www.tebe-trazim.com

Ne znam kako ali moj smisao života se mjenja,stvarno sada vidim neke stvari drugačije.Nedjeljna misa bila mi je nekako posebna samo zato što sam se otvorila prema Bogu.Vjernik sam ali nikada nisam vidjela smisao i cilj.Uvijek me je neko dublje razmišljanje zbunjivalo.Počela sam kupovati knjige,čitati i g.Tomislav Ivančić s svojim knjigama približio mi je vjeru,Boga....Konačno sam shvatila molitvu ali još mi je nešto nedostajalo.Čitam već par mjeseci tebe-tražim i shvaćam da ste vi ovdje jedna divna obitelj.Evo pridružila sam se i već danas nakon 3 dana osjećam se nekako dobro,čudno...Hvala svima,hvala Bogu što me doveo ovdje jer znam da bez Vas ne mogu uspjeti u svom obraćanju.
Hvala i Bog Vas blagoslovio

Eto kako ljepo si ovo napisala,zaista je nas Bog velik i jak.On cini cuda u nasim zivotima,samo Mu se treba otvoriti i predati.Nista se ne dogada odjednom ,ali molitvom i vjerom sve ide postepeno na bolje.Molitva je ta koja cini cuda ,a vjera je ta po kojoj primamo,jer kaze se koliko vjerujemo ,toliko i primamo.Moramo biti spremni na sve pa i na padove,ali bit svega je opet se ponosno podici i krenuti dalje.Bog te blagoslovio i svako ti dobro u daljnem zivotu uz Bozju pomoc,molitvu i cvrstu vjeru.

JOSIPE NEKA TE BLAGOSLOVI DOBRI BOG I ČUVA

Draga Iva,
I ja sam vidjela koliko je ljepše i lakše živjeti s braćom u Kristu. Ja sam u zajednici u crkvi pa je to još bolje i stvarnije. Forum je samo bonus. Bilo kako bilo, braća su tu na pomoć jedni drugima, da učimo jedni od drugih, od svojih slabosti kao i od vrlina, da se potičemo u istom Duhu, itd. Na nekoj braći vidim da im ništa nije teško jer žive u Duhu i u potpunosti za Boga dok na drugoj vidim da se još bore sa vlastitim demonima (kao i ja) ali Ga traže i bore se i to je važno, tako znamo da smo na pravom putu, jer kroz uska nam je vrata ući u Kraljevstvo nebesko. Zato ne odustaj, i uvijek se vraćaj Gospodinu... i na ovaj forum.

Evo da Vam ispričam jedan dio iz svog života koji mi se nedavno utkao u mene.
Priča počinje s kretanjem moje kćeri u 5 razred.Vrlo marljiva i odlična učenica puno svog vremena troši na jednog učenika koji dosta teško uči( hiperaktivnost ).Pomaže od zadaće do objašnjavanja.Majka tog dječaka pri posjetu Međugorju kupuje krunicu,blagoslivlja je i poklanja mojoj kćeri.Predivan poklon i od velikog značenja kako za moju kćer tako i za mene.Na njenoj ruci stajala je dan i noć do jednog dana kada nakon tjelesnog ostaje u gardarobi.Petra se vratila po nju,ali više je nije bilo.Žalost je bila obostrana i velika ali znale smo obje da je više nećemo naći.Prošla su 3 i pol mjeseca kada mlađa kćer donese krunicu doma.Iznenađeni pitamo od kud sada najednom krunica doma.Mlađa curica priča da je djevojčica iz 3r. došla u njen razred i pitala dali netko zna čije je ovo.Naravno da je mlađa kćer odmah prepoznala sestrinu krunicu,javila se i donesla je doma.
Nemate pojma kakva se praznina ispunila u našim srcima, a i Gospa je našla put da krunicu vrati na namjenjeno mjesto.

Kako mi je Bog mahnuo u Veneciji

Te godine bila sam u Veneciji cijelu veljaču za vrijeme karnevala. Veljača u Veneciji je čudovita. Za vrijeme večernje molitve toliko mi je nedostajala moja porodica. Zamolila sam Gospodina da me malo pomazi, da me dodirne, da ga osjetim. Da mu stavim glavu u krilo (kao nekad mojoj majci). Da ga zagrlim, da zaplešemo kao nekada - bilo je divnih vremena kada sam plesala sa Gospodom u njegovom naručju, kad god bih ga za to zamolila. To je ples koji duša pozna i uživa u njemu, a moje ja se pita kao David ...tko sam ja Gospode da si na mene pogledao kao na uglednu osobu...
To veče, Gospodin je šutio. Gospodin sve što radi, radi savršeno. Tako dobro šuti, da mnogi misle da ga nema. Nije me dodirnuo, nismo zaplesali. Onda su mi došle misli: Pa šta ti hoćeš, Gospod je duhovna osoba. On me ne može dodirnuti. On nema ruke. Dosađuješ Gospodinu.
Ujutro sam zaljevala ciklame. Prozor je bio zatvoren dvokrilnim staklima, bilo je hladno. Na početku ulice su se pojavile tri maškare. Jedna viša u sredini i dvije manje sa strane. Pažnju mi je privukla osoba u sredini. Hodala je kao da lebdi, bila je obućena tako da joj se nije vidio ni jedan djelić tijela. Pratila sam ih pogledom, sa prozora trećeg kata, dok su prolazili i mislila, ovaj u sredini izgleda kao duh, kao da haljine same šetaju a unutra nema ništa. Gledala sam za njima kroz zatvoren prozor, dok su napuštali ulicu. Prije nego su skrenuli, osoba u sredini je zastala, pogledala gore prema meni i mahnula mi par puta. Ja sam odvratila pozdrav i bilo mi je jasno.
Oprosti Gospode što sam posumljala da ti nešto ne možeš učiniti. Oprosti mi.

predivno.... cudesno.... Gospod je s nama...

umorna. skroz od posla..
krenula na faks.. pjesice.. majka uganula nogu i sve poslove obavlja autom..
predavanje trajalo dosta dugo ali ne predugo, taman za sve nas koji smo radili.. da mozemo koliko toliko budni stici doma...
i nekih 9 pola deset.. brat javlja...
skupljaju se novci za vijenac, za sprovod oca jedne cure..
cure koju je moje drustvo vidjelo dva puta u zivotu.. ja sam je samo upoznala..
ulazimo u auto brat i ja i dolazimo na parking, gdje se drustvo dogovorilo da ce dati novce...
organizator skupljanja novca je bio osudeni nasilnik, koji je odlezao u zatvoru nekoliko godina zbog "bockanja" nozem..
uvijek sam ga gledala sa strahom...
mislila sam da bi bilo pametno da s njim bas i ne progovaram previse, jer sam se bojala da ne bi mene bocnuo..
djelovao mi je jako zlocesto.. kao manijak neki.. takav pogled.. takve oci....
i on sada.. organizator.. skupljanja novca za osobu za vijenac....
koju nikad nisi vidio.. uporno mi je decko govorio da se promijenio, ali mu nisam vjerovala.. i sd mi krivo..
cudesno... sta ljubav radi..
iznenadila sam se pozitivno. i rekla, prijatelju.. zasto kako ???
kaze on: tih pedeset kuna mene nece spasit, a necu ni propast.. osjecam da je moja moralna obaveza da pomognem.
i brzo se prebacio na drugu temu..
moj momak mu je rekao kako prebrzo i divlje vozim.. kako dopustim adrenalinu da upravlja sa mnom....
i tako smireno mi je govorio... dijelio savjete... kaze.. ana nemoj.. uspori.. dobra si osoba.. nitko si ne bi oprostio da ti se nesto dogodi, a da ti nismo dali savjet... slusala ja... slusala.. i pogledala na sat...
rekoh. prijatelju.. kasno je. sutra radim..
moram doma..
zahvalio se sto smo dosli.. donjeli novce za taj vijenac.. za covjeka kojeg u zivotu nismo vidjeli.. umro od raka pluca.. ostavio malu djecu za sobom...
i
okrenula kljuc... i osjetila cudan miris... kao neko cvijece... svjez zrak...
cudan osjecaj..
govorio mi je da polako vozim....
krenula polako....
sve super...

