www.tebe-trazim.com

ŽIVKO KUSTIĆ - MALI KLJUČ BIBLIJE
(Peto ponovljeno izdanje)
Zagreb 1982.

Dopuštenjem Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu, broj 825 od 15. ožujka 1974.
Izdao: Nadbiskupski duhovni stol — Glas Koncila, Zagreb, Kaptol 8
Odgovara: Dr. Josip- Ladika, Zagreb, Nova Ves 7
Tisak: IBG Tiskara »Zagreb«, Zagreb, Preradovićeva ulica broj 21
------------------------------------------------------
SADRŽAJ:

1
NAUM OSLOBOĐENJA
ISUS OSLOBODITELJ
BOG OSLOBODITELJ
BOG STVORITELJ SLOBODE
CRKVA OSLOBODITELJICA

2
HOD KROZ PUSTINJU
OPJEVANO DJETINJSTVO
SAVEZ I PRELJUB
TRNJE, ZNOJ I KRV
KIDANJE OKOVA

3
NOVI LJUDI ZA NOVE ZADATKE
RIBARI ZNAJU RISKIRATI
SVE OD POČETKA
GRAĐANIN U PUSTINJI
SREDOZEMLJE — NOVA OBEĆANA ZEMLJA

4
IZRAEL ZRIJE ZA NOVE SJETVE
PRIPREMA SJEMENJA
OKOVIMA VLASTI I SUŽANJSTVA
T U MIŠOLOVKU
OKOVANI GLASNICI SLOBODE

5
JAGANJAC — KLJUČ POVIJESTI
JAGANJAC U NOĆI IZLASKA
JAGANJAC POSTAJE SLUGA
VAZMENO OTAJSTVO
JAGANJAC POBJEDNIK


-------------------
PREDGOVOR
Predajući javnosti ove materijale »Vjeronaučne olimpijade Maloga koncila«, dužni smo u prvom redu upozoriti na njihovu relativnost s obzirom na njihov nastanak i namjenu. Riječ je o dokumentu svojevrsnog pokušaja u traženju novih putova i načina naviještanja Božje riječi na našem tlu. Nije ovo ni katekizam ni gotov nacrt za vjeronaučni rad bilo s kojim vjeronaučnim godištima, nego samo plod dvogodišnjeg truda ljudi iz uredništva Maloga koncila i grupe biblijskih stručnjaka koji su bili voljni pomagati svojim savjetima. U nastanku su također, više ili manje, sudjelovali svi voditelji natjecateljskih ekipa svojim prijedlozima i prigovorima. Radilo se u dva navrata: kroz školsku godinu 1972/73. i 1973/74.

U drugom dijelu rada, u šk. god. 1973/74, više naših biskupa i redovničkih provincijala odazvalo se molbi uredništva Maloga koncila i odredilo svoje povjerenike, koji su s jedne strane kritički pomagali dovršenje toga posla, a s druge strane pomagali organizaciju natjecanja po župama i biskupijama.
Poticaj na ovo djelo bio je zapravo vrlo prozaičan. Iz dana u dan sve je jasnije bivalo kako postoji dubok jaz između stvarnog stanja naše kateheze na terenu i dometa biblijske znanosti i biblijske kateheze u svijetu. Čekati dok se dovoljan broj domaćih stručnjaka školuje u inozemstvu i zatim čekati dok se njihova stručnost pretoči u njihove učenike, buduće vjeroučitelje, i u buduće udžbenike — značilo bi prihvatiti višegodišnji moratorij pravog vjeronauka u našoj zemlji. Svaki vjeroučitelj dužan je naviještati kako najbolje zna i umije.
Ni od koga se ne može očekivati da sam na svoju ruku iznova provede kompletan biblijski studij, niti da nabavlja mnoštvo knjiga na stranim jezicima. I Mali koncil se prihvatio onoga što je izgledalo jedino moguće: omogućiti zauzetim vjeroučiteljima da se posluže literaturom koja već postoji na hrvatskom jeziku, da to što imamo iskoriste koliko je to god moguće i uz što manje skupog vrludanja. Trebalo je uspostaviti kontakt između znanja stručnjaka i knjiga koje su oni već izdali s neposrednim vjeroučiteljskim iskustvom. I to ne čekajući dok se provede kompletno sociološko-religijsko i vjeronaučno-statističko ispitivanje našega područja, ne čekajući dok naši stručnjaci donesu na svjetlo sva zrela djela koja zacijelo kane napisati.
Čim se ovako izloži naum te olimpijade, jasno je da rezultat može biti samo praktičan, nipošto dozrio. Ipak se nadamo da će ovo gradivo moći biti od koristi mnogim vjeroučiteljima, a također i mnogim laicima, vjernicima ili tražiteljima, koji žele samostalno čitati Sveto Pismo.
Raspored građe proveden je u ovim materijalima sasvim u okvirima mogućnosti koje su uredništvu stajale na raspolaganju. Na početku se držalo da ćemo moći sve završiti kroz pet mjeseci. To znači: kroz dvadeset tjedana. Tih dvadeset raspoloživih kateheza htjeli smo rasporediti tako da sudionici natjecanja dozive Bibliju, povijest spasenja, kao jednu cjelinu. Stoga smo cijelu tu povijest rasporedili u četiri dijela:
Isusova pojava i njegov život od rođenja do Uzašašća;


1.Pojava Božjega naroda Izraela u povijesti — od Izlaska iz Egipta do Ivana Krstitelja;

2.Biblijska prapovijest;

3.Vrijeme Crkve — od Duhova do Novog Jeruzalema.


Podijelivši tako povijest spasenja na četiri velika razdoblja, odmah smo opazili unutar svakog od tih razdoblja vrlo karakterističan analogan unutrašnji razvitak. Očita je osobitost povijesti spasenja da se ona razvija kao cjelina, ali se cio taj razvitak sažeto izražava i ciklički širi u svakom razdoblju, čak u svakom njegovu dijelu i u svakom pojedinačnom životu obraćenika vjernika. Uvijek je na početku Božji naum oslobođenja, ponuda Božje ljubavi u slobodi. Taj se naum objavljuje čovjeku, a čovjek ga prihvaća. To je kao začeće. Redovito zatim slijedi bolno rađanje i probijanje kroz početne nevolje — kao hod kroz pustinju. Zatim, vjernost Bogu u tom osloboditeljskom hodu trajno zahtijeva oslobađanje od novih lanaca koji se pojavljuju poput korova, od novih zamki u koje se upada. To je trajna napetost obnove. Sto se više napreduje, to su jače i bolnije kušnje sazrijevanja. I na kraju je uvijek izlazak, puno ostvarenje oslobođenja, puno očovječenje u zajedništvu s Bogom. Spoznavši to, svako od spomenuta četiri razdoblja povijesti spasenja podijelili smo u pet koraka koje označujemo arapskim brojevima:.

1 Naum oslobođenja
2 Hod kroz pustinju
3 Obnova (Novi ljudi za nove zadatke)
4 Sazrijevanje (Izrael zrije za nove sjetve)
5 Izlazak (Jaganjac — ključ povijesti)

(Izlazak se uvijek povezuje s Jaganjcem, čime smo dobili izravnu vezu cijelog ritma povijesti spasenja s razvitkom kulta, liturgije i otajstvenih znakova.)
Tako smo dobili podjelu cijelog »Malog ključa Biblije« u 20 dijelova, koji se u širem smislu mogu smatrati metodskim jedinicama ili katehezama:

Povijest Isusova Naum Pustinja Obnova Sazrijevanje Izlazak
Povijest Izraela + + + + +
Biblijska prapovijest + + + + +
Crkva + + + + +

U skladu sa suvremenijim načinom mišljenja, posebno računajući na činjenicu da su naši vjeroučenici, bez obzira na vjeru ili idejnu orijentaciju; školovani u marksističkom duhu, da i svoju zreliju vjeru ne mogu izražavati drugačije nego posredstvom pojmova, slika i riječi koje su naučili u školama — cijelu smo povijest spasenja saželi oko pojma slobode, odnosno oslobođenja čovjeka od svih okova koji ga stežu priječeći njegovo cjelovito očovječenje. Biblijsku tisućljetnu Božju borbu protiv svih krivobogova nastojali smo povezati s pojmom o ukidanju svakog otuđenja. Tu smo, naravno, u samoj Bibliji našli velike mogućnosti. Što je taj rad više napredovao, to nam je jasnije bivalo da biblijski Bog ustrajno ruši sve krivobogove, a to nije ništa drugo nego provođenje demitizacije psihe, prirode i društva. Vazmeno otajstvo na kraju ukida svako robovanje grijehu, smrti i raščovječenom zakonu.
Svjesno smo nastojali ne opredjeljivati se ni za koju od određenih suvremenih katoličkih teoloških škola. Stručnjak će stoga zacijelo velik dio ovih materijala doživjeti kao kompilaciju tekućih strujanja i shvaćanja. No, barem uz malo dobre volje, može se vidjeti kako je tu dominantno usmjerenje koje nipošto nije sinkretističko.
Na mnogo smo mjesta upotrijebili riječi koje u suvremenoj praksi imaju ograničenja, često samo naravna značenja (npr. riječ »razvitak«, koja se može shvatiti čisto evolucionistički, a ovdje uključuje i skok od naravi u nadnarav, što se ne može dogoditi aktualiziranjem ljudskih snaga, nego je čisti dar Božji). No, "si licet parva componere magnis", i apostol Pavao, a za njim i mnogi, osobito grčki crkveni oci, uzimali su poznate riječi da njima označe dijelom stare, a dijelom nove pojmove. Važno je da upotrijebljena riječ od prve nešto znači, da je aktualna u vezi s onim što se želi reći. Zatim treba pojam koji ona označuje proširiti i popuniti novim značenjima.
Vjerujemo da se ovaj trud isplati, uz svjesni rizik nehotičnih većih ili manjih promašaja. Brojne - i pohvalne i kritične — primjedbe svećenika i drugih vjernika koji su pratili ovaj rad svjedoče da nije bilo uzalud.
Čitatelj može doživjeti cjelinu povijesti spasenja, koja se sva sažimlje i smisleno izražava u svakom dijelu, i cjelinu svakog razdoblja.
Na kraju, uredništvo moli sve čitatelje da zabilježe svoje primjedbe i prijedloge, svoje pronalaske boljih novijih načina izražavanja. Ti će podaci biti dragocjeni, bilo da se daljim razvijanjem sličnih inicijativa bude bavilo samo Uredništvo MK, bilo da se ti materijali stave na raspolaganje drugim, stručnijim ekipama.
Posebnu zahvalnost zaslužuju naši teološki stručnjaci: dr. Tomislav Sagi-Bunić, dr. Bonaventura Duda, dr. Jerko Fućak, dr. Adalbert Rebić, dr. Ivan Golub i dr. Celestin Tomić, koji - tko više, tko manje - prihvaćali suradnju silazeći na ovu praktičarsku razinu i na toj razini pomagali svojim stručnim znanjem. Hvala metropolitama zagrebačkom, sarajevskom i riječkom, mnogim biskupima i redovničkim poglavarima koji su ovaj rad preporučivali i poticali. Hvala našem kardinalu Šeperu, koji je u Rimu primio pobjedničku ekipu iz Goričana. Osobito hvala Svetom Ocu Pavlu VI. za srdačan prijem i iskrene riječi priznanja i poticaja pobjedničkoj ekipi i vodstvu »olimpijade« u audijenciji 4. srpnja 1973.


DOGAĐAJ »VJERONAUČNE OLIMPIJADE«

Na početku školske godine 1972/73. u našem dječjem mjesečniku Mali koncil (br. 7, rujan 1972) najavljena je »Naša vjeronaučna olimpijada«. Tih godina kod nas se dogodila »eksplozija Biblije«. Tiskana je Biblija i Biblija mladih. Obje knjige u visokoj nakladi i u nekoliko izdanja. Djeci je došao u ruke nov vjeronaučni priručnik — »Biblija mladih«. Uredništvo Maloga koncila i Glasa Koncila, ponukano »biblijskim proljećem« kod nas, najavljuje olimpijadu. Uredništvo MK, uz suradnju stručnjaka, izrađuje kateheze, koje se umnažaju ciklostilom i razašilju vjeroučiteljima. Tema prve »Vjeronaučne olimpijade« bila je: BOG OSLOBODITELJ. Osnovni priručnici i pomagala bili su: biblijska slikovnica »Živio je među nama« i »Ilustrirana Biblija mladih«, a kasnije novi vjeronaučni udžbenici, »Katekizam« i djela naših biblijskih stručnjaka. U Malom koncilu redovito izlazi pomoćno štivo za vjeroučitelje i vjeroučenike. U Malom koncilu, broj 8/72, objavljene su prve prijavljene ekipe (73) i prva grupa natječajnih pitanja. Do studenoga 1972. prijavile su se 173 ekipe. Natjecanje je bilo raspoređeno u 33 skupine. Bilo je predviđeno da se prvo kolo natjecanja obavi od 21. ožujka do Uskrsa 1973. U nedjelju 25. ožujka, na svetkovinu Blagovijesti, u Pregradi u Hrvatskom Zagorju planula je olimpijska vatra — započela su natjecanja. Nakon područnih i biskupijskih natjecanja šest pobjedničkih ekipa s najvećim brojem bodova došlo je u Zagreb na finalno natjecanje. U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa na Salati u Zagrebu, 1. svibnja, održano je finalno natjecanje. Nakon osam mjeseci napornog rada, nakon stotina sati razmišljanja i učenja kateheza, vjeroučenici i vjeroučitelji započeli su »odlučujući boj«. Ambijent veličanstven. U prvom redu gledališta mons. dr. Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup, profesori Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, stručni žiri, uzvanici, Aleksandar Skočić, zagrebački pravoslavni paroh, i drugi. Dvorana ispunjena do posljednjeg mjesta. Pobijedila je najmlađa ekipa na natjecanju — vjeroučenici iz Goričana u Međimurju. Slijede: Barlovci, Zagreb — Sveta Terezija, Studenci, Vinkovci — Sveti Nikola, Novi Sad — katedrala. Svim sudionicima olimpijade podijeljena je spomenica. U srpnju 1973. pobjednička ekipa iz Goričana s urednicima Maloga koncila otputovala je u Rim. To putovanje bila je prva nagrada pobjednicima. U srijedu 4. srpnja 1973. papa Pavao VI. primio je pobjedničku ekipu u okviru generalne audijencije u bazilici svetoga Petra u Rimu. Nakon audijencije Papa se slikao s našim predstavnicima i podijelio im spomen-darove. Tom zgodom vjeroučitelje je primio u svom stanu u Rimu naš kardinal Franjo Šeper, prefekt Kongregacije za nauk vjere. Na povratku u Zagreb oni su se zaustavili u Padovi, gdje su pohodili grob o. Leopolda Mandića i baziliku svetog Antuna.
Događaj olimpijade snimljen je u kratkom dokumentarnom filmu »Vjeronaučna olimpijada«.
U rujanskom broju Maloga koncila 1973. najavljena je olimpijada za 1974. Tema druge olimpijade je nastavak prve olimpijade — oslobođenje čovjeka kroz Vazmeno otajstvo. Objavljena je himna olimpijade »Za Janjetom« i izrađene olimpijske značke s likom Janjeta na knjizi sa sedam pečata.


RIJEČ UZ DRUGO IZDANJE

Drugi dio »Vjeronaučne olimpijade Maloga koncila« održan je u domovini kroz školsku godinu 1973/74. Završno natjecanje održano je u Rijeci 4. srpnja 1974. u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske. Ondje su se susrele prvoplasirane ekipe iz raznih biskupija. Prvo je mjesto zauzela ekipa iz Cerina iz mostarske biskupije. Za njima su se ostali plasirali ovim redom: Hvar, Rijeka, Split, Sarajevo, Đakovo, Zagreb, Križevci, Zadar, Dubrovnik, Banat, Šibenik, Banja Luka i Subotica. U mnogim župama pripreme za natjecanja urodile su snažnim biblijskim angažmanom cijele župne zajednice. Među mnogima posebno ističemo župu Vezice na Sušaku sa župnikom Dinkom Popovićem. Njima treba zahvaliti uspjeli tehnički aranžman i režiju riječkog finalnog natjecanja. Malo nakon toga izišlo je iz tiska prvo izdanje »Malog ključa Biblije«. 31. srpnja čerinske pobjednike s uredništvom Maloga koncila primili su u Rimu papa Pavao VI. i kardinal Franjo Seper. Cijelu generalnu audijenciju, u okviru koje je primio naše »olimpijaše«, Papa je označio prigodnim govorom o teologiji oslobođenja (v. Glas Koncila od 11. kolovoza 1974, str. 3).
»Mali ključ Biblije« uzeli su u ruke brojni katehete i kate-histice i pokušali raditi s njim kao s priručnikom za evangelizaciju i katehizaciju različitih grupa i pojedinaca. Prvo izdanje od 5000 primjeraka ubrzo je rasprodano. Mnogi su nam usmeno i pismeno priopćili svoja iskustva i primjedbe. Budući da brojne narudžbe požuruju ovo drugo izdanje, nismo bili u stanju tekst toliko promijeniti koliko bi bilo potrebno da ga obogatimo rezultatima svih dosadašnjih iskustava. Ipak smo proveli ono što nam se činilo najvažnijim. Biblijski stručnjaci dr. Adalbert Rebić i dr. Jerko Fućak proveli su stručnu biblijsko-teološku lektiru cijelog teksta i svuda naveli oznake odgovarajućih biblijskih knjiga, glava i redaka. Tako čitatelj može za svaku misao u ovoj knjizi pronaći odgovarajući tekst u Bibliji. Također smo u početku svakog velikog razdoblja i svakog koraka donijeli kratak sažetak, koji omogućuje lakše snalaženje u cjelini i jasnije ističe dinamiku povijesno-spasenjskog razvitka. Radi cjelovitije informacije poglavlje »Shematski pregled Maloga ključa« proširili smo i umetnuli u cjelinu prikaza u »Predgovoru«.


PREDGOVOR TREĆEM IZDANJU

Mali ključ Biblije nastao je u našoj sredini, u našoj Crkvi. Rodio se u zajednici Malog koncila iz žive želje da mladi vjeroučenici zavole Bibliju pa da na nov i suvremen način u njoj umiju čitati i pročitati svoj poziv, svoje zadaće, svoju sudbinu. Mali ključ Biblije okušan je na tri olimpijade Malog koncila: u Zagrebu, na Rijeci, u Frankfurtu s djecom naših radnika po Evropi. Trebalo je čuti na tim natjecanjima kako mali »olimpijci« s unutarnjim proživljavanjem, kao u vatri Duha, kazuju naizust najljepše dijelove Biblije. »O, Bože, žeže Tvoja riječ« — pjevao je naš Tin Ujević.
Mali ključ Biblije sastavljen je - rekao bih - za okomito čitanje Biblije. »Vodoravno« čitamo Bibliju od retka do retka, od poglavlja do poglavlja, od knjige do knjige, dok je ne dočitamo. »Okomito« čitanje ide putem velikih biblijskih tema: dohvaća Bibliju nekako skroz-naskroz. Zivka Kustića, pisca Malog ključa, obuzela je velika tema Biblije, bliska našem vremenu: Bog darovatelj slobode - Bog Osloboditelj. Polazeći od te teme, Kustić lista Bibliju kroz presjek. Želi posvijestiti mladim kršćanima što im nudi, na što ih pozivlje, čime ih dariva Bog u koga vjeruju. Ta Božja ponuda i poziv, taj veliki Božji dar jest: prava i puna sloboda koju sv. Pavao nazivlje »sloboda djece Božje« (Rim 8, 21). Mislim da o toj slobodi smijemo kršćanski klicati poznati Gundulićev stih: »O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do!«
Mali ključ posvješćuje mladim kršćanima da je puni sadržaj Biblije: Bog - čovjek - svijet. Biblija nije samo knjiga o Bogu. Ona je u isto vrijeme knjiga o čovjeku. Bog Biblije sav je nagnut k čovjeku. Mogli bismo reći sa sv. Pavlom: Bog je za čovjeka (Rim 8, 31). Po Bibliji Bog s čovjekom i s čovječanstvom sklapa Savez. Stoga je Savez jedna od velikih tema Maloga ključa. Čovjek jest Božji saveznik i ima Boga saveznikom u svim svojim naporima za istinom, dobrotom, ljubavlju. S tim u vezi, Biblija je knjiga Božjih poziva. Pred svakim čovjekom — to će osjetiti svaki čitatelj Malog ključa — i pred svakim naraštajem stoji Božji poziv. Svijet još nije gotov, dostvoren. S kraja na kraj, Biblija podržava u vjernicima vjeru i nadu u novi svijet, Božji svijet, bolji svijet. Uvijek su moguća bolja i sretnija vremena. Bog hoće da s ljudima i za ljude gradi bolju budućnost. I to je jedna od gorućih tema i poruka Malog ključa, naročito u posljednjem odsjeku Jaganjac — ključ povijesti.

