinika. Ali onaj koji je jednom zakoračio na taj put neće se više vratiti nazad.

Tako se sinovski život u Bogu sastoji u tome da se odjednom postane malen i velik. Živjeti od Euharistije prisiljava nas da potpuno izađemo iz uskih granica našeg osobnog života da bismo se ukorijenili i da bismo rasli u svim dimenzijama Kristova života. Tko posjećuje Gospodina u njegovoj kući neće uvijek govoriti o svojoj vlastitoj osobi, niti o svojim poslovima, već će se zanimati najprije za Božje stvari. Sudjelovati svakog dana u Svetoj žrtvi odvlači nas kao bez našeg znanja u tok života Crkve. Molitva i obredi na oltaru tokom liturgijskog ciklusa, pokazuju nam povijest spasenja i stalno nam omogućuju njeno sve dublje poimanje. Žrtveni nas čin stalno sve više prožima središnjim misterijem naše vjere, glavnim pokretačem svjetske povijesti, misterijem Utjelovljenja i Otkupljenja. Kako bismo mogli prisustvovati Svetoj žrtvi s otvorenim duhom i srcem a da nismo prožeti njenim konačnim ciljem, a da nismo obuzeti željom da uronimo svoj mali osobni život u veliko Otkupiteljevo djelo?

