|
BIO JE KUŠAN…
„Milosti je čas, Isus zove nas!“, kaže jedna meni draga pjesma. Ovo je vrijeme milosti, ovo je neizreciva prigoda koju nam Gospodin dariva na našem ovozemnom putu. Prigoda da napravimo inventuru duha, da se zaustavimo, osamimo, da se susretnemo sa sobom samima i Gospodinom u nama. Toliko bezglavo jurimo, s jednog zadatka na drugi, s jedne bitke u drugu, iz jedne u drugu ispraznost… Moramo ispuniti normu, moramo izvršiti ovo i ono, rokovi pritišću, a snage, a volje niotkuda. I katkad sebe uhvatimo u besciljnoj kolotečini poput automata kako izvršavamo teške i manje teške zadaće, a da pravo i ne znamo zašto nešto radimo i k čemu stremimo i kuda idemo. Egzistencijalni vakuum jer nam nedostaje susret. I lice nam nedostaje. Da, lice Boga, lice bližnjega i konačno vlastito lice. Veliki M. Dizdar napisa „trebalo bi se konačno sastati s davno odbjeglim vlastitim srcem“. Razmišljajući o nekim čudnim oblicima ponašanja i potrebama naših mladih ovih dana u jednoj brošuri pročitala sam kako je moderna psihologica za ovu generaciju mladih čak stvorila posve novi pojam: „Screenages“ – doba ekrana; gotovo da su ovisni o ekranu mobitela, računala, televizije. I ne razumiju da im ne nedostaje susret s tehnikom, ali tehnika ih nije očovječila. Ono što im nedostaje je susret s Licem; Boga, roditelja, prijatelja, simpatije…
A Isus? On se nije bojao ni najteže kušnje, ni nevolje kroz koju je morao proći da bi se u iskrenosti ogledao u licu svojega i našega Oca.
Isus je ušao u pustinju. I napokon shvatio potpuno tko je, kuda ide i što mu je zapravo dalje činiti. Uvjerena sam da je iz ovog iskustva pustinje doživio i iskustvo Božje blizine, ali vjerojatno i trenutke Božje ostavljenosti koju će potpuno oćutjeti na križu i sažeti u bolni krik: „Bože moj, zašto si me ostavio?“ Iz iskustva pustinje bilo mu je jasno da će vrativši se među ljude morati ući u puno goru i strašniju pustinju, u pustinju ljudskih srdaca, života, da bi ih nahranio Kruhom živim i napojio Vodom od koje nikad neće ožednjeti. Još kad bi mi shvatili da smo mi ti koji su gladni i žedni i trebamo i jesti i piti Božje ljubavi!
Uz iskustvo Isusove pustinje neminovno su vezane i napasti. Da vrag nikad ne spava pa ni onda kad se Sin Božji s Ocem susreće dokazuje nam i evanđelje ove nedjelje: Mt 4, 1-11.
I još nešto! Svaki me put nanovo začudi koliko daleko može ići vrag i koliko je sotona zapravo bezobrazan i drzak!
Prva napast -. Napast kruha
„Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: "Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom." A on odgovori: "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta." Mt 4, 1-4
Isus posti 40 dana. Liječnici kažu da su psihološki učinci pošćenja kod određenih ljudi vrlo zamjetljivi. Širi se svijest i čovjek dobiva puno dublji, širi i jasniji uvid u neke zakonitosti života, u neke životne vrijednosti i prioritete. Čovjek se duhovno oslobađa i uzlijeće. Ipak, neću naivno zaključiti kako bi postiti tako dugo moralo biti lako i bez posljedica. Sigurno je i Isus iskusio i svu stravu gladi. I onda dolazi sotona. Kako ćeš zavesti na smrt gladnoga čovjeka do li ako mu ponudiš jelo?! I upravo to i čini. Vrag igra lukavo. Poziva se na Isusovu svemogućnost i naizgled ga stjera u ćošak. Da, ti si Sin Božji, ako pak jesi, onda si svemoguć, onda ne trebaš trpjeti glad, onda možeš učiniti jestivi kruh od ovog surog kamenja. Isus zadaje sotoni prvi udarac. Poručuje nam da ne težimo za kruhom i ruhom po svaku cijenu, i po cijenu da nemoralno i nečasno dođemo do istoga. Bolje biti gladan, a pošten i čista obraza, bolje biti gladan nego zaraditi vražjom logikom. Jer, svakodnevni život pokazuje nam da postoje mnogi siti kruha i u obilju, a opet nesretni i bez smisla. Stvarno, ne živimo samo od kruha, ne moramo imati kruh i bogatstvo i po cijenu vlastita morala.
Druga napast- čežnja za spektaklima
„Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen." Isus mu kaza: "Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!"Mt 4, 5-7
Isus se sprema za svoje javno djelovanje i dok tako razmišlja o tome kako okupiti grupu prvih učenik, kako od njih učiniti svoje apostole, kako širiti Božje kraljevstvo u srcima ljudi, na zemlji… eto sotone s puno „boljim“ prijedlogom. Pa zašto bi se ti Isuse mučio? Tko će tebe jadnoga slušati? Ako budeš govoriti, propovijedati? Ljudi su odavna siti riječi i učitelja i propovjednika… Ljudi čeznu za nečim novim, za čudesima, za ekscentričnim oblicima ponašanja, za spektaklima pa i u vjeri… Najbolje je, Isuse, da se baciš s vrha Hrama. Kažu da je to nekih 46 metara. Usput je vrag Isusu samouvjereno citirao Bibliju da ga uvjeri kako je on pravovjeran i u pravu, jer tako piše u Bibliji. Baci se, Isuse, Božji anđeli će te uhvatiti i zaradit ćeš aplauz, za tobom će poći mnoštvo… imat ćeš uspjeh… Koliko li je ova napast danas prisutna? Pa i kod nas vjernika? Koliki i u vjeri i od službenika crkve traže čudo, spektakl, oduševljenje, koliki vjeru baziraju ne na razumskom opredjeljenju da žive svoje kršćanstvo u svakodnevici, u svom staležu pa i kad je teško, nego na emotivnom ushitu, uzletu doživljenog ekstatičkog čuda, znaka, često sumnjive vjerodostojnosti… Katkad nam vrhunska liturgija crkve – sveta misa bude zanemarena, a njoj pretpostavljene razne „Gospe“ i slične prikaze po staklima i cjepanicama drva“!!!
Isus je jasno odgovorio, on vjeruje svojem Ocu, i kad vjera nije spektakl. On ne iskušava svoga Oca. A mi, jesmo li njegov? Ako jesmo, poruka je jasna: biti kršćaninom ne znači živjeti vjeru od oaze do oaze već u pustinji svakodnevice, noseći svoj križ očiju i srca uzdignutog Isusovom križu…
Treća napast – nečasno stečeno materijalno bogatstvo
„Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: "Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš." Tada mu reče Isus: "Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!" Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.“ Mt 4, 8-11
U ovoj napasti đavao me do kraja iznenađuje. On Bogu nudi ono što po svojoj naravi jest Božje. Ako je Gospodnja zemlja i sve na njoj, što tu ima raditi sotona? O da, ima. Ima nas učiniti pohlepnima, a odmah zatim i uvjeriti da je sve njegovo. I sotona Isusu nudi svijet, sva kraljevstva, sve zlato, svu zamamnost, a uvjet je samo jedan: pokloniti se sotoni. Ovo se događa i nama, svakome od nas… nudi nam se svjetska raskoš, bogatstvo, čast i vlast, ali na nečastan način… ako se poklonimo sotoni, ako izdamo Isusovu hijerarhiju vrijednosti, ako Isusov poredak u svojem životu zamijenimo sotonjim, da… tada ćemo imati sva bogatstva svijeta. Imati, naizgled samo, a izgubit ćemo ono najvažnije, vječno bogatstvo življenja u Božjoj blizini.
Isus je sotoni zadao trostruki smrtni udarac. Isus je pobijedio napasti jer je dozvolio da s njim u njegovoj pustinji bude prisutan Duh Božji. Ne zaboravimo, u Mt4,1 piše:“ Odvede Duh Isusa u pustinju!“. Mi smo na potezu, da hrabro kročimo pustinjom života i ne bojimo se neprijateljskih zasjeda. Ne, ne bojmo ih se, ako smo dozvolili Kristovu i Očevu Duhu da nas vode. Pobijedit ćemo, uskrsnut ćemo, jer, Duh koji je uskrisio Krista uskrisit će i nas.
v.b.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
