U izvješćima o pretpovijesti izlaska Izraelaca iz Egipta kao i o samome izlasku pojavljuju se dva posve različita motiva i razloga za izlazak. Jedan, svima nama dobro poznat, jest ulazak u Obećanu zemlju u kojoj Izrael napokon treba živjeti na vlastitom tlu i zemlji, u osiguranim granicama, kao narod sa svojom vlastitom slobodom i neovisnošću. Uz to stoji opetovano i drugi cilj. Izvorna zapovijed što je upućuje Bog faraonu glasi: "Jahve, Bog Hebreja, poslao me k tebi s porukom da pustiš moj narod da mi iskaže štovanje u pustinji" (usp. Izl 7,16). Ta riječ ("da pustiš moj narod da mi iskaže štovanje") ponavlja se - s neznatnim preinakama - četiri puta, u svim susretima faraona s Mojsijem i Aronom (Izl 7,26; 9,1; 9,13; 10,3). Tijekom pregovora s faraonom cilj se podrobnije konkretizira. Faraon se pravi da je spreman na kompromis. U čitavoj raspri njemu se čini da je bit cijeloga sporenja s Mojsijem i Aronom sloboda bogoslužja za Izraelce, koju on priznaje najprije u sljedećemu obliku: "Idite, prinesite žrtvu svome Bogu, ali u ovoj zemlji" (Izl 8,21). Ali Mojsije je uporan te prema Božjoj zapovijedi smatra da je za bogoštovlje potreban izlazak. Mjesto toga bogoštovlja jest pustinja. "Zato moramo u pustinju tri dana hoda te prinijeli žrtvu Jahvi, Bogu svome, kako nam je zapovjedio" (Izl 8,23). Nakon što su uslijedile nevolje, faraon proširuje svoju spremnost na dogovor. Sad dopušta da se obavi bogoštovlje prema volji božanstva u pustinji, ali on će pustiti samo muškarce da iziđu, dok sve žene i djeca te sva stoka mora ostati u Egiptu. On ima u vidu ustaljeni oblik bogoštovlja prema kojem su samo muškarci bili aktivni nositelji bogoštovlja. Mojsije nije ni voljan ni kadar raspravljati o obliku bogoštovlja s tim tuđinskim vlastodršcem, on ne želi staviti bogoštovlje pod plašt političkih dogovora. Oblik bogoštovlja nije pitanje politički dostiživoga ili pak političke pragme. Bogoštovlje ima svoja pravila i mjerila u samome sebi, što će reći, bogoštovlje je moguće urediti samo prema mjeri Objave, prema onome što sami Bog traži. Stoga se odbacuje i treći sporazumni prijedlog vlastodršca, prijedlog koji se dosta široko proteže. U toj krajnjoj ponudi faraon nudi da smiju poći i žene i djeca. "Ali vaša stoka, krupna i sitna, neka ostane ovdje" (Izl 10,24). Tako glasi konačna ponuda. Tom prijedlogu Mojsije suprotstavlja svoj protuprijedlog, zahtijevajući da s njima krene i stoka, jer: "...ne znamo, dok onamo ne stignemo, što moramo Jahvi prinijeti" (Izl 10,26). U cijeloj toj raspri nije bit ni cilj nekakva Obećana zemlja. Kao jedini cilj izlaska pojavljuje se bogoštovlje i poklon Bogu, koji će se izvršiti jedino prema Božjim mjerilima i zahtjevima, te je stoga izuzeto iz pravila igre političkoga dogovora ili sporazuma između Mojsija i Arona s jedne i faraona s druge strane. Izrael kreće i izlazi iz Egipta ne da bi bio narod kao što su svi ostali narodi. On kreće na put da bi Bogu služio. Cilj izlaska je Božja gora, još uvijek nepoznata. Cilj je bogoslužje, služenje Bogu. Sad bi se moglo prigovoriti kako je usredotočenje na bogoštovlje u pregovorima s faraonom bilo samo taktičke naravi. Zbiljski i konačno jedini cilj izlaska ne bi bilo, dakle, bogoštovlje, već zemlja, što je izvorni sadržaj obećanja dana Abrahamu. Međutim ne vjerujem da smo time pravedni glede ozbiljnosti koja vlada u tekstovima. U biti nema nikakva smisla suprotstavljati jedno drugome, zemlju i bogoštovlje: Zemlja se daruje da bi bila mjesto štovanja pravoga Boga. Puko posjedovanje zemlje, obična nacionalna autonomija svela bi Izrael na razinu svih ostalih naroda. Taj bi cilj u konačnici zanijekao posebnost izabranja. Cjelokupna povijest Knjiga sudaca i kraljeva, sažeta i nanovo protumačena u Knjigama ljetopisa, očituje upravo to: Zemlja kao takva i uzeta sama za sebe ostaje još uvijek jedno posve neodređeno dobro i vrijednost. Ona postaje istinsko dobro i vrijednost, zbiljski dar ispunjenoga obećanja, tek onda ako u njoj vlada Bog. Ta je zemlja vrijednost ne u smislu autonomne, suverene države u kojoj se živi, već tek onda ako je zemlja prostor posluha u kome se vrši Božja volja. U takvoj zemlji rađa se i nastaje pravi oblik ljudske egzistencije. Pogled na biblijski tekst dopušta nam još jedno podrobnije određenje odnosa između dva cilja izlaska Izraelaca iz Egipta. Izrael koji se zaputio u pustinju ni nakon tri dana hoda (kao što je najavljeno u razgovoru s faraonom) ne zna koji način ili oblik žrtve Bog traži. Istom točno "tri mjeseca nakon izlaska iz zemlje rgipatske, istoga dana, stignu Izraelci u Sinajsku pustinju" (Izl 19,1) i potom trećega dana, u osvit dana, siđe Jahve Bog na vrhunac brda, "naočigled svega puka", i pozva Jahve Mojsija na vrhunac brda (usp. Izl 19,16-20). Sad govori Bog narodu, objavljuje mu svoju volju u Deset svetih riječi i zapovijedi (Izl 20,1-7) te sklapa preko Mojsija zavjet - savez - s narodom (Izl 24). Taj se savez konkretizira u bogoštovnom obliku koji je uređen sve do najmanje pojedinosti. Time je ispunjen cilj izlaska u pustinju, cilj navođen u pregovorima s faraonom: Izrael uči štovati i častiti Boga na način kako to sam Bog traži i propisuje. Na to štovanje spada bogoštovlje, liturgija u izvornom smislu. Na to spada također i život prema Božjoj volji, što je neoboriva sastavnica svakog pravog bogoštovlja i klanjanja. "Slava je Božja živi čovjek, dok je smisao čovjekova života u gledanju Boga", rekao je sveti Irenej na jednome mjestu (Adversus haereses IV, 20, 7) i time savršeno pogodio ono o čemu se radi u susretu na Brdu u pustinji. U konačnici sami je čovjekov život, čovjek koji pobožno i uredno živi, istinsko klanjanje Bogu, a život postaje pravim životom samo ako poprima svoj lik iz zrenja, iz promatranja Boga. Bogoštovlje ima zadaću posredovati to gledanje i tako darivati životu ono što biva na čast Bogu. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"
|