BROKVE I JUBAV
Ne, ne more ni jedan čovik
kako triba ovi vijeđ proživit
ako ni' doša drage vo'je
s Tebon se ka s Ocen izmirit ...
tamo, pod križen,
di se niz probivene ruke i tilo
za naše grije, do zanje kapi,
Tvoja krv dala prolit ...
I srića naša da si Ti umisto nas
tamo bi' ...
da si sve boli i škovace naše
na leđima svojin podni' ...
Da si na ton brdu
pokaza nama svima
ća je Put, 'ko je Put, 'ko je Istina
i u kome je Mir, primališe
i sva milina života ...
Na ton brdu di smo svi mi
u Te, još u ono vrime,
ruzinave brokve zabijali!
Tamo di smo svi mi
ka i oni soldati,
Još onda kopje itali ...
makar i danas neki misle
da oni tamo nisu bili ...
Ali, ka planina je bila Milost Tvoja!
Kako si nas samo milo s križa gleda
dok bili smo među sjenan'
ća vikale su:
„Raspni ga! Raspni ga!“
Jubav je Tvoja bila jača
od svih naših,
ka katran, crnila i mača!
A povrj svega,
tamo je svin forcan grija i zla –
žilu kucavicu u korjenu prisikla!
Tako si izgubjenon svitu
Sol i Svitlo, Put i Nada posta ...
Tako si povist, okus i obraz
cile zemje prominija ...
I povist moju, ovu sada i onu sutra ...
Jer Ti nisi u ladnon grobu
pod krton zemjon osta ...
vengo si živ kroz tvrdu stinu proša
kako bi jučer, danas, sutra
sve suve i žedne kosti
iz mrtvih dozva – i oživija!
Dražen Radman „PISMO MOME MARANGUNU“ (izvadak)
Login
FAQ
Chat
Traži