Tu nam je napokon tajna otkrivena, ne toliko što je nego tko je ključ sve Božje povijesti: Isus Krist. Sav Mali ključ prožimlje misterij Jaganjca-Isusa Krista. Po Apokalipsi, on »ima ključ Davidov i kad otvori, nitko ne može zatvoriti, a kad zatvori, nitko ne može otvoriti« (Otk 3, 7). Po riječima II. vatikanskog koncila, »istom se u njemu - u Kristu Isusu - razjašnjuje misterij čovjeka... Dok on objavljuje misterij Oca i njegove ljubavi, razotkriva čovjeka njemu samome i objavljuje mu uzvišenost njegova poziva« (Radost i nada, br. 22).
Isus Krist ugradio je sebe u povijest čovječanstva. »On je za nas položio život« (1 Iv 3, 16) da svojom smrću uništi grijeh i svako osobno i društveno zlo što iz grijeha proistječe. A svojim uskrsnućem — kao Onaj koji sada kao Uskrsli živi i djeluje — Krist u ljudima, a osobito u svojim vjernicima budi nove nade i snage sve do konačne pobjede dobra u slavnome uskrsnuću i besmrtnosti.

Mali ključ dakako nije smio zanemariti kritike koje se i u našem društvu upućuju religiji i religioznim ljudima. Mora se obazirati, rekao bih, na protubibliju i na protivničke stavove i tumačenja. Stoga će mladi vjeroučenik u Malom ključu pročitati više autokritičkih opaski. I u samoj zajednici vjernika i izvan nje moguća su izobličenja religije: kako se pod religijom živi ili razumijeva ono što religija nije. Bog u koga vjerujemo, onaj koji nam se objavljuje u Bibliji, snažna je kritika svakoga krivoboga i hudoboga. A borba koju Biblija propovijeda za novi, bolji svijet i za čovjeka i njegovu sreću ujedno je borba za oslobođenje od svih krivih bogova i hudobogova. Tako Mali ključ snažno utječe da mladi vjeroučenici steknu pravu, dinamičnu sliku o Bogu i čovjeku. Time se ujedno prevladava glavni prigovor Karla Marxa svojevrsnom kršćanstvu koje bi u ime Biblije zanemarivalo borbu za čovjeka. Pravi, biblijski Bog — Bog u koga vjerujemo — obvezuje sve vjernike na izgradnju boljeg svijeta. Stoga čovjek školovan Biblijom ne smije biti otuđen čovjek koji bi u ime neba zanemarivao zemlju, kako jasno uči Isus u Evanđelju (Mt 25).
Tako Mali ključ Biblije ne nudi neku ideologiju, jednu od mnogih, već je u službi navješćivan]a vjere koja se temelji na Božjoj riječi i živi u zajednici Crkve. A ta vjera obvezuje na hrabra djela: da u životu uvijek stanemo na stranu istine i pravednosti, dobrote i praštanja, napretka i ljubavi. A da bismo to bili kadri, Mali ključ ustrajno pozivlje na eklezijalna i sakramentalna proživljavan ja našega zajedništva s Bogom i sa svima suzajedničarima u vjeri.

Tako Mali ključ izazivlje i pozivlje mlade kršćane na hrabra opredjeljenja i velikodušna zalaganja da svi vjernici, kao Božji saveznici — sa svim ljudima dobre volje, kako je rado govorio Papa Ivan - pridonesemo nastajanju boljega Božjega i čovjekova svijeta.
Bonaventura Duda


UZ PETO IZDANJE

Četvrto izdanje ove knjige, u svemu jednako trećem, izišlo je g. 1980. i upravo je rasprodano. Kako se knjiga i dalje traži, izdajemo je po peti put uz neznatne preinake i nadopune. Ovim petim izdanjem obilježujemo desetu obljetnicu početka prve vjeronaučne olimpijade Maloga koncila koje je plod ova knjiga. U međuvremenu je Mali koncil organizirao još dva velika vjeronaučna natjecanja: jedno iz povijesti Crkve u Hrvata a drugo iz cjelovitog navještaja katoličke vjere na temelju obreda krštenja. Oba su se ta natjecanja uklopila u jubilej »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«, prvo uz solinsko slavlje 1976. a drugo 1978., povodom slavlja u Biskupiji kod Knina. Tako smo dobili dvije naše vjeronaučne knjige: »Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata« i »Hoćeš li se krstiti?«. U slijedećim godinama Mali koncil je pružao vjeroučenicima i vjeroučiteljima građu za prvopričesnički i krizmanički vjeronauk, iz čega su izrasle knjige »Svadbeno ruho« i »Mač Duha«. Sto se biblijskih sadržaja tiče, u svim je tim knjigama razvijano i kako neposrednoj namjeni tako i uzrastu vjero-učenika primjenjivano ono do čega smo došli stvarajući ovaj »Mali ključ Biblije«. Zahvaljujemo svima koji su nam kroz ovo desetljeće pomagali ohrabrenjima, savjetima, kritičkim primjedbama a osobito sve širim prenošenjem ovog sadržaja u vjeronaučnu praksu.
Biblija (Sveto Pismo) sastoji se od više različitih književnih djela koja su nastajala u posljednjem tisućljeću prije Krista i u prvom stoljeću poslije Krista. Zbirka tih knjiga do Isusa Krista sačinjava Stari Savez (Stari zavjet), a zbirka knjiga koje su nastale poslije Isusa Krista sačinjava Novi Savez (Novi zavjet). Službeni popis tih knjiga koje Crkva smatra sastavnim dijelovima Svetoga Pisma zove se kanon. Ovdje donosimo popis svih biblijskih knjiga s kraticama. Kratice se upotrebljavaju kad se navode dijelovi ili rečenice iz tih knjiga. Tekst je svih knjiga podijeljen na glave i retke. Stoga kod navođenja (npr. Iv 5, 7) prva brojka označava glavu, a druga redak.
Ovdje donosimo popis biblijskih knjiga prema katoličkom kanonu. Neke od njih ne nalaze se u kanonima ostalih kršćanskih zajednica; te se knjige zovu »drugokanonske« (deuterokanonske), a jesu ove: Tobija, Judita, 1. knjiga o Makabejcima, 2. knjiga o Makabejcima, Knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova, Barun i dijelovi Estere i Daniela.


==================
NAUM OSLOBOĐENJA

Pojava Isusa Krista u javnosti, pojava izraelskog naroda u povijesti, pojava čovjeka na zemlji i pojava Isusove zajednice (Crkve) - ta četiri velika koraka povijesnog hoda čovječanstva na samim počecima pokazuju da je Bog čovjeka stvorio za slobodu i da tu slobodu ustrajno promiče. A sloboda je prostor u kojemu se živi i ostvaruje ljubav.

-------
ISUS OSLOBODITELJ

VRIJEME DOGAĐANJA: oko godine 27. poslije Krista.

Evanđelje po Luki (gl. 4) naglašava kako je Isus na samom početku svoga javnog djelovanja odbio prokušana sredstva manipuliranja ljudima: mito, strah i vlast, i mjesto toga navijestio slobodu.
Mi kažemo da smo kršćani. Zašto? Zbog toga što vjerujemo u Isusa Krista. Tko je Isus Krist? Zašto mi njemu vjerujemo? Što on nama vrijedi?
Prvo: Isus Krist nije neko biće iz bajke. Nije on izmišljeno biće kao neka dobra vila, kao vilenjaci, vukodlaci, Crvenkapica, Snjeguljica, itd. Za njega znamo gdje je živio, kada je živio, što je govorio i što je radio.
Domovina mu je Palestina (gdje se danas nalazi i država Izrael). Živi i djeluje u prvoj trećini prvoga stoljeća.
Isus je, kao i svi dječaci i mladići, živio u svojoj domovini oko trideset godina, a jedva je tkogod za njega znao. Nije još bio poznata ličnost.
Danas je Isus Krist najpoznatija ličnost na cijeloj zemaljskoj kugli.
…………..
…………..
KAKO JE TO POČELO?
Mladi tesar iz Nazareta, Isus sin Marijin, počeo je jednoga dana hodati po selima i gradovima i narodu držati govore (Mt 4, 23). Također se pročulo da čini izvanredna djela, čudesa.
Čekajte, da nešto provjerimo: Znamo li koje je prvo čudo Isus učinio?
Izgleda da to svi znamo. To je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1—11).
A koji je prvi Isusov javni govor?
Eh, to malo tko zna brzo odgovoriti. Pročitajmo to iz Biblije (Lk 4, 16—21).
Eto, Isus je najprije javio radost siromasima, oslobođenje zarobljenicima, svjetlost onima koji žive u mraku i sljepoći, slobodu potlačenima.
Isus se, dakle, javio kao OSLOBODITELJ.
Usporedimo što je važnije: Isusovo prvo čudo ili Isusova prva propovijed?
To što je pretvorio vodu u vino, to je trebalo samo onim ljudima koji su slučajno ostali bez vina usred svadbe. Da su to bili bogatiji ljudi ili da je te godine grožđe bolje urodilo u onome kraju, to Isusovo Čudo njima ne bi trebalo. Znamo da u našoj zemlji ima vinorodnih krajeva u kojima ljudi teškom mukom obrađuju vinovu lozu i proizvode vino, a poslije ga nemaju kome prodati, nemaju dosta bačava da to vino spreme u podrume. Takvi ljudi ne bi se uopće oduševili Isusovim čudom u Kani. U prvi čas bi se začudili, pljeskali bi kako je to njemu uspjelo, pričali bi kakva je to divna čarolija ili vještina. Ali, ako bi on to nastavio činiti, oni bi mu stali vikati: Dosta, Isuse, dosta, to smo već vidjeli, ali nemamo kamo s tim vinom.
Ali prva Isusova propovijed, to je nešto drugo. Radost i sloboda ljudima treba više nego što im treba vino!
Na svijetu je mnogo više žalosnih i potlačenih nego žednih vina.
(Kad čovjek popije čašu dobra vina, brzo se razveseli i čini mu se da se oslobodio svoje muke. Zbog toga je Isus i cijenio vino kao znak radosti i slobode. Samo kao znak! Jer vino ne može trajno obradovati ni osloboditi čovjeka.)
A Isus je ponudio svijetu pravu radost i pravu slobodu.
U ono vrijeme svi su narodi oko Sredozemnog mora (današnja Engleska, Francuska, Portugal, Španjolska, Italija, Švicarska, Austrija, velik dio Njemačke i Mađarske, Rumunjska, Bugarska, SFRJ, Albanija, Grčka, Turska, Sirija, Libanon, Izrael, Egipat, Libija, Tunis, Alžir, Maroko...) bili porobljeni i okupirani od Rimljana. Svi su sanjali o slobodi. Većina ljudi koji su tada živjeli u Rimskom Carstvu bili su robovi, jer to je bilo robovlasničko društvo. Robove su gospodari prodavali i kupovali kao robu. Roba je gospodar mogao ubiti i nikome za to ne bi odgovarao. Ako se rob oženio i imao svoju djecu, gospodar je mogao njega prodati na jednu, ženu na drugu, a djecu na treću stranu, i oni se nikada više ne bi vidjeli... Radni dan roba trajao je od jutra do sutra, a plaće nije primao ...
Gospodari su mnogo gradili: velike palače, hramove, ceste, luke, brodove, ali sve je to služilo samo gospodarima, a robovima je to donosilo samo teški rad i stradanja.
Na svijetu je onda bilo mnogo bolesti, a medicine je bilo malo ili nimalo. Ljudi su umirali od velikih zaraza: kuga, kolera, itd. Mnogi su bili gubavi i polako se raspadali. Teški život mnogima je slomio živce, bili su duševni i živčani bolesnici. Njih nitko nije liječio. Nehigijenski život od djetinjstva upropastio je mnogima oči te je bilo i mnogo slijepaca.
Nesretni i nezadovoljni ljudi činili su, kao i danas i u svako vrijeme, zlo drugim ljudima oko sebe: ubijali, krali, varali, klevetali, sramotno postupali sa ženama i djevojkama itd. Od toga su postajali još nesretniji i još nezadovoljniji. Kad drugome načiniš zlo, on je nesretan jer si mu zlo zadao, a tebi u duši ostaje ljaga, mrlja, neka rana koja te peče. Znaš da nisi bio čovjek i čini ti se da nikada više nećeš ni postati bolji. Namjesto da se popraviš, kao za inat postaješ sve gori. Kao pijanac koji je već ljut na sebe zbog toga što ga od vina boli glava, pa za inat još više pije želeći sve, i samoga sebe zaboraviti; tako ubojica još više ubija, lupež još više krade.
Zlo koje čovjek čini Čovjeku najteže je ropstvo u koje čovjek upada. Time sam sebe iznutra veže nevidljivim lancima. To je prokletstvo grijeha.
Sotona je u pustinji ponudio Isusu (Lk 4) da ljude podmićuje badava ih hraneći (da pretvara kamenje u kruh), da ih plaši i zabavlja strašnim čudesima (da skoči s vrha Hrama) i da ih prisiljava u sprezi s državnim vlastima (nudi mu »sva kraljevstva svijeta«), Isus neće ljude podmićivati, ni plašiti, ni prisiljavati — on mjesto svega toga javlja da je došao ljude osloboditi. Isusov prvi govor u sinagogi u Nazaretu izravan je odgovor napastima u koje ga je Sotona pokušao uvesti. Evanđelist Luka, koji je na početak Isusova javnog djelovanja stavio taj snažni slikoviti prikaz o napastima neslobode i navještaju slobode, razvit će cijelo svoje Evanđelje u duhu oslobođenja. Vidjet ćemo da je Luka i Isusovo djetinjstvo opjevao kao navještaj i početak oslobođenja od robovanja duhovnim strahovima, prirodnim silama i društvenoj nepravdi. Demitizacija psihe, prirode i društva - da bi čovjek, oslobođen robovanja svim krivim vrijednostima, mogao ostvariti sebe u intimnom drugovanju s Bogom - to je glavna tema cijele Biblije.
Tako je bilo i u Isusovo vrijeme. Ljudi su upadali u zlo, a nitko im nije mogao pomoći da se iz njega izvuku.

--
SVIJET JE BIO PUN ROBOVANJA I ŽALOSTI.
A stare religije pričale su ljudima da na nebu ima puno bogova koji se isto tako tuku, nadmeću, jedan drugoga varaju, kradu, otimaju si žene, sve kao bogata gospoda na zemlji. Te stare religije samo su ljude ispunjavale mračnim strahom.
Vjerovali su da ti bogovi, duhovi, vukodlaci i bjesovi stvarno postoje i da mogu čovjeku na razne načine nauditi. Ne znajući s koje će ga strane s ovog ili »onog« svijeta zlo zadesiti, čovjek se ulagivao tim nepoznatim strašnim bićima, nastojao ih udobrovoljiti i podmititi kojekakvim žrtvama i. čarolijama. S te strane nije se narod mogao nadati pravom oslobođenju.
Glas o slobodi i radosti došao je iz Palestine, gdje je živjela »najoriginalnija i najslobodoljubivija rasa u cijelom Carstvu«, to jest židovski narod. O tome ćemo narodu još mnogo morati govoriti, a sada govorimo o Isusu koji se pokazao kao »najoriginalniji i najslobodoljubiviji« čovjek iz toga naroda. Zato je on navijestio slobodu i radost ne samo svome narodu nego i svim narodima u Carstvu, i dalje kroz stoljeća svim narodima na Zemlji.
Stoga su mu odmah povjerovali mali, siromašni i nesretni ljudi u njegovoj domovini: stoga su mu poslije povjerovali milijuni ljudi po svijetu. Stoga je on danas najpoznatija ličnost cijele svjetske povijesti. Naš veliki Prijatelj, naš Učitelj, naš Vođa, naš Brat.

Židovski narod, koji se inače zove Izrael, upoznao je svog Boga. On, Bog, i njegov narod Izrael ulaze u povijest zajedno.

(nastavlja se)

BOG OSLOBODITELJ

VRIJEME DOGAĐANJA: 13. stoljeće prije Krista

Izraelski narod pojavljuje se u povijesti izlaskom iz egipatskog sužanjstva. S tim novim narodom pojavljuje se u povijesti i novi Bog — Jahve. Prvo Sto Izraelci o njemu znaju, zbog čega i radi čega ga prihvaćaju, jest to da je on njihov osloboditelj.
Za Isusa iz Nazareta znamo da nije samo pravi čovjek kao svaki od nas. Mi kršćani vjerujemo da je on također i pravi Bog.
Iz povijesti znamo da su ljudi vjerovali u mnogo bogova: Zeus, Jupiter, Perun, Merkur, Neptun, Mars, Amon-Ra, Izida, Dijana, Venera itd.

Kao što smo za Isusa iz Nazareta rekli da nije neko biće iz bajke, jer za njega točno znamo gdje je živio, kada je živio i kako je živio, tako i za izraelskog Boga moramo reći da nije poput drugih bogova. Jer o drugim bogovima govore samo stari mitovi i legende. To nije povijest. Za Zeusa, Jupitra itd. nitko nikada nije pokušao reći kada se, gdje i kako u povijesti nekome javio. Sve što o tim bogovima piše u starinskim knjigama, sve je smješteno u neodređenu davninu, u neku legendarnu pretpovijest (Homer...).
Sto znači kad se kaže da je neki narod ušao u povijest? Mi Hrvati ulazimo, na primjer, u povijest tek kad smo došli u ovu našu sadašnju domovinu i kad smo počeli primati kršćanstvo. Sve ono što se s našim narodom, s precima ovoga našeg naroda događalo prije toga u nekoj pradomovini, negdje iza Karpata ili još dalje, možda u Aziji, sve je to ovijeno tamom pretpovijesti. O tome nam nešto daju naslutiti stare legende, a povjesničari se teško muče ne bi li iz legendi i različitih tragova u jeziku još nešto više naslutili. Tako je i s narodom koji se zove Izrael. On ulazi u povijest bijegom iz Egipta, gdje je živio u ropstvu. Prije je to bila samo neka velika porodica pustinjskih nomadskih plemena koja se selila za boljom pašom. I sve što im se prije događalo sačuvano je samo u nekoliko uspomena koje su oni kasnije zabilježili, proučili i zaokružili (bolje nego što smo mi do sada zaokružili znanje o pretpovijesti našega naroda, što nije čudno kad se sjetimo da su oni počeli sve to bilježiti i proučavati već oko 1000 godina prije Krista, dok se naša hrvatska povijesna znanost počela ozbiljnije razvijati tek u XVII stoljeću).
Tako izraelska povijest počinje negdje sredinom XIII. stoljeća prije Krista u današnjem Egiptu (zvao se u starini i Misir), koji je tada bio veliko i moćno carstvo kojim su vladali faraoni. Strogo robovlasničko društvo, apsolutna monarhija (samovlade) itd. Kao robovi na prisilnim radovima žive ondje mnogobrojni potomci nomada koji su negdje u XVII ili XVIII stoljeću prije Krista doselili onamo u potrazi za hranom koje je bilo sasvim ponestalo u pustinji gdje su se oni kretali.
Što je ostalo zapamćeno i zabilježeno o dolasku toga naroda u Egipat, imamo na početku BIBLIJE, u Knjizi Postanka.

Izraelci su pamtili da je dolazak njihovih predaka povezan s imenom Josipa (Post 37—50). To je bio Izraelac koji je stjecajem okolnosti od prodanoga roba postao visoki kraljevski činovnik na dvoru faraona, te je u vrijeme gladi mogao svoje srodnike dovesti u Egipat i dodijeliti im bogatu zemlju. No Josip je umro, prošla su stoljeća i došljaci su postali obični nezaštićeni robovi (Izl 1). Robovlasnicima robovi uvijek trebaju, ali ovi robovi su s vremenom postali opasni. Mnogo su djece rađali, bili su inteligentni i vješti, odlično povezani među sobom. Počeli su predstavljati opasnost za svoje gospodare. Gospodari onda odluče ograničiti njihovo množenje: naredili su babicama (primaljama) da ubijaju svako novorođeno muško izraelsko dijete (Izl 1, 16). Na prisilnim radovima davali su im manje hrane. Nametali su im neostvarive radne norme (Izl 1, 11). Kažnjavali ih bičevanjem, zatvorima i smrtnim kaznama, te su oni polako gubili volju za život. Neki su postajali izdajice i špijuni u korist gospodara. Drugi su tupo radili i primali udarce, čekajući da se sve to što prije završi. Stariji su pokušavali mlađe uvjeriti da to tako neće uvijek biti. Da se njihovim davnim precima bilo javilo neko u Egiptu nepoznato dobro božanstvo koje im je obećalo uvijek pomagati, da će se to božanstvo opet javiti i pomoći im. Ali to se božanstvo nije javljalo. Nisu mu znali ni imena. Uopće se nije moglo ništa osobito s time započeti.

Onda je ponovno jedan njihov čovjek postao važan na faraonskom dvoru, kao davno nekada Josip. Bio je to Mojsije (Izl 2), jedan od onih rijetkih dječaka koje su majke uspjele sakriti i sačuvati da ih egipatske primalje ne pobiju čim su se rodili. Ne znajući kamo će s njim, majka ga u košarici oblijepljenoj smolom stavila u vodu na mjestu kamo je princeza dolazila na kupanje. I princeza ga pronašla, posvojila i odgojila. Mojsije postao princ, stekao najvišu naobrazbu (a znamo iz povijesti kako su egipatski svećenici bili najučeniji ljudi onoga vremena!). Ali krv nije vođa, osobito kad je u toj krvi živio i djelovao glas onoga nepoznatoga prijateljskog božanstva koje se javilo precima! Mojsije se založi za prava svojih sunarodnjaka. Pobunjenik protiv egipatskih gospodara mora bježati, ići u emigraciju (Izl 2, 11—15). U pustinji na istoku iza Crvenoga mora naiđe na Jitra, bogatog vlasnika stada. Dobro se oženi njegovom kćerkom Siporom i stade zajedno s njime gospodariti, privređivati. Godine su prolazile. Njegovi su ga ljudi u Egiptu zaboravili, a on se eto u emigraciji dobro snašao. Činilo se da je sve izgubljeno.
Onda se neočekivano u povijest toga naroda upleo Bog njihovih predaka (Izl 3). To više nisu bile pripovijesti staraca kojima se moglo vjerovati i ne vjerovati. To je bio susret. I sasvim jasan zadatak. Bog se javio kao OSLOBODITELJ svoga naroda.
Više od pukog susreta — to je bilo UPOZNAVANJE. Stvarno i kratko upoznavanje. Najprije sigurnost da je to onaj kojemu su se iz starih predaja nadali:
»Ja sam Bog tvojih otaca — Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev.«

--
OPET ONAJ NEPOZNATI PRIJATELJ.
Mojsije, znalac egipatske teologije, htio bi znati više. Pita Boga za ime. Bogu je ovoga časa važniji zadatak koji povjerava Mojsiju, a to je oslobođenje naroda iz ropstva.
Ipak, Bog se Mojsiju predstavlja. Imenom čudnim, nejasnim i punim značenja. Kaže: »Ja sam onaj koji jesam« -JAHVE - ja sam PRISUTNI BOG. Ja sam Bog koji S VAMA HODAM. (Izl 3, 14—15)
Drugim riječima: Bog je njihov prijatelj koji ih neće ostaviti, koji će ih osloboditi i zauvijek s njima hodati. To je za početak dosta. Ni Mojsije nema vremena sve o njemu ispitivati, ni Bog nema vremena sve o sebi tumačiti. Za to će trebati stoljeća i tisućljeća drugovanja. Sad treba brzo raditi. Povjerenje je uspostavljeno, novi prijatelji, Jahve i Mojsije, kreću na izvršenje zadatka.
Slijede dramatični susreti s faraonom (Izl 5 i dalje), koji ne bi htio ostati bez jeftine radne snage. Bog Jahve djeluje brzo i nesmiljeno. Služi se, već prema potrebi, nečuvenom snagom, vlašću nad zemljom, vodom, zrakom, životinjama (Izl 7, 14—11, 10). Pritisnut tim udarcima, faraon mora popustiti. Narod razrogačenih očiju promatra sve što se događa. Poslije će sve to opjevati u pjesmama i iskititi u uspomenama, koje su nalik na narodne junačke epove. Uglavnom, svi idu za Mojsijem. Pobjedonosno izlaze iz Egipta, bježe čudesno preko Crvenoga mora, u pustinju, u tešku, odgovornu i zahtjevnu slobodu u kojoj treba sve iznova započeti, izgraditi narodnu zajednicu, državu, novu povijest, kulturu, književnost, umjetnost, pravo... (Izl 13 i dalje).
Oslobođenje je uspjelo. Bog Jahve stekao je zauvijek simpatije i vjernost svoga naroda jer ga je iz ropstva poveo u slobodu. Javio se, eto, na početku isto onako kako će se kasnije, opet na početku nove povijesti, na početku vremena koje zovemo našom ili kršćanskom erom, javiti u Nazaretu - kao BOG OSLOBODITELJ.
To najstarije iskustveno poznanstvo s Bogom, svoje iskustveno »Vjerovanje« Izraelci su ukratko i sržno izrazili u knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 26, 4-10). Vjernik je sebe i svoju vjeru predstavljao riječima:
»Moj je otac bio aramejski lutalac koji je sa malo čeljadi sišao u Egipat da se skloni. Ali je ondje postao velikim, brojnim i moćnim narodom. Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo. Vapili smo Jahvi, Bogu otaca svojih. Jahve je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izvede Jahve moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima ...«

(nastavlja se)

BOG STVORITELJ SLOBODE

VRIJEME DOGAĐANJA: praskozorje ljudske vrste, ali po sržnom smisla izražava problematiku svakog ljudskog naraštaja i svakog čovjeka pojedinca.

Glavna je misao biblijske Knjige Postanka da je čovjek stvoren za slobodu i za ljubav; da bude gospodar prirode i sretan u zajednici. Po tome je čovjek sličan Bogu.* Novost Knjige Postanka nije u tome što bi ona tvrdila da je Bog stvorio svijet — jer ovisnost svega što postoji o nekoj božanskoj sili bila je poznata i u drugim religijskim i misaonim sustavima — nego je novost te knjige u tome što prikazuje Boga kao stvoritelja slobode. Dok razna mitološka božanstva stvaraju ljude kao svoje sluge i robove, biblijski Bog stvara ljude da bi s njima drugovao u slobodi.
Znamo da je izraelski narod svog Boga susreo u svojoj vlastitoj povijesti, upoznao se s njim i prihvatio ga kao svojeg Osloboditelja. Drugujući s Bogom kroz duga stoljeća, Izraelci su o njemu sve dublje razmišljali, a on je cijelom narodu, osobito izabranim ljudima koji su pisali svete knjige, iznutra pomagao, davao im svjetlo da ga što bolje upoznaju, da ga shvate. Osluškujući njegov unutarnji glas, sjećajući se njegovih djela i surađujući u tim djelima, oni su sve više naslućivali i na kraju shvatili da Jahve nije samo njihov Bog Prijatelj, najmoćniji, najbolji, najpravedniji i najvjerniji od svih bogova, nego da je on zapravo Jedini Bog, »Bog nad svim bogovima«. Shvatili su da je on gospodar neba i zemlje, da o njemu ovisi sve što se događa u cijelom svijetu i cijelom svemiru. Da on nije nitko drugi nego Sila od koje sve sile potječu; Mudrost od koje potječe naša ljudska mudrost i koja mudro uređuje cijeli svijet; Dobrota koja se nama dariva i nas navodi da budemo dobri; da je on Sloboda koja nas oslobađa. Ne samo Izraela iz ropstva u Egiptu, ne samo suvremene nesretnike od njihovih nesreća, suvremene sužnje iz njihovih lanaca, nego da je on od početka sve tako činio i tako vodio da se u svijetu pojavi sloboda.
Jer, to su oni odlično shvatili: glavna oznaka čovjeka, ono glavno po čemu se čovjek razlikuje od životinje i uopće od svih stvari, to nije čak ni razum, nego baš sloboda. Čovjek je silno biće, ne toliko po tome što zna misliti, računati, izrađivati alat i strojeve, mijenjati prirodu i iskorištavati prirodne sile, koliko po tome što može samom Bogu slobodno pogledati, da tako kažemo, u oči i reći mu »Hoću!« ili »Neću!« Zato čovjek može biti prijatelj čovjeku; zato se možemo jedni drugima darivati, zajednički stvarati bolji svijet, živjeti jedni za druge i za budućnost.
Čovjek je velik stoga što može biti Bogu prijatelj, što je Bogu sličan. Sigurno mu nije sličan po svom tijelu. Po tijelu je čovjek sličan životinjama. U jetri konja, krave, majmuna događa se, uglavnom, ono isto što se događa u jetri čovjeka. Isto se može reći i za oči, za uši, za nos, živce, želudac, pa uglavnom i za mozak.
Ima ljudi koji ne znaju čitati Sveto Pismo ili namjerno žele sve izvrgnuti ruglu pa kažu: Ako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, znači li to da i Bog ima želudac?
To je besmisleno pitanje, jer su oni koji su po Božjem nadahnuću pisali Sveto Pismo sasvim jasno znali što su htjeli reći. To su jasno i napisali. Pogledajmo što o tome piše u Knjizi Postanka:
»I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar...« Malo zatim: »Nije dobro da je čovjek sam...« I, na kraju, kad su se pojavili čovjek i žena, Bog im kaže: »Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorenjima što puze po zemlji.« (Post 1, 26 i 28)

Čovjek je, dakle, Bogu sličan po tome što je gospodar a ne rob. Po tome što prirodnim silama, životinjama, biljkama, stvarima, ima gospodariti, vladati, a ne robovati silama i instinktima, nagonima i strastima kao što im robuju sve životinje. I po tome je čovjek Bogu sličan što mu je zadatak izgrađivati sretnu obitelj i sretno ljudsko društvo. Sreća u zajednici, sloboda i sreća — to je ono po čemu je čovjek Bogu nalik.
Sloboda je opasan dar, kao vatra na primjer: može se upotrijebiti na zlo ili na dobro. I sreća se može ostvariti ili ne ostvariti. Čim je čovjeku darovana sloboda, on može sam sebe upropastiti. Čim mu je ponuđena sreća, on se može i unesrećiti. Stoga je povijest čovjeka tako dramatična, tako puna borbe i stradanja, uspjeha i neuspjeha, radosti i boli, sreće i nesreće.
Sloboda je velik i opasan Božji dar čovjeku. Po njoj je čovjek graditelj svoje sreće i gospodar svijeta. Po njoj je čovjek zapravo čovjek, a ne životinja. Po njoj je Bogu sličan, da bi mogao biti Božji prijatelj. I više od toga: da ne bude Božji rob, čak niti samo Božji sluga, nego Božji drug, njegov partner u poslu, njegov kompanjon. Otkako se čovjek pojavio, Bog više ne stvara svijet sam, nego zajedno s čovjekom.
Bog je čovjeka tako visoko poveo u svoje društvo da ga od te visine hvata vrtoglavica. Teško je biti čovjek.

Sve su to odlično shvatili stari Izraelci, Božji saveznici, koje je on nadahnuo i vodio da pišu svete knjige. I tu su glavnu misao oni izrazili u prvim knjigama Svetoga Pisma, osobito u Knjizi Postanka. Kad su poslije sredili te svete spise u jednu veliku knjigu, zapravo zbirku knjiga koju zovemo Biblija ili Sveto Pismo, tu knjigu o postanku svijeta i čovjeka stavili su na sam početak, kao neki glavni uvod u kojemu je sažeta ta glavna misao.

A tu glavinu misao oni su izrazili kako su najljepše mogli i znali. Pokušali su oko nje splesti sve ono drugo što su o svijetu i o čovjeku već znali. Jer i onda su ljudi promatrali svijet oko sebe, kao što to čine današnji ljudi, današnji učenjaci. Na temelju onoga što su opazili i što su iskusili stvarali su teorije o svijetu. U tome ih je Bog puštao da se samostalno razvijaju. Bili su kao .đaci u prvom razredu kojima učitelj ne tumači gradivo koje će doći na red tek u osmom razredu, ili možda tek na fakultetu. Zato se danas nama njihove misli o sastavu Zemlje i Svemira čine vrlo djetinjaste i naivne. Ne smijemo se time dati zavesti. Oni su zacijelo mislili da je Zemlja ravna ploča, da je nebo razapeto kao golemi šator nad tom pločom, da Sunce svakog jutra izranja negdje iz mora i navečer se vraća onamo kao na počinak. Kad su rekli da je Bog stvorio svijet, oni su mislili na svijet kakav su oni poznavali i kako su ga oni zamišljali. No ona glavna misao o Božjemu djelu, o Bogu koji je sve tako redom stvarao i usavršavao da sa na kraju pojavi čovjek kao slobodno biće, pomogla im je da i u toj svojoj slici svijeta budu mnogo mudriji od drugih suvremenih naroda. Oni su stvaranje svijeta i cio svijet tako prikazali da se lijepo vidi kako svijet ne stoji na mjestu, kako se zbivanja ne vrte u krugu, već sve to nekamo napreduje, raste, razvija se prema sve većem savršenstvu.
Nisu mogli poznavati suvremenu našu znanost. Nisu htjeli svoj pogled okovati ograničenim znanjima svoga vremena. Zato su, kako rekosmo, sve što su znali o svijetu, i mnogo toga što je do njih došlo iz predaja starijih naroda, spleli oko glavne misli kao nakit, gotovo kao pjesničko ruho. Tako je nastala prekrasna pjesma o stvaranju koju nalazimo na početku Svetoga Pisma (Post 1,1—2,4). Tu je Božje djelo prikazano kao radni tjedan. Bog najprije pobjeđuje tamu stvarajući svjetlo, oslobađa suhu zemlju tjerajući vodu u njezine granice, ukrasu je zemlju biljkama, a nebeski svod zvijezdama, Mjesecom i Suncem. Zatim stvara životinje i na kraju čovjeka, radi kojega je sve to i pripremio. Bog najprije pobjeđuje slijepi nered (kaos) stvarajući smisleni red (kozmos), ali red ne smije postati sam sebi svrhom — postao bi naime kruti i hladni zakon koji bi okovao i zarobio sve što postoji. Zato krutost reda Bog pobjeđuje slobodom: uređeni Svemir Bog daje u ruke svom prijatelju, sebi sličnom slobodnom biću — čovjeku.

U tom se izvještaju krije i sasvim nova, revolucionarna misao nad kojom bi se bili sablaznili i prenerazili Egipćani i Babilonci, mnogo kulturniji, bogatiji i razvijeniji izraelski susjedi. U Bibliji stoji da je Bog stvorio Sunce i Mjesec kao svjetiljke na nebu, da ljudima svijetle i da im pokazuju vrijeme. Egipćani, Babilonci i mnogi drugi narodi nikada se to ne bi usudili reći. Oni su smatrali da su Sunce i Mjesec bogovi kojima ljudi moraju služiti. Te tuđe bogove Izrael smatra svojim slugama. Nije ovdje važno koliko su Izraelci poznavali astronomiju. Važno je da su dobro znali da nebeska tijela nisu bogovi, da je i njih Bog stvorio za čovjeka. To znači da jednoga dana ljudi mogu slobodno poletjeti na Mjesec i dalje prema zvijezdama, jer to je sve njihovo! Samo da se dovoljno razviju da bi to mogli pokušati. Jer čovjek je GOSPODAR, čovjek je SLOBODAN.
Tako su prvi izvještaji Svetoga Pisma himna o Čovjeku i o Bogu koji je stvorio slobodu. I tu nam se Bog Jahve javlja kao BOG OSLOBODITELJ!

(nastavlja se)

CRKVA OSLOBODITELJICA

VRIJEME DOGAĐANJA: oko godine 30. poslije Krista.

Mlađa kršćanska zajednica, Crkva, prima Boga Duha kao novu zbiljsku silu koja ulazi u povijest, u čovjeka, mijenja ljude, oslobađa ih straha i neznanja, robovanja svim psihičkim, prirodnim i društvenim prisilama; ruši sve ograde nacionalnih, rasnih, kulturnih i drugih razlika među ljudima; okuplja ljude i narode u novu zajednicu koja bi imala biti kvasac oslobođenog, sjedinjenog i preporođenog čovječanstva.

Svi mi koji vjerujemo Isusu Kristu nazivamo se kršćanima. Vjerujući Isusu, mi baštinimo sva ona obećanja koja je Bog Jahve dao starim Izraelcima, prihvaćamo Boga kao svog Osloboditelja i zajedno s njime zalažemo se za oslobođenje svakog čovjeka od svih okova koji ga okivaju izvana i iznutra. Stoga se također zovemo »Novi Izrael«, Božji izabranici i Božji suradnici u današnjem svijetu.
Kršćani u svakom mjestu gdje ih ima okupljaju se u zajednicu koja se zove Crkva, a sve te zajednice međusobno se povezuju u veliku zajednicu Isusove Crkve po svemu svijetu, sveopću Crkvu.
Ta Crkva ima svoju povijest. Ona danas u svijetu mnogo znači i u općoj je povijesti, a u povijesti hrvatskog naroda posebno, vrlo mnogo značila. Ona je zaslužna za kulturu, za pismenost, za znanost, za razvitak socijalne skrbi, za bolnice i sirotišta, za otvaranje škola, za mnogo toga čime se današnji svijet diči. Ali, zacijelo smo čuli, i još ćemo čuti, da je ona također odgovorna za neka velika zla u povijesti. Kažu i prigovaraju Crkvi da je znala biti saveznik vladajućih klasa, da je priječila slobodu misli, razvitak znanosti, da se bojala napretka ... Prigovaraju joj, dakle, da nije uvijek bila baš ono što bi morala biti: osloboditeljica od svih okova koji čovjeka stežu i ponižavaju.
Možda nam je teško, gledajući danas po Crkvi u svijetu i slušajući ili čitajući sve ono što se o njoj tvrdi s različitih strana, jasno vidjeti što zapravo ta Crkva jest. Treba li da je hvalimo ili da je kudimo? Da se njome ponosimo ili da je se stidimo? Zato najprije pogledajmo kako se ona javlja i kakva se onda pojavila.
Prvi veliki događaj kad se Crkva kao zajednica pojavljuje u javnosti upravo je silazak Duha Svetoga na Isusove učenike nakon što je Isus otišao iz ovoga svijeta (prikazano u Djelima apostolskim 2, 1—47).
Isusovi najbliži prijatelji i učenici (bilo ih je dvanaest i zovemo ih apostolima) u strahu su se i u tajnosti okupljali i zajednički molili. Isus je otišao, a svijet se nije odmah počeo mijenjati. Sve je bilo iz dana u dan kako je bivalo od njihova djetinjstva, od pamtivijeka. Oni su bili sapeti lancima straha, a pomalo i sumnje i beznađa. Mnogo toga im još nije bilo jasno, sapinjalo ih je i neznanje. Rečeno im je da će ići po svemu svijetu, a nisu znali kako bi izišli iz sobe u kojoj su se krili. Osim toga, između njihova naroda Izraela i velikog svijeta drugih naroda zjapio je ponor koji je izgledao nepremostiv. Jedino su Izraelci još uvijek štovali Jahvu, svoga Boga. Drugi narodi nisu za sve to marili. Sa svim što su do tada znali, sa svim svojim svetim knjigama, čak ni s onim riječima koje je Isus izgovorio i koje su oni pamtili, kao da se nije imalo što započeti. Tu je bila nemoćna sva predaja, sva povijest, cijelo njihovo uvjerenje. Svijet se ponašao kao da mu oni, a niti njihov Bog ni njihov Isus — ne trebaju.

Onda se jednoga jutra Bog ponovno izravno upleo u povijest- Bog je odlučio pokazati i saopćiti ljudima svoje novo, do tada nepoznato Lice: kuća se potresla, čula se huka s neba kao da puše silan vjetar. I ukazaše se jezici kao od plamena, razdijeliše se i siđoše nad svakoga od njih po jedan (Dj 2,2-3).
Toga časa oni su se promijenili, postali su sasvim drugačiji, novi ljudi.

Znakovi koji su se tu pokazali: potres, silan neki šum i plamene pojave — ti znakovi često se javljaju kad su na djelu velike prirodne sile. Kad se ispražnjuje munjina u oblacima, sijevaju munje. Kad se dogodi atomska eksplozija, buka i plamen daleko se vidi. Silan vjetar prodrma svu okolicu. To su znakovi Sile. U ovom slučaju to su prateći znakovi Božje nazočnosti kao što bijaše slučaj i u Bogoobjavljenju Mojsiju na Sinaju (Izl 19, 16—20) i Iliji (1 Kr 19, 9—14). I ovdje, na dan prvih Duhova u Jeruzalemu, ti su znakovi pokazali da je u ljude ušla sasvim nova Sila. Sila koja mijenja ljude. Kasnije će apostoli shvatiti i zabilježiti da ta Sila nije ništa drugo nego sam Bog, Bog Duh Sveti, koji se nastanio u novoj zajednici, da od te zajednice načini novo živo tijelo. Od tog časa Isusovi učenici nisu društvo kao svako drugo ljudsko društvo, kao neka škola, vojska, ili bilo koja organizacija. Oni su sada Crkva, živo biće koje raste i prožimlje svijet. Bog se sada pojavio kao Ljubav u zajednici. Crkva je Bog s ljudima, u ljudima i za ljude.
Oni su najednom oslobođeni straha: izlaze na ulicu, javno govore i ne boje se. Osobođeni su sumnje, sve im je mnogo jasnije, čvrsto su odlučili promijeniti cijeli svijet. Već za koji dan apostol Petar zajedno s apostolom Ivanom oslobađa jednoga uzetog čovjeka od njegove bolesti, upravo njegovih okova (Dj 3 i dalje).
Stavljaju ih u zatvor (Dj 5, 18), ali Petru spadaju s ruku okovi i pred njim se otvaraju vrata tamnice (Dj 12, 1—17). Stari vjernici, Izraelci, uvjereni su da tu čudnu novu pojavu treba zaustaviti, ali gorljivi progonitelj Crkve, Savao, biva obasjan čudesnim svjetlom. Javlja mu se Isus, i on postaje Pavao, najrevniji Siritelj nove vjere. Petar ubrzo prima od Boga nalog da zauvijek premosti jaz između Izraelaca i drugih naroda. Rečeno mu je da primi u Crkvu i ljude koji nisu iz njihova, izraelskog naroda, ako samo povjeruju u Isusa (Dj 10, 34). Od sada se vjernici Židovi moraju družiti s onima koji nisu Židovi kao sa svojom ravnopravnom braćom. Apostol Pavao piše da je Bogu svejedno je li tko Grk, ili Židov (Gal 3, 28), ili Rimljanin, ili Ciganin, ili Hrvat... Iz svih naroda stvara se novi duhovni narod, ljudi koji su po Isusu u Duhu Svetomu oslobođeni svih strahova, svih granica, svih predrasuda, Božja su braća i slobodni kao Bog.
Apostoli javljaju po cijelom ondašnjem svijetu, zapravo po svim zemljama Rimskoga Carstva, da je rob jednako tako čovjek kao i njegov gospodar (Gal 3, 28; Filemonu 8-16), da bolesnik vrijedi koliko i najzdraviji čovjek, da je žena jednakopravna i jednakovrijedna muškarcu, da Bog voli i cijeni svako dijete, čak i ono koje se nakazno rodilo. (Sjetimo se što su, na primjer, Spartanci radili s nakaznom djecom!) Da onaj koji se rodio od bogatih roditelja ne vrijedi više od onoga tko je odrastao gladujući. Da nepismen Čovjek može više značiti od najvećeg mudraca. Još više: da zločinci, ubojice, lupeži, bludnici - svi ti nesretnici koji su se zlim djelima okaljali tako da ih svijet više ne smatra pravim ljudima,, te ni oni sami sebe više ne cijene niti se nadaju da bi se mogli popraviti - da svi ti ljudi mogu izbrisati tragove svojih zločina, da Isus preuzima na sebe njihovu odgovornost, njihovu krivnju, da oni, prihvate li Isusa kao svog Osloboditelja, mogu započeti sve iznova kao da su se upravo rodili (Rim 3, 21-26 i drugdje).

Ta nova sloboda postiže se upravo PREPORODOM. Kršćani od početka govore o novom rođenju. Tko prihvati Isusa, kao da zajedno sa svim svojim okovima i grijesima umire u Isusovoj smrti, da odmah oživi s Uskrsnulim Isusom (Kol 2, 12—14; 3, 1—4). Tko se tako preporodi, pristupa Crkvi. Preporod je označen krštenjem, voda predstavlja Isusov grob iz kojega čovjek ustaje na nov život (Rim 6, 6—11). Sveti Pavao putuje po svim zemljama i posvuda širi vijest o novoj slobodi, o mogućnosti novoga rođenja i novoga, sasvim drugačijeg života. Ljudima je dosta svakovrsnog robovanja, i mnogi idu za apostolima. Crkva raste, svijet se mijenja. U tim prvim danima kršćani su takvi ljudi da se o njima posvuda pripovijeda samo jedno: Gledajte kako se ljube (Iv 13, 34). Po njima svi vide da je Bog Ljubavi zaista ušao u povijest i da se nešto veliko događa. Oni, kršćani, potpuno žive jedan za drugoga. Spremni su jedan za drugoga umrijeti. Dijele među sobom sve što imaju (Dj 2, 64). Na pogrde odgovaraju lijepim riječima, na mržnju ljubavlju. To je prava snaga Crkve. Kad su kršćani takvi, ne treba mnogo dokazivati da ima Boga, jer se Bog vidi u njima, kao da sam na vidljiv način hoda po svijetu.
To je Crkva na početku. To je prava Crkva i danas. Ogledajmo se oko sebe i naći ćemo ljude koji zaista tako žive. Ako svi mi nismo takvi, to znači da još nismo zaista postali Crkva. Zbog toga se svijet ne mijenja, ne postaje bolji. Ali Duh Isusov samo čeka da ga prihvatimo, da se promijenimo i da stanemo mijenjati svijet.

(nastavlja se)

HOD KROZ PUSTINJU

Isus rođenjem u staji naviješta oslobođenje od svih robovanja i krivih obzira. Izraelci se kroz pustinju čiste od ropskog mentaliteta, čovječanstvo kroz mrak pretpovijesti traži putove očovječenja. Mlada Crkva oslobađa se krutih veza židovske tradicije.

OPJEVANO DJETINJSTVO

VRIJEME DOGAĐANJA: god. 5.-7. pr. Kr. do god. 27. po Kr.

U Isusovu rođenju i djetinjstvu izražava se oslobođenje od svih robovanja tajnim silama, prirodi i društvenoj nepravdi. U ime cijele dotadašnje povijesti spasenja pozdravljaju ga i prihvaćaju pastiri, starac Šimun i Ivan Krstitelj.
Ljudi koji su pošli za Isusom zaželjeli su znati kako je on živio prije nego što se pojavio u javnosti. Tko je on, tko su mu roditelji, gdje se rodio, čim se bavio. Sve su to željeli znati i Isusovi sljedbenici u onim prvim godinama kad njega više na vidljiv način nije bilo među ljudima. Počeli su sakupljati uspomene onih koji su Isusa poznavali u Nazaretu. I u Betlehemu je ostalo sjećanje na jedno sasvim neobično rođenje. Još je bila živa i Isusova majka, koja je čuvala sve drage uspomene Isusova djetinjstva. Od nje su zacijelo prvi kršćanski propovjednici i pisci svetih knjiga najviše saznali. Bilo je to, naoko, obično djetinjstvo siromašnog dječaka koji je rastao, postao šegrt u radionici tesara Josipa, zatim sam mali tesar. Ali oni su već znali da je Isus Spasitelj, Sin Božji, pa su pronašli da je to djetinjstvo bilo upravo čudesno. Dapače, naoko sitne uspomene složile su se. u prelijepu povijest u kojoj su opazili ponavljanje svega onoga što se s cijelim Božjim narodom Izraelom događalo kroz duga stoljeća. Kao da je netko ukratko ispripovjedio tu dugu povijest, tako je izgledalo Isusovo djetinjstvo. Čim su to opazili, složili su te uspomene u pjesničke slike, u prekrasne opise, kratke j pune značenja. Tako su nastala »Evanđelja Isusova djetinjstva«. Isusovo je djetinjstvo osobito lijepo prikazao evanđelist Luka (Lk 1—2), zatim još evanđelist Matej (Mt 1—2). Druga dvojica evanđelista, Ivan i Marko, počeli su svoja Evanđelja po prilici onako kako smo mi počeli ova naša izlaganja, tj. Isusovom pojavom na Jordanu, njegovim susretom s Ivanom Krstiteljem i dalje njegovim javnim djelovanjem.

--
CVIJET NA TISUĆLJETNOM STABLU
Isus nije »pao s neba«. Mogao se pojaviti samo u narodu koji je Bog dugo za to pripremao. Bio je to Božji narod Izrael, onaj s kojim smo se upoznali kad ga je Mojsije izveo iz ropstva u Egiptu. Bio je to narod pun vjere. Vjeru su čuvali svećenici, a razvijali su je proroci. Svećenici su bili Izraelci iz plemena Aronova, tzv. leviti. (Svećenik se židovski kaže kohen, pa se i danas potomci svećeničkog plemena među Židovima mogu prepoznati po prezimenima: Kohen, Kahen, Kohn ili Kahn.) Svećenici su vršili bogoslužje u hramu. A proroci su dolazili iz svih plemena, bili su to ljudi koje je Bog birao i iznutra ih poticao da govore u njegovo ime. Oni su trajno obnavljali glavnu Božju misao o oslobođenju čovjeka, korili su grijehe naroda, štitili siromašne i progonjene, prijetili nepravednim bogatašima i kraljevima.
U ime te duge svete povijesti Isusa je prepoznao i potvrdio jedan iz svećeničkog plemena koji je ujedno bio i prorok: Ivan Krstitelj. Otac mu je bio svećenik Zaharija, a majka Elizabeta, rođakinja Isusove majke. Ivan se rađa nenadano, kad su već svi mislili da je njegova majka ostarjela i da ne može roditi. Tako se Bog uvijek javlja kad se ljudima čini da ga nigdje
nema, da su sve nade bile isprazne. Stoga je dječak i dobio ime Ivan — što znači »Bog je milostiv«. Ivan raste, odlazi u pustinju kraj Jordana i svima govori da je Bog odlučio ispuniti što je obećao. On je ljude polijevao vodom ili ih zaranjao u vodu (to se zove krstiti), da označi kako se čovjek mora oprati od svega zla i započeti živjeti kao iz početka. To je, međutim, bio samo znak, samo želja. Kad je Isus odrastao, došao je na Jordan (Mk 1, 9; Mt 3, 13—17; Lk 3, 21—22). Ivan ga je tako polio vodom i proglasio da je taj mladić onaj kojega cijeli narod čeka kao svoga Osloboditelja.
Tako je Isus primio svjedočanstvo svećenika i proroka, pojavio se kao cvijet na tisućljetnom stablu povijesti izabranog naroda.
Ovamo spada i izvještaj o starcu Šimunu i proročici Ani (Lk 2, 25—35, 36—38). Oni su Isusa susreli kad ga je, sasvim malena, majka prvi put donijela u hram. Stari Šimun je zapjevao: »Sad otpusti, Gospodine, slugu svoga po riječi svojoj u miru, jer oči moje vidješe spasenje tvoje...« Znači da je stara povijest Izraela ispunjena, da započinje nova budućnost. Šimun je tu rekao Mariji da će ona sa svojim Sinom mnogo trpjeti, ali Marija se nije uplašila. Ona je bila odmah spremna Dijete koje je rodila darovati Bogu i ljudima. Nije bila sebična.

--
I ŽENA JE CIJELI ČOVJEK — I SIROMASI SU LJUDI
Ali, kako se Isus rodio? Marija zacijelo nije o tome voljela mnogo govoriti. Bila je to njezina najdraža tajna. Ipak su evanđelisti saznali toliko da su mogli i nas izvijestiti. Jednoga je dana Božji glasnik Gabriel došao mladoj Mariji u Nazaretu. Bog joj predlaže da rodi Spasitelja. Bog čeka njezin pristanak. On nikoga ni na što ne sili. Ali na Božje povjerenje Marija uzvraća povjerenjem. Ona još ne zna kako će sve to biti, zacijelo je čekaju velike neprilike i opasnosti, ali ona je na sve spremna zajedno s Bogom (Lk 1, 26—38).

Bog je ženu stvorio da bude majka. Ali, na žalost, žene su vrlo često teško ponižene. Danas i u povijesti. Muškarci često ne znaju poštivati tajnu materinstva. Ne shvaćajući da se novi život smije probuditi samo u velikoj ljubavi. A ljubav nije strast ni igra. Tko ljubi, taj je spreman za voljenoga umrijeti, još više: spreman je s voljenim sve trpjeti, zauvijek biti s njime. A muškarci su tada žene kupovali i prodavali, kao da žena nije čovjek, nego neka stvar. Dok su djevojke bile mlade i netaknute, dok su bile, kako se to kaže, djevice, cijenili su ih i čuvali. Poslije su ih ponižavali, pa i prezirali. Zbog toga gotovo svaka žena, iako želi biti majkom, osjeća neku žalost za svojim djevičanstvom. Zato je Bog s Marijom načinio divno čudo. Ona je svoje djevičanstvo sačuvala i kad je začela i kad je rodila Isusa. Tu nema smisla radoznalo zapitkivati kako je to Bog izveo, jer njemu svakako ništa nije nemoguće (Lk 1, 37). Važnije je razmišljati što to znači. A znači mnogo. Time je pokazano da je žena cijeli i potpuni čovjek, a ne samo neki privjesak muškarcu. Ni žena muškarcu ni muškarac ženi ne smije biti samo predmet za zabavu. Tko nerazumno ljubaka, postaje nesposoban za pravu i zrelu ljubav, do smrti ostaje nerazumno i neodgovorno dijete.
Osim toga, na taj je način pokazano da Isus nije puki proizvod prirodne zakonitosti, nego izvanredan Božji dar ljudima. Kao što je Elizabeta rodila u starosti kad se tome nitko nije mogao nadati (Lk 1, 8—25. 57—80), tako je Marija začela i rodila djevičanski, iznad svakog ljudskog očekivanja.

Josip, s kojim se Marija zakonito vjenčala (Lk 1, 27), ostao je pred tim divnim čudom tako zanesen, tako zaljubljen i tako sretan, da nije ni pomišljao poslužiti se prirodnim pravima muža-gospodara. Velika ljubav sretna je i vjerna i bez požude; a požuda bez velike ljubavi je trulež u kojoj se čovjek duhovno i tjelesno raspada. I u običnim brakovima, i u prirodnoj ljubavi, muževi moraju cijeniti i poštivati svoje žene kao da su još djevice. Samo tako ljubav do smrti ostaje čudesno lijepa.
Josip i Marija bili su siromasi. Mudri ljudi morali su im se smijati što uopće žele imati dijete. Ali Isusu je bilo lijepo roditi se u špilji. Bog ne drži do bogatstva ni do ugleda u društvu. I siromah je čovjek. Štoviše, siromasi su često bolji ljudi od bogataša.

--
DUHOVI I NEBESKA TIJELA KLANJAJU SE ČOVJEKU
U tisućama godina straha i neznanja ljudi su vjerovali u različite tajne sile, duhove, vještice, vile, vukodlake i tako dalje. Odasvud je na čovjeka vrebao tajni strah. Izraelci su saznali da sve tajne sile, kakve god bile i koliko god ih ima, služe Bogu i zbog toga moraju služiti i čovjeku koji je Božji drug. Tajne sile, duhovi koji ne služe čovjeku protive se i Bogu. To su zlodusi, ali njih se ne treba bojati, jer ih Bog drži kao u okovima. A dobre nevidljive sile radosno pomažu ljudima. Stoga je noć Isusova rođenja u Betlehemu ispunjena anđelima i anđeoskom pjesmom. Pa i ime Isus - izvorno židovski JEHOSUA ili JEŠUA - znači: Jahve je spasitelj.
Također su ljudi pomišljali da su daleke zvijezde, sva nebeska tjelesa, neka moćna božanstva o kojima ovisi ljudski život. Sunce, mjesec i zvijezde smatrali su bogovima. Bojali su ih se i mitili ih žrtvama. Izraelci su već na prvim stranicama Svetog Pisma saznali da su sva nebeska tijela samo stvorenja kojima čovjek ima zavladati. I sada, kad se u Betlehemu rodio najbolji i najveći čovjek, zvijezda s Istoka dolazi da se pokloni nad špiljom, a učenjaci s Istoka dolaze za tom zvijezdom da također priznaju kako sva njihova znanost mora služiti Čovjeku, i to ne bilo kakvom čovjeku i bilo kako, nego Čovjeku kako ga je Bog zamislio, da taj čovjek zaista postane slobodan i sretan (Mt 2, 1—12).