_________________
Izlit ću duh svoj na tvoje potomstvo i blagoslov na tvoja pokoljenja. Rast će kao trava pokraj izvora, kao vrbe uz vode tekućice.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 23 stu 2006 12:16 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 02 tra 2006 22:52
Postovi: 1275
Lokacija: Dubrovnik
Priredio: Samostan sv. Margarite - Pag
EUHARISTIJA: DAR NAJVEĆE LJUBAVI
Čitav Kristov život evanđelja prikazuju u svjetlu Uskrsa. U njemu, istinskom Božjem izabraniku, u potpunosti se ispunila Božja spasenjska namisao koja je već bila zacrtana u Starome zavjetu. To se osobito jasno nazire u Matejevu evanđelju. U tom izvještaju, Gospodinov bijeg u Egipat i njegov privremeni boravak u toj zemlji prikazani su kao ponavljanje prilika u kojima se našao izraelski narod kad se bio dogodio zahvat Božji koji ga je spasio iz ropstva. Isusovo krštenje u vodama Jordana je potom povezano s Izraelovim prijelazom preko Crvenoga mora. Nakon tog događaja, narod je ušao u pustinju gdje je proživio razdoblje stroge discipline kako bi naučio štovati jedinoga Boga i služiti mu; na isti se način Isus, nakon krštenja - prijelaza povukao u pustinju i ostao ondje četrdeset dana (koji upućuju na četrdeset Izraelovih godina u pustinji), provodeći ih u vjernom posluhu Božjoj riječi, koja je bila njegova "hrana", i u savršenom klanjanju Ocu. A onda, kao što je Izrael ušao u obećanu zemlju, tako Isus u svojemu javnome životu propovijedanjem i čudesima naviješta dolazak Kraljevstva Božjega. U njegovoj se muci i smrti, naposljetku, ispunjava istinska Pasha, tj. oslobođenje čovječanstva od ropstva grijehu. Pasha, Vazam, je dakle vrhunac njegova spasenjskog poslanja.
Znakovito je da se u četvrtom evanđelju, onom Ivanovom, Isusov javni život odvija u okviru triju židovskih Pashi, koje čine pozadinu njegovih čudesa i njegova nauka.
Kad se Krist prvi put pojavio na obalama Jordana, Ivan Krstitelj ga predstavlja mnoštvu kao Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta (usp. Iv 1, 29). Prigodom svog prvog čuda na svadbi u Kani (usp. Iv 2, 1-11), Isus izrijekom spominje svoj čas, a riječ je o času njegove žrtve i slavnog povratka Ocu. Pretvarajući vodu u vino, Krist predskazuje dar novoga vina na vazmenoj gozbi. Na toj će gozbi darovati svoju krv, koja daje život vječni i čovjeka grešnika preobražava te on postaje ud otajstvenoga Kristova Tijela.
Čudo umnažanja kruhova (usp. Iv 6, 1-58), koje je - evanđelist to nipošto slučajno ne spominje - učinjeno neposredno prije Pashe, sam Isus prikazuje kao znamenje koje naviješta euharistiju. On se, naime, proglašava pravim Kruhom koji je s neba sišao. Kruh o kojemu govori jest njegovo žrtvovano tijelo, koje je neposredno povezano s njegovom krvlju: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu" (Iv 6, 56).
Isus je, dakle, svjestan vazmenog značaja svojega života i svojega poslanja na zemlji. Njegov je život u potpunosti prožet tim vazmenim smislom i sva su njegova djela u savršenom skladu s njime. Ništa ne čini slučajno: svaki čin u svom životu, od djetinjstva do smrti, vrši kao prinos, kao žrtvu samoga sebe u posvemašnjem prihvaćanju Očeve spasenjske namisli.
Sinov ulazak u svijet jest čin poslušnosti: "Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla". Isto vrijedi i za njegov odlazak s ovoga svijeta: "Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!" (Mt 26, 42). Između tih graničnih trenutaka njegova zemaljskoga života sva su druga njegova djela učinjena u duhu ljubavi i sinovske odanosti volji Očevoj te kao takva predstavljaju apsolutno pozitivan odgovor na Savez kojega je Bog ponudio svojemu narodu. Taj savez u njemu postaje novim i vječnim, jer je savršen i jer je izraz najveće moguće ljubavi.
Ljubitelj svoju ljubav najradije izražava darom; ne samo darivanjem nečega, nego darom samoga sebe kako bi postigao zajedništvo s ljubljenom osobom. Nije moguće izračunati vrijednost Božjih darova počevši već od samog stvaranja pa do dana u kojem živimo. No djelo otkupljenja je u tom pogledu potpuno iznenađenje. "Crkva je - piše Sveti Otac u enciklici Ecclesia de Eucharistia - od Krista, svojega Gospodina primila euharistiju ne kao dar među drugim darovima, koliko god oni vrijedni bili, nego kao izvanredni dar, jer je to dar njega samoga, njegove osobe u njezinu svetom čovještvu kao i njegova spesenjskog djela" (br. 11).
Da bi ostvario svoju namisao, Bog je odabrao put Utjelovljenja; koristio se najjednostavnijim ljudskim sredstvima. Zato je također sjeo s ljudima za stol.
"Kad dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati pashu, posla Isus Petra i Ivana i reče: "Hajdete, pripravite nam da blagujemo pashu."
Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: "Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke"" (Lk 22, 7-8. 14-15).