zadnji semafor prije kuce.... zeleno upaljeno.. jedan auto daaaaleko ispred mene.. udario po gasu da prode kroz zeleno, a i ja isto ....
i tako.. upali se narancasto.. mislim si.. proci ce... i nije....
LJUDI MOJI....
KOCNICE SU SKRIPALE.... brat se moj uhvatio za vrata.. potegnuo rucnu jos.. pas mi je iza vozio.. pao... na pod dolje..
jadna moja nerica.. volim ju puno....

ljudi moji.. da covjek ispred mene, nije malo tri metra se pomaknuo naprijed.. ja bi ga udarila.. hvala Bogu...
ima Boga.. tako sam plakala poslije.. zahvaljivala Bogu.. sto me cuvao.. mene.. mog brata.. moj autic..
i cijelo vrijeme mi se kroz voznju ponavljalo.. pazi... pazi na sebe....
i eto..
jedan trenutak nepaznje..
i Bog djeluje da me spasi.. Hvala i Slava

Evo kako je Bog pokazao svoju ljubav prema meni.

Bilo je to prije točno 11 godina,toliko danas slavi moj sin.Rodila sam ga prije 11 godina,i bilo je grozno.21 sat muka,na kraju već izbezumljena potpisujem carski.Rodio se moj Filip,ali imao je genetski poremećaj, oba stopala bila su mu okrenuta prema unutra.Što sada?Savjetovali su mi da se odmah javim u Klaićevu na ortopediju.Bila sam izbezumljena od straha.Prvo dijete,pa još to.Dok su nas pripremali za otpust iz bolnice,došla je sestra iz pedijatrije i rekla:"Odite na Šalatu,kod dr.Antičevića,ne idite u Klaićevu".Gledala sam je iznenađeno,i zahvalila na savjetu.Došla sam doma,svekar i svekrva naravno niti čut o odlasku u bolnicu( inače nismo bili u dobrim odnosima),ali ja sam bila uporna.Nazvala sam ambulantu u Šalati,i nekako uspjela dogovoriti pregled.Moj je Filip imao 14 dana kada su krenule vježbe,nosanje gipsa svako malo,za pripremu za operaciju.Ja sam u međuvremnu ponovo ostala trudna.Bila sam u osmom mjesecu trudnoće kada je moj Filip imao prvu operaciju.Sjedila sam u parku ispred bolnice i molila krunicu.Molila sam Gospu da bude uz moje dijete,i dragoga Boga da ga čuva.Operacija je trajala 3,5 sata.Vidjela sam kako ga vode u kibiću,u onom malom bodiju,svezanog,kako plače.Izašao je dr.Antičević i rekao:"Mama imate hrabrog sina,sve će biti u redu"Kao da je Bog dragi govorio kroz tog čovjeka,ja sam mu vjerovala.Nakon 4 mj.bila je druga operacija, u međuvremenu rodila se moja Petra,moja zlatna djevojčica,i sve je bilo u redu.Moja sekiracija zbog Filipa,moje pušenje u količinama i stres nisu utjecali na nju.Bog se dragi pobrinuo za nju.Dan kada je moj Filip prvi put prohodao bio je najsretniji dan u mom životu,kada je ispružio svoje ručice prema meni rekla sam "HVALA TI GOSPODINE ŠTO ME VIDIŠ,HVALA TI NA OVOM DANU JER BEZ TEBE NJEGA NE BI BILO"
Moj Filip je sada dečko,igra nogomet i ne sjeća se ničega,a ja nikada neću zaboraviti Božju milost koja je progovorila kroz sestru iz pedijatrije,i dr.Antičevića, kojem želim sve najbolje na svijetu,i da ga dragi Bog čuva.Onaj dan, znam da skalpel ruci nije držao sam,i hvala dragom Bogu što me doveo do njega.

Magda.. hvala Isusu za tvoju djecu..