thom napisao:
Ok. Vidi 1. stranicu u ovoj temi.
Ok, obrati pažnju da sam se ispričala u ime cijelokupne zajednice
thom napisao:
Nisam primijetio vrijeđanje s obje strane. Neka doza međusobnog podbadanja je u redu. Ne zamjeram niti ono što sam naveo, samo ne želim da ova komunikacija bude prekinuta samo zato jer se ne uklapa u ostatak foruma.
Pošteno
thom napisao:
1. Čovjek je najveličanstveniji i najinteligentniji oblik materije u svemiru.
2. Budući da vrijedi 1. tvrdnja, mora da je čovjek besmrtan.
3. Čovjek ima dušu, a životinje nemaju (što je to uopće duša i čemu potreba za takvim pojmom, osim da si još više dižemo ego u nebesa)?
4. Ako nema boga (možda je bolje reći, ako nema života poslije smrti), čovjek se mora ubiti.
5. Ako tuča poštenom siromašnom čovjeku uništi sve što je posijao, to je nepravda (a ne jednostavno nesreća).
Ajd da odmah eliminiramo pitanje br. 4 jer to naprosto nije tako, da ne koristim grublje riječi. Jednoznačno analizirati rečenice Tolstoja i Dostojevskog na koje ste se referirali u prijašnjim postovima nema smisla, kao što nema smisla ni vaditi rečenice iz konteksta. Toliko o tomu
Također, eliminirajno i pitanje br. 5, jer po učenju Crkve ne mora biti nijedno od navedenog - al to je za malo dublju teologiju. Čuvam se privatnih mudrolija i ignoriram ih, jer su najčešće plod umova koji ostaju na površini problematike - kako sam politički korektna hehe.
Dakle, 1.& 2: "Čovjek je posebno Božje stvorenje, stvoren na vlastitu Božju sliku Bog ih je stvorio muško i žensko kao
krunsko ostvarenje Njegova stvaralaštva." (ref. Postanak 1,26). Ima li potrebe za daljnjim pojašnjenjem?
3. "Temeljno je stoga pitanje, što je čovjekov duh. Filozofija i teologija govore o čovjekovoj duhovnoj duši, jer čovjek nije čisti duh poput anđela nego otjelovljeni duh ili oduhovljeno tijelo. Kad govorimo o čovjekovoj duhovnoj dimenziji tada se treba čuvati da ju ne pomiješamo s njegovom religioznošću. Religioznost je samo jedan segment čovjekove duhovnosti, dok je duhovnost čitav čovjek.
Duh i dah idu zajedno. Ruah (hebr.) znači povjetarac i vihor, pneuma (grč.) je životni dah, spiritus (lat.) disanje koje održava život. Duh je nematerijalan, očima tijela nevidljiv. Grci upotrebljavaju izraz nous (nus) koji označava misaonu djelatnost u opreci prema osjetnoj aktivnosti čovjeka. Duh u lat. osim spiritus naziva se animus i mens.
Čovjek je jedinstvo, osoba sastavljena od duše i tijela, od dva principa, materijalnog i duhovnog. Prema biblijskom izvještaju čovjek se odijelio od životinja kada mu je Stvoritelj načinio tijelo od praha zemaljskoga a nakon toga mu udahnuo svoj životni dah (Post 2,7). Duh se ne spoznaje kao objekt, nego je on uvjet spoznaje, kao svjetlost u kojoj se sve spoznaje. No duša je objekt spoznaje i princip života. U duši se prepoznaje duh. Spoznajući objekte tematski, izravno, čovjek neizravno spoznaje duha.
Duh je sloboda od prostora i vremena i transcendencija, nadilazi čovjeka i sveukupnost svega. On je slobodan od svega i slobodan za sve. On je stvarnost u kojoj se sve može spoznati i u kojoj sve postoji. On omogućuje da čovjek razmišlja i da razjedinjeno dovede u logičku cjelinu. On može iz razjedinjene materije stvarati nove oblike, koji su materijalno isti a formalno različiti. Forma je duh. Čovjek je čitav čovjek, jer ga takvim čini duh koji Bog nije stvorio, nego udahnuo. Djelovanje duha u čovjeku jest duševni proces duha u duhovnoj duši. Iskustvo duha je iskustvo duhovnih procesa u duši. (14)
Čovjekov duh drži na okupu čitavo čovjekovo biće, tijelo i dušu, i daje život i zdravlje čitavom čovjekovom organizmu. Gdje je duh spriječen u djelovanju, nastaje bolest. Lijekovi neće izliječiti tijelo, ako je duh potpuno zakočen. Ili je moguće da ono što liječnik proglasi neizlječivim, čovjek izliječi duhovnom snagom vjere.
Duh je pokretački i životvorni princip koji fizičkom organizmu udahnjuje život. Dokaz duha u čovjeku jest činjenica da čovjek može postaviti egzistencijalan pitanja, tražiti smisao i vrijednost svega što radi i zašto živi. Duhom čovjek sagledava sve u širem smislenom kontekstu, on se može duhom distancirati od događaja i sačuvati mir i trijeznost. Životinje su zadane instinktom, čovjek slobodan. Čovjek može mijenjati pravila, izmijeniti situacije, biti kreativan, sanjati, težiti, projektirati, izdići se iz moralnog blata. Duh prethodi kulturama i vrijednostima, napaja se u središtu svega postojanja, u Bogu. Duh daje smisao životnoj borbi, ujedinjuje sve i preobražava, on je srž savjesti. Njime čovjek nadrasta male uske horizonte, svoj mali ego i ulazi u vizije istine, dobrote i ljepote, čime prelazi granice svog ja. Duh pomaže u borbi dobra i zla, života i smrti, patnje i očaja. Duh naše male probleme smješta u dublje cjeline i sveobuhvatne perspektive. Bez njega i iskustva njegova djelovanja naše vizije ostaju zamagljene, život prazan a svrha života ograničena. Manjak duha nas čini frustriranima, bolesnima, bez smisla i snage za borbu, malaksalima, malodušnima, te počinjemo biti duhovno tupi tražeći smisao u izopačenim stvarima, materijalnim dobrima, promiskuitetnom seksu, besmislenoj pobuni, nasilju, drogi, okultizmu New Age-a. (15)
Struktura duhovne duše
Čovjek je duša i tijelo. To se ne da dijeliti, ali se radi znanstvenog istraživanja treba razlikovati. Duša ima razne moći i funkcije kako psihičke tako i duhovne. Moći duhovne duše možemo nazvati strukturom duhovne duše, a one djeluju poput organa u nekom organizmu. One čovjeka izdižu iznad biljaka i životinja, koje imaju vegetativni i psihički ali ne i duhovni život. Životinje i biljke nisu osobe, nemaju svoj ja, dostojanstvo, životinje umiru fizički cjelovito, one nemaju morala, one ne misle, ne govore, ne pišu, ne kreiraju, one nisu slobodne nego zadane, one nisu karakter nego mehanizmi instinkta, one nemaju likovnu, glazbenu, dramsku umjetnost, one nisu religiozne, nemaju filozofije, vjere, znanosti, kulture, stvaralaštva, transcendencije. Čovjek naprotiv ima strukturu duhovne duše kojom nadilazi sav biološki svijet i sve stvari.
Aktivnost te strukture, tog duhovnog organizma, je duhovna. Čovjek je osoba i zato ima svoj «ja», on je okupljen u sebi i svjestan sebe, on drži sebe i svoju sudbinu u ruci. Kao osoba on ljudima može reći «ti», ali ne i mrtvoj i biološkoj prirodi. On i Stvoritelju kaže «ti», njega može pozvati na razgovor i odgovornost. Kao osoba čovjek jest, on nema osobu, nego on jest osoba. On ima neotuđivo dostojanstvo, slobodan je, odlučuje o sebi, u bezbrojnim je odnosima, gospodar prirode i odgovoran za svijet. Kao osoba on je svjestan sebe, svjestan dobra i zla, slobode odluke, patnje, smrti, života, dobrote, istine, ljepote. On i čezne, a ne samo želi. Kao osoba on je sebi važniji od svega drugog. (16)
Kao posjednik života, ne samo somatskog i psihičkog, nego i duhovnog, vječnog, on nadilazi kognitivno i aksiološki sve stvoreno. On spoznaje uvijek dalje od pojedinačnog i kolektivnog, on spoznaje bitak i izvorni bitak – Boga. On spoznaje da nema život u sebi nego u bitku – u Bogu. Njemu je Bog sudbina, najvažnije biće i najveća drama. On također zna da mu je važnije biti dobar i istinit nego imati bilo što. On je spreman umrijeti iz ljubavi, za slobodu, za pravdu, za dobro i za istinu. Njemu su sloboda i dobrota važniji od psihofizičkog života. On se i doživljava da ima ne samo psihofizički nego i duhovni život. Važnije mu je umrijeti nego ubiti duhovno-moralni život. Ako su mu novac, hrana i imanje važniji od morala on se doživljava kao nečovjek, da se spustio na razinu životinje, da prestaje biti čovjek i da je bez budućnosti. Čineći dobro u slobodi savjesti, čovjek ima iskustvo da je vječan, slavan, dostojanstven i neuništiv.
Čovjek ima savjest. Ona je glas bitka. Transcendentalne oznake bitka su: jedan, istinit, dobar i lijep. Zlo je manjak bitka, a zlo je jednako neistina, ružnoća kao i nepravda i zloća. Čineći zlo, čovjek si oduzima postojanje, on više nema kamo ići, sve je manji, slabiji i izgubljen. Čineći pak dobro, on ostaje neuništiv i slobodan, a to znači čovjek u punom smislu riječi. Spozna li čovjek da treba činiti dobro, a čini zlo, tada doživljava duboku bol, krik svoje duše, razdvajanje od života, ponore boli i patnje, kaže B. Häring. (17) Čineći zlo, čovjek doživljava krivicu, hvata ga strah jer ga svi mogu osuditi, ne smije nikome na oči te je u stalnom bijegu zakovan u uske prostore grižnje savjesti koja ga peče, progoni i muči.
Osobita struktura čovjekove duhovne duše je intelekt. Filozofi epistemolozi ga razlikuju od razuma ili ratio. Intelektom čovjek spoznaje postojanje apsolutne istine, bitak kao neuništivo postojanje, dobrotu kao uvjet postojanja, istinu i jedinstvo. Spoznaja intelekta je intuitivna, kako kaže sama riječ – intus legere. Njome čovjek na neki način vidi srž svega i njime transcendira sve. Intelektom je svjestan sebe, drugih ljudi i Boga. Njime prepoznaje smisao svega i sebe. Jasno prepoznaje zahtjeve moralne savjesti, istražuje cilj svoga hodanja zemljom, dokučuje i ono što nadilazi svemir i sve stvoreno. Njime prepoznaje sebe, on sebe autoreflektira, njime razmišlja, projektira, otkriva, pita, istražuje, ide do srži svega postojanja. Intelektom čovjek spoznaje da je mudrost sveobuhvatna spoznaja koja u sebi sažima znanost, kulturu, moral i vjeru. Intelektom čovjek neizmjerno nadilazi samoga sebe, ne smiruje se ni kod jedne ograničene spoznaje, ne zadovoljava ga ništa privremeno, zemaljsko, samo ljudsko. Obdaren intelektom, čovjek ne može ne pitati odakle je, kamo ide, tko je, zašto postoji, koja mu je svrha života, što je svemir, gdje je Stvoritelj svega, čija je zemlja, zašto patnja, što je smrt, u čemu stoji svemir, što je sreća, ima li život i poslije smrti, zašto ga nitko nije pitao želi li živjeti, čiji je, kome odgovara, što smije a što ne smije, što je to što mu manjka i kada sve ima, što je to što mu je dostatno i kada ništa drugo nema. Intelekt stvara filozofiju, teologiju, refleksiju o smislu, moralu, vrednotama, životu i smrti. Intelekt spoznaje kvalitete, ratio kvantitete. (18)
Osobita struktura čovjekove duhovne duše je srce. Ono je središte čovjeka, prostor u koji sve ulazi, gdje se sve vrednuje i iz čega izlaze odluke, govor, djelatnost i iskustvo. Tu se rađa ljubav, odlučuje o smislu života, prepoznaje vrednote i spoznaje Boga.
Slobodna volja je bitna struktura duhovne duše. Bit duha je sloboda, kažu Hegel i Berdjajev. Slobodom čovjek raspolaže svojom sudbinom, njome odlučuje o dobru i zlu, što će raditi i kako raditi, hoće li živjeti ili ne, hoće li se opredijeliti za vremenite ili nerazorive vrednote. Treba razlikovati «slobodu od» od «slobode za».»Sloboda od» je odvezanost od svega što koči čovjekovu neomeđenost, bezgraničnost, moralnost i postojanje. «Sloboda za» je sposobnost u svakom trenu raspolagati sobom i svojim činima na bezbroj načina. Sloboda je zato nevezanost na zlo a moć za dobro. Ovisnost je gubitak slobode, vezanost slobode na ograničeno i besmisao. Sloboda se ne zadovoljava malim posjedima, trenutnim i ograničenim, ona želi uvijek dalje, mijenjati sve, spoznavati više, voljeti jače, nikada se i nigdje ne zaustaviti, nego ići ususret apsolutnom bitku. Sloboda je čovjekova moć, čežnja, neograničenost i sreća, vrednota za koju on daje život. Zlo ograničava i razara slobodu, laž zavodi na stranputice, mržnja frustrira. Bitak i sloboda su jednako neograničeni, gdje se sloboda zaustavlja, ona zaostaje za bitkom te u njoj nastaje besmisao, frustracija, suicid. (19) Karakter je također jedna od struktura čovjekove duhovne duše. To je mjesto čovjekove sposobnosti za vrline, za vrednote, za ljubav, za dobro, za vjernost, za istinu. Karakter je vrhunska sposobnost za slobodu i postojanje. Nekarakteran čovjek je slabić, nečovjek, frustriran, beživotan, bez budućnosti. Karakteran čovjek je slobodan, mudar, pronicljiv, pun projekata, dostojanstven, kreativan i human.
Kulturna i znanstvena kreativnost je struktura čovjekove duše koja pokazuje da su čovjek i priroda nedovršeni projekti. Čovjek je biće u projektu. U kulturi, umjetnosti, znanosti duh čini materijalnu stvarnost sposobnom za neizmjerno mnogo oblika postojanja.
Vrhunska struktura duhovne duše je religioznost. To je sposobnost čovjeka doseći izvor svega, smisao postojanja, susresti božanski «ti», svrhu i cilj svega, smiriti se u onom koji je bitak i apsolutna sloboda. Religioznost je čovjekova sposobnost da u sebi komunicira sa Stvoriteljem i da se ne osjeća osamljen, napušten i frustriran. Dok je ta sposobnost usmjerena na Stvoritelja, ona ozdravlja čovjeka, no ako se umjesto na Boga usmjerava na bogove onda uništava čovjeka i samu sebe.
U strukturu duhovne duše spada i spolnost, odnosno podijeljenost čovjeka na rod, da postoji kao muško i žensko. Ona je odraz Božje slike u čovjeku, po njoj je čovjek bitno društveno biće, u sebi trojstven, ostvaren kao muško i žensko s mogućnošću stvaranja trećeg čovjeka. Ona se ne smije poistovjetiti sa seksualnošću i erotikom, nego pripada duhovnom redu čovjekova postojanja.
U strukturu duhovne duše mogli bismo ubrojiti i vjeru, nadu i ljubav. Vjera je spoznaja da nas netko voli i simpatizira, da od njega možemo očekivati samo dobro i da kraj njega možemo projektirati svoje djelovanje i svoj život u nedogled. Nada je sigurnost da nikada ne možemo ispasti iz postojanja jer Bog je ljubav. Ljubav je pak iskustvo da je onaj tko nas voli naša sudbina te da stoga i njega treba voljeti jer je on čežnja našeg bića i postojanja.
Vidimo da je čovjek sasvim različit od biljaka i životinja, on je gospodar svega, kruna stvaranja. Sve što ga od njih razlikuje jest duh. Duh je temeljna stvarnost iz koje je sve drugo izvedeno. Bitak je duh, život je duh, etičko-moralne vrednote su duh, misao je duhovna, Bog je duh. Sve prirodne zakone i energije, sve biološke zakone, svu čovjekovu kreativnost drži u funkciji duh."
http://www.cdp.hr/index.php?option=com_ ... &Itemid=56Ukratko, razumijem pitanja, al bi se ti htio sporiti oko dogmi Kat. Crkve, a to ne ide. Naravno da postoji mogućnost neinformiranosti, što nisam isključila, i ti imaš legitimno pravo postaviti pitanje (danas sam u političko korektnom štihu
na koje si evo dobio, doduše skraćeni, odgovor. Imalo bi se tu još što pisati, al sad više nemam vremena, pa se možda čujemo sutra?
Btw, evo i tebi pitanje: što je smisao života? I postoji li uopće? Pliz, nemoj shvatiti kao izazivanje ili moj pokušaj dokazivanja pameti, ili obraćanja tebe na vjeru, samo me zanima.
Login
FAQ
Chat
Traži
ne sjećam se da je itko nazvao ateiste bolesnima, nenormalnima itd - što ne znači da sam u pravu. Al evo isprika za svaki takav navod, tko god ga je izrekao. Ruka ruci?