Posljednja pashalna večera koju je Isus blagovao sa "svojima" odvijala se kao i druge pashalne večere, prema židovskom obredu, ali je ozračje u kojemu se odvijala bilo još intenzivnije prožeto prisnošću i osjećajem bratstva. Bila je to, naime, i oproštajna večera. Posred apostola Isus zauzima mjesto oca obitelji. Stoga on, na upit najmlađeg apostola, objašnjava sadržaj pashalnog obreda spominjući se silnih Božjih djela za narod, počevši od Izlaska. Izgovara također uobičajene blagoslove, tj. hvalbene i zahvalne molitve nad beskvasnim kruhom i nad čašom. No - ono što apostoli nisu očekivali - on daje obredu novo, zapravo stvarno značenje, kojemu je židovska pashalna večera bila tek predokus.
Hrana i piće na stolu - beskvasni kruh i vino - koje on blagoslivlja i posvećuje, postaju znakom njegova tijela koje će se žrtvovati i njegove krvi koja će se proliti.
Dok se približavao presudni čas, dakle posljednja borba, Isus snagom svoje ljubavi unaprijed prinosi žrtvu samoga sebe, skršenoga na križu, i daje se svojim apostolima, tj. Crkvi, kako bi se mogao prikazivati do kraja vremena.
"I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: "Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!" I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: "Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha" (Mt 26, 26-28).
Tako je nastupila nova ekonomija spasenje, kult Novoga saveza. Taj Savez nije zapečaćen samo prolivenom krvlju, nego i krvlju koja se pije; upravo zato u dubinu ljudskoga srca uvijek iznova unosi samu ljubav Kristovu. Pričešćivati se Kristom jedući njegovo tijelo i pijući njegovu krv znači, dakle, pričešćivati se njegovom voljom, a ta je volja istovjetna volji Očevoj -da se sav ljudski rod spasi.
Kad je Krist kao jedini i vječni Svećenik slavio prvu gozbu-žrtvu novoga Vazma, dao je apostolima izričit nalog da je prenose novim pokoljenjima u spomenu: "Ovo činite mani na spomen" (Lk 22, 19). On ih čini dionicima svoje moći da kruh i vino pretvaraju u njegovo tijelo i krv kako bi, nakon njegova uzašašća na nebo, u obredu mogli uprisutnjivati njegovo djelo spasenja te ljudima svakoga vremena omogućiti zajedništvo s njime. "Ta je žrtva - kaže nadalje Sveti Otac - tako presudna za spasenje ljudskoga roda da ju je Isus Krist izvršio i vratio se Ocu tek pošto nam je ostavio sredstvo da u njoj sudjelujemo, kao da smo joj sami nazočili. Svaki vjernik može u njoj neiscrpno sudjelovati i ubirati njezine plodove... Veliko je to otajstvo. Otajstvo milosrđa. Što je još Krist mogao učiniti za nas?" (br. 11).
U novoj vazmenoj gozbi ispunjavaju se sva stara obećanja, jer je sada sam Krist naša Pasha. Ipak, ta gozba, kao i ona stara, i dalje ostaje spomen, "znak" i "zalog" budućih dobara. Doista, budući da nam je dana dok smo još hodočasnici na zemlji, ona je navještaj i predokus eshatološke gozbe u nebeskom Jeruzalemu, kad će sakramentalni znakovi prepustiti mjesto otvorenoj stvarnosti, a mi ćemo se sititi izravnim gledanjem Boga.
Stoga želja Gospodina Isusa da na ovome svijetu sa "svojima" blaguje prvu novu Pashu otvara novo vrijeme čežnje i iščekivanja. To će vrijeme završiti na vječnome pragu "budućega svijeta": "Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem" (Lk 22, 16). "Euharistija je stremljenje ka cilju, predokus potpune radosti koju je Krist obećao; u određenom smislu, ona je uprisutnjenje raja, zalog buduće slave. Sve u euharistiji izražava vjerno iščekivanje da se ispuni blažena nada i dođe Spasitelj naš, Isus Krist. Onaj tko se u euharistiji hrani Kristom, ne treba čekati drugi svijet da primi život vječni: posjeduje ga već na zemlji, kao prvinu buduće punine" (Ecclesia de Eucharistia, br. 18).
Između Kristove Posljednje večere i vazmene gozbe u Kraljevstvu nebeskome nalazi se vrijeme Vazma Crkve, koja živi u svijetu pozvana da bude odsjaj Krista Uskrsloga. Predajući joj spomen na Posljednjoj večeri, Krist joj je dao i novu zapovijed: "Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje... Postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane... Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge" (Iv 15, 12-13. 16-17). Nema drugog načina da se donese dobri plod, osim da ljubimo; kao što je Krist ljubio Oca, da i mi ljubimo svoju braću. Svoje euharistijsko tijelo nam daje upravo zato da, pritjelovljeni njemu i uz njegovu pomoć, ne bismo posustali u našemu služenju te da se izgrađujemo kao Crkva, tj. kao zajedništvo ljubavi koje pridonosi ispunjenju Kraljevstva Božjega.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 26 stu 2006 03:11 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 ožu 2006 14:01
Postovi: 298
Turin, Italija 1453