--
VLADAR U PANICI
Rimski car koji je naredio popis stanovništva u cijelom Carstvu nije ni slutio da time ostvaruje Božju zamisao da se Isus rodi u Betlehemu, zavičajnom mjestu svoga plemena. Vladari misle da kroje sudbinu svijeta, ne slute da su samo oruđe u Božjim rukama, da nikada ne mogu spriječiti ono što je Bog naumio. Dok vladar steže svoju vlast kao okove oko svojih podanika, u tim okovima već se rodila sloboda koja će promijeniti svijet.
Kralj Herod čuo je da se rodio Osloboditelj (Mt 2, 7—12). Zemaljska vlast bila je osnovana na tlačenju i izrabljivanju ljudi. Ako ljudi povjeruju da su Božja braća, pomislit će da su svi pravi prinčevi, da kralj nije ništa bolji od njih. To je opasno! Herod dobro zna da vlada čudnim narodom gdje tajanstveni Bog Jahve uvijek sprema neka iznenađenja, osobito vladarima-tiranima. Tu se nije šaliti ni s malim Djetetom. A Dijete se, kako se pročulo, rodilo u Betlehemu. Herod brzo šalje vojnike da pokolju svu betlehemsku djecu. Za svaku sigurnost. Da kralj može mirno spavati. Ali Josip s Marijom i Isusom u pravi čas bježi u Egipat (Mt 2, 13—15). Kao što je Bog svoj narod u davnini sklonio u Egipat da ondje preživi veliku glad i da se razvije do vremena kad će ga izvesti na slobodu, tako sada Bog vodi Isusa u Egipat, jer je malen i ugrožen. Kad poraste i kad opasnost mine, onda će se vratiti u Izrael, jer svoju zadaću ne može ostvariti u tuđini, već samo u domovini. (Molimo za sve naše ljude koji zbog neimaštine odlaze u bogatije zemlje, da ondje što više pošteno zarade, da ojačaju i da se vrate u domovinu. Molimo i za djecu koja su pošla onamo s roditeljima, da ne zaborave svoj jezik i svoj narod, da se vrate!)

-
I DIJETE JE ČOVJEK, ALI ZA ŽIVOT TREBA SAZRETI
Kad mu je bilo dvanaest godina, Isus dolazi s roditeljima na proštenje u Hram u Jeruzalem i ondje ostane tri dana (Lk 2, 41—50). Zadržao se s mudrim starcima, zadivio ih svojom mudrošću. Slušali su ga kao sebi ravna. Isus time naviješta slobodu djetetu. Dijete je čovjek. To roditelji i svi stariji moraju znati. Ono je već namijenjeno svojoj velikoj budućnosti. Roditelji ga ne smiju zadržati za sebe. Ono raste -roditelji se s time moraju pomiriti.
Ali dijete ipak još nije cijeli čovjek. Mora rasti. Isus je kroz mnogo godina marljivo poslušan svojim roditeljima (Lk 2, 51—52). I na kraju, prije ulaska u javni život, odlazi četrdeset dana u pustinju, da u molitvi i sabranosti sakupi sve svoje sile za veliko djelo na koje se spremao (Mk 1, 12—13; Mt 4, 1—11; Lk 4, 1—13). Tako je i narod Izrael iz svog djetinjstva u Egiptu kroz pustinju ušao u novu budućnost.

(nastavlja se)

SAVEZ I PRELJUB

VRIJEME DOGAĐANJA: sredina 13. st. prije Krista.

Hodajući kroz pustinju između Egipta i Kanaana, Izraelci sklapaju s Bogom Savez, ali u isto vrijeme u njima živi ropski mentalitet, sloboda im je preteška, sami traže kumire kojima bi robovali.
-
GLAD, ŽEĐ, NEPRIJATELJI
Izraelcima je obećana sloboda, a našli su se u suhoj pustinji. Bez prisilnih radova dani su bili dugi i prazni. U Egiptu je ipak bilo dosta vode, našlo se i vina, a ovdje ni kapi. Kad su konačno našli izvor, voda je bila gorka (Izl 15, 23). Mojsije baci u vodu drvo, i voda postade pitka, ukusna. (Ne podsjeća li nas to drvo na drvo Križa koje i gorčinu smrti pretvara u pobjedu života?) Onda su ogladnjeli i počeli žaliti za »punim loncima« — mesom i kruhom koji su jeli u Egiptu. Gospodari su robove hranili da bi mogli raditi; sad su robovi stekli slobodu, i sloboda im je teška (Izl 15).
Pitanje kruha Bog rješava neobičnom pojavom mane (Izl 16, 9—31). To je bila hrana koju su mogli sakupljati po pustinji koliko im je trebalo. Danas ne možemo točno reći što je ta mana bila i kako je zapravo izgledala, jer se kovčeg u koji je Mojsijev brat Aron bio spremio malo te mane odavno izgubio. Ipak znamo da se nije mogla spremiti za više dana. Na putu u slobodu nema druge sigurnosti osim pouzdanja u Boga. Novi dan, nova sreća.

Nađoše se pred naoružanim neprijateljima, Amalečanima (Izl 17, 8—16). Neprijatelj bolje naoružan i vještiji oružju. Ipak idu u borbu. Mojsije zna tajnu uspjeha. Dok se oni bore, on diže ruke u molitvi. I Izrael pobjeđuje. Kad Mojsije spusti umorne ruke, neprijatelji su odmah jači. Sva snaga Božjega naroda dolazi od Boga. Veza s Bogom je molitva. Tko ne moli, ne može pobijediti zlo u sebi ni oko sebe. Mojsijevi pratioci shvatili su što se događa i pridržavali su njegove ruke dok nisu pobijedili. I nama Isus poručuje da treba moliti i nikada ne prestati. Poput Moj šija Isus širi nad nama pribijene ruke.
Sloboda nije bezakonje da radi tko što hoće. Mojsije je ubrzo morao uvesti neki red i zakon među svoje ljude. Imenovao poglavare nad desetinama, stotinama itd. Samo najteži sporovi dolazili su pred Mojsija. A sporova i svađa uvijek je bilo. Jer i oni koji idu za Bogom znaju se otimati oko boljeg komada, oko novca i plijena. Tko želi slobodu, mora voljeti red. Sloboda raste iz reda, a nered vodi u bezakonje (Izl 18, 13—27).

-
PUSTINJSKE ZARUKE
U pustinji Bog želi s narodom svečano sklopiti Savez (Izl 19, 1—34, 35). Sveto Pismo često uspoređuje taj Savez sa zarukama (Hoš 1—2; Ez 16). Bog je izabrao narod kao što zaručnik izabire zaručnicu. Nudi joj svoju ljubav i čeka da mu ona ljubavlju uzvrati. Jedno drugome obećaje vjernost do smrti. A Savez s Bogom jači je od smrti, jer Bog ne umire. Mjesto sklapanja Saveza je podnožje brda Sinaj. Namjesto svatovske svirke i baki jade — brijeg se dimi i trese, Bog se javlja kroz munje i gromove. Mojsije se penje na brdo, Bog s njim razgovara kao s prijateljem. Sklapa se svadbeni ugovor. Bog javlja Mojsiju svoje zapovijedi. Te zapovijedi (deset zapovijedi Božjih) upisuju se na dvije kamene ploče. Dogovaraju se i o načinu kako će Bog stalno živjeti među narodom, kako će s narodom stanovati i s njim putovati (sveti šator, oltar, svećenici...).

Deset zapovijedi (Izl 20, 1—21) su osnovni ugovor Boga s narodom. Kao neki ustav. Na temelju tog ustava Mojsije odmah izrađuje više manjih zakona za svakidašnji život. Ali Bog ni sada ne naređuje: šalje Moj šija narodu, da narod čuje Božju ponudu i da je slobodno prihvati. Mojsije silazi s brijega noseći ploče zakona. Ali na podnožju brijega čeka ga strašno iznenađenje ... (Izl 32, 1—35).

-
KAD NEMA BIKA, DOBRO JE I TELE
Kad zaručnik jako voli i poštuje svoju zaručnicu, dogodi se da mu to postane preteško. Pred njom mora biti bolji nego što jest. Ako je ipak slabić, on će od nje bježati i tražiti zabavu s drugim ženama koje nisu tako čestite, koje ne mora poštivati, pred kojima može biti i prostak. To je izdaja ljubavi — preljub. Tako se dogodilo i narodu Izraelu. Nisu još bili dorasli za veliku i jedinu ljubav s Bogom. Radije bi imali bogove kakve su imali drugi narodi: kipove od zlata, drva ili kamena. Takvog se boga onda smjesti u hram, podmiti ga se darovima i žrtvama, a vani se može živjeti kako tko hoće. Navalili Izraelci na Arona da im načini nekog takvog boga (Izl 32, 1). Aron se smete i načini im od zlata tele, a oni mu se stali klanjati i oko njega plesati. Bili su vrlo zadovoljni, jer su se sjećali da su Egipćani štovali zlatnog bika Apisa. Kad veliki i moćni Egipat ima svoga boga-bika, zašto ne bi oni, kad su se već organizirali kao mala i jaka državica, imali svoga boga-tele? Čak su pjevali da je to onaj Jahve koji ih je izveo iz Egipta. Nisu samo zamijenili Jahvinu ljubav preljubom s idolom, nego su čak Božje ime zloupotrijebili. (Događa li se i kršćanima da pod imenom Boga ili kojega sveca

Štuju zapravo svoje strasti, interese, želje i željice, možda čak i svoju mržnju i zloću?)
Mojsije nije mogao očima vjerovati. Pomisli da je sve izgubljeno. Razbije o tlo ploče Zakona, smrvi zlatno čudovište i prah prospe u vodu (Izl 32, 19). No onda ipak stane moliti Boga za milost da oprosti, da ne odbaci narod. Bog se nije htio odreći naroda kojega poslije u Svetom Pismu zove svojom prvom ljubavi (Hoš 2, 17—25; Ez 16, . Ali one koji su ga se odrekli Bog nije mogao siliti na ljubav. Čim su izgubili nadu i povjerenje u Jahvu, nisu više imali za što ni dalje hodati. Mnogi od njih naglo umriješe. Mojsije se opet popne na Sinaj (Izl 32, 31), dobije nove ploče Zakona, vrati se narodu i svečano objavi Božju ponudu. Narod prihvati tu ponudu. I tako je stvoren vječni Savez između Boga i naroda. Taj se Savez hebrejski (židovski) zove BERITH (Izl 34).

-
GRIJEH JE NEŠTO DRUGO
Ovdje treba naglasiti razliku između običnog zla i grijeha. Jer svaki čovjek više ili manje osjeća što je zlo, a što dobro, svakoga savjest grize kad čini zlo. Zlo je prekršaj toga prirodnog zakona. Ali kad Božji saveznik krši Savez, kad se iznevjeri onome što je slobodno obećao, to je nešto mnogo strašnije. To je nevjernost, izdaja. To se zove grijeh. Budući da među svim narodima jedino Izrael (a sada i mi kao Novi Izrael!) ima s Bogom Savez, također samo Izrael zna što je grijeh. Budući da je Savez nalik na zaruke ili na brak, grijeh se također u Svetom Pismu često zove preljub. Svaki je grijeh u tom smislu preljub jer je izdaja najveće ljubavi. Zbog toga u tzv. savršenom pokajanju naglašavamo da nam nije žao samo to što smo načinili neko zlo i što ćemo zbog toga stradati, nego nam je žao što smo uvrijedili Boga, svoga najvećeg prijatelja.
Savez se sklapa ugovorom, i pobratimstvo se utvrđuje krvlju. Zakon Božji napisan je bio na dvije kamene ploče, a Moj sije je krvlju poškropio narod (Izl 24, . Bila je to krv žrtvovanih životinja. To je bio samo znak. Bog je nevidljiv, nije mogao s narodom pomiješati svoju krv. Proći će stoljeća dok Bog pokaže svoje rješenje kako se ljudska krv može zaista izmiješati s Božjom krvlju. To se dogodilo mnogo kasnije, kad je Bog postao čovjekom i rodio se od Djevice Marije. Do tada se Savez morao označivati krvlju životinja (Izl 24).
Bog im je, dakle, oprostio onaj prvi preljub sa zlatnim teletom, ali oni se ubrzo opet uzobijestili. Mana im više nije bila dobra, prohtjelo im se mesa. Čak su stali vikati da više nema smisla jesti samo tu bljutavu manu, da bi bolje bilo vratiti se u Egipat odakle su pobjegli. Bili su kao razmažena djeca. Bog dao da naiđu velika jata prepelica (Izl 16, 13), a oni se toliko najeli da su se od toga mnogi razboljeli. Baš kao djeca koja se prejedu kolača (Br 11, 31—33).
I tako, sve hodajući s Bogom i svađajući se s Bogom, stigoše u blizinu zemlje u kojoj ih je Bog nakanio nastaniti. To je zemlja Kanaan na sjeverozapadu Arabije. Poslali glasnike da razvide što ih ondje čeka (Br 13, 1—24). Glasnici se vratili i javili da je zemlja plodna i bogata, ali da njome vladaju vrlo jaki neprijatelji. Narod se uplašio i posumnjao u Boga. Učinilo se da im tu ni Bog ne može pomoći. Sve su glasnije vikali da je najbolje vratiti se u Egipat, k punim zdjelama mesa (Br 13, 25—14, 25). Tu Bog proglasi da zaista nisu još zreli za slobodu i sreću koju im je namijenio. Mora ih cijelih četrdeset godina voditi kroz pustinju, dok ne postanu zreliji i razumniji. Za razmaženu i prevrtljivu djecu nije sloboda. Trebaju se još neko vrijeme odgajati u stezi. U pustinji će pomrijeti svi koji pođoše iz Egipta, tek će njihova djeca doživjeti ispunjenje Božjih obećanja.

-
ZMIJA PROTIV ZMIJA
Izraelci su bili nomadi, selioci. I Bog je s njima postao nomad. Iako posvudan i nevidljiv, htio je naznačiti da se s tim narodom tijesno povezao. Stoga je dao da načine sveti šator, da se ondje ušatori (Izl 26). Bio je to kao pokretni hram. Ali u hramu nije smjelo biti kipa, jer Bog je nevidljiv. Namjesto kipa Izraelci znaju da je Bog s njima, da je stvarno prisutan. PRISUTNOST postaje Božje ime. To se židovski kaže SEKINAH. Središnji znak Prisutnosti bio je Kovčeg Saveza u svetom šatoru. Na svim putovanjima Izraelci su nosili sa sobom složeni sveti šator, a posebno su svečano nosili Kovčeg i oltar iz šatora.
Putovanje se nastavilo, i svaki čas je netko sumnjao ima li sve to smisla. Sumnja i nesigurnost izjedala ih kao neki crv ili kao zmija u srcu. Čim nema pouzdanja u Boga Prijatelja, javlja se strah, i čovjek više ne vlada prirodnim silama, već one njega proganjaju. Tih dana mnogi pomriješe od ujeda malih pustinjskih zmija otrovnica (Br 21, 4—9).
Tada Mojsije načini veliku zmiju od mjedi i podigne je na štap. Tko god je pogledao tu mjedenu zmiju, izliječio bi se od ujeda zmija otrovnica (Br 21, 9). Što je Mojsije time htio, zašto je Bog na taj način pomogao? To nije lako otkriti. Možemo slutiti iz onoga što se dogodilo mnogo kasnije. Mojsije je svakako znao da je Bog jedan jedini, da ne postoji nikakvo zmijsko božanstvo koje bi tu moglo pomoći. Mjedena zmija je neki znak. Ne podsjeća li nas to na Isusovu smrt na križu, na drvetu, kad je Isus svojom smrću pobijedio smrt, prevladao zmijsku prijevaru prvoga grijeha?
"Tko je na drvu pobijedio, na drvu je i pobijeđen".
Sad ih je put vodio kroz naseljena područja. Sukobljavali su se s različitim narodima. Mnogi od tih naroda pokušali su zaustaviti njihovo prodiranje, ali to nije bilo moguće. Zanimljiva je zgoda s Bileamom u narodu Moaba. Toga svetog čovjeka zamoli kralj da prokune Izraelce koji su nadirali. Ali Bileam ih nije mogao prokleti, nego ih je morao blagosloviti. čak je prorekao da će taj narod zavladati svim narodima onoga kraja. Bilo je svetom čovjeku jasno da Izrael nije običan narod, da je tu na djelu tajni Bog kome ne valja stati na put (Br 22; 23; 24).

Znajući da će uskoro umrijeti, Mojsije je dao narodu posljednje upute. Tu je ukratko sakupio sve što je Bog do tada učinio za Izrael. Tu je i stara židovska molitva »Čuj, Izraele...« (Sema Israel!, Pnz 6, 4—5). Prije same smrti Mojsije je u lijepoj pjesmi ponovno sve to izrazio (Pnz 32).
Tako je proteklo četrdeset godina u nadi i strahu, u gorčini i radosnoj slutnji slobode. Mojsije umre. Nakon njega do Isusa se nije pojavio tako silan Božji čovjek. Vodstvo naroda preuzeo je Jošua, sin Nunov. Trebalo je samo prijeći preko rijeke i ući u Zemlju obećanu (Pnz 34).

(nastavlja se)

TRNJE, ZNOJ I KRV

VRIJEME DOGAĐANJA: davna pretpovijest s projekcijom na sva vremena.

Zloupotreba slobode, povođenje za sebičnim razornom bez ljubavi — uvode čovjeka i čovječanstvo u osobnu i povijesnu nesreću, vraćaju ga u ropstvo povampirenim silama psihe, prirode i društvene prisile.
Moramo uvijek držati na umu da su prvi dijelovi Svetoga Pisma pisani tijekom posljednjeg tisućljeća prije Krista. Ono Sto se događalo od Mojsija nadalje još je živjelo u predajama i zapisima. Ali ono Sto se događalo prije Mojsija sve do početka vremena, to nitko nije bio zabilježio. Iz mraka tisuća i tisuća godina dopirale su samo nejasne predaje, mitovi i legende sačuvane u raznim narodima. Izraelci su nakon stoljeća življenja u Obećanoj zemlji, Kanaanu, počeli skupljati stare zapise i predaje da slože Sveto Pismo. Toga su se posla latili ljudi koje je Bog izabrao i prosvjetljivao. Njima je bilo jasno Sto je Bog s čovjekom nakanio. Znali su da se čovjek našao na ovom svijetu kao u okovima svakovrsnog zla, a Bog sustavno kroz sva stoljeća, korak po korak, dolazi kao Osloboditelj, da čovjeka podigne, da ga učini svojim prijateljem. Dok su drugi narodi promatrali kako se priroda svake godine obnavlja i mislili da se svijet tako vrti u krugu, Izraelci su znali da je povijest svijeta usmjerena prema budućnosti, da svijet zato postoji da se ostvari ono što je Bog s čovjekom nakanio. Stoga se kaže da su Izraelci otkrili povijest. I htjeli su tu povijest napisati.

Ne povijest kao točan opis i redoslijed profanih događaja, već povijest zahvata Božjih, povijest ljudske sudbine, povijest spasenja. Stare predaje i zapise trebalo je očistiti od izmišljotina i zabluda, legende i mitove susjednih naroda trebalo je oljuštiti od glupih i krivih shvaćanja, pronaći u njima jezgru, pravi smisao i pravo značenje. Oni su se dali na taj golemi posao s povjerenjem u Boga, koji ih je na to naveo i koji im je u tome pomagao, dajući im unutrašnje svjetlo, ispravno shvaćanje. To pouzdanje u Boga dalo im je i veliku slobodu u radu. Razumije se da nigdje nije bilo zapisano niti se ikako moglo saznati kako su se zvali i kako su izgledali prvi ljudi i njihovi potomci. Nitko ne zna ni kojim se jezicima govorilo u davnoj davnini, pa kako bi znali imena ljudi na tim jezicima? Nije se također moglo znati ni koliko je godina sve to trajalo, koliko je tko živio i što je tko točno radio. Ali piscima Svetoga Pisma nije ni trebalo to znati. Pišući svoje nadahnute prikaze davnih zbivanja, oni će važnim osobama davati imena iz svoga jezika, imena koja nešto znače. I godine će slagati prema brojevima koji nešto znače. Svemu će dati smisao u duhu svoga jezika i svoga znanja o Bogu i o čovjeku, jer su dobro znali da sve zaista ima smisao. A Bogu je bilo vrlo drago da to oni tako slože i napisu. Neka poslije učenjaci — povjesničari, bibličari-egzegete, arheolozi i drugi - razumom koji im je Bog dao istražuju stare navode i jezike, stoljeća i godine, neka napisu što točniju povijest stvarnih događaja. Božja knjiga nema taj zadatak, ona želi izraziti smisao svijeta i čovjeka. A taj je zadatak izvanredno izvršen baš onim mudrim i dubokim prikazima koje nalazimo u Svetom Pismu.

--
KAO U NAJLJEPŠEM SNU
Bog je zamislio čovjeka savršeno sretna i slobodna, kao svog prijatelja zauvijek. Biblija nam to dočarava prikazom Edenskog vrta, raja zemaljskoga. Sve prirodne žive i nežive sile služe čovjeku. Čovjek vlada prirodom i druguje s Bogom. Bolesti i smrti nema, a rad nije teret, nego stvaralačka zabava. Čovjek se naprosto zove Adam, što znači Čovjek. Ima ženu koju voli i koja njega voli. Ona se naprosto zove najprije Čovječica (Iššah), a zatim Majka svih živih (Eva, Havvah). Njihova je ljubav lijepa, potpuno vladaju svojim osjećajima, pokvarene misli uopće im ne dolaze na um, nemaju se čega stidjeti te slobodno hodaju goli. Čovjek je slobodan izvana i iznutra, nema ni smrti ni grijeha ni društvene nepravde. Nema nikakve prisile zakona — nije potrebna (Post 2).

--
IZMEĐU KORIJENA I OGRADE
Čovjek može raditi sve što želi, sloboda je neograničena. Ali, sloboda je ukorijenjena u Bogu. Čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku, Bog je njegova mjera. Čovjek nije sam sebi mjera ni zakon. Što je dobro, a što zlo, ne može čovjek izmišljati kako bi se njemu prohtjelo. Da bi čovjek bio slobodan, mora se u pitanjima dobra i zla ravnati po Božjem sudu, O tome ovisi život, to je uvjet slobode. To je korijen iz kojega sloboda raste.
Ta je misao - tako drže mnogi biblijski stručnjaci -izražena slikom stabla spoznaje dobra i zla. Dok je sve ostalo predano čovjeku, to je stablo Bogu pridržana Posegne li čovjek za zabranjenim voćem, stane li po svom »ćefu« krojiti pravdu i poštenje, prekinut će svoju vezu s Bogom, svoju će slobodu iskorijeniti, izgubit će vlast nad prirodom, postat će rob grijeha, smrti i svih nevolja (Post 2, 16—17).

--
OTROV S PRODUŽENIM DJELOVANJEM
Tu se javlja zmija, zmaj (Post 3). Zmija je u starim legendama i mitovima imala više značenja. Među ostalim to je bio znak iskvarene, lukave mudrosti. Izraelci znaju i za Sotonu. To je upravo uosobljena nevidljiva zlobna i lukava mudrost. Zmija-Sotona navodi najprije Evu, zatim i Adama, na zlo. Ona zna da je njima Bog usadio u dušu želju da budu Bogu što sličniji. Zmija igra na tu kartu. Uvjerava ih da će biti kao Bog ako otmu Bogu i ono što je samo njegovo: mjeru dobra i zla, da sebe proglase bogovima namjesto Boga, da krivotvore božanstvo. Ljudi nasjedaju toj varci, i čovjek je otrovan zaista zmijskim otrovom. Taj otrov ulazi u samu narav čovjeka, djeluje sve do danas. Prekinuto prijateljstvo s Bogom - eto grijeha. Izgubljena vlast nad prirodom -eto bolesti i smrti. Poremećeni odnosi među ljudima - eto društvenih nevolja i nepravda, eto povampirenog zakona.
Tako je pisac tog dijela Svetoga Pisma pristupio najtežem pitanju koje muči sve ljude: otkuda zlo na svijetu? Zlo, eto, nije od Boga, nije ni samo od sebe. Ono je plod krivo Upotrijebljene, povampirene slobode koja sama sebe okiva u trostruke lance: grijeha, smrti i zakona.
Čovjek neće više da ga Bog vodi, oholo sam izmišlja svoj put i odlazi na stranputicu. Vraća se među životinje, opet ga vezuju zakoni koji su prikladni životinjama, a ne njemu. Mora gladovati, bolovati i umirati kao životinja. Za njih je to prirodno, za njega je to prokletstvo.

--
STID, MODA I ODIJEVANJE
Izgubivši vlast nad prirodnim silama, čovjek više ne vlada ni sam sobom. Ne slušaju ga više njegove strasti, živci, želje. Ne zna više nesebično voljeti ženu ni ona njega. Kao životinjski mužjaci i ženke, koji ne znaju za osobnu ljubav, oni jedno u drugome počinju gledati samo predmete za nasladu. Ali čovjeku je ostao razum, on vidi da je to zlo što se s njim
događa. On se stidi. Mora pokriti svoju golotinju (Post 3, 7). I Bog zna da ljudima u tom stanju drugo ne preostaje, daje im najprije pregače od smokvina lista, a zatim i kožnate haljine (Post 3, 21). Tako će od neurednih požuda, od pohotnih očiju, od ljepote i žudnje i razuma biti rođen stid i sva moda i sva tekstilna industrija svih tisućljeća. Prije grijeha nije bilo stida (Post 2, 25). Neće ga biti ni u vječnosti, kad opet steknemo izgubljenu sličnost s Bogom. Tko danas misli da mu stid ne treba, pravi se važan, laže sam sebi i redovito nastrada.

-
BOG NE ODUSTAJE - UZDA SE U ŽENU
Prokletstvo koje je Bog izrekao ljudima nakon grijeha kratki je sažetak cijele proklete ljudske povijesti. Čovjek će raditi u znoju kao rob, priroda će mu se trnjem i sušom opirati (Post 3, 17—19). Žena će u teškim bolovima rađati (Post 3, 16). Uskoro će se pojaviti i prvi kriminal (Post 4). Sve je u ruševinama, ali Bog ne odustaje. On je, stvarajući slobodu, znao da se upušta u rizik, ali on taj rizik prihvaća. Čovjek, kakav bio da bio, ostaje Božja ljubav. Žena ga može navesti na grijeh, ali u njoj ostaje riznica dobrote i plemenitosti koja će tog istog muža podnositi, popravljati, oplemenjivati, spašavati. Iz blata i krvi ružne povijesti pojavit će se najljepši Potomak Žene koji će skršiti zlo, zgaziti glavu zmiji i osloboditi ljude. To je Bog javio ljudima kad su ulazili u svoje prokletstvo. To je prva Radosna vijest (»Prvo Evanđelje«) koju su čuli nakon katastrofe (Post 3, 15). Zacijelo ni onome tko je to prvi zabilježio nije bilo jasno što to zapravo znači. To znamo tek mi koji živimo nakon toga, kako je najbolja od svih žena, Marija, rodila Spasitelja Isusa.

-
POČETAK KRIMINALA
Izraelci su vidjeli da je svijet pun ubojstava, ratova, pljačke, nasilja, nepravde. Čovjek čovjeku, brat bratu ne vjeruje. Jedni druge žele orobiti, jedni su drugima zavidni, svi su sebični. Dok je svega toga, treba i društvene prisile - države s vojskom i policijom. Prava sloboda uopće nije moguća. Pustinjom su lutali naoružani pljačkaši bez stalna boravišta, kao ukleti. U plodnim dolinama živjeli su bogati ratari, na obroncima i proplancima slobodni pastiri. Pastiri su ratare smatrali tvrdicama, a oni njih vjetrogonjama. Pastiri, nomadi (to su bili i Izraelci), štovali su Nebo, Sunce ili čak pravoga Boga Jahvu i prikazivali mu za žrtveni dar prvine svojih stada. Ratari su imali neke čudne obrede: štovali su Mjesec, u noćnim svečanostima u čast božanstvima izvodili besramnosti, čak su prinosili ljudske žrtve. No, teko nešto nije moglo biti Bogu milo. Između tih ljudskih skupina trajno su se vodili ratovi, sukobi. Tako je, nema sumnje, bilo od početka otkako se poremetio Božji naum s ljudima. — I sve je to trebalo što kraće, što ljepše i što mudrije izraziti i napisati u Svetom pismu. Tako je, po Božjemu nadahnuću, napisana drama o Kajinu i Abelu (Post 4, 1—16). Oni su potomci prvih ljudi. Pastir se zove Abel, ratar Kajin.

Pastir nesebično prinosi Bogu darove, Kajin također žrtvuje, ali nešto s tim nije u redu. Bog Kajinove žrtve ne prima. Kajin je zavidan i ubija Abela. Prvo ubojstvo, početak svih kriminalnih djela. Istragu odmah provodi sam Bog. Kajin postaje lutalica. Dijelovi razgovora Boga s Kajinom, osobito tajni znak na Kajinovu čelu, nisu nam jasni. Ima tako u Bibliji mjesta gdje nam nije lako otkriti što su zapravo htjeli reći sveci pisci. No biblijski učenjaci proučavaju staru povijest i stare jezike i običaje, pa se i te zagonetke polako redom otkrivaju.

--
PODJELA RAĐA, OBRTI, DRUŠTVO
Budući da čovjek nije sasvim pokvaren, on se radom i razumom bori protiv zla u koje je upao. Polako ali ustrajno napreduje vještina i znanost, javljaju se obrt i umjetnost. Ali u pitanjima dobra i zla više je nazatka nego napretka. Biblija sve to kratko nastoji izraziti nabrajajući niz naraštaja pradavnih ljudi. Već Kajin podiže naselje (grad), Jabal živi pod šatorima, Jubal se bavi glazbom, Tubal-Kajin počinje obrađivati metale. No Lamek uzima dvije žene - Adu i Silu (Zoru i Sumrak). A budući da je ljudima više do toga da žene budu lijepe nego čestite, Lamekova kćerka zove se Naama (Lijepa) (Post 4, 17—24).

Tako smo ukratko sa svetim piscima preskočili i saželi mnogo tisuća godina razvitka čovječanstva, projurili kroz kameno doba, evo nas već u vremenu velikih civilizacija u Mezopotamiji. Ljudi podigoše silne gradove, visoke hramove i tornjeve. Znaju već oružje i nakite kovati, brodove graditi, kamen umjetnički obrađivati. Plemena se miješaju, nastaju nova plemena i novi narodi. Miješanjem stočara i ratara, vještih pastira i sjedilačkih zemljoradnika, nastaju žitelji gradova, tvorci obrta i umjetnosti. Dok jedni, poput Enoša (Post 4, 26), već traže pravi smisao života, zazivaju pravoga Boga, drugi se uzoholili od blagostanja, od »standarda«, osilili se i misle da im ni Bog nije ravan. Napredak bi mogao svladavati posljedice grijeha, oslobađati čovjeka da on zajedno s Bogom gradi svijet. Namjesto toga, razvitak ide ukrivo, ljudi se sami grade bogovima, bez Boga i protiv njega. Bog opet mora kažnjavati i spašavati, da postigne što je naumio (Post 6, 1—8).

--
LAĐA NA SUHOM
To je u Bibliji prikazano s dvije susljedne slike: Noinom korabljom (Post 6; 7) i kulom babilonskom (Post 11, 1—6). U davnini je u onom dijelu svijeta bilo silnih poplava. Jedna je takva pokrila cijelo porječje Eufrata i Tigrisa oko 5000 godina prije Krista. To se pamtilo. Poplavljena je ne cijela površina Zemlje, nego »sva zemlja«, cio kraj u kojemu su oni ljudi živjeli i za koji su uopće tada znali. To se moglo i očekivati, moglo se nešto i poduzeti protiv nepogode, npr. graditi velike lađe. Ali žitelji bogatih gradova nisu za to marili, njima je bilo samo do jela, pila i naslade. Bog izabere pravednoga čovjeka Nou, javlja mu da mu je dosta ljudske zloće i da će sve to potopiti. A on neka sa svojim sinovima Semom, Hamom i Jafetom sagradi golem brod kojim će spasiti svoju obitelj i životinje. Sto dvadeset godina gradi Noa lađu na suhom, ljudi mu se rugaju što se uzalud smiješno muči. Onda se Božja prijetnja ostvarila: svi osim njih u lađi izgiboše. Eto, tko s Bogom druguje, Bogu je sličan, uspijeva vladati nad prirodom, svladavati nepogode.

Putujući na vodama Noa šalje kroz prozorčić najprije gavrana, ali se taj vrati — nije bilo kopna da sleti. Zatim pusti golubicu, a ona se drugi put vrati s maslinovom grančicom u kljunu. Tako ostade za sva vremena golub s maslinovom grančicom znak (simbol) mira, vjesnik dobre vijesti. Vode se povukle, Noa sa svojima izašao iz lađe, i Bog s njime obnavlja savez. Duga koja se pojavila među oblacima postaje znak toga saveza (Post 6, 11—9, 17).

--
OSUJEĆENA PRKOS-KULA (Post 11, 1—6)
Dok je Noa gradio korablju želeći s Bogom surađivati, jedna skupina graditelja služi se ondašnjim dostignućima tehnike želeći Boga nadmudriti i nadjačati. Tako je kroz svu povijest znanosti i tehnike. Ista medicina može spašavati život bolesnoj djeci i ubijati djecu koja se još nisu rodila. Ista atomska energija može davati električnu struju i razarati gradove, ubijati ljude. Tko zna što bi se već dogodilo kad bi zli mudraci i vladari bili složni, jednodušni. No u zlu, u oholosti nema sloge, nego zavist, pomutnja, Čovjek mora upoznavati i svladavati prirodu, izgrađivati civilizaciju. Ali sve što se radi usprkos Bogu, mimo Boga, protiv Boga, sve to svršava u zlu, u rasulu. Svi zlikovci — bilo da je riječ o hrpici drumskih razbojnika ili- o velikoj organizaciji koja želi nasilno vladati — na kraju se međusobno posvade, potuku, djelo im ostane nedovršeno.
Za pisca Biblije povod za ovakav prikaz kule babilonske bili su brojni gradovi u Mezopotamiji u kojima su prema nebu stršili hramovi krivobogova. »Pobrkani govor« može značiti nerazumijevanje, neslogu.
Tako nam prva poglavlja Svetoga Pisma, u nizu snažnih opisa i dramatskih prikaza, pokazuju hod slobode kroz trnje, u znoju i krvi. Sklad koji je Bog zamislio, potpuna sloboda u sreći koju je Bog za čovjeka naumio, sve je to spriječeno zloupotrebom slobode. Ono što mu je bilo namijenjeno — sličnost s Bogom: vlast nad prirodom i sreću u zajednici — čovjek mora iznova stjecati. Sva znanost, industrija, tehnika, sva civilizacija i kultura, na kraju, bori se protiv posljedica prvoga grijeha. Ali sve se to, kao i sama sloboda, može zloupotrebljavati protiv prave slobode, protiv pravog napretka. Bog je vjeran i uvijek nalazi ljude koji s njime surađuju. Povijest svih ljudskih nevolja i stranputica u isto je vrijeme povijest spasenja. Sve je to u Bibliji izraženo mudro i sasvim jednostavno. I malo dijete može to čitati sa zanimanjem, i zreli mudrac vidi da se nad svakim retkom ovog dijela Biblije može još mnogo razmišljati i istraživati.

(nastavlja se)

KIDANJE OKOVA

VRIJEME DOGAĐANJA: oko g. 30. do 50. poslije Krista.

Mlada Crkva rođena je u društveno-kulturno-re-ligioznoj cjelini staroga Izraela. Da bi mogla navijestiti slobodu svemu svijetu, ona kroz prva desetljeća mučno lomi okove u kojima je rođena.

»SPASENJE DOLAZI OD ŽIDOVA«

Isusovi prijatelji okupljeni oko dvanaestorice apostola i oko Isusove majke Marije (Djela apostolska 1, 14) bili su nova zajednica vjere usred naroda Izraela. Ta zajednica u početku nema nikakvo posebno ime, ali će se nakon nekoliko godina u Antiohiji nazvati kršćanima (Dj 11, 26), te ćemo ih i mi odmah označivati tim imenom. Moramo dobro uočiti odnos stare zajednice Božjega naroda Izraela i nove zajednice kršćana koja se stala razvijati u tom istom narodu. Obično se površno kaže da su Židovi Isusa odbacili, ali to nije sasvim točno. Nakon prvih Duhova broj kršćana u Jeruzalemu popeo se na više tisuća. Sve su to Zidovi. Dakle, prvi kršćani su Židovi. I po drugim gradovima na cijelom Sredozemlju bilo je tako. Židovski kršćani iz Jeruzalema putovali su po tim gradovima, posvuda su nalazili Židove, vješte trgovce, koji su u tim gradovima bili nastanjeni. U svakom tom gradu postojala je židovska bogomolja, sinagoga. Kršćanski vjerovjesnici iz Izraela dolazili su u te bogomolje i ondje na temelju Svetoga Pisma javljali pobožnim Židovima da je Spasitelj došao, da je ubijen i da je uskrsnuo, da su oni svemu tome svjedoci-očevidci. I u svakoj toj židovskoj zajednici dolazilo je do podjele. Jedni su postajali kršćanima, drugi nisu. Tako su židovski iseljenici po svim gradovima Rimskoga Carstva postali prvim kršćanima. Iz njihovih su se redova odgojili i prvi svećenici, biskupi i pape. Ne samo da od Židova baštinimo Sveto Pismo, ne samo da je Isus po narodnosti Židov, nego su tisuće Židova u onim prvim godinama udarili temelje Crkve po svim drugim zemljama i mnogi su od njih svojom krvlju posvjedočili vjeru u Isusa.
Zato, na primjer, u Rimu drugi ljudi, Rimljani poganskih religija, nisu ispočetka ni razlikovali kršćane od Židova. Za njih je to bila samo jedna nova sekta židovske vjere, kao neki novovjerci.

I za obične vjernike u Jeruzalemu kršćani su bili neki čudni novovjerci. Treba držati na umu da su Židovi bili vrlo pobožan narod i da je njihova vjera bila prava. Oni su svi znali da se Bog javio očima, da imaju svete knjige koje su napisane po Božjem nadahnuću, da imaju hram koji je sagrađen po Božjemu zahtjevu, da imaju svećenike koje je Bog za tu službu odredio. Bili su silno ponosni što imaju najbolju vjeru na svijetu. Nitko drugi osim njih nije poznavao Nevidljivoga Boga Jahvu. Od ponosa do oholosti nije dalek put. Pa nije ni čudo da su mnogi među njima sve druge ljude i narode prezirali. Zvali su ih »neobrezani«, što je u njihovim ustima zvučilo mnogo gore nego kad netko od naših starih za svoje nekršćanske susjede kaže »nekrst« ili čak »pogan nekrštena«. Obrezanje je bio znak Saveza naroda s Bogom. Kao što je nama taj znak krštenje. Tako je izabrani narod pomalo zaboravio, ili je barem sve više zaboravljao, da ih je Bog izabrao da se preko njih objavi svima. Počeli su Boga nekako smatrati svojim vlasništvom. Ljubomorno su se željeli razlikovati od svih drugih. Vjera koja ih je morala navoditi da svima služe, postala im je znak za razlikovanje od drugih. Mnogobrojni vjerski propisi, blagdani, postovi itd., koji su bili postavljeni da ljudi rastu u vjeri, da se održe na Božjem putu, postali su im okovi i ograde iz kojih nisu ni znali ni htjeli izaći. U tvrdoj ljusci zakona i običaja istrunuo je pravi sadržaj i smisao vjere. Ukratko: Božji narod, onakav kakav je tada bio, postao je nesposoban da svoga Boga navijesti svijetu. Zato je Bog došao u Isusu Kristu da slomi te okove, da potrga te lance suhih i praznih zakona i običaja, da oživi pravi smisao vjere, a to je: oslobođenje svih ljudi da budu Bogu slični.

--
SABLAŽNJIVI NOVOVJERCI
Isus je obnovio i u sebi na neki način sažeo, skupio svu sudbinu, svu istinu i sav smisao Božjega naroda Izraela. Onda je svega sebe darovao svijetu: umro da umru svi okovi, uskrsnuo da svima daruje život u slobodi i ljubavi. Nisu važni pojedini običaji, blagdani, postovi, nije važno ni obrezanje — važno je samo ljubiti Boga i sve ljude, živjeti za druge da svi budu sretni. To je volja Jahvina.
Ali to je bila velika sablazan za većinu vjernih Židova. Zašto bi oni slušali nekoga tesara koji nije ni svećenik ni književnik ni pravnik, koji je najednom počeo naokolo hodati i javno kritizirati vjerske i državne poglavare svoga naroda? Da, čuje se da je činio čudesa. Čak govore da je nestao iz groba, neki tvrde da su ga poslije vidjeli. Ali službeni poglavari o tome ništa ne znaju, oni to čak niječu. Običan vjernik mogao je lako umiriti svoju savjest i tjerati od sebe kršćanske propovjednike kao što mi izbjegavamo različite »subotare« i »novovjerce«.
Službeni svećenici i poglavari naroda poduzeli su ono što vlast u takvim slučajevima redovito poduzima: upotrijebili su protiv novotara silu. Pritegli su lance. Stali su istaknutije ljude iz Crkve stavljati u zatvore i šibati. Neke će i pogubiti. A mlada Crkva trga lance. Ona donosi oslobođenje. Nešto se zaista dogodilo, jer su oni što u Krista vjeruju zaista sličniji Bogu. Baš tako. A to je znak za prepoznavanje pravoga napretka, pravoga oslobođenja čovjeka. Kao što znamo, sličnost s Bogom sastoji se u tome da čovjek vlada nad prirodom (izvanjskom i svojom vlastitom!) i da ostvaruje sve veći sklad u zajednici. A novi ljudi, kršćani, vladaju prirodnim silama i tako su složni da ljudi posvuda o njima govore: »Gledajte kako se ljube!« Protiv te osloboditeljske sile koja ulazi u povijest ništa ne mogu ni zakoni, ni lanci, ni zatvori.

--
BOLEST BJEŽI, LANCI PADAJU, SMRT UZMIČE
Apostoli Petar i Ivan išli su redovito u Hram na molitvu (Dj 3, 1). Oni ne preziru vjerske običaje i zakone svoga naroda. Oni još uvijek svetkuju židovske blagdane, poste židovske postove, mole židovske molitve, darivaju židovski hram. Nova zajednica urasla je u svoju sredinu. To je kršćanska vjera u židovskom ruhu. To je prvi obred u Crkvi katoličkoj. Možemo ih zvati židovskim kršćanima, judeo-kršćanima (kao što ćemo poslije drugu obrednu skupinu zvati poganskim kršćanima, pogano-kršćanima, iz kojih će se poslije razviti latinski i grčki oblici kršćanstva: rimokatolici i grkokatolici). Zapamtimo: od samoga početka Crkva je u sebi jedinstvena i raznolika, različiti obredi pripadaju najstarijoj tradiciji kršćanstva.
Jednoga dana Petar i Ivan susreću uzeta hroma prosjaka na vratima hrama (Dj 3). On prosi milostinju. Petar kaže: »Zlata ni srebra nemam, ali što imam, to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj!« Dj 3, 6). I uzetost nestaje, čovjek je zdrav, oslobođen bolesti. Drži se da je po riječima svetoga Petra, prvoga pape, nastala sadašnja papinska zastava: žuto-bijela (ni zlata ni srebra).

Stara vlast je bijesna. Osloboditelje trpa u tamnicu (Dj 4). Vode ih na sud i pitaju ih kako to smiju činiti. Petar postavlja načelo: »Je li pravo da se više pokoravamo vama nego Bogu?« (Dj 5, 29) Oni, židovski svećenici, mislili su da su zakupili Boga, da samo oni smiju govoriti što Bog misli. Petar zna da Bog govori svakome čovjeku u savjesti. A njima se Bog javio u Isusu, oni znaju pravu volju Božju. Naredi li bilo koja vlast ono što se ne slaže s voljom Božjom, čovjek mora slušati Boga, usprotiviti se nasilju. Kad čovjek tako postupa, Bog mora biti vjeran. Do kraja. Zaista, apostolima u zatvoru lanci spadaju s ruku, vrata tamnice sama se pred njima otvaraju (Dj 5, 19).
Mladi apostolski pomoćnik (đakon) Stjepan također dolazi u sukob s ondašnjim zakonom (Dj 6). Njega žele ušutkati kamenovanjem. Ali on već prije smrti vidi »nebo otvoreno«, gleda Boga, kao da je već uskrsnuo. Za njega smrt više ne znači mnogo, ona pred njim uzmiče, on je, umirući, ubija.

--
VOĐA KAZNENE EKSPEDICIJE MIJENJA ZASTAVU
Savao, učeni Židov, pravi je predstavnik onoga soja starih vjernika koji Isusa naprosto nisu mogli prihvatiti (Dj 9). Činilo im se da Isus ruši svu njihovu vjeru i tradiciju. Savao smatra da je došao odlučni čas. Zamjenjuje knjigu mačem, uzima grupu vojnika, lovi kršćane i stavlja ih u zatvor, čuje da velika grupa kršćana živi u Damasku u Siriji, i odmah kreće onamo da ih pohvata i da ih kazni. Savao to radi u dobroj namjeri. On je pošten. Putem razmišlja. Nije sasvim siguran. Prepire se sam sa sobom. Htio bi odbaciti »napast« koja ga navodi da ipak povjeruje Isusu. Želi sačuvati svoju vjeru. Ali njegovo poštenje jače je od te »vjernosti«. Najednom se Isus izravno upleo u taj Savlov unutrašnji razgovor. Kao blijesak svjetlosti. Savao je oboren s konja. Od jake je svjetlosti oslijepio. I još pita: »Tko si ti, Gospodine?« Čuje ono što mu je već jasno: »Ja sam Isus kojega ti progoniš.«
Savao je slijep. Vode ga u Damask. Ondje on već zna kome se mora obratiti. I predstojnik Kršćanske zajednice u Damasku već zna što se Savlu dogodilo. Dolazi k njemu i krsti ga. Savao opet vidi. Odsada se zove Pavao. (On zapravo od rođenja nosi dva imena: židovsko Savao i rimsko Pavao.) Pavao postaje najgorljiviji i svakako najučeniji promicatelj nove vjere. Zidovi starovjerci smatraju ga izdajicom i pokušavaju ga ubiti. Novi prijatelji kršćani organiziraju njegov bijeg iz Damaska noću preko gradskog zida u košari na užetu. A on se vraća u Jeruzalem da se ondje poveže s Crkvom.

--
GRANICA JE ZAUVIJEK PROBIJENA
Do tada svi apostoli djeluju samo među Zidovima, i svi su kršćani Zidovi. Razumije se da se spasenje mora proširiti. Po Božjoj volji apostolski prvak Petar u Cezareji stupa u vezu s rimskim oficirom Kornelijem (Dj 10). Sam Petar teško shvaća da jedan neobrezani može postati kršćaninom. Zar ne bi morao odmah prihvatiti i svu židovsku kulturu i tradiciju, i sve vjerske običaje, i obrezanje? Smije li Petar kao pobožni Židov uopće ući u pogansku kuću? Smije li jesti jela koja su po Mojsijevu zakonu nečista? Petru još nije jasno da su mogući različiti obredi u Crkvi. On do tada zna samo za židovske kršćane, za judeo-kršćane. Bio je i sam vezan tim okvirom. A kao prvak apostolski upravo je on morao taj okvir probiti i otvoriti Crkvi put u nove prostore. Bog ga izravno poučava; to je prikazano čudesnim viđenjem posude koja silazi s neba; puna je »nečistih« životinja za koje Bog tvrdi da više nisu nečiste, da se slobodno mogu jesti. Sad Petar zna da su okviri Staroga Saveza probijeni. Ali on će osobno u tome i dalje ostati bojažljiv, bojat će se kritike svojih sunarodnjaka judeo-kršćana. (Postoji stara predaja da je on za sebe riješio problem na vrlo oštar način. Da ne bi nikada morao jesti »nečista« jela, odrekao se i čistih: zavjetovao se da će do smrti živjeti o kruhu i vodi.)

Bilo kako bilo, Petar je nakon toga ušao u kuću poganina Kornelija. Rekao im je kako je shvatio da »Bog nije pristran«. I odmah se Bog javio: na prisutne pogane sišao je Duh Sveti. Petru nije preostalo drugo nego da ih krsti.
Režim se sve više boji kršćana (Dj 12). Kralj Herod Agripa dade pogubiti apostola Jakova. Petra stavljaju u tamnicu. I njega kane ubiti. Noću Petru spadaju lanci i opet čudesno izlazi iz tamnice. Dolazi pred kuću Markove majke, kuca, dolazi služavka Rode i preplaši se misleći da vidi prikazu, da je Petar već mrtav. Nakon svega toga Petar odlazi »na drugo mjesto«. Smatra se da je to tako neodređeno napisano da se ne bi saznalo kamo je Petar krenuo, da ga progonitelji ne bi pronašli. A on je uskoro bio u Rimu.

--
POHOD MEĐU POGANE, NULTI KONCIL
Nakon Jeruzalema novo žarište kršćanstva je Antiohija (Dj 11, 19-29; 13, 1-3) u sjevernoj Siriji. Ondje mladu Crkvu vodi nekoliko istaknutih ljudi. Među njima je i Pavao i Bar-naba. Pavlu je Bog namijenio naročiti zadatak da pronese Evanđelje po cijelom Sredozemlju, posebno onima koji nisu židovskoga podrijetla. On će biti, da tako kažemo, patrijarha novoga obreda pogano-kršćana. Ovdje pod poganstvom ne mislimo krivu vjeru, nego nežidovsko društvo s poganskim vjerskim tradicijama; u ono je vrijeme taj svijet helenistički — te bi se novi obred mogao zvati i helensko-kršćanskim. I u Rimu se, naime, mlada Crkva služi isprva grčkim jezikom (pravi rimski ili latinski obred razvit će se mnogo kasnije).
Na Pavla i Barnabu predstojnici postaviše ruke. po nalogu Duha Svetoga, da njih dvojica krenu na put. To je prvo Pavlovo misijsko putovanje (Dj 13). Otišli su u Paf na Cipru, zatim u Pergu, u Antiohiju u Pizidiji. Posvuda su ulazili u židovske sinagoge i navješćivali Isusa Krista. Narod je isprva bio oduševljen, ali starovjerci pobuniše ljude i neke poganke koje su već štovale Jahvu, da su to opasni novovjerci, zapravo revolucionari koji će srušiti ne samo židovsku tradiciju nego i cijelu državu. Pavao i Barmaba moraju bježati. Oni tada idu u Ikonij (Dj 14, 1). I ondje se ponavlja slično. Starovjerci ih tuže sudu, te oni, bojeći se kamenovanja, bježe u Listru i Derbu (Dj 14, 6).

U Listri ozdrave jednog hromog čovjeka. Pogani se oduševe, i stanu Pavla nazivati Hermesom a Barnabu Zeusom (Dj 14, 12), Mislili su da su njihovi poganski bogovi došli među narod. Zeusov svećenik odmah dovede telad da prinese žrtvu. Pavao je mogao lukavo iskoristiti tu zabunu, ali to mu nije palo ni na kraj pameti. Istina se ne širi uz pomoć zablude. Kad se radi o vjeri u Jahvu ili u krive bogove, nitko ne smije taktizirati* ostavljati ljude u dobroj vjeri, čekati da shvate. Pavao i Barnaba odmah prekidaju tu zabunu i naviještaju Jedinoga Boga. Stigoše za Pavlom starovjerci Zidovi i uzbuniše narod: Pavla kamenuju _i izbacuju iz grada misleći da je mrtav (Dj 14, 19). No, on se vrati svijesti i sutradan ode u Derbu. Nakon propovijedanja u Derbi vratiše se u Listru, Ikonij i Antiohiju. Kuda'god su prošli, ostale su za njima male ali vjerne skupine novih kršćana. Pavao je tim skupinama, zajednicama postavljao starješinu, biskupa! I ostavljao ih s pouzdanjem da će se Duh Sveti brinuti za njih i njihovu vjeru. A on će im, čim stigne. pisati posebna pisma. Prošavši tako kroz Pamfiliju, Pergu i Ataliju, vratiše se u Antiohiju u Siriji.

Problem primanja pogana u Crkvu već je nabujao. Židovski kršćani htjeli su jasno znati je li to u redu da pogani povjeruju u pravoga Boga a da se ne moraju obrezati hiti vršiti druge propise Staroga Saveza. Među vjernicima judeo -kršćanima bilo je i sablazni. Nije li taj Pavao već pretjerao primajući kojekakve pogane u Crkvu? Što će ostati od vjere kad se promijene svi običaji? Zato se oko godine 50. sastao u Jeruzalemu prvi opći crkveni sabor, koncil (Dj 15). Bili su ondje svi apostoli. Dođe i Pavao s Barnabom. Riječ je vodio Petar, kao prvi apostol (papa). Budući da je brojenje koncila počelo tek s Nicejskim saborom (g. 325), koji brojimo prvim, ovaj sabor možemo nazvati nultim (u ishodištu). Redovito ga zovemo »Jeruzalemski koncil« ili »Apostolski sabor u Jeruzalemu«. Svjesni da je s njima Duh Sveti, apostoli su odlučili da pogani koji postaju kršćanima nisu dužni obdržavati židovske vjerske običaje. Tako je riješeno da kršćanstvo nije židovska sljedba, nego nova slobodna svjetska religija koju mogu prihvatiti ljudi svih naroda i svih vremena. Među Židovima kršćanstvo će imati židovske oblike, među Helenima helenske, među Germanima germanske, među Slavenima slavenske (to su provela sveta braća Ciril i Metod!), među Afričanima afričke itd. Vjera Isusova je kao sjeme koje se sije u različito tlo. Na svakoj zemlji izrast će bitno isto stablo, ali će se ta stabla razlikovati prema tlu i klimi.
Osloboditeljska Crkva na tom je »nultom« koncilu odredila svoju budućnost u slobodi. Ali na svakom koraku u nove prostore i nova vremena Crkva će morati trpjeti od otpora starovjeraca koji ne znaju razlikovati bitno od nebitnoga, srž od ljuske, tijelo od odijela. Najnoviji takav veliki korak Crkve u nove prostore zbio se s Drugim vatikanskim koncilom. Crkva se otvorila svim narodima. Svatko sada smije služiti misu na svom jeziku. U crkvu se uvode glazbe svih naroda. I svećenička se ruha preuređuju prema umjetničkim tradicijama naroda. Mnogo se toga mijenja, a ono bitno ostaje isto. »Bog nije pristran«, rekao je Petar. Nije mu latinski jezik draži od hrvatskoga ni grčki od kineskoga. Hod Crkve Osloboditelj ice prema sve većoj slobodi nitko ne može zaustaviti. Srećom, među današnjim kršćanima malo je tvrdoglavih starovjeraca koji bi se htjeli postaviti na put Božjim planovima.

---
NOVI LJUDI ZA NOVE ZADATKE

Za izvođenje osloboditeljskih zadataka Bog redovito uzima za suradnike ljude koji su po svom društvenom podrijetlu, odgoju, životnom iskustvu i osobnom raspoloženju najmanje vezani kolektivnim obzirima, najmanje zavisni od krute zakonitosti prirode i društva, najspremniji za rizik s povjerenjem u budućnost. Samo slobodni mogu oslobađati; samo oni koji ili nemaju Sto izgubiti ili su uvijek spremni sve izgubiti, mogu druge obdarivati slobodom, bez pridržaja se staviti na raspolaganje za oslobođenje i rast drugih. Primjeri takva Božjeg izbora su Abraham, Mojsije i Jošua, Isus i apostoli, Pavao iz Tarsa.

(nastavlja se)

RIBARI ZNAJU RISKIRATI

VRIJEME DOGAĐANJA: god. 27. do 30. poslije Krista.

Isus uzima za prve suradnike ribare, ljude u ono vrijeme najmanje vezane za cjelinu društvenog i ekonomskog poretka, navikle na rizik, na privremeni neuspjeh i željne novih rješenja. No također oslobađa i za sobom vodi ljude koji su bili pravi robovi druStvenih obzira — poput carinika Levija. Isus na svadbi potvrđuje ljudsku radost. Ne dopušta da ga svrstaju u poznatu i olinjalu kategoriju »svetaca« i »čudotvoraca« koji ne mijenjaju svijet.

--
ŠUMA SE NE PRESAĐUJE
Iz Saveza što ga je Bog sklopio s narodom Izraelom razvio se kao iz sjemena cio javni i privatni život u tom narodu. Vjera je obilježila svu izraelsku kulturu, običaje, sve zakone i propise. Budući da je sve to na neki način potjecalo od Saveza, dakle od Boga, činilo im se da je sve to jednako važno. Nisu više mogli ni zamisliti da bi sve to moglo i drugačije izgledati. A baš u toj šumi zakona i propisa razvodnjavao se i lako zaboravljao pravi smisao Saveza. I Bog i Savez činio im se kao neki njihov posjed na koji drugi narodi nemaju pravo. Međutim je došlo vrijeme da Bog sklopi Savez i s drugim narodima. Namjesto da cijeli narod Izrael Bogu velikodušno pomogne u tom poslu, on će dobrim dijelom postati zaprekom širenju Saveza.
No, Bog svoje naume ostvaruje, ne zaustavlja se na zaprekama. Rodivši se u Izraelu kao čovjek Isus iz Nazareta, on se daje na posao. Najprije treba u samom Izraelu sakupiti ono što je najbolje, što je spremno s Bogom surađivati. Ti ljudi moraju shvatiti što je glavno, samu srž i smisao Saveza, da bi to mogli prenijeti u nove prostore.

Kad su prvi iseljenici putovali na još nepoznati američki Zapad, nosili su sobom samo sjeme, a ne cijele biljke iz starih krajeva. Tako će novi Božji suradnici prenijeti ostalim narodima samo sjeme, neće presađivati sve ono što se iz toga sjemena razvijalo u Izraelu. I kod drugih selidaba događa se nešto slično. Kad se seli pred poplavom ili požarom ili bilo pred čim, ne može se sve sobom nositi. A teško je izabrati, teško je što ostaviti. Kako ponijeti sobom djedovu sliku, a ostaviti da propadne njegova najdraža stolica? Većini članova obitelji srce puca, oni bi sve sobom ponijeli. Onda netko mora odlučiti, makar drugi plakali i bunili se.

--
USPJEH PROTIV SVIH PRAVILA
Isus je u Izraelu najprije morao izabrati svoje suradnike Bog uvijek izabire slobodnije, pokretnije. Kad na svijetu nije bilo drugih osim ratara i pastira, Bog je izabrao pastire. Sad je oko Genezaretskog jezera bilo ljudi koji su slobodniji i pokretni j i od pastira. Bili su to ribari. Sam po zanatu tesar, lako se sporazumio s tim siromašnim obrtnicima. Oni su navikli riskirati. Sav im je imetak pokrpana mreža i stari čamac. Oni su uporni, spremni na neuspjeh, kao i na uspjeh. Znaju da je uvijek moguće pronaći bolje načine ribarenja, praktičnije mreže, bolje čamce. Otvoreni su novostima.

