|
15. ožujka
Sveti Klement Marija Hofbauer (1751-1820)
Pišući životopis sv. Klementa Hofbauera ne bojimo se opasnosti da ćemo pretjerati. On je stvarno bio velik čovjek, vrlo revan svećenik, prvi njemački redemptorist, prijatelj umjetnika romantizma, apostol Varšave i Beča, a nadasve čovjek Crkve, koji je u doba racionalizma i prosvjetiteljstva kao rijetko tko znao sačuvati osjećanje s Crkvom. To nije bilo lako u doba jozefinizma kad je država išla za reformom Crkve, ali ne radi nje, već radi svojih interesa, da je što više njima podredi. Tada je bio nanovo organiziran studij teologije, preuređene su župe i biskupije, poboljšana je doduše vanjska uprava, ali su teologija i dušobrižništvo bili odviše prožeti racionalizmom. Ideja o rastavi Crkve i države, koja odgovara idealu «slobodna Crkva u slobodnoj državi», bila je jozefinizmu posve strana. Taj je politički sustav težio baš za suprotnim, za što tješnjom spregom Crkve s državom, za nekom državnom crkvom, koja nije ništa drugo već nanovo oživjeli cezaropapizam. U takvu sustavu živio je i djelovao sv. Klement Hofbauer, ali kao svećenik izvanredno istančana osjećanja s Crkvom. Njegov osobni prijatelj Johann Pilat, brat privatnog tajnika tada svemoćnog austrijskog ministra Metternicha, svjedoči o njemu: «On je nastojao duboko u naša srca utisnuti najveću ljubav i poštovanje prema Crkvi, Kristovu namjesniku i svakom crkvenom autoritetu. To je poštovanje bilo tada posve srušeno. Već samim druženjem s Hofbauerom postajao si posve rimokatolik, jer on je sav bio sa svetom Katoličkom crkvom i sam gajio najdublje poštovanje prema Svetom Ocu.» Upoznajmo toga velikoga čovjeka Crkve jer od njega možemo mnogo naučiti, on nam može biti uzor kako se ljubi majka Crkva.
U mjestancu Tasvicu, kod Znojma u južnoj Moravskoj, na blagdan Sv. Stjepana, prvomučenika, u potpunoj božićnoj radosti rodio se naš junak godine 1751. Isti dan je kršten, a dobio je ime Ivan Evanđelist. Kasnije će to ime promijeniti u Klement, a iz privatne pobožnosti prema Majci Božjoj dodat će mu još i Marija. Otac mu je bio ^eh s prezimenom Dvoržak, a mati Njemica. On će svoje slavensko prezime Dvoržak promijeniti u Hofbauer. Mješavina slavenske i germanske krvi učinit će ga izvanrednim ljudskim likom. «Njegovo snažno tijelo s punim, okruglim licem bilo je u suprotnosti sa sitnim očima, blagim glasom i finim, živahnim rukama. U njegovoj je nutrini pored žilave energije živjelo srce s tako silnom osjetljivošću da ga je duševna potresenost danima prikivala uz bolesnički krevet. Ta mješavina slavenske i njemačke krvi, seljačko-seosko ozračje, u kojem je proveo 20 godina života, a nadasve utjecaj njegove pobožne majke - otac je rano umro - oblikovali su skupa s Božjom milošću onog neumornog radnika i nemirnog planera, onog dobrog, društvenog čovjeka, koji sa svojom priprostom vjerom nije išao u okvire prosvjetiteljstva, ali koji je baš zbog svega toga duše privlačio. Njegova nenamještenost, njegovo zdravo, a katkada nespretno biće, i njegov neuništivi humor krčili su mu put posvuda» (O. Weiss). Klement Hofbauer nije ipak bio rođeni svetac, već se za svetost morao boriti sve do posljednjeg trenutka svoga života. Kraj sve svoje dobroćudnosti znao je i planuti. O toj svojoj slabosti jednoć je duhovito rekao: «Da, to je, na žalost, moja pogrješka, ali zahvaljujem Bogu što je imam. Kad je ne bih imao, bio bih u napasti da iz poštovanja prema samome sebi poljubim svoju ruku.»