http://www.acfp2000.com/Miracles/eucharistic.html

6 lipnja godine 1453 su dva vojnika, ljudi koji nisu imali nikakvog respekta za svete
stvari, bila oslobodjena iz vojske. Usli su u crkvu, da je ostete, uzeli su odore, stalke
zsa svijece, i ostale stvari. Kad su dosli blizu oltara, otvorili su tabernacle, i uzeli
ostensorium koji je u sebi imao veliku Hostiju. Kad su sve skupili, stavili su to na mulu, i
otisli u Turin, gdje su se nadali prodati ukradene stvari. U Turin su usli rano navecer,
mula je pala, sve sa ledja mule je palo na pod, razvezalo se je, i palo. Osim Hostije.
Hostija nije pala na zemlju, nego je bila uzdignuta u zraku, davala je svijetlo iz sebe. To
se je dogodilo na trznici imenom Piazza of Grain, ispred crkve San Silvestra, koja je
dosad postala bazilica Corpus Domini.
Ljudi koji su zivjeli blizu su dosli vidjeti sto se je dogodilo: Pietrino of Gorzano, Pietrino
Da Aieris, Gasparino Buri Miolerio, Martino Bellenda, Giorgio Gastaudo, Michele Murri,
Giovanni Franconino, Bonifacio of Cassino, Antonio Manerio, Bartolomeo
Canarino. Svecenik imenom Bartolomeo Coccono je obavijestio biskupa iz Turina,
Ludovico of Romagnano. Biskup je otisao pred Hostiju, kleknuo je, biskup je uzeo
ostensorium i drzao ga visoko. Hostija je sama po sebi pala u ostensorium.
Biskup je odnio ostensorium koji je sadrzavao Hostiju u catedralu Svetog Ivana
Krstitelja. To se cudo zove Sunce Pravde, zbog svijetlih zraka oko Hostije.

Neke promijene su ustanovljene u misi, da bi se postovalo to cudo.

Ostensorium u kojem je Hostija bila se drzi u gradskoj crkvi. Crkva u Exillesu, iz koje je
Hostija ukradena, je jos jednom bila orobljena, 1 travnja godine 1975. Lopovi su ukrali
tabernacle, i odvojili ga od oltara, te ga odnijeli.

Sveti Otac je odredio da Hostija bude pojedena, za vrijeme posjete kanonika
Monsignora Peruzzi-ja godine 1584. U to je vrijeme Hostija bila perfektno uscuvana 131
godinu.

To su cudo odobrili:
Papa Pio II,
Papa Gregory XVI,
Papa Clement XIII,
Papa Benedict XIV,
Papa Pio X,
Papa Pio XI,
i dali oprostenja i privilegije.

Kad je bilo 400 godisnjica cuda, papa Pio IX je odobrio specijalnu misu za nadbiskupiju
Turina.

Godine 1953, na 500-tu godisnjicu cuda, specijalne poboznosti su bile u Exillesu i u
Susi, kroz Susu su lopovi nosili hostiju. Velika je procesija bila u Turinu, sa kardinalima,
biskupima, svecenicima i vjernicima.

Slika


Pored katedrale Svetog Ivana Krstitelja, gdje je Hostija prije bila, je lijepa kapelica u
kojoj se drzi Holy Shroud of Turin.

_________________
Majka Bozja u Fatimi, i Akiti: "Molite krunicu svaki dan"


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 15 vel 2007 08:27 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 ožu 2006 14:01
Postovi: 298
LInk za video o Cudesnoj hostiji:

http://dsanford.com/miraclehost.html

Kliknite na rijec Here

_________________
Majka Bozja u Fatimi, i Akiti: "Molite krunicu svaki dan"


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 02 lip 2009 13:29 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 ožu 2006 14:01
Postovi: 298
Morrovale, Italija 1560

http://au.wrs.yahoo.com/_ylt=A0oGkzFneC ... _34_35.pdf

U Morrovalle, u noci 16/17 travnja 1560, u Uskrsno vrijeme, otprilike u 2 sata ujutro, brat Angelo Blasi se je probudio. Cuo je nekakvo puckanje. Pogledao je kroz prozor, vidio je da je crkva u plamenu. Otrcao je smjesta da obavijesti druge fratre. Vatru su ugasili tek nakon 7 sati. Nekoliko dana su cistili zgariste.
27 travnja je svecenik Battista da Ascoli pomaknuo komad mramora sa glavnog oltara, vidio je ciborium na zidu. Corporal je samo malo izgorio, ali na njemu je bila velika Posvecena Hostija, uscuvana, u jednom komadu. Pater Battista se je rasplakao kad je vidio to Cudo. Puno je ljudi doslo odmah na to mjesto. Tri je dana Presveti Oltarski Sakrament bio izlozen za klanjanje. Kad je glavni svecenik, Pater Evangelista iz Morro d'Alba dosao, cudesna Hostija je bila u maloj posudo od slonove kosti. Biskup iz Bertinoro, u to vrijeme tek Monsignor Ludovico di Fori, je stigao da vidi za Papu Pio IV, sto se je dogodilo, te da li je to Cudo autenticno.
Nakon sto je dobio Biskupov report, Papa Pio IV je izjavio da je dogadjaj nadnaravan, te je dao dozvolu za poboznosti, te je dao stampati Bull Sacrosanta Romana Ecclesia (1560).

