|
Korisnik s preko 1000 postova |
|
Pridružen: 10 lip 2008 20:55 Postovi: 3438 Lokacija: Santa Fe (New Mexico) Podijelio: 0 zahvala Zahvaljeno je: 72 zahvala
|
U suvremenoj je literaturi na razne načine obrađen problem nevjere u Boga zbog zla u svijetu općenito i trpljenja nevinih posebno.To je tema koja se provlači kroz djela Kafke,Dostojevskog,Camusa i dr.A zaokupljala je oduvijek i filozofiju i teologiju."Zašto trpim?To je stijena na kojoj počiva ateizam"izjavio je G.Büchner. A W.Hamilton,jedan od predstavnika tzv.teologije mrtvog Boga,smatra da nisu pozitivne znanosti ugrozile vjeru u Boga,nego nerješivi problemi zla i patnje.Moderni čovjek može lakše prihvatiti da su priroda i povijest proizvod slučaja,pa i djelo samog đavla,nego svemoguće Božje ljubavi.Iskustvo prirodnih katastrofa i svjetskih ratova zaoštrilo je posebno taj problem,tako da je D.Sölle mogla uzviknuti "Ne znam kako se,poslije Auschwitza,može hvaliti Gospodina i pjevati njegovu imenu u svijetu".Taj apsurdni položaj čovjeka u svijetu izazvat će neke junake Dostojevskoga da odbace i Boga i svijet,a Camusa će potaknuti na revolt koji će mu se činiti ljudskijim i intelektualno poštenijim nego pokorno podvrgavanje i prihvaćanje "Božje volje",na što potiče jeftina teologija.U kršćanskom će odgovoru vidjeti samo apstrakciju,"koja se zbog Apsolutnoga okreće oko trpećeg čovjeka.S takvim Bogom čovjek ne želi gubiti vrijeme,kako kaže Mersault u Cumusovu "Strancu",štoviše,bavljenje njime nije u skladu s osjećajem ljudskog dostojanstva,pravde,solidarnosti s nevinima,revolta.Drugim riječima,čovjeku moralna savjest ne dopušta da prizna i prihvati takvog Boga.
U središtu svega stoji dilema: Ako Bog nije prouzročio zlo,ako ga ne želi,zašto ga dopušta?ako ga dopušta zato što je pred njim nemoćan,onda je suvišan i nepotreban;ako ga dozvoljava,iako ga može nadvladati,onda je čovjeku nedostojno u njega vjerovati i njemu se obraćati.Na taj je način čovjek,iz moralnog negodovanja i protesta pred nepravdom,došao do njekanje Boga i oslanjanja na sebe samoga."Na mjesto vjere u Boga nastupila je vjera u čovjeka.Ako je nebo prazno,čovjek se treba sam za se brinuti.Traženje oslonca u Bogu znak je nepriznate nemoći,i zato samozavaravanje",komentira ova shvaćanja J.Imbach.Međutim očito da čovjek,dok Boga odbacuje zbog zla i trpljenja,istovremeno nesvjesno s njime računa,jer u protivnome njegov protest ne bi imao smisla.Drugim riječima,ako se prihvaća ateizam i odbacuje vjera u Boga,"zašto se ne prihvaća besmisao prirodnih katastrofa?Zašto se još protestira protiv zločina što ih ljudi čine protiv ljudi?Ako uistinu nema nikakvog Boga,onda je sve dobro ili zlo tako kako već jest.Ako nema suca,nema ni optužbe.Ako nema optužbe,nema ni smisla žaliti se.Ako nema smisla žaliti se,protest ljudi protiv nepravde svijeta gubi svoju motivaciju.Ateizam nije dakle odgovor na probleme teodiceje,na vapaj žrtava prema nebu.Bez nostalgije za Bogom i pravdom,čovjek bi se odrekao da bude čovjek",kaže J.Moltmann.Treba također reći da je ovaj oblik ateizma dobrim djelom posljedica krive slike o Bogu koju je modernom čovjeku prenjela jedna odviše racionalistička teologija u kojoj je više do izražaja dolazio Bog grčke metafizike,nego Bog biblije i Isusa Krista koji prihvaća na sebe ljudsku patnju i sudbinu.To nas,zapravo,dovodi do pitanja o odgovornosti Crkve i kršćana za moderni ateizam.