Klement je od malena gajio potajnu želju za svećeništvom. Bila je doista potajna, jer se zbog siromaštva u obitelji nije usudio s njom na javu. Tko bi mu priskrbio novac za školovanje? Zato je dečko morao poći drugim putem: na zanat. U obližnjem gradiću Znojmu izučio je pekarski zanat. Sačuvan je dokument koji nosi nadnevak 31. ožujka 1767., a svjedoči o izučenom pekarskom zanatu. Tek kad mu je bila 21 godina, mogao je ipak započeti studij. Bilo je to u samostanu premonstratâ Klosterbruck u Znojmu. Ondje je bio sluga samostanskog opata i đak gimnazije kroz 5 godina (1772-77). Svršivši sretno gimnaziju, put mu je prema sveučilištu zbog nedostatka novca bio ipak zatvoren, a on je još uvijek tako žarko želio postati misnik. No, valjalo se pomiriti sa stvarnošću te napustiti misao o daljnjem školovanju. Zato se povukao kao pustinjak u Mühlfraun sve do jeseni godine 1779., a poslije toga je od godine 1780. do 1784. u Beču pohađao Katehetsku školu svete Ane. I tada je našao odlične dobrotvorke u bogatim sestrama von Maul, koje su ga pomogle i omogućile mu upis i polaženje predavanja na Sveučilištu. U tom je razdoblju svake godine hodočastio u Rim te se više puta zadržao u Quintiliolu kod Tivolija, tamo gdje se danas nalazi kapucinski samostan. Sve do starosti je sačuvao čeznutljivu uspomenu na to mjesto samoće, gdje se nesmetano mogao predavati razmišljanju i molitvi.
U Beču ga nisu oduševljavali jozefinistički profesori teologije, koji su pred slušatelje iznosili kojekakve nauke. Zato je tražio priliku da pođe u Rim, ondje stupi u koji svećenički red i tako napokon dođe do oltara. Došavši s prijateljem Tadejom Hüblom u Rim, primljen je u družbu redemptorista. Još je bio živ njezin osnivač slavni sv. Alfonz Liguori. Klement je odjenuo redemptoristički habit 24. listopada 1784. te poslije vječnih zavjeta 19. ožujka 1785. bio napokon zaređen za svećenika i tako je došao do cilja svojih dugogodišnjih želja i nastojanja. Nekoliko je mjeseci proveo u kući naukâ Frosinone, a zatim je poslan s onu stranu Alpa, s velikim ovlastima, da ondje osniva kuće i ustanove svoje družbe.
Godine 1787. Klement je osnovao u Varšavi prvu kuću svoga reda izvan Italije. A zatim su uslijedile druge kuće po Poljskoj, južnoj Njemačkoj, Švicarskoj i Rumunjskoj. Svetac je svima njima upravljao kao generalni vikar, u stvari zamjenik vrhovnog poglavara redemptoristâ. U glavnom gradu Poljske, u Varšavi, Klement je živio i plodonosno djelovao od 1787. do 1808. godine. Središte je toga djelovanja bila crkva Sv. Benona. U njoj je broj pričesti od 2.000 na godinu porastao na 100.000, a već samo to očit je pokazatelj izvanrednog pastoralnog rada. U tom radu Klementa Hofbauera resilo je nepokolebljivo pouzdanje u Boga, neobičan religiozni zanos i žar, velika otvorenost prema ljudima i njihovim potrebama te aktivnost koja nije poznavala ni umora ni zastoja. Svetac se za duše trošio bez mjere i milosrđa.
Hofbauer je u Varšavi osnovao školu za siromašne đake, u kojoj se moglo školovati do 350 dječaka i mladića. Za nadarenije je ustanovljena latinska škola, a doskora bit će otvorena i škola za djevojčice. Neumorni Klement Hofbauer za uzdržavanje tih ustanova nije se stidio ni prosjačiti. Jednom je kod skupljanja milostinje doživio da mu je netko pljunuo u lice. Ostao je miran te rekao: «To je bilo za mene, a sada mi dajte još nešto i za moju siromašnu djecu!» I gle, onaj koji ga je čas prije tako bezočno povrijedio, posramljen otvori novčanik i udijeli mu bogatu milostinju. Na svojim pohodima kroz grad svetac je nailazio na siročad bez roditelja, prepuštenu na milost i nemilost. On bi ih skupljao, svojim rukama oprao i za njih se dalje pobrinuo.
