Bog kori one koje ljubiU Izrekama Salomonovim u 3. poglavlju čitamo:
"Sine moj, ne odbacuj Gospodnje opomene, i nemoj da ti omrzne njegov ukor. Jer, koga Gospod ljubi, onoga i kori, kao otac sina koga voli." One koji se suprotstavljaju Božjoj volji Bog opominje i kori. Svoju djecu odgaja čvrstom stegom. Na taj način očituje svoju svetost i iskazuje svoju veliku ljubav. Biblija kazuje,
"Koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli" (Hebrejima 12: 6).
Božje opomene i ukori, očevidno, imaju odgojnu svrhu. Drevni kralj, David, priznao je Bogu u molitvi: "Ti kaznama popravljaš čovjeka" (Psalam 39: 12). Rekao je to poučen vlastitim iskustvom.
Opomene su raznolike. Mogu biti nevolje ili krize u životu, mada nije svaka nevolja Božja opomena ili ukor. Svaki kršćanin treba sâm ispitati i otkriti je li neka nevolja kroz koju prolazi Božja opomena ili nije. No veoma je važno pitanje: Kad jednom spoznamo da nas Bog opominje i kori, kako se odnosimo prema njegovim opomenama i ukorima?
I RavnodušnostMnogi su posve ravnodušni prema Božjim opomenama; potpuno su nezainteresirani za ono što im se događa. Svaku, čak i najtežu situaciju, prihvaćaju hladnokrvno, vjerujući kako sve to mora biti. Sve što se zbiva u njima ili u svijetu pripisuju sudbini. Protiviti se tome, kažu, znači protiviti se sudbini, a to je nerazumno, jer ništa se ne može protiv "više sile."
Slično su se ponašali i grčki filozofi, Stoici. Sva zbivanja u životu, bilo dobra ili loša, pripisivali su volji bogova. Ravnodušno su prihvaćali svaku nevolju i tragediju, vjerujući kako čovjek ne može promijeniti svoju sudbinu.
I danas se mnogi tako ponašaju, čak i neki kršćani. Ravnodušno se odnose prema patnjama i nesrećama. I mada djeluju smireno, njihova srca zasigurno ne poznaju Kristov mir (vidi: Ivan 14: 27; Efežanima 2: 14). Premda se trude živjeti realistično, ipak nemaju istinski život i smisao. Naprotiv, preplavljeni su neizvjesnošću i beznađem, a njihova ravnodušnost nije pobjeda, već poraz.
II SamosažaljenjeNeki ljudi primaju Božje opomene s puno samosažaljenja. Teško prihvaćaju svoje nevolje kao put kojim ih Bog hoće voditi i odgajati. Izgubili su se u samosažaljenju. Utonuli su u pesimizam. Na sve gledaju kroz tamne naočale gazeći sve druge vrijednosti i blagoslove koje im Bog pruža. Preplavljeni samosažaljenjem; ponašaju se kao da su jedina bića na svijetu kojima život zadaje teške udarce i nanosi veliku nepravdu.
Nažalost, među takvima ima i kršćana. I oni su puni samosažaljenja. Zaboravili su Gospodina Isusa. Zanemarili su molitvu i Božju riječ. Ne vide nikakav izlaz iz svog jadnog stanja. Izgubili su nadu i vjeru u Božje obećanje koje kaže: "Zazovi me u dan tjeskobe, oslobodit ću te, a ti ćeš me proslaviti!" (Psalam 50: 15). Treba se prisjetiti kako pesimizam i samosažaljenje vode potpunom slomu i propasti.
III OptuživanjeSpomenimo ovdje i one koji stalno optužuju Boga zbog njegovih opomena. Izravno ga okrivljuju zbog svega što im se događa. Plaše se i same pomisliti da bi krivica mogla biti u njima. Boga pozivaju na odgovornost za zlo koje sami čine. Evo kako Biblija o njima govori: "Ustima na nebo nasrću, a jezik se njihov obara na zemlju" (Psalam 73: 9). Boga optužuju za nepravdu koju su im drugi nanijeli. Njega smatraju glavnim krivcem za svoje probleme i nevolje.
Dok su živjeli u miru i uživali obilje, Bog im nije bio ni na kraju pameti. Nikada mu nisu istinski zahvalili na ljubavi i dobrima. Ali kad "kola pošla nizbrdo", najednom su se sjetili Boga i okrivili ga za sve. Takvim ljudima nikad ne pada na pamet da se na trenutak zaustave i razmisle o sebi i svome životu, o svom odnosu prema Bogu i njegovoj volji. Nikada se ne upitaju: "Što Bog namjerava učiniti sa mnom u ovoj mojoj tjeskobi? Čemu me želi poučiti?" Umjesto toga, samo ga optužuju i mrmljaju protiv njega - na vlastitu štetu. "Iznevjerivši Božju ljubav, čovjek se žali kako ga je Božja ljubav iznevjerila" (Pierre Duponey).
IV Očitovanje Božje ljubaviBožje opomene treba prihvatiti kao izraz njegove ljubavi prema nama. To je razborit stav i trezveno razmišljanje. Bog nas poziva po svojoj Riječi: "Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospod ljubi, onoga i kori, šiba sina koga voli" (Hebrejima 12: 5-6).
Bog postupa s nama kao brižan Otac s djetetom koga neizmjerno voli. Opominjući nas i koreći nas, kad god to zaslužimo, on nas odgaja u vjeri i posvećuje. Poučava nas u pravednosti, osposobljavajući nas za radosno služenje ljudima. Ne želi da dijelimo sudbinu nevjernog svijeta. Kaže Božja riječ: "Gospodin nas kaznama popravlja da ne budemo osuđeni sa svijetom" (1. Korinćanima 11: 32). Stravična je osuda nevjernog svijeta. Ali nebeski Otac ne želi da oni koji mu propadaju imaju udio u toj osudi. Zato ih opominje i kori kad god je to nužno.
Za čovjeka je najveća kazna i najteža nesreća kad ga Bog više ne opominje, kad ga više ne kori zbog grijeha. To bi moglo značiti da ga je ostavio i prepustio vječnoj osudi. Međutim, ako prihvatimo biblijsku istinu da nas Bog opominje i kori jer nas uistinu ljubi, brzo ćemo se uvjeriti kako postupa s nama kao naš dobri nebeski Otac. Tako ćemo spoznati da sve što nam se događa, uključujući i Božje opomene i ukore, doprinosi našem ovozemaljskom i vječnom dobru (Rimljanima 8: 29).http://www.krscanskicentar.com.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=111130%3Abogkorionekojeljubi&catid=44%3Atekstualneporukekategorija&Itemid=231