Činjenica je da je ateizam u određenom smislu pojava modernog doba.Prije toga on je bio stvar pojedinca i zatvorenih skupina,više s intelektualnim nego s moralnim i egzistencijalnim oznakama.U novom vijeku ateizam postupno postaje masovna pojava s izrazitim egzistencijalnim i moralnim svojstvima.On se razvija na tlu kršćanstva,ne bez odgovornosti Crkve i kršćana,na što je izričito upozori II.vatikanski sabor.Postoje mnogi razlozi zašto se to dogodilo.Moderno doba počinje sa sumnjom u sva dotadašnja shvaćanja i vjerovanja.Od toga nije izuzeta ni Crkva,što je rezultiralo protestantskom reformacijom."Taj fundamentalni gubitak povjerenja u Crkvu prisilio je zapadni duh",kako kaže Görres,"na skeptičko držanje u ime savjesti;naime,s padom garantirajuće instancije postali su sumnjivi svi principi i učenja kojima je ona bila jamac;trebalo ih je preispitati".Ljudski razum je,kako smo vidjeli,ta nova instancija koja odsad sve treba jamčiti i preispitivati,pa joj pripada vrhovni autoritet.Samo ono što pod njegovim sudom može opstati,vrijedi kao istinito,dobro i kao čovjeka dostojno.Zbog toga je čovjek koji je i dalje vjerovao autoritetu neovisnom o razumu,smatran nesavjesnim i lakomislenim.Tako je vjerovanje kao takvo došlo u sumnju da je nemoralan,nepošten ljudski čin.A sumnja se pokazala kao ono ponašanje koje je čovjeku i njegovoj fundamentalnoj situaciji upravo prikladno,savjesno i moralno.Pogreška Crkve je bila u tome što nije pravovremeno uočila tu pozitivnu,egzistencijalnu i moralnu stranu sumnje kroz koju je progovorio etos istinoljubivosti i nepatvorenosti.To je rezultiralo složenim posljedicama.Prije svega,Crkva je zbog tog privida primjenila pogrešna sredstva u borbi s novim mentalitetom.Riječ je o racionalističkoj apologetici te o metodama prisile i zabrane.Ljudi osjetljive savjesti našli su se u svemu tome u paradoksalnoj situaciji.Činilo ima se da im Crkva brani ono što su smatrali upravo osnovnim moralnim činom,tj.razumno preispitivanje pitanja:Što smijem vjerovati?,te da im istovremeno zapovjeda što je nemoralno i neodgovorno,čin vjere koji nije razumom provjeren.Zbog toga je došlo do otuđenja modernog čovjeka od Crkve i nje od njega.Stekao se opći dojam da Crkva nikada nije prihvatila novo doba,da joj je strana i tuđa moderna kultura,a blizu i familijarna feudalno-patrijarhalna.Počelo je sve više prevladavati uvjerenje kako je Crkva zapreka istini,pravdi,savjesti,napretku,slobodi;kako njezin nauk čovjeka čini lošijim,bolesnijim i glupljim nego što bi bio da nije pod njezinim utjecajem.To je prouzročilo masovno napuštanje Crkve,a time i njezina nauka i samoga Boga.
Danas se stav Crkve i kršćana prema tekovinama modernog doba bitno promjenio.Ali ostali su i nadalje neki uzroci koji su i ranje poticali ateizam,a u novonastalim su prilikama još opasniji.Drugi vatikanski sabor,kad govri o odgovornosti vjernika za ateizam,ističe zanemarivanje religioznog odgoja,nejasno prikazivanje nauka i nedostatke u religioznom,moralnom i društvenom životu.Moglo bi se reći da kršćani danas na dvostruki način mogu doprinjeti nastanku ateizma:svojom hladnoćom i polovičnošću s jedne,te svojom pogrešnom revnošću s druge strane.Hladnoćom i polovičnošću zasjenjuje se pravi duh evanđelja i kršćanstva i to tako da ga se prilagođuje duhu ovoga svijeta:"Stvarno se vjeruje samo ono što pripada naravnom moralnom zakonu,a što ide iznad toga smatra se pretjeranim i nerazumnim.Tako nastaje upotrebljivi građanski katolicizam bez duha i srca kršćanstva",A.Görres.Ne treba isticati,jer svi to dobro znamo,što su sve kršćani u ima takvog "građanskog katolicizma" činili i odobravali.A isto je tako više nego očito,da je u takvom ozračju religiozne polovičnosti i ravnodušnosti svaki religiozni odgoj nemoguć,zapravo da se njime postiže upravo suprotno:odbacivanje Boga i gubitak smisla za sveto.Ali,nezdrava kršćanska revnost je jednako tako štetna kao mlakost i polovičnost.Kriva revnost stvara,naime,dojam da su nejvažniji čini odricanje,samozataja,mrtvljenje,stanovita mržnja prema tjelesnome i svjetovnome,što odbija od kršćanstva i od kršćanskog Boga u ime koga se sve to čini.Boga se na taj način i ne hoteći oslikava kao neprijatelja čovjekove slobode,sreće i životne radosti.Ne treba zaboraviti da je upravo takvo poimanje Boga i kršćanstva u srednjem vjeku prouzročilo dobrim djelom novovjekovnu humanističku pobunu,s ciljem da se oslobodi i afirmira čovjek. Ivan Devčić "Pred Bogom blizim i dalekim"
|
|