Kao što mnogi već znaju, na KBC-u Rebro sam već 10 i pol godina, tak da bi mogla slobodno reći da mi je tamo drugi dom...zapravo kad bolje razmislim, moj dom je svugdje gdje me toplo prime i gdje se dobro osijećam...prihvaćeno
Pa eto, i Rebro, tj. doktori kod kojih sam išla su me toplo , svaki put iznova dočekali...
ne svi...naravno

..da ne mislite da me baš svi vole
oni koji su meni postali jako dragi su par doktora i medicinskih sestara, mada neki od njih više ne rade tamo...neki su u mirovini, a neki su dobili premještaj...
...evo sad opet idem malo na Rebro, na operaciju desnog oka, da mi više ne bježi i da mi smanje vidokrug, jer kad mi pobjegne oko, svako na svoju stranu, previše vidim na obje strane, možda i što ne treba, hihi
...sve bi bilo super da to mogu kontrolirat, pa gledat na sve strane samo kad ja hoću

al ja stalno vidim preširoko, tak da me od tog zna zabolit glava i zavrtit mi se...
..pa eto...nakanu još jednu imate
već sam pisala pod pdf Molitve da sam pokupila i neku prehladu, pa dobila temperaturu i sve ostalo što ide u paketu
Ono što je zanimljivo... četvrtkom imam zajednicu, a temperatura me pokosila... mjerila sam svako malo u nadi da će past, pila čaj, par tableta, što baš i nemam običaj, al
Morala je past....oko 18. sam se spremila na Misu

malo šetnje po snjegu, ledu, bljuzgi... ne škodi
Napokon u crkvi...na sigurnom
a čitanja, ko za mene
Prvo čitanje:
Heb 3,7-14 napisao:
Zato, kao što veli Duh Sveti: Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni, kao u dan iskušenja u pustinji gdje me kušnjom iskušavahu očevi vaši premda gledahu djela moja četrdeset godina. Zato mi dodija naraštaj onaj pa rekoh: Uvijek su nestalna srca i ne proniču moje putove. Tako se zakleh u svom gnjevu: Nikad neće ući u moj počinak! Pazite, braćo, da ne bi u koga od vas srce bilo opako, nevjerno, odmetnulo se od Boga živoga. Pače hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom. Doista, sudionici smo Kristovi postali ako, dakako, ono prvo imanje stalnim sačuvamo
Bog mi govori...tješi me, daje mi snage i volje za biti među ljudima i s njima komunicirati... biti strpljiva i osluškivati što mi kroz njih Bog želi reći... iskreno, umorna sam od nekih ljudi, maknila bi se da im ne smetam, a i da se sama rasteretim gledanja ispraznosti koja nas povezuje, a istodobno razdvaja
Boli me šutnja, kad želim slušati drugoga, kad sam spremna pomoći, kad mi pitanja i odgovori stoje na čekanju...neiskorišteni...
Pripjevni psalam:
Ps 95,6-7.8-9.10-11 napisao:
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Jahvi koji nas stvori! Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva. O, da danas glas mu poslušate: “Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji gdje me iskušavahu očevi vaši premda vidješe djela moja. Četrdeset ljeta jadio me naraštaj onaj, pa rekoh: `Narod su nestalna srca i ne promiču moje putove.` Stog se zakleh u svom gnjevu: `Nikad neće ući u moj pokoj!`”
...eh da... tu sam se isto pronašla...kad god više ne znam šta bi molila, a za sebe ne mogu...a nema nikog od onih koje volim da mi povjeri svoju nakanu, problem, za što da molim...jer vidjela sam da je plodonosnije kad jedni za druge molimo, a ne da se zatvorim sama u sebe i za sebe...jer i sam Isus se dao na Križu do kraja...
...i sama imam ko i svi...križ svoj..al sam ga zavoljela, kako god to čudno zvučalo...
Ima situacija kad mi je neizdrživo, nepodnošljivo teško, ali tješi me činjenica da ovaj zemaljski život nije vječan, pa ni patnje, ni križevi koje nosimo...
Previše sam puta obećavala sama sebi da više neću ovo ili ono...neću trpjeti tuđe gluposti...al nikakva korist od takvih obećanja i odluka...počela sam uvijek govorit što mislim i osijećam i što smatram bar donekle objektivnim, pa kom smeta, nek mi prigovori...argumentirano, naravno
Ne vidim više smisla u okolišanju i izbjegavanju razgovora o nekim temama... pogotovo sad kad je sve prepuno laži i lažnih obećanja, lažnih prijatelja...
Ja moram priznati da na ovoj zemlji ima samo jedna osoba za koju mogu reći da mi je pravi Prijatelj, jer osim njega nikog drugog ne poznajem toliko, nikom ne vjerujem toliko, niko o meni ne zna toliko... čak i sad kad smo kilometrima daleko, kad se ne čujemo baš često... imam osijećaj da komuniciramo, da istovremeno prolazimo krize, kušnje, padove, uspone... ne znam to objasniti...
...svi ostali su ko rezervirani za druge, pa mi nemaju potrebu pokazati tko su...eto...zato ih i ne poznajem... al razumijem, i razumjet ću, jer ovo nije svijet u kojem vlada Mir, Povjerenje, Radost...
Evanđelje:
Mk 1,40-45 napisao:
I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: "Hoću, budi čist!" I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: "Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo." Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.
...tu sam mislila samo na moju temperaturu...ne tražim puno ko nekad
osijećala sam da mi je bolje i bolje
ni grlo me kasnije nije boljelo, pa sam mogla normalno pjevati, slaviti našega Gospodina
U Bogu mom je Snaga moja sva
.................