U crkvi Sv. Benona započeo je s novim tipom dušobrižništva, takozvanim «neprestanim misijama». Svake nedjelje i blagdana bogoslužje bi započinjalo već u 5 sati ujutro. I kod svih bi se misa izrekla ozbiljna i potresna misijska propovijed. Propovijedalo se na misama i u radne dane. Plodovi nisu izostali. Brojni laici udružili su se u bratovštinu, a svrha joj je bila borba protiv poroka i nećudorednosti.
Taj tako veliki rad je Klement u lipnju 1808. na nalog cara Napoleona morao prekinuti. Njegov je samostan brojio tada 40 redovnika. 25. svibnja 1808. car je pisao maršalu Davoustu: «Čini se da ti redovnici pripadaju onoj kategoriji koju sam istjerao iz Francuske i Italije. Ja ne samo da sam zapovjedio ukinuće te kongregacije, već sam dao nalog da se svaki njezin član pošalje natrag u svoj rodni kraj i da se zatvore njihove kuće.» I doista 17. lipnja 1808. varšavski su redemptoristi bili pozatvarani u vojni zatvor u Küstrinu, u Brandenburgu, a zatim nekoliko tjedana kasnije vraćeni svaki u svoj rodni kraj. Kad čujemo za takve i slične nemile događaje u kojima silnici vrše samovolju, pitamo se zašto ih Bog dopušta? - Na to mučno pitanje ne možemo odgovoriti, no vjerujemo da i takva pripuštenja od Boga idu u plan Njegove providnosti te imaju svoje opravdanje. ^ini se da je u ovom slučaju Božja providnost trebala Klementa Hofbauera u Beču, gdje će nakon Napoleonova pada biti središte europske politike.
Klement se s klerikom Martinom Starkom iz Badena povukao u Beč i ondje nastanio, i to će biti posljednja postaja njegova rada, po trajanju ne tako duga, ali po važnosti možda najveća. Njegova snažna ličnost brzo posta u tom gradu ishodište velike vjerske obnove života. Brižno nadgledan od svjetovnih vlasti vršio je najprije dušobrižničku službu u talijanskoj crkvi, zvanoj «Minoritenkirche», dok ga godine 1813. nadbiskup Hobenwart nije postavio upraviteljem crkve Sv. Uršule i ispovjednikom tamošnjih redovnica. Glavno mjesto njegove djelatnosti bila je ispovjedaonica i propovjedaonica. Kod njega su se ispovijedale ne samo redovnice već i nebrojeni priprosti kao i vrlo učeni ljudi, studenti i profesori.
«Na propovjedaonici je Hofbauer imao svoju vlastitu metodu. On je bio sve drugo samo ne rođeni govornik. Njegov je način izražavanja bio prilično nespretan. Katkad bi se znao prekinuti i reći: 'Što se toga tiče, pada mi još nešto na pamet.' A ipak je sav Beč hrlio k njegovoj propovjedaonici. ^ak su ga nazivali uskrsnulim Abrahamom od svete Klare - glasovitim bečkim propovjednikom. U tim su propovijedima ljudi pronalazili ono što su uzalud tražili u učenim propovijedima prosvjetiteljskih župnika. U središtu je njegovih riječi stajalo Evanđelje, stajao Krist i život milosti. Njegovi su suvremenici osjećali da su te propovijedi proizašle iz razmatranja i molitve i u njegovim se riječima doživljavao čovjek čvrste vjere, koji bi govorio: 'Ne mogu shvatiti kako čovjek može živjeti bez vjere!' Uz tu djelatnost Hofbauer se bavio brigom za bolesnike i kućnim posjetima - novi oblik dušobrižništva koji je on uveo» (O. Weiss).
Oko jednostavnog svećenika poče se u Beču brzo okupljati elita uglednih i sposobnih ljudi, obraćenika, pjesnika, umjetnika. Spomenimo one najglasovitije! To su profesori: Ackermann, Zängerle, kasnije biskup u Seckau, Ziegler, kasnije biskup u Linzu; romantički pisci: Zacharias Werner, koji se dao da ga on vodi kao dijete i za koga su bila samo tri velika čovjeka: Napoleon, Goethe i Hofbauer; zatim teoretičar njemačkog romantizma Friedrich Schlegel i njegova žena Doroteja Mendelssohn, Adam Müller, oni su bili obraćenici s protestantizma, i slavni pjesnik Josef von Eichendorf. Sam Klement Hofbauer primio je u Katoličku crkvu Fridricha Schlossera iz Frankfurta s njegovom ženom Sofijom Fay, zatim slikare Fridricha von Klinkowströma te Ivana i Filipa Veita, sinove Doroteje Mendelssohn te četiri sestre von Mengershausen.
Svetac je utjecao i na mnoge studente da su prigrlili duhovni stalež. Među njima je najpoznatiji kasniji bečki nadbiskup i kardinal Rauscher, a u redemptoriste uđoše Fridrih von Held, Eduard von Unkrechtsberg, Franz Springer i Franz Kosmaček. Apostol Beča bio je rado viđen gost u kući grofa Szechenyja, baruna von Penklera i Ivana von Pilata. Preko njega je vjerojatno barem neizravno utjecao i na glasoviti Bečki kongres godine 1815., na kojem se krojila sudbina Europe. Uz te ličnosti bio je i u kontaktu s bavarskim prijestolonasljednikom, s kardinalom Consalvijem, državnim tajnikom pape Pija VII., koji će biti potresen svečevom smrću. Svoje osjećaje i misli o njemu iznio je u pismu barunu von Buholtzu.
Sv. Klement je umro u Beču 15. ožujka 1820. Nad njegovom je smrću proplakao cijeli grad. Tijelo mu je 16. ožujka preneseno u katedralu Sv. Stjepana, a kraj njega su u šutnji, molitvi, ganuću i pobožnosti prodefilirale mase Bečana. Godine 1862. svečevo je tijelo s bečkoga groblja Maria-Enzersdorf preneseno u crkvu Maria Stiegen, koju je car Franjo Jo-sip poklonio redemptoristima. Blaženim ga je proglasio 29. siječnja 1888. papa Leon XIII., a svetim 20. svibnja god. 1909. papa Pio X. Kasnije je proglašen drugotnim zaštitnikom grada Beča i zaštitnikom pekarâ.
Sv. Klement Hofbauer, kao i toliki drugi sveci, gajio je i naročitu pobožnost prema Majci Božjoj. On je u srcu nosio toliko poštovanje i ljubav prema Gospi da je silno trpio kad bi je netko jednostavno nazivao Marija. Želio je da se to ime uvijek izgovara s najvećom pobožnošću. Njemu su bili najdraži ovi naslovi Blažene Gospe: Bezgrješna, Žalosna Gospa, Gospa od Navještenja, od Dobrog Savjeta, od Ružarija.
Svetac je rado molio i širio molitvu krunice. Tu je molitvu nazivao svojom «bibliotekom», jer je u njoj nalazio preobilje građe za najdublja razmišljanja. Uza se je uvijek nosio krunicu, a mladima koje je duhovno vodio, obično bi je poklonio kao najdraži dar. On je bio duboko uvjeren u važnost pobožnosti prema Majci Božjoj. Zato je i govorio «da nitko ne ulazi u nebo bez Marije». Svetac je bio revan hodočasnik u Gospina svetišta, a umro je baš u podne kad su zvona zvala na Anđeoski pozdrav.
Kad čitamo u naše dane pobudnicu Pavla VI. o štovanju Majke Božje i životopis sv. Klementa Hofbauera, onda vidimo kako je on, sve što se tamo preporučuje, u svom životu najdivnije ostvario. A Gospa je svojim zagovorom pratila njegov apostolski rad i on je bio tako plodonosan.
