|Srijeda, Travanj 24, 2024

Svjedočanstvo forumaša Mata 

Poslano: 24/11/2014 Autor: admin
svjedocanstvo

Pozdrav svim forumašima, stalnim i nestalnim 😉 ;). Nije me bilo u zadnjih par mjeseci baš na forumu, al eto obečah da budem napisal dve tri o jednom dijelu svoga života.

Kao prvo zahvalan sam Bogu da uopće mogu pisati ovo kaj pišem, pored toliko osoba koje imaju neku vrstu hendikepa, na koje ponekad totalno zaboravimo.

Dakle, buđenje vjere ili povratak Crkvi se dogodil neko vrijeme prije otkaza u jednoj relativno dobroj firmi (ljudskim očima gledano) i to baš Božjom intervencijom preko foruma TT. Kao i mnogi danas radil sam po cijele dane, stres 200%, gazda firme je gledal samo na novac i kak ga čim više zaraditi uz što manje troškova, a ljudi koji rade za njega su sporedna stvar. Mene užasno muči nepravda prema radnicima, neorganizacija posla, i to me ubijalo. Šef me uvjek doživljaval ko buntovnika, zato vjerojatno jer nisam htel biti poslušnik. Ono teško je biti mlad čovjek iI vidiš da te iskorištavaju, da ti može dat otkaz kad god hoće, i da ga nebu ni malčice briga za to. Dosta me mučila pasivnost ljudi (i još danas je tak) koji slijegaju ramenima, pristaju na rad od jutra do sutra, i da to tak mora biti. Al ljudi moji Bog nam je dal dostojanstvo, a ne neki strah prema poslodavcu. No da ne duljim, dobim ja u sred krize otkaz, i mogu reči da mi uopče nije bilo žal, bil sam nekako smireni i vjeroval da bude Bog to zvlekel na dobro, i je. Premda me gazda zval za dva dana da dođem opet raditi (al na način kao “bez mene ne možeš”, i da bi ja trebal biti sretan kaj me zove), no buduci da sam uz posao koji sam radio u toj firmi trebao dobiti i još jedan dodatni (no na moj prijedlog da bi onda i logično za dodatni posao trebao dobiti i dodatnu plaću) no gazda je to odbio, i tako smo se razišli. I tak ja na burzu, dok sam trazil posao imal sam puno vremena da razmislim o svemu, o životu, ponašanju, o Bogu. Počeo se više moliti, Misu doživljavati na drukčiji način, čitati literaturu i tako polako se otvarati Bogu. Neki bi rekli da sam lud kaj sam odbil posao usred krize, al nekak sam osječal da je Bog tu. No još uvek su postojale napasti, izlasci i uživanje u životu. Počelo me mučit i to da nemam curu, nemam osobu s kojom bi mogao proživljavat sve to, dijeliti I dobro i zlo. Al nevjerojatno još uvjek se čudim sam sebi kolko sam imal upornosti i strpljivosti (Bog je znao :) )da bude se nekaj pokrenulo. Naravno molio sam se Bogu, i to svojim riječima, nekad više od jada, nekad s euforijom, nekad se i ljutio na Boga, al nisam posustao.

I tak se ja konačano učlanim na ovaj forum, a tu ima svega, mudrih I onih malo manje mudrih, srčanih, žustrih, svadljivih, provokatora, dobrih, naivnih. I skuzim da bi tu osim pisanja I čitanja mogel upoznat kakvu curu za sebe, vjernicu katolkinju :) :). No i dalje sam živil u svijetu, i pokušaval pronać srodnu dušu van tt-a, al na mjestima kojima se kretal teško da mogu upoznati neku takvu curu. Baš nekako u to vrijeme smo bili dogovorili susret forumaša, i naravno da idem  8) (nemrem vjerovati kak se danas mi forumaši nemremo dogovoriti za neki susret). Moram priznati da mi je to bila jedna od najbolje provedenih subota do tad  :b112: , i naravno zapela mi za oko jedna cura, a koja mi je zapravo dala snage da budem uporniji i strpljiviji (heheh, ako čitaš hvala ti na tome  :b112: ). No nije to bila ta forumašica kojom sam se oženil na kraju, vec se počel dopisivat – (čitaj prepirat) s jednom curom oko jedne teme na pp. I tako malo pomalo, od neslaganja oko nekih tema (pitanje vjere, morala, držanja zapovijedi i opčenito o životu) počeli se mi sviđat jedno drugome. Pa se upoznali, zaljubili, i sve to okrunili brakom, a sljedeće godine ako Bog da, budemo postali i roditelji :). Moram dodati da je ona prije nego smo se uopće upoznali molila za svog budućeg muža!

Između mog dolaska na forum i upoznavanja buduće žene, bil sam jedno vrijeme moderator, pa bi se htel osvrnuti i na taj dio mog angažmana na forumu. Bilo mi je čudno da je mene neko predložil, i nije mi se dalo biti moderator, al ipak sam prihvatil tu funkciju (prvo jer sam imal vremena, drugo jer sam ipak ostal dužan to forumu). Bilo je svakakvih situacija, banova, rješavanja svađi, puno se žalilo i tako. No, primjetil sam da generalno svima nama fali poniznosti, al zato svi prštimo od ponosa, svi pametujemo, svak od nas ima veču muku od onoga drugoga, veču tragediju, bol itd. No, zapravo svak od nas nosi neku ranu, neku bol koja nas pritišće. Kod svakoga od nas je drugačija bol (težina boli) koja nas pritišče, no ona je ipak bol. Neko ima velikih problema s psovanjem i naravno da ne razumije onoga koji ima problema s alkoholom ili drogom, naravno ima i drugih primjera, neću ih nabrajati. I radi takvih stvari je puno puta došlo do toga se se moralo dijeliti upozorenja, i banove (moja bol je veća od tvoje boli). Bilo je tu i onih koji bi se samo prepirali i pravdali, dal je crno ili je bijelo. Bilo bi nekako idealno da svi izraze svoje mišljenje o nekoj temi, ili problemima neke osobe, al da budu pristojni, da se zauzdaju strasti. Nekad mi je bilo da svakome podijelim šamarčinu, nekad bi i sam sebi, kad sam videl da popuštam u nekim stvarima di sam trebal odrezati.

Eto to je dio onoga kaj sam mislil napisati, namjerno nisam išao u detalje, nije bilo baš tak jednostavno kak izgleda (ostat bez posla, pronać curu, vjerovat Bogu, molit se, ić na Misu, ić na susret forumaša u zg na 30 stupnjeva celzija  😯 ) al čemu biti tetralan. Al sve to je bilo moguće jer je Bog bio uz mene, zato jer mi je dao da se borim. Bez Ljubavi smo ništa, bez Isusa koji je Ljubav smo ništa, I kad to shvatimo onda počinje borba, a cilj je Nebo.

Bog Vas blagoslovio, dragi moji forumaši, a i one koji samo čitaju :).

Preporučujemo još:

Objavljeno u  Svjedočanstva
Tags: