www.tebe-trazim.com

Ne kažnjava Bog nego mi sami sebe odvojenošću od njega...Ako smo sve dalje i dalje od Njega, nema blagoslova... A Bog onda iskorištava naše jade, padove i "kazne" kako bi nas vratio ili pozvao k sebi u vjeru. Tako nekako si ja to mislim.

Mene više od tih gluposti da Bog kažnjava žalosti kada vidim koliko katolika ne poznaje svoju vjeru, ili ju poznaju površno ili nikako pa im se onda i događaju ovakve izjave, Bog je ljubav, koliko puta smo to čuli...pa i da ne znamo ništa više o svojoj vjeri za tu smo tvrdnji mislim svi čuli...pa zar nije to onda u suprotnosti sa takvim mišljenjem, ako je Bog ljubav kako i zašto bi onda nekoga kažnjavao, pogotovo čovjeka za kojeg je žrtvovao svojeg Sina....
Najvjerovatnije ljudi uvijek za svoje greške traže krivca u drugima, najlakše je reći da ti Bog nije dao to i to, ili da te On kažnjava zbog toga i toga umjesto da se čovjek pogleda u lice i bude iskren sam sa sobom.

mišljenja sam da Bog kažnjava. Narvno da bih volio da to nije istina, ali kako onda opisati neke događaje ili situacije za koje molimo Boga, a onda dobimo jad, umjesto nagradu, ljubav?

Bog gleda puno šire nego mi... Mi gledamo konkretnu situaciju, i ukoliko nije ispalo kako smo htjeli, ukoliko nismo sretni "rezultatima" molitve, smatramo da nas je On kaznio... ali mislim da Bog nikada ne kažnjava, da On ne može kazniti... Bog je sama Ljubav...
On može samo dozvoliti neke stvari koje nama teško padaju, ali sve za naš rast, da bismo rasli u Njemu...
Kad gledam neke teške stvari koje su mi se dogodile u životu, sad nakon više godina, vidim da su to bili najveći blagoslovi za moj život, da sam u tim teškim trenucima najviše rasla u vjeri, da sam bila najviše blizu Boga... kad mi je u životu sve super, lako se izgubim, nemam toliku potrebu za molitvom, ostavim Boga po strani... ne bi trebalo biti tako, ali nažalost jest...

Ne znam tko je autor ovih stihova,ali meni se jako sviđaju:
. .Tražio sam Snagu...
- I Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile.

Tražio sam Mudrost...
- I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.

Tražio sam Bogatstvo...
- I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.

Tražio sam Hrabrost...
- I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo savladati.

Tražio sam Ljubav...
- I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.

Tražio sam Usluge...
- I Bog mi je dao Prilike.

- Nisam dobio ništa od onog što sam tražio…,
ali dobio sam sve što mi je trebalo!

je ljepi stihovi.

...ako pišeš tako, jedino što želim je da budem sretan. Po mojem ili Božjim zamislima, svejedno.

Ovo je prelijepo napisano.Bog nas nikada ne kažnjava,a križeve koje dobijemo nositi trebamo prihvatiti kao blagoslov,jer samo po njima možemo doći do Njega,samo suobličeni s Njim možemo se nadati vječnosti.Kada sam prigrlila križ od kojeg sam htjela pobjeći,bila sam najsretnija,i najdublje povezana s Njim i Njegovom ljubavi.Naučio me kako da ga nosim s lakoćom i osmjehom na licu.


Svi mi dragi brate želimo biti sretni,pitanje je samo što je to sreća kakvu zamišljamo,i gdje je tražimo?Za mene je sreća mir u srcu i ljubav Božja,prihvaćanje svakog dana kao Božjeg dara i zahvaljivanje za sve što mi daje,pa bile to i kušnje kojima me želi pročistiti da bih mu dokazala da sam samo njegova.Za mene je sreća leći u topao krevet i zaspati mirnim snom kao dijete Božje,sa saznanjem da sam tu jer me On želio,sebi na sliku i priliku zato jer me voli.

Bog kori one koje ljubi

U Izrekama Salomonovim u 3. poglavlju čitamo: "Sine moj, ne odbacuj Gospodnje opomene, i nemoj da ti omrzne njegov ukor. Jer, koga Gospod ljubi, onoga i kori, kao otac sina koga voli." One koji se suprotstavljaju Božjoj volji Bog opominje i kori. Svoju djecu odgaja čvrstom stegom. Na taj način očituje svoju svetost i iskazuje svoju veliku ljubav. Biblija kazuje, "Koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli" (Hebrejima 12: 6).
Božje opomene i ukori, očevidno, imaju odgojnu svrhu. Drevni kralj, David, priznao je Bogu u molitvi: "Ti kaznama popravljaš čovjeka" (Psalam 39: 12). Rekao je to poučen vlastitim iskustvom.
Opomene su raznolike. Mogu biti nevolje ili krize u životu, mada nije svaka nevolja Božja opomena ili ukor. Svaki kršćanin treba sâm ispitati i otkriti je li neka nevolja kroz koju prolazi Božja opomena ili nije. No veoma je važno pitanje: Kad jednom spoznamo da nas Bog opominje i kori, kako se odnosimo prema njegovim opomenama i ukorima?

I Ravnodušnost

Mnogi su posve ravnodušni prema Božjim opomenama; potpuno su nezainteresirani za ono što im se događa. Svaku, čak i najtežu situaciju, prihvaćaju hladnokrvno, vjerujući kako sve to mora biti. Sve što se zbiva u njima ili u svijetu pripisuju sudbini. Protiviti se tome, kažu, znači protiviti se sudbini, a to je nerazumno, jer ništa se ne može protiv "više sile."
Slično su se ponašali i grčki filozofi, Stoici. Sva zbivanja u životu, bilo dobra ili loša, pripisivali su volji bogova. Ravnodušno su prihvaćali svaku nevolju i tragediju, vjerujući kako čovjek ne može promijeniti svoju sudbinu.
I danas se mnogi tako ponašaju, čak i neki kršćani. Ravnodušno se odnose prema patnjama i nesrećama. I mada djeluju smireno, njihova srca zasigurno ne poznaju Kristov mir (vidi: Ivan 14: 27; Efežanima 2: 14). Premda se trude živjeti realistično, ipak nemaju istinski život i smisao. Naprotiv, preplavljeni su neizvjesnošću i beznađem, a njihova ravnodušnost nije pobjeda, već poraz.

II Samosažaljenje

Neki ljudi primaju Božje opomene s puno samosažaljenja. Teško prihvaćaju svoje nevolje kao put kojim ih Bog hoće voditi i odgajati. Izgubili su se u samosažaljenju. Utonuli su u pesimizam. Na sve gledaju kroz tamne naočale gazeći sve druge vrijednosti i blagoslove koje im Bog pruža. Preplavljeni samosažaljenjem; ponašaju se kao da su jedina bića na svijetu kojima život zadaje teške udarce i nanosi veliku nepravdu.
Nažalost, među takvima ima i kršćana. I oni su puni samosažaljenja. Zaboravili su Gospodina Isusa. Zanemarili su molitvu i Božju riječ. Ne vide nikakav izlaz iz svog jadnog stanja. Izgubili su nadu i vjeru u Božje obećanje koje kaže: "Zazovi me u dan tjeskobe, oslobodit ću te, a ti ćeš me proslaviti!" (Psalam 50: 15). Treba se prisjetiti kako pesimizam i samosažaljenje vode potpunom slomu i propasti.

III Optuživanje

Spomenimo ovdje i one koji stalno optužuju Boga zbog njegovih opomena. Izravno ga okrivljuju zbog svega što im se događa. Plaše se i same pomisliti da bi krivica mogla biti u njima. Boga pozivaju na odgovornost za zlo koje sami čine. Evo kako Biblija o njima govori: "Ustima na nebo nasrću, a jezik se njihov obara na zemlju" (Psalam 73: 9). Boga optužuju za nepravdu koju su im drugi nanijeli. Njega smatraju glavnim krivcem za svoje probleme i nevolje.
Dok su živjeli u miru i uživali obilje, Bog im nije bio ni na kraju pameti. Nikada mu nisu istinski zahvalili na ljubavi i dobrima. Ali kad "kola pošla nizbrdo", najednom su se sjetili Boga i okrivili ga za sve. Takvim ljudima nikad ne pada na pamet da se na trenutak zaustave i razmisle o sebi i svome životu, o svom odnosu prema Bogu i njegovoj volji. Nikada se ne upitaju: "Što Bog namjerava učiniti sa mnom u ovoj mojoj tjeskobi? Čemu me želi poučiti?" Umjesto toga, samo ga optužuju i mrmljaju protiv njega - na vlastitu štetu. "Iznevjerivši Božju ljubav, čovjek se žali kako ga je Božja ljubav iznevjerila" (Pierre Duponey).

IV Očitovanje Božje ljubavi

Božje opomene treba prihvatiti kao izraz njegove ljubavi prema nama. To je razborit stav i trezveno razmišljanje. Bog nas poziva po svojoj Riječi: "Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospod ljubi, onoga i kori, šiba sina koga voli" (Hebrejima 12: 5-6).
Bog postupa s nama kao brižan Otac s djetetom koga neizmjerno voli. Opominjući nas i koreći nas, kad god to zaslužimo, on nas odgaja u vjeri i posvećuje. Poučava nas u pravednosti, osposobljavajući nas za radosno služenje ljudima. Ne želi da dijelimo sudbinu nevjernog svijeta. Kaže Božja riječ: "Gospodin nas kaznama popravlja da ne budemo osuđeni sa svijetom" (1. Korinćanima 11: 32). Stravična je osuda nevjernog svijeta. Ali nebeski Otac ne želi da oni koji mu propadaju imaju udio u toj osudi. Zato ih opominje i kori kad god je to nužno.

Za čovjeka je najveća kazna i najteža nesreća kad ga Bog više ne opominje, kad ga više ne kori zbog grijeha. To bi moglo značiti da ga je ostavio i prepustio vječnoj osudi. Međutim, ako prihvatimo biblijsku istinu da nas Bog opominje i kori jer nas uistinu ljubi, brzo ćemo se uvjeriti kako postupa s nama kao naš dobri nebeski Otac. Tako ćemo spoznati da sve što nam se događa, uključujući i Božje opomene i ukore, doprinosi našem ovozemaljskom i vječnom dobru (Rimljanima 8: 29).

http://www.krscanskicentar.com.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=111130%3Abogkorionekojeljubi&catid=44%3Atekstualneporukekategorija&Itemid=231

Ne želim ni pomišljati što bi bilo od nas kad bi nas Bog kažnjavao kako smo zavrijedili? Kakav bi to Bog onda uopće bio? Naš Bog ne kažnjava, čovječe. Ako ti se ponekad i čini da kažnjava, to te ne kažnjava on, nego sam sebe kažnjavaš svojom glupošću, grijehom i nepovjerenjem u njega. Bog je ljubav - to je najvažnije, a onaj koji ljubi, oprašta

da... baš se čovjek zamisli i zapita...

Kako kod da pisao, neka smo dovjeka sretni

Shvatila.

A kvragu, ljudi nikad neće biti zadovoljni onime što imaju. I uvijek žele više i više. To je tako.
Kako možeš reći da je nekim ljudima trostruko gore (a ne samosažalijevaju se i prihvaćaju svoj križ i život onakav kakav jest) nego tebi koji se samosažalijevaš i ne možeš prihvatit svoj križ?