Edit: kako bi vidjeli pdf, kopirajte link u vaš internet preglednik. Ne samo onaj plavi dio vec cijeli red dalje.

_________________
Majka Bozja u Fatimi, i Akiti: "Molite krunicu svaki dan"


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 04 lip 2009 15:21 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 ožu 2006 14:01
Postovi: 298
Alcala de Henares, Spanjolska 1597

Godine 1597 Crkvu Isusovaca u Alcala de Henares je posjetio jedan nepoznati covjek, koji je priznao nekoliko kradja, ukljucujuci i svete crkvene posude, koje su on i njegovi suradnici prodali za profit. Pater Juarez je uzeo od tog covjeka Hostije koje je covjek nosio sa sobom, ukradene. Bile su 24 Hostije, zamotane u debeli papir.
Pater Juarez je sve to ispricao Pateru Gabrielu Vazquez-u, koji je pomislio da upotrijebi te Hostije na iducoj Misi. Ali, u nekoliko su crkvi svecenici bili otrovani, pa su odlucili da sacuvaju Hostije u maloj srebrenoj posudi. Ostavili su ih u sakristiji, jer nisu znali da li je covjek gorovio istinu. Iznad Hostija su napisali da trebaju biti unistene, kad pocnu trunuti. Tako se je odnosilo u to vrijeme prema hostijama koje nisu bile upotrebljive.
Nakon 11 godina, godine 1608, pater Dr. Luis de la Palmo, zajedno sa Pater Juarezom su pregledali Hostije, i ustanovili da su Hostije jos svjeze, i bijele. Tada su ih preselili u podrum, tako da ih vlaga mozda nagrize.Nakon nekoliko mjeseci, druge hostije, u kutiji u podrumu je nagrizla vlaga, ali su one koje je Pater Juarez dobio od nepoznatog covjeka jos bile svjeze. Tada je Pater Bartolome Perez sugerirao da se Hostije pohrane u Tabernaclu, na oltaru.
Hostije su pregledali doktor Don Pedro Garcia Carrero, teolozi, profesori, i zaredjeni. Svi su se slozili da se radi o cudu. Dobili su dozvolu od Vicar General od Alacae 16 srpnja 1619 da izloze Hostije za klanjanje. Tamo su donesene u velikoj procesiji.
Godine 1620, kralj Don Felippe III je dosao sa svojom kraljevskom porodicom, i dao je Hostijama kutiju od srebra, specijalno napravljeno. Nakon toga je Cardinal Spinola, nadbiskup Seville i Santiaga dao ostensorium, koji je bio oko 60cm visok, a izgledao je kao lanterna sa cetiri kraka.
Hostije su bile u toj crkvi sve do godine 1727, kad je kralj Carlos III naredio da se Hostije presele u Crkvu Svetog Magistrala. Tamo su organizirali specijalno klanjanje na Uzasasce, na dan koji je odredjen kao blagdan klanjanja.
Godine 1936 Spanjolski Gradjanski rat je poceo. Bilo je mnogo anti-katolika, pa su svecenici spremili cudesne Hostije na tajno mjesto. Crkvu su zaposjeli neprijatelji, te su je napravili vojnom kasarnom. Pucali su na Crkvu Svetog Magistrala, i bacili zapaljivu tekucinu u crkvu, te je zapalili. Svecenik koji je znao gdje su Hostije, je usao u crkvu, ali je bio ubijen, prije nego je izvadio Hostije.
Ne zna se gdje su sada. Ljudi se mole da im Bog da jos jedno cudo, koje bi im vratilo 24 Hostije, tako da ih mogu staviti iznad glavnog oltara u novoj bazilici.

_________________
Majka Bozja u Fatimi, i Akiti: "Molite krunicu svaki dan"


Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 57 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeće

Vrijeme na UTC + 01:00 sata [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 0 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr