Sv. ispovijed – Susret s Milosrdnim Bogom
Jedan od sakramenata koji je, uz euharistiju (sv. pričest), najprisutniji u kršćaninovom životu je zasigurno sv. ispovijed (sakrament pomirenja). Tako je često prakticiramo, posebno uoči većih blagdana, a razumijemo li je? Je li nam jasno zašto je ispovijed potrebna? Zašto baš na takav način? Ispovijedamo li se ispravno? To su samo neka od pitanja na koja želimo odgovoriti u nizu brošurica koje ćemo iz nedjelje u nedjelju dobiti u ruke. Čitajmo ih jednu po jednu, a kad ih sve prikupimo, pročitajmo ih još jednom sve zajedno u nizu. Onda ćemo dobiti logičnu cjelinu.
Kad kažemo riječ «ispovijed» onda tu obično podrazumijevamo ono relativno kratko vrijeme provedeno u susretu sa svećenikom. No, treba odmah na početku reći da to nije posve ispravno! Ispovijed je puno širi pojam od onoga što najčešće pod njim podrazumijevamo. Evo zašto:
Ispovijed se sastoji od nekoliko dijelova:
DONOŠENJE ODLUKE za ispovijed i ISPIT SAVJESTI
PRIZNANJE GRIJEHA pred svećenikom
KAJANJE za grijehe i primanje ODRJEŠENJA
izvršenje POKORE.
DONOŠENJE ODLUKE ZA ISPOVIJED
Odluku da pristupim ispovijedi mogu donijeti potaknut raznim razlozima. Osjećaj krivice radi grijeha (grižnja savjesti), nemir i tjeskoba u mojoj nutrini, nevolje koje shvaćam kao kaznu za grijeh, drugi ljudi koji me potiču da se ispovjedim, blizina blagdana, posebne prigode (krštenje ili prva pričest djeteta, vjenčanje, krizma, kumovanje…) – sve to mogu biti i te kako jaki poticaji da donesem odluku za ispovijed. Naravno, najbolji i najispravniji razlog za ispovijed jest OSJEĆAJ LJUBAVI PREMA BOGU. Njemu sam iskazao nezahvalnost svojim grijesima, na njegovu ljubav ja sam uzvratio neposlušnošću, iskušavao sam njegovu strpljivost, nisam vjerovao u ispravnost njegovih zapovijedi, posumnjao sam u njegovu istinu, odbacio sam njegov put ljubavi i mira i izabrao put zla… Jednostavno, iznevjerio sam svoje kršćanske principe, nisam bio čovjek kad sam trebao biti, nisam bio sličan Isusu Kristu, a to mi je dužnost, nisam bio «sol zemlje i svjetlo svijeta» kako mi je zapovjedio Spasitelj, nisam bio … nisam bio ….
Kako natrag? Ima li načina vratiti se na pravi put? Ima li nade za mene ili mi nema spasa? Jedina nada i spas za čovjeka, jedini izlaz iz ropstva grijeha, jedini način da prestanem biti tama i postanem svjetlo jest – VRATITI SE OCU PO ISUSU KRISTU! «Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti … i naći ćete mir dušama svojim» (Mt 11,28-29), rekao je jednom prigodom Isus, a na drugom mjestu rekao je: «Onoga tko dođe k meni neću izbaciti» (Iv 6,37). Kakvo ohrabrenje!
Ispričao nam je priču o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu (pročitaj u Evanđelju po Luki, 15. poglavlje, od 11. do 32. retka) želeći nas ohrabriti na putu povratka k Bogu svaki puta kada smo zgriješili. Pretvarajući vino u svoju Krv (na Posljednjoj večeri) Isus je rekao da Krv prolijeva «na otpu-štenje grijeha». Sretni smo mi ljudi! Nismo ni svjesni koliku šansu imamo zahvaljujući Isusu! Nikakvi mi čarobni i magijski postupci ne trebaju, potre-bno je samo u vjeri i iskrenom kajanju obratiti se Ocu i pozvati se na Krv prolivenu za mene. Ta Isusova žrtva mi omogućuje da se uvijek iznova vra-ćam Bogu i primam od njega čistoću srca, oproštenje, mir i nutarnju slobodu.
Nema nikoga i ničega na ovom svijetu gdje čovjek može naći spokojstvo, sretno, zadovoljno i smireno srce, nego JEDINO U BOGU! I koliko god se čovjek trudio da u djelima svojih ruku, u svojim dostignućima, u napretku znanosti, u novcu i profesionalnom napretku pronađe istinsku sreću – toliko više mora priznati da je i dalje nezadovoljan, da to još uvijek nije dovoljno za potpunu sreću, da ima još puno toga što nije postigao – i tako ljudskom nemiru nikad kraja! I nećemo, nećemo, nećemo se smiriti sve dok si ne priznamo da uzrok našeg nemira nije u onome što nismo postigli, zaradili ili kupili – nego je uzrok nemira u mojim grijesima i neispravnom načinu života i ponašanja! Tek tada ću se prestati zavaravati i otvoriti srce Bogu! Dok to ne učinim, mogu postići cijeli svijet – ništa mi neće koristiti! Zar Isus nije jasno rekao: «Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?» (Lk 9, 25). I sv. Augustin je napisao: «Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože!». Velika je to životna istina! Što je prije shvatimo i prihvatimo, to bolje za nas! U protivnom, nemamo prava optuživati Boga što smo nesretni, nezadovoljni, nervozni, nemirni, neispu-njeni, rastreseni, malovjerni…
Slični smo ponekad priči o čovjeku kojeg su pronašli mrtvog u pustinji samo na metar od izvora vode. Trebao je samo pružiti ruku i dohvatiti vodu, a on nije htio jer je bio uvjeren da se radi o priviđenju. Na dohvat ruke nam je
Božje milosrđe, ali ipak treba pružiti ruku! Božja ruka je već prva pružena! Ali što vrijedi, ako sam ja svoju ruku ustegnuo? Kao što reče pokojni papa Ivan Pavao II Veliki: «Ne bojte se Krista! Otvorite vrata Kristu!». Ako iskreno razmišljamo, naći ćemo u životu mnoštvo razloga za ispovijed!
ISPIT SAVJESTI
Odluka da pristupim pomirenju s Bogom u ispovijedi, vodi me k susretu sa samim sobom i vlastitim životom kroz susret s Božjom riječju. Što to znači? Jedino pravo zrcalo u kojem ću vidjeti svoju istinsku sliku su Božje zapovijedi, Božja riječ. NE ono što ljudi smatraju (ne)dopuštenim, NE ono što većina radi, NE ono što je moderno ili se smatra naprednim, NE ono što ja mislim da je dobro ili zlo, nego riječ onoga koji JEDINI zna granicu dobra i zla, a to je Bog! Sve ostalo je poput iskrivljenog zrcala koje od lica stvara izobličenu grimasu. Na takvom iskrivljenom zrcalu vidi se možda po-koja krupnija stvar, ali mnoštvo detalja ostaje nevidljivo ili iskrivljeno, a ži-vot se sastoji upravo od mnoštva sitnica, zar ne? I ljubav se najčešće vidi u sitnicama, zar ne? I najveća zla počinju u sitnim stvarima, zar ne?
Savjest je za nas vjernike «glas Božji u čovjeku». Po njoj, ukoliko je nor-malno formirana, Bog čovjeku otkriva dobro i zlo. Ona u nama izaziva ugodu kad učinimo dobro i neugodu tj. grižnju kad učinimo zlo. Čovjek se može opirati glasu savjesti, može ga ne slušati, ali ga ne može izbaciti iz sebe.
Ako čovjek želi doći pred Boga iskreno i sa ispravnim stavom, nije dovoljno gledati samo na najkrupnije stvari: «Nisam nikog ubio, nisam ni-kome ništa ukrao, nisam nikome zapalio kuću…». To je stav čovjeka koji zavaravajući samog sebe misli da će uspjeti zavarati Boga! Kada bismo tako gledali, onda grešnika gotovo da i nema u svijetu, jer većina ipak nikog nije ubila, većina ipak nije nikome zapalila kuću ili nešto ozbiljno ukrala. A lijepo piše u Bibliji: «Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama!» (1Iv 1,8).
Koliko će vremena trebati za ispit savjesti, ovisi o tome koliko sam sklon griješiti i koliko je vremena prošlo od zadnje ispovijedi. Drugačije je anali-zirati razdoblje od dva mjeseca ili dvadeset godina. Drugačije će se pre-ispitivati netko tko je blage i mirne naravi, a drugačije netko tko je nagle ću-di, sklon porocima ili lošim navikama, slab na loše utjecaje okoline. Dru-gačije će se preispitivati netko tko godinama leži u bolesničkoj postelji, a drugačije netko na kome leži sav teret života, rada i brige za obitelj. Zato je nemoguće reći: Odvoji 10 minuta za ispit savjesti. Nekome će biti dovoljno par trenutaka, a netko će se morati ozbiljno zadubiti u svoj protekli život.
Kod ispitivanja savjesti mnogi se služe gotovim pitanjima koja se nalaze gotovo u svakom molitveniku, dok drugi upotrebljavaju niz natuknica koje su u djetinjstvu naučili napamet zajedno s grijesima i onda ih uporno cijeli život ponavljaju bez ozbiljnijeg razmišljanja o tome. Dakako da takvo ispo-vijedanje s vremenom preraste u dosadnu «pjesmicu» koja se recitira, a da pri tome više ne moram puno ni razmišljati, već sada znam što ću reći na slijedećoj ispovijedi za par mjeseci! Sve je uvijek jedno te isto. To je znak da nismo ozbiljno proanalizirali svoje ponašanje, nego samo onako letimično, površno. Naravno da se tako ne može osjetiti korist od ispovijedi!
Prisjećajući se svojih grijeha, moram istovremeno zauzeti stav prema njima. Jedini ispravan stav prema grijehu (i vlastitom i tuđem) je NEGATIVAN STAV. Dakle, ja moram PREUZETI ODGOVORNOST za svoje grijehe pred Bogom i pred samim sobom. Sve dok krivicu prebacujem na drugoga pa možda i na samog Boga, nema ni iskrenog kajanja ni iskrenog pomirenja s Bogom! I sve dok nastojim umanjiti svoje grijehe uspoređujući se sa lošijima od sebe ili ih opravdavati pod izgovorom da su «takva vremena» i «da je rat kriv za sve» i da «svi tako rade», dotle nema pravog kajanja. Sve dok tražim opravdanja za svoje grijehe govoreći kako je «naša vjera ipak malo konzervativna» i da je danas novo, moderno doba, nema ništa od mog kajanja. To valja reći veoma jasno!
Ispit savjesti za ispovijed moguće je napraviti kod kuće (pa i svaki dan prije spavanja dobro je ispitati savjest!), putem do crkve, u crkvi, čekajući na red za ispovijed i sl. Nije nam potreban nikakav poseban prostor. Savjest je taj prostor u kojem se susrećem sa sobom i Bogom. Potrebna je samo dobra volja, poniznost, iskrenost i malo tišine. Posebno poniznost, jer samo takav čovjek može priznati pogreške. Ohol čovjek niti treba niti traži niti drugom daje oproštenje. Ohol čovjek ni ne može biti iskreni vjernik!