Marijansku pobožnost Crkva nam i danas preporučuje. Sveti otac Pavao VI. u spomenutom dokumentu piše: «Razvitak pobožnosti prema Djevici Mariji koji mi želimo jedan je od elemenata koji kvalificiraju autentičnu pobožnost Crkve. Ta se pobožnost uklapa u središte jedinstvenog kulta koji se s pravom naziva kršćanskim, jer on od Krista vuče svoje podrijetlo i svoju djelotvornost, u Kristu nalazi svoj puni izražaj, te po Kristu, u Duhu, vodi k Ocu. Pobožnost prema Mariji po unutarnjoj nuždi u bogoštovnoj praksi odražava otkupiteljski plan Božji: sasvim posebnom mjestu što ga Marija drži u tom planu odgovara i sasvim posebno štovanje prema Njoj; isto tako, svaki autentičan razvitak kršćanskog kulta nužno sa sobom nosi odgovarajući porast štovanja prema Majci Gospodinovoj.»
Svoje razmišljanje o divnom svetačkom liku sv. Klementa Marije Hofbauera završimo s jednom njegovom vrlo lijepom i poučnom misli: «Na smrtnom ćemo času vidjeti sve što smo mislili, govorili i radili, kao i to što smo trebali misliti, govoriti i raditi da smo iskoristili Božje milosti: Vidjet ćemo kako su djelovale na druge naše riječi i djela; a i kod dobrih će se djela strogo suditi dobra nakana.»
Sveta Lujza de Marillac († 1660)
U svijetu svetaca ima toliko ljudskoga, pa i ljudskih slabosti i posljedica ljudskih grijeha. Tako je Lujza de Marillac, buduća suutemeljiteljica Kćeri milosrđa sv. Vinka Paulskoga ili milosrdnica, nezakonito dijete svoga oca Luja Marillaca, gospodara od Ferrieresa i parlamentarnog savjetnika. Otac joj je dao svoje plemićko prezime, a Bog ju je obdario izvanrednim umnim sposobnostima te neobičnom tjelesnom ljepotom. No, kako je bila nezakonita, u krugu obitelji morala je u sjenu. Prednost su imala zakonita djeca. O Lujzinu djetinjstvu ne znamo gotovo ništa. Kad je postala veća, poslali su je u Poissy k sestrama dominikankama u kraljevski samostan Sv. Ljudevita. Ondje je primila odgoj i izobrazbu, ali joj je nedostajalo toplo majčinsko srce i dah obiteljskog ognjišta. Bila je siroče, iako joj od materijalnih dobara nije ništa nedostajalo. Kasnije će je zadesiti i materijalna oskudica. I tako je Bog buduću majku sirota malopomalo ali sigurno spremao za njezinu buduću životnu zadaću. Kod jedne siromašne učiteljice naučila je kuhati, vesti i slikati, a sve će joj to kasnije vrlo dobro doći.
Kad je kao djevojka shvatila svoje nezakonito podrijetlo, zahvatio ju je osjećaj manje vrijednosti, od čega je mnogo trpjela. Kako ju je privlačio kontemplativan život, željela je što prije pobjeći iz svijeta, pa je čak učinila i zavjet da će postati redovnica. Zamolila je da je prime među kapucinke u ulici Saint-Honoré. No Honoré od Champignuya, kapucinski provincijal, smatrao je da njezino zdravlje ne odgovara tako strogom načinu života i rekao joj da Gospodin ima s njom druge planove.
Lujza se pomirila s mudrim provincijalovim savjetom pa je svoj život upravila prema braku. Iako nezakonita, nosila je ipak plemićko prezime de Marillac i stoga su šanse za udaju bile dobre. Roditelji: otac i pomajka udadoše je 5. veljače 1613. za Antuna Le Grasa, štitonošu i tajnika Marije Medici. Lujza je zavoljela svoga muža i već im se 19. listopada 1613. rodio sin kome nadjenuše ime Mihael. Uzljubila ga je srcem majke, no kasnije ju zahvatiše duševne muke što je stupila u brak. Godine 1622. nadošle su financijske poteškoće, a onda joj se razbolio muž i Lujza je sva zbunjena mislila da je prokleta od Boga što nije stupila u samostan. Proživljavala je teške unutarnje muke, a jedinu je utjehu nalazila u pomaganju siromaha.
