Ovaj članak objavljen je u novinama “Libero”, u petak, 16. siječnja pod naslovom ( “Slučaj Međugorje. Pravi nevjernici su u Vatikanu”) koji je mnoge zbunio: naravno naslove ne određuje autor već redakcija. Ja odgovaram samo za sadržaj članka što je različito. Ovaj dolje je moj naslov.
SLUČAJ MEĐUGORJE: NE TRNUTI DUHA
Benedikt XVI., kao i Ivan Pavao II., brani vjeru kršćanskoga puka
Antonio Socci
Danas uznemiruju Crkvu, riskirajući da milijune vjernika uvedu u pomutnju i sablazan, više od određenih javnih nevjernika koji vode promidžbene kampanje po autobusima u Genovi, oni – možda u crkvenom ruhu – koji ratuju protiv Crkve iznutra i pod „vjerskim“ izlikama promiču „nekatoličku“ misao (kao što je s gorčinom povjerio Pavao VI. Jeanu Guittonu).
Nije slučajno kardinal Ratzinger počeo čuveni govor bibličarima, na jednom vatikanskom sveučilištu, podsjećajući na antikristov lik iz Solovjeve priče, koji je bio „čuveni egzeget“ s doktoratom iz Tübingena. Stroga opomena, iako ljubazna, bila je više nego očita.
S druge strane, zanimljivo, ovih godina nisu oživljavali neku vrstu inkvizicije oni s pravovjernog područja protiv onih koji šire hereze ili osporavaju papinsko Učiteljstvo, nego radije oni koji bi željeli inkvizicijskom postupku podložiti samu Gospu koja se usuđuje očitovati bez njihova dopuštenja. Tako često su zlostavljani novom inkvizicijom oni koji svjedoče živu i odanu vjeru papi, a ne heretici.
Sada izazivaju stanovitu zabrinutost, među mnogim i žarkim Gospinim štovateljima, određene „anticipacije“ (za koje se ne zna jesu li istinite) o takozvanom “vademecumu” koji bi se trebao baviti nadnaravnim događajima. Glasove o njegovom tobožnjem sadržaju prenio je prije tri mjeseca list „Panorama“, a ovih dana jedna internetska stranica: navodno je riječ o „direktoriju“ protiv Međugorja (mjesta milijuna hodočasnika i čudesnih obraćenja) i protiv Civitavecchie gdje je, u veljači-ožujku 1995., kipić donesen iz Međugorja puštao krvave suze 14 puta.
U prilog istinitosti ukazanja u Međugorju i čudesnog suzenja u Civitavecchiji ne govore samo podrobna znanstvena ispitivanja obavljena na vidiocima za vrijeme ukazanja i kipiću iz Pantana, ispitivanja koja kategorički isključuju svaki oblik prijevare ili samosugestije. Postoje i brojna obraćenja kao i neobjašnjiva ozdravljenja koja su se dogodila i događaju se (svjedočanstva su dokumentirana). Postoji savršeno pravovjerje koje se udiše u tim svetištima. I, skupa s pobožnošću običnih kršćana, postoji uvjerena pobožnost tolikih svećenika, biskupa i kardinala. Povrh svega ona, jasna, Ivana Pavla II. koji je očitovao toliko puta na nedvojben način, pa i napismeno, svoje osobno uvjerenje u istinitost ukazanja u Međugorju i suzenja Gospina kipića..
Svakako “vademecum” za biskupe danas može biti potreban za način postupanja kod tolikih slučajeva „vidjelaca“, bezvrijednih i lažnih, ali treba isključiti da je takav „direktorij“ uperen protiv Međugorja i Civitavecchie koji su dva marijanska svetišta i imaju već svoju povijest pobožnosti kršćanskoga puka (što se, sjetimo se, traži u postupku kanonizacije i stvarno pretpostavlja čak u definiciji dogme).
Veli se da “direktorij” propisuje pribjegavanje čak “psihijatrima ateistima“. U Međugorju se to već dogodilo. Na početku, 1981., kad se komunistički režim okomio na ukazanja uhićenjima, tlačenjima i nasiljem, šestero djece vođeno je čak režimskim psihijatrima koji su međutim morali priznati njihovo savršeno psihičko zdravlje i njihovu dobru vjeru. Na kraju neki od tih liječnika čak su se obratili, zajedno s policajcima koji su trebali suzbijati pojavu.
U Civitavecchiji Gospin kipić je prošao teški ispit biskupa koji nije vjerovao te koji je vidio četrnaesto suzenje upravo u svojim rukama kad je doživio srčani udar. Prošao je i ispit crkvenoga povjerenstva (koje je isključilo halucinaciju, parapsihološke ili đavolske pojave) i onog najzahtjevnijeg laičkog, znanosti (koji je priznao znanstvenu neobjašnjivost pojave) te sudske vlasti koja – nakon pomnoga ispitivanja i uzimajući u obzir tolike svjedoke suzenja (među njima „Zapovjednik gradske policije, djelatnici iz zatvorske i državne policije”), koje piše kako se ona “trebaju svesti ili na činjenicu kolektivne halucinacije ili na nadnaravni događaj”. Samo što krvave suze, budući da su fotografirane i snimljene, ne mogu biti “sugestija”: čak su analizirane u laboratoriju, pod mikroskopom i opisane kao „ljudska krv“.
O Međugorju državni tajnik Bertone, čim je imenovan, objasnio je stajalište ovoga papinstva točno naznačujući kako su hodočašća tamo, svakako ne službena, „dopuštena“ i čak je savjetovao „pastoralnu pratnju vjernika“. Osim toga još je jednom opisao kao „osobnima“ izjave „krajnje kritične“ biskupa iz Mostara te naznačio kao ispravan stav čekanja biskupa iz bivše Jugoslavije koji „ostavlja vrata otvorena budućim ispitivanjima“.
I zato što veliki broj ukazanja koja još uvijek traju nisu više prepreka, nakon što su priznata, nedavno, ukazanja u Lausu gdje se Gospa, od 1647., ukazivala čak 54 godine, a dugo i svakodnevno.
Stoga toliki vjernici Međugorja i Civitavecchie mogu biti mirni. Osim toga Papa pokazuje da mu je veoma stalo do jedinstva Crkve. I nedavno je to pokazao u načinu na koji je očinski riješio problem Neokatekumenskog pokreta i u načinu u kojem je pružio ruku tradicionalistima, vraćanjem drevne liturgije, tražeći od francuskih biskupa da ih prihvate i da nikoga ne diskriminiraju. Poput istinskog oca želi otkloniti na svaki način lomove i zbunjenost vjernika. Na kraju i odanost i poštivanje spram Ivana Pavla II. navode ga da brani Međugorje i Civitavecchiu. Stoga je isključeno kako je podsjetnik „protiv“ ta dva svetišta.
Veoma je dvojbeno bi li Papa mogao objaviti navlaš „direktorij“ tako tvrd i represivan kao onaj što ga određena indiskrecija priželjkuje, upravo jer je Ratzinger bio autor čuvenog govora kojim je kardinal Frings, nadbiskup Kölna, 1962. uvjerio Crkvu da pošalje u mirovinu stari Oficij i određene njegove sustave „čiji se proceduralni modaliteti u mnogim stvarima ne slažu još s našim vremenom te koji će za Crkvu biti štetni, a za mnoge sablazan“.
Uzimajući u obzir pogrješke koje su učinjene prije 50 godina u obrađivanju slučajeva svetaca kao što je Padre Pio ili događaji poput Ghiaie di Bonate, dvojbeno je da upravo papa Ratzinger dopušta vraćanje tegobnim pravilima koja bi danas mogla biti osporavana čak sa stajališta ljudskih prava, osim naravnog i kanonskog prava, čineći „štetu Crkvi i sablazan“.
Benedikt XVI. nikako ne želi „trnuti Duha“ i „prezirati proroštva“ (1Sol 5, 19-20), kao poneki teolog ili kurijalac, nego želi upravo suprotno: već je kao kardinal upozorio vjernike da ne budu „deisti“, to jest oni koji ne vjeruju uistinu „u Božji zahvat u našem svijetu“ i stoga se zavaravaju kako „mi moramo stvarati otkupljenje, kako mi moramo stvoriti bolji svijet, novi svijet. Ako se tako misli, kršćanstvo je mrtvo“.
“Crkva se” objašnjava Ratzinger “suočava sa izazovima koji su njoj svojstveni zahvaljujući Duhu Svetom koji u odlučujućim trenutcima otvara vrata za božansku intervenciju“. Povijesno to je učinio s velikim svecima „koji su bili i proroci“, ali povrh svega s Gospom: „postoji drevna otačka predaja koja Mariju naziva ne svećenicom, nego proročicom. Naslov proročice u otačkoj predaji jest u pravom smislu riječi Marijin naslov… Moglo bi se reći, u određenom smislu, da zapravo marijanska crta utjelovljuje proročki karakter Crkve”.
Stoga „Kraljicu proroka“ valja slušati, a ne ušutkavati.
Antonio Socci
U „Libero“, 16. siječnja 2009.
|