|
Korisnik s preko 1000 postova |
|
Pridružen: 10 lip 2008 20:55 Postovi: 3438 Lokacija: Santa Fe (New Mexico) Podijelio: 0 zahvala Zahvaljeno je: 72 zahvala
|
Pitanje kako su živjeli kršćani na početku,unatoč svome općem karakteru,cilja u određenom smjeru?Već smo upoznali naka važna obilježja toga načina življenja,kao što su misije,navjaštanje,unutrašnja strukturiranost,služba Božja.Ovim pitanjem smjeramo na odnos prakršćana jednih prema drugima i prema svijetu,pitamo se o njihovoj etici.Ovdje ne mislimo prikazati novozavjetnu etiku sa svim detaljima njezina bogatstva,već nam je ponajprije stalo da toga da utvrdimo i iznesemo ono što je za tu etiku najznačajnije.Prema vani kršćani su se zacjelo očitovali misionarskim navještanjem i svjedočenjem o Isusu Kristu.Ali kako je to izgledalo iznutra?Koji motivi su prakršćane poticali na djelovanje,koje ćudoredne vrijednosti je njihova etika oblikovala i zahtjevala da se provode?I ovdje,na samim počecima kršćanstva,moramo u kršćana razlikovati između imperativa i stvarnosti.U tome nam smjeru pokazuju određeni vidici koji imaju široku osnovu i jasne akcente.Stoga ćemo se ograničiti upravo na te vidike.
Kršćani su bili svjesni spasenja po Isusu Kristu.Od te temeljne postavke valja i nama krenuti u promišljanju.Oni su očekivali ostvarenje konačnog spasenja u Kristovoj paruziji koja bi trebala uslijediti u bliskoj budućnosti.To bismo ovdje trebali nazvati prvom odrednicom.Ona se sa svom oštrinom pojavljuje u Prvoj poslanici Solunjanima,najstarijemu dokumentu među spisima Novoga zavjeta.Pavao govori u toj poslanici o nama kao o onima "koji žive i preostaju za Dolazak Gospodnji",ali koji kao takvi sigurno neće preteći one koji su već umrli.A onda nastavlja jarkim apokaliptičkim bojama opisivati Kristov ponovni dolazak (1 Sol 4,15-17).Drugim riječima:Pavao je mislio da će i sam za svog života doživjeti dan svršetka svijeta.U njegovim kasnijim izvještajima o tome mogu se uočiti neznatne korekture,kad misli da će neki ipak umrjeti 1 Kor 15,51 "Svi nećemo umrijeti,ali ćemo se svi preobraziti",ili pak govori samo o tome da je sada naše spasenje bliže nego kad smo prigrlili vjeru (Rim 13,11).Time se nimalo ne mijenje temeljno raspoloženje:"Noć je podmakla,Dan je blizu" (Rim 13,12).S problematikom odgađanja ponovnog dolaska razračunavaju se duduše već sinoptička evanđelja,pogotovo Luka,ali ipak dosljedno ustrajavajući na ponovnom Kristovu dolasku.Riječi poput Mk 9,1 "Ima nekih ovdje nazočnih koji sigurno neće umrijeti dok ne vide kraljevstvo Božje koje je došlo silom",ili Mk 13,30 "Ovaj naraštaj neće proći dok se sve ovo ne zbude",najbolje svjedoče o tome.Te riječi,koje su najvjerovatnije tvorevine pouskrsnog razdoblja,evanđelisti su uz određeno koregiranje unijeli u svoja evanđelja.Da se zajednicu htjelo pripremiti za svršetak,može se jasno razabrati iz takozvane sinoptičke apokalipse koju možemo naću u Mk 13,30.Tek se u kasnijim novozavjetnim spisima,kao što su Ivanovo evanđelje ili Poslanica Efežanima razvija u konceptu prezentne eshatologije alternativa iščekivanju bliskog svršetka.Međutim,Ivanovo Otkrivenje,koje je također kasni spis ponovo se vraća iščekivanju bliskog svršetka.Nameća nam se pitanje što je u zajednici prouzročilo ovako napeto gledanje na Kristov ponovni dolazak.Ponajprije su to bile nada i radost.Pavao može zajednicu u Filipima naočigled blizine Gospodina pozvati na nesputanu radost i bodriti ih,svim ljudima darovati od njegovih dobara (Fil 4,4). Dan Kristova ponovnog dolaska bio je za kršćane dan oslobođenja usp.Lk 21,28.Ali to je istodobno i dan Suda.U etičkome pogledu morala je orijentacija na svršetak pokrenuti jake snage.Pavao se uvijek iznova vraća perspektivi svršetka kao motivu za pokretanje ćudorednoga djelovanja.Kršćani bi morali na Dan Kristov biti "puni roda pravednosti"(Fil 1,11).Neporočni bi trebali biti na taj dan 1 Kor 1,8.Tada će on biti ponosan na njih,kao i oni na nj (2 Kor 1,14).Budući da Dan dolazi kao lopov u noći,moraju biti budni i trijezni (1 Sol 5,2-8;usp.Fil 1,5;2,16),dokazujući se u vjeri,ljubavi i nadi.Sam Pavao putovao je diljem tadašnjeg svijeta,od Jeruzalema do Ilirika,ali namjerovao je otputovati i u Španjolsku (Rim 15,19.24),da bi sve ljude mobilizirao za Posljednji dan.
Novost za kršćansku zajednicu jest motivacija.Ona je djelovala ćudoredno ne zato što bi tražila ravnotežu duše,unutrašnji mir,ataraksiju,kao što su to tražili stoici,ne zato što bi se htjela osloboditi strasti koje nanose patnju,ili što bi čeznula za nirvanom poput budizma,nego zato što je pred sobom imala veliki uzor,Isusa,u kojemu je vidjela ispunjenje navještanja starozavjetnih proroka i koga je nasljedovala,svjesna svoga spasenjskog poziva.Klasičan primjer pravomoćnosti staroga,kojemu je dodana nova orijentacija,daje nam perikopa o bogatom mladiću (Mk 10,17-22).Kršćanske zajednice bile su svjesne svoga određenja po Isusu,da su od njega obdarene i pozvane.Ljubav je snaga i obveza koja ih i sadržajno i etički obilježava.O tome svjedoče svi važni spisi Novog zavjeta.Važno je uočiti da je ljubav opća,sveobuhvatna riječ.Čovjek mora nastojati ostvariti i živjeti s pogledom na Isusa,mora se naučiti njegov život i njegov križ gledati kao vrhunac njegove ljubavi.U Isusovoj predaji nalazi se ljubav prema Bogu i bližnjemu sjedinjene kao prva,najvažnja zapovjed (Mk 12,28-34).Dok Marko obje sjedinjuje u jednu i najveću zapovjed,Matej 22,39 izrijekom primjećuje"da je druga prvoj jednaka".Što znaći ta njihova usporednost?Sigurno to da se Božja ljubav mora pokazivati i posvjedoćiti u ljubavi prema bližnjemu.A obrnuto znaći i to,da prema kršćanskome razumjevanju ljubav prema bližnjemu proizlazi iz ljubavi prema Bogu,da je korjen ljubavi prema bližnjemu u ljubavi prema Bogu,da je to zapravo darovana ljubav.Faktički se obje zapovjedi nalaze već u Starom zavjetu,u Zakonu Pnz 6,5;Lev 19,18. Joachim Gnilka "Prvi kršćani - Izvori i početak Crkve"
Uz ovaj se tekst može dobro uklopiti Poslanica Diognetu.Iako je autor te poslanice nepoznat,nebi bilo nikakvo čudo da je pravi autor sam Duh Sveti.Jer je ovo božanski pisano.
Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način života nekim domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi. Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju.
U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.
Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde. Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona drži na okupu cijelo tijelo. I kršćani se nalaze u svijetu kao u tamnici, ali oni drže na okupu svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnom šatoru. Kršćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost. Duša koja se djelomično odriče jela i pića postaje bolja. I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći. Poslanica Diognetu (autor nepoznat-preuzeto Ivan Fuček "Osoba-savjest")
|
|