Jedno je vrijeme pomišljala na rastavu braka, ali ju je od toga odvratio rođak. Duševne muke su postajale sve veće i dovele ju do toga da je počela sumnjati u Božju opstojnost i besmrtnost duše. Bila je to strašna duševna tama. U toj nevolji pomogli su joj mnogo česti razgovori sa sv. Franjom Saleškim, koga je godine 1618. upoznala u Parizu, a predala se i mudrom duhovnom vodstvu svoga rođaka Ivana Camusa, belejskoga biskupa. On joj je dopustio da u slučaju muževljeve smrti smije položiti zavjet vječnog udovištva.
U svemu tome Bog je bio na djelu. On ju je 4. lipnja 1623. na Duhove za vrijeme svete mise u crkvi S. Nicolas de Champs sam prosvijetlio. Lujza je to prosvjetljenje smatrala izvanrednom milošću koju je sigurno zadobila po zagovoru Franje Saleškoga, kreposnoga ženevskog biskupa, a koji je pred kratko vrijeme umro. O tome je kasnije pripovijedala ovo: «Bila sam upozorena da moram ostati sa svojim mužem, a da će jednom doći vrijeme kad ću smjeti položiti zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti skupa s osobama koje će isto učiniti. Vidjela sam se u nekom mjestu gdje bih trebala pomagati bližnje, ali nisam shvatila kako to može biti jer sam jedino promatrala sestre kako izlaze i ulaze.» Viđenje je doista bilo neobično jer su sve tadašnje redovnice bile vezane uz strogu klauzuru, a ona ih je gledala kako idu u svijet.
Odlučan čas za Lujzu de Marillac kucnuo je kad se susrela sa svećenikom Vinkom Paulskim. Bilo je to koncem godine 1624. Razgovarajući s njime zadobila je pouzdanje u samu sebe i pomalo je shvatila što Bog od nje očekuje. Taj je susret bio od velikog značenja i za ljudsko društvo jer je bio početak jednog izvanredno neobičnog socijalnog djela koje će se razmahati i pomoći nebrojenima. Calvet o njemu kaže: «Započela je revolucija ljubavi posredstvom ženâ, koje su samostanskom životu težnje za savršenošću pridodale izvanjsku djelatnost.»
Antun Le Gras, Lujzin muž, umro je 21. prosinca 1625., a tri godine kasnije sin joj je Mihael stupio u sjemenište. Lujza je obnovila svoju posvetu Gospodinu položivši zavjet udovištva. I sada je bila posve slobodna da se posveti najljepšem od svih djela, djelu kršćanske samaritanske ljubavi.
Vinko Paulski, koji je na mnogim mjestima osnovao razne karitativne ustanove, povjerio je Lujzi da ih pohađa i nadgleda. I tako se ona, premda i sama slaba zdravlja, dala na put i djelo obilazeći «službenice siromaha», poučavajući ih, tješeći, bodreći, organizirajući njihov rad. Na taj način postade duša svih karitativnih ustanova sv. Vinka Paulskoga.
Godine 1633. Vinko joj je povjerio novo, još važnije djelo, a to su bile njegove duhovne kćeri milosrdnice, koje su od godine 1629. radile skupa s gospođama u gradskim karitativnim ustanovama. Lujza je u svoju kuću primila prve djevojke koje su došle da bi služile siromasima i postala im brižna i zauzeta učiteljica, odgojiteljica i pomoćnica. Iako je radila i s gospođama koje su radile u Caritasu, glavna su joj briga bile ipak Kćeri milosrđa ili milosrdnice, kojima je postala doživotna poglavarica. Njih je skupa sa sv. Vinkom poučavala kako se valja brinuti za bolesnike, siromahe, starce, nahočad i svakoga onoga koji je bio potreban milosrdne samaritanske ljubavi.
Lujza je postala najbolja Vinkova suradnica pa se mnoga velika djela toga karitativnoga genija bez nje ne dadu ni zamisliti. Dalekovidnim i modernim pogledom Vinko je želio da njegove milosrdnice ne budu smatrane redovnicama samo u jednom smislu, onom strogo samostanskom koji je tada bio općenit. On je bio za redovništvo, ali posve novog tipa. Lujza ga je u ostvarenju takvoga tipa redovništva posve shvatila i s njim mudro i ponizno surađivala.
Sveti Vinko je svojim milosrdnicama o njihovu redovništvu ovako progovorio, i te su riječi njihov duhovni program: «Vi imate kao samostan jedino kuće bolesnika i onu kuću u kojoj prebiva poglavarica. Vaša je ćelija iznajmljena soba, kapelica župna crkva, kloštar gradske ulice, klauzura poslušnost. Vaša je rešetka strah Božji, a koprena čednost.» Kakve proročke riječi i kakva revolucija u ženskom redovništvu! Doista, spasonosna revolucija, koja će otrti more suza, ublažiti toliko boli, unijeti u očajna i zapuštena srca toliko nade, u tamu toliko svjetla. Sveti Vinko Paulski i sv. Lujza de Marillac željeli su čak da se njihove redovnice nose kao dobre djevojke u pariškim predgrađima. Sama je Lujza nastavila i dalje nositi tamni veo kao što su to činile plemićke udovice njezinoga kraja.
Na Blagovijest, na dan kad se slavi uspomena na utjelovljenje Božjega Sina i kad se Marija nazvala Božjom službenicom, Lujza je s četiri svoje družice položila vječne zavjete siromaštva, čistoće, poslušnosti i služenja siromasima. No zajednica je kasnije polagala samo privatne zavjete i to na godinu dana. Lujza i Vinko pomalo su izrađivali pravila za novu ustanovu. Sestrama su držali brojne pouke i konferencije. Vinkove su kasnije tiskane, a Lujzine ostadoše neobjavljene i samo privatna i skrovita svojina sestara milosrdnica.
Godine 1647. Vinko Paulski pisao je o Lujzi de Marillac ovo: «Promatram je već 10 godina kao naravno mrtvu: videći je rekao bih kao da je izašla iz groba. Njezino je tijelo tako slabo, a lice blijedo. No, samo Bog zna kakvu posjeduje snagu duha. Bez čestih tjelesnih slabosti, od kojih trpi, i poštovanja, koje gaji prema poslušnosti, išla bi uvijek s jednog kraja na drugi da obiđe svoje kćeri, s njima radi, iako više nema života osim onoga koji prima od milosti.»
Svetica je kraj sve svoje slabosti i boležljivosti upravo herojskom izdržljivošću ustrajala na fronti karitativne djelatnosti sve do godine 1660. Ljubljena i poštovana od sviju umrla je iste godine na današnji dan i tako pretekla sv. Vinka, koji će umrijeti samo nekoliko mjeseci kasnije. Oni su umrli, ali njihovo djelo živi i danas, živi i blagotvorno djeluje po svim meridijanima i paralelama našega globusa. Posljednja preporuka sv. Lujze njezinim duhovnim kćerima bila je ova: «Imajte veliku brigu u službi bolesnika!»
Benedikt XV. proglasio je 9. svibnja 1920. Lujzu de Marillac blaženom, a papa Pio XI. 11. ožujka 1934. svetom. Dobri papa Ivan XXIII. proglasio ju je 10. veljače 1960. zaštitnicom socijalnih radnika. Njezine relikvije počivaju u kapeli kuće matice Kćeri milosrđa u Parizu.
Lujzina se duhovnost temeljila na razmatranju kreposti utjelovljene Božje Riječi. To razmatranje ima svrhu da vrline Božjega Sina pretoči u život onoga koji o njima razmišlja. Svetica ih je nastojala u svom životu što više ostvarivati, a naročito vrlinu milosrđa i ljubavi. Ona je bila živo blaženstvo: «Blago milosrdnima jer će postići milosrđe!» (Mt 5,7).
|
Login
FAQ
Chat
Traži