Došavši s Jordana, gdje ga je Ivan krstio, Isus predlaže skupini ribara na čelu sa Šimunom da bace mreže po danu (Lk 5, 1—11). Bilo je to protiv svih pravila njihova zanata. Cijelu su noć pravilno lovili na svijeću, i sve je bilo uzalud. Sad poduzimaju nešto nevjerojatno, besmisleno, i to im uspijeva. Čovjek koji ih je doveo do bogatog ribolova protiv svih pravila ribarskoga zanata, povest će ih novim putovima na novi način. S njim su na sve spremni. Odriču se mreža i čamaca i idu za njim. On im kaže da svaki mora uzeti na sebe svoj križ. Oni još nisu mogli znati da će se on na križu proslaviti. Ali su znali za sveto slovo Tau koje je nalik raspelu. Bio je to sveti Božji znak koji se stavljao na čelo. Oni su se, dakle, morali označiti, zauvijek se obilježiti, neopozivo odlučiti, biti spremni na sve, na progonstvo i na smrt. Pripast će Bogu i radit će sve što Bog bude htio, iako im još ni izdaleka nije jasno što će to biti.

--
NAMJESTO REVOLUCIJE - SVADBA
Hoće li ih Isus odmah povesti u krvavu bitku za oslobođenje naroda od rimskog okupatora? Oni su možda baš na to pomišljali. Ali on ih vodi na svadbu u Kanu Galilejsku (Iv 2). Svadba je u životu Izraelca najradosniji događaj, uvijek pun značenja. Nije li se Bog proglasio Zaručnikom svoga naroda, nije li i Savez opisan kao zaruke, kao svadba? Drugovanje s Bogom neprekidno je svadbovanje. Ali kroz duga stoljeća ta velika Svadba kao da je ostala bez vina. Sve je postalo svakidašnje, ništa uzbudljivo, kao da se pije bljutava voda. Baš kao na toj svadbi u Kani, gdje je najednom ponestalo vina. Tu Isus pretvara vodu u vino. Izravno oslobađa mladi par od neugodnosti i sramote. Znakovito pak pokazuje da velika Svadba Saveza opet dobiva nov poticaj, novo vino. S Isusom će dosadno služenje Zakonu opet postati oduševljeno drugovanje s Bogom. Nalazimo se na početku nove veze, obnovljenih Zaruka. Tu je zabilježena i važna uloga Isusove Majke Velika novost ne dolazi nam bez nje.

--
ODBIJENI KOMPLIMENT
Mrzeći svaku neslobodu, svako poniženje čovjeka, Isus osobito ne podnosi slučajeve o kojima se govori kao o »opsjednutima«, »bjesomučnima«. Bili su to ljudi na različite načine lišeni upotrebe razuma i slobode, najdublje ponižene ljudske osobe. Isus tjera zlo koje ih je zarobilo i vraća ih među normalne ljude (Lk 8, 26—39). Ima u onome društvu i ljudi koji su zdravi i prisebni, ali su zarobljeni obzirima i grijesima, pa drugi ljudi, koji se smatraju boljima, od njih bježe. Takav je carinik Levi. Vezan je svojom službom i novcem koji prima za nelijepi posao. Isus od njega ne bježi, oslobađa ga od sramote i obzira, uzima ga u svoje društvo (Lk 5, 27—32). Time kida ograde društvenih zakona i obzira. U tome Isus ne poznaje granica. Doskora će pustiti da mu jedna ozloglašena grešnica opere noge i namaze ih mirisnom pomašću, čak će ustvrditi da su toj besramnici grijesi oprošteni (Lk 7, 36—48). Ona će to ozbiljno shvatiti i zaista će se promijeniti, postat će svetica. Ali ugledni ljudi to ne mogu vjerovati, ne mogu to podnijeti. Jednom uzetom čovjeku Isus će na sav glas oprostiti grijehe (Lk 5, 20). Da zabuna bude još veća, odmah zatim Isus tome čovjeku daje potpuno zdravlje bez ikakvih lijekova ili liječenja.

Čuvari poretka, židovski svećenici i članovi vlade, pod svaku bi cijenu htjeli sačuvati red. Nastavi li Isus kako je započeo, ostat će bez posla i bez ugleda svi koji žive od tuđe nesreće ili od tuđe gluposti. Nitko se više nikoga neće bojati. Neće li onda i vjera propasti? Zašto se taj Isus ne zadovolji da bude, ako baš hoće, svetac kakvih je uvijek bilo? Što se on pravi toliko važan? I jedan bjesomučnik viče Isusu: »Znamo tko si ti: Svetac Božji!« (Mk 1, 24; Lk 8, 28) Zloduh se ne boji običnih »svetaca«. Njih se ne boje ni vlasti. Dapače, dobro je da u društvu ima svetaca. Kao što je dobro da ima gostionica, kazališta, igrališta. Nesretni ljudi tješe se kako im više odgovara. Jedni traže utjehu u čaši, drugi u sramotnim zabavama, treći idu svetim ljudima da ih oni tješe. A svijet ostaje kakav je bio, bez slobode i bez radosti.
Isus ne želi biti takav svetac. Ne dopušta da ga oni svrstaju u bezopasne pojave. On zaista želi da se cijeli svijet promijeni. Ne godi mu što ga zloduh proglašuje svecem, nego mu naređuje: »Umukni i izađi iz čovjeka!« (Mk 1, 25).

--
IDOLI POD KRINKOM SVETINJE
Svi su Izraelci znali da je Bog jedan jedini. Najstrašniji grijeh bio je idolopoklonstvo, a to je značilo: štovati stvorenja kao da su bogovi. Stoga oni nisu pravili nikakvih svetih kipova ili slika, da ne bi upali u idolopoklonstvo. A što se dogodilo? Počeli su od svetinja stvarati idole, pojedine Božje zakone i vjerske običaje poštivati više nego Boga. To je najopasnije idolopoklonstvo, iz kojega, jedva ima izlaza. Tako su, na primjer, svetkovali sedmi dan kao Dan Gospodnji (Sabat, subota). Bog je naredio svetkovanje sedmoga dana da čovjek u teškom i ropskom radu ne zaboravi da je čovjek. Da se može odmoriti, ljudski zabaviti, o Bogu razmisliti, s ljudima kao čovjek porazgovarati. Subota je, dakle, bila ustanovljena radi čovjeka, upravo za slobodu ljudsku. Ali u Isusovo vrijeme to je više bio dan straha negoli dan odmora i molitve. Čuvari poretka točno su propisali koliko se koraka na blagdan smije pješačiti. Vjernik je na blagdan živio u strahu da slučajno nešto ne pogriješi. Izgledalo je da je subota važnija od čovjeka. Tako je bilo i s ostalim stotinama židovskih zakona. Svi su bili važniji od čovjeka. Tako su zakoni postali krivobogovi, idoli. I sam Božji Hram u Jeruzalemu sve je više postajao važniji od čovjeka. Bog se javio da pokaže kako je njemu, Bogu, čovjek važniji od svega na svijetu. Jahve ruši sve idole zbog toga jer ne dopusta da čovjek ičemu robuje. Tako je i sada tog u Isusu iz Nazareta morao rušiti idole koji su se krili pod krinkom svetinje.

Isus je pošao na sam blagdan liječiti ljude (Mt 12, 9—14; *Ik 3, 1—6; Lk 14, 1—6; Iv 5, 10—18). Kao za inat. Odmah u ga optuživali da krši zakon, da ne poštuje Boga. A on im asncf kaže, da nije čovjek radi blagdana, nego blagdan radi vjeka. I da je Sin Čovječji gospodar subote. Sin Čovječji e sam Isus ukoliko je najčovječniji čovjek. Ali s njim se lajtjesnije povezuju svi koji ga prihvaćaju kao svoga Osloboditelja, sva Crkva. Crkva je tako Isus, Sin Čovječji. Zato će kroz naredna stoljeća Crkva mijenjati i premještati, ustanovljavati i ukidati različite blagdane, sve s namjerom da ljudi i određenim povijesnim, društvenim i ekonomskim okolnostima sve ljudskije žive, kako bi što bolje mogli s Bogom drugovati.

--
RAVAN BOGU! ZAŠTO NE?
Tu Isus reče vrlo zanimljivu rečenicu: »Otac moj do sada radi — i ja radim!« (Iv 5, 17). Židovski su učitelji odviše pojednostavnili onaj biblijski izvještaj o šest dana stvaranja. I od Biblije, kao i od subote, načinili su neku čaroliju. A tko zna nije li ona pjesma o stvaranju kratki pregled cijele povijesti sve do kraja, do vječnosti? Ne živimo li, možda, u šestom danu stvaranja, kad Bog s čovjekom i čovjek s Bogom uređuju i dovršavaju svijet?
Bio u Jeruzalemu ribnjak koji su smatrali čudotvornim (Iv 5, 1—16). Bolesnici su ondje čekali da se voda uzmuti; gurali se tko će prvi ući u vodu, jer samo taj prvi mogao bi ozdraviti. Tu je vjera bila izopačena, među bolesnicima razvijala se ružna sebičnost. Nitko nije mislio na drugoga. Nije bilo čovjeka koji bi uzetoga unio u vodu. Isus prekida taj lanac sebičnosti, izravno pomaže bolesniku koji je uzalud čekao. Isus je tu »čovjek kojega nije bilo«. Gdje nema čovjeka, ni Boga nema. S Isusom svijet postaje čovječniji i bogolikiji.

To su mu odmah i predbacili: da se pravi ravan Bogu. No njega to nije smelo. Nije li Bog stvorio čovjeka sebi nalik? Nije li grijeh razorio tu sličnost s Bogom? Ne mora li onda Bog osloboditelj upravo tu sličnost obnoviti? Isus je od svih ljudi najsličniji Bogu. On je upravo Bogo-čovjek. Najtješnje povezan s Bogom, Isus i kao čovjek ima vlast nad svom prirodom. I svi koji s Isusom obnove svoju bogolikost bit će sve više sudionici Božje svemoći.

--
POVELJA SLOBODE
Svoju veliku povelju slobode, poznatih osam blaženstava (Mt 5), Isus je proglasio mnoštvu koje se oko njega okupilo dok je on govorio s brežuljka. Blaženi su oni koji su slobodni, koji ničim nisu vezani. Blaženi su siromašni koji se svega mogu odreći, da se ne bi odrekli budućnosti. Oni koji ništa ne žele posjedovati, a sve žele darivati. Koji su žalosni što svijet nije kakav bi morao biti, pa je njihova žalost svjedočenje radosti. Oni koji ne žele ni nad kim vladati, pa su stoga dostojni vlasti. Oni koji su gladniji pravde nego kruha. Oni koji u svakom čovjeku vide brata, pa su uvijek spremni sve uvrede oprostiti, ne znaju spletkariti i svuda promiču mir. No, zbog toga će ih uvijek progoniti oni sebični, oni željni vlasti, posjedovanja, imetka, užitka. Tako je uvijek bilo. Sve su proroke progonili, ali proroci pobjeđuju umirući.
Tako Isus podiže i vodi novi soj ljudi, miroljubive nezadovoljnike. Oni su jamstvo da svijet ide naprijed. Oni su kao sol u jelu, kao kvasac u tijestu, kao svjetlo u noći. O njima ovisi budućnost, ne smiju obljutaviti ili potamnjeti.

--
ZAKON SE ISPUNJA TAKO DA GA SE MIJENJA
No, što se uopće može promijeniti kad je sve u društvu, u državi i u vjerskoj zajednici u tančine određeno zakonima? Nije li Zakon od Boga? Pa tko ga onda smije mijenjati ili ukidati? Isus i tu unosi sržno razlikovanje (Mt 5, 16). No zakon nije idol, i on je radi čovjeka. Tko to zna, lako shvati da dođe vrijeme kad jednom zakon ili propis ispuni svoj zadatak, te se mora zamijeniti boljim. Tako se Zakon ne dokida, nego ispunjava i usavršuje. Nekada smo se protiv mraka borili petrolejskom svjetiljkom, sada električnim žaruljama. Žarulje ne ukidaju, nego razvijaju ono što su petrolejke započele. Tko bi se borio za petrolejke protiv žarulja, zacijelo ne bi bio promicatelj svjetlosti.

Nekada je rečeno: Ne ubij! Onda je bilo mnogo da se ljudi barem ne ubijaju. No bilo bi vrijeme da se i ne tuku, i da jedni druge riječima ne vrijeđaju. Nekada se istina nastojala utvrditi zakletvom, ali vrijeme je da i bez zakletve govorimo samo istinu.
I treba shvatiti da među ljudima nema neprijatelja. Zli ljudi samo su robovi svoje zloće. Kad nema neprijatelja, ne može biti ni mržnje. Preostaje samo nastojanje da druge dobrotom oslobodimo za dobrotu. Zlo se najbolje pobjeđuje tako da se uzvraća dobrim, ćuška se najbolje odbija tako da joj se podmetne obraz, od lopova se najbolje branimo tako da mu pokažemo kako nam je njegova osoba draža i važnija od svega što bi nam on mogao ukrasti.

Tko svojom dobrotom želi steći ugled, prisiliti druge da mu se dive, već je zao. Tko gladnog hrani da ga pridobije za svoje ciljeve, trguje dušama. Isus kaže: »Činite dobro ne nadajući se od toga ničemu.« Moglo bi se dodati: jedino ljudskoj slobodi.
Ljudi koji se tako okupljaju oko Isusa imaju pravo nazivati Boga svojim ocem, njihova je jedina želja da se ostvari sve što je Bog s čovjekom nakanio. Radeći za Kraljevstvo, to. jest za vječnu budućnost, oni traže svakoga dana i kruh i odijelo i zdravlje. Isus nas je naučio sve to ukratko izražavati i dozivati sebi u pamet molitvom Očenaša (Mt 6, 9—13).

--
KRENULO JE
Možda se sve to može još kraće izreći: ne činimo drugima ono što ne želimo da oni nama učine, a činimo im ono što želimo da oni nama učine (Mt 7, 12). Razumije se da nije lako ići za Isusom. On nas poziva kroz »uska vrata«. Kroz »uska vrata« ne možemo nositi sve što bismo htjeli, možda čak treba i omršavjeti da se kroz njih uđe. No, nisu li takva »uska vrata« i ona kroz koja astronauti kreću prema zvijezdama? Isus je već onda znao da je ljudima dosta lijepih riječi. Pun je svijet vještih mudraca i lažnih svetaca. Čovjek ne bi nikamo stigao da mora svačiju mudrost proučiti. Stoga: sudite po plodovima. Samo nesebični zaslužuju da im se vjeruje.
Iznijevši tako svoj program oslobođenja, svladavši u mnogo konkretnih slučajeva bolest, smrt, krivo shvaćeni Zakon i grijeh, Isus može poručiti Ivanu Krstitelju da se sve razvija kako je bilo predviđeno: »Slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se naviješta radost!«

(nastavlja se)

SVE OD POČETKA

VRIJEME DOGAĐANJA: oko god. 1220. do oko god. 1000. prije Krista.

Izabravši za svoj narod robove željne slobode, Bog ih sve više oslobađa od baštinjenih shvaćanja i robovanja surovim i sirovim okrutnostima i strastima onoga vremena. Kroz povijest nasilja i bludnosti probija se novo usmjerenje.
Kao drugi, a ipak drugačiji
Nije lako čitati prve dijelove Svetoga Pisma Starog Saveza. Sve je to previše surovo, krvavo. Mogli bismo se sablazniti. Tim ljudima koje je Bog izabrao da s njima započne novu budućnost, osobito peta i šesta Božja zapovijed kao da nisu mnogo značile. Ili su ih shvaćali prilično drugačije od nas. No, treba se sjetiti da je njih Bog tek bio uzeo u svoju školu, dok se mi, kao baštiniti kršćanskih predaja, nalazimo u toj školi već dvije tisuće godina. Oni su bili tek počeli sricati prva slova u toj Božjoj školi. I odmah su bili silno ponosni, odmah su se počeli smatrati boljima, plemenitijima i čovječnijima od ostalih naroda. I treba priznati da se nisu varali.
Izašli su iz velikog carstva Egipta, gdje se nije znalo za pravu slobodu ni za pravu ljubav. Došli su među plemena i gradove u zemlji Kanaan, gdje se također nije znalo da je čovjek čovjeku brat. Svi su smatrali da je najprirodnija stvar opljačkati i ubiti pripadnika drugoga grada ili drugog plemena. Nitko nije milosti davao drugome niti je očekivao da drugi s njim bude milostiv. Ni od bogova koje su štovali nisu ti ljudi očekivali milosti. Nisu ni pomišljali da su bogovi bolji, pravedniji od ljudi. Svoje krivobogove su podmićivali neljudskim darovima. Bacali su čak i živu djecu u užasni brončani trbuh božanstva Moloha, sramotno su griješili s takozvanim svećenicama u hramovima ženskih božanstava. Nije to bila nikakva vjera, nego ružno čaranje, gatanje, trgovanje s nepoznatim silama.

Narod koji je Bog izabrao našao se, sredinom trinaestoga stoljeća prije Krista, u pustinji između egipatskog sitog robovanja i kanaanske bešćutne pokvarenosti. Što se iz toga moglo očekivati? U suhoj pustinji nije se mogao narod' razviti. Iz pustinje je trebalo izaći. Vrate li se u Egipat, postat će roblje kao što su i bili. Uđu li u kanaanske gradove, pokvarit će se gore nego u Egiptu.

Bog nije smio dopustiti da se njegov narod, još nejak i nezreo, pomiješa s drugim narodima. Čak ni oni Izraelci koji su pamtili život u Egiptu, kojima su glave bile pune uspomena na lonce pune mesa i luka, kojima su ih hranili egipatski gospodari, i sjećanja na egipatska božanstva — čak ni ti članovi izabranog naroda nisu bili sposobni da se do kraja promijene. Oni su morali pomrijeti u pustinji, da tek njihova djeca, rođena i odrasla u slobodi, počnu izgrađivati novu domovinu. I stari Mojsije umro je prije ulaska u Kanaan (Pnz 34, 5). Naslijedio ga je Jošua (Pnz 34, 9). On vodi narod preko rijeke Jordana, on osvaja redom kanaanske gradove, dijeli plemenima zemlju, udara temelje novog načina života. Nakon Jošue, kojih tri stotine godina, narod još živi prilično neorganizirano među ostacima starih žitelja te zemlje. Stalno su u opasnosti da zaborave Boga i svoje poslanje. Ne razlikuju još dobro svoga jedinog Boga Jahvu od raznih krivobogova. Znaju se zabuniti pa, misleći da slave Jahvu, prikazivati poganske žrtve, čak djecu ubijati, misleći da i time Bogu služe. Još ih prozirnije strah, još ih sloboda nije do srži prožela. Ovdje-ondje pojavljuje se među njima koja značajnija osoba, koju onda drugi slijede.

Događaji se pamte, nešto se već i bilježi. Kao svi nepismeni ljudi, skloni su događaje preuveličavati, pa njihova sjećanja iz toga razdoblja često naliče narodnim junačkim pjesmama. Sad nama nije lako razlučiti što se zaista dogodilo onako kako su zabilježili, a što su oni malo ispjevali i dopjevali. Ali to nije ni važno, jer iz svega izbija da su dobro znali kako ih vodi Bog, kako imaju neku naročitu zadaću. Živjeli su, borili se, osvajali gradove, ubijali i pljačkali neprijatelje kao i svi njihovi susjedi. Ali sve su to ipak radili drugačije od susjeda. Osjećali su se pred nekim odgovorni, bili su u strahu da ne prekrše Savez s Jahvom; kad bi načinili zlo, znali su se i kajati. Nikada im nije palo na pamet da bi Bog Jahve rješavao njihove probleme bez njihove suradnje. Nije se moglo spavati i počivati, čekajući da Bog obavi posao. Sve su morali raditi kao da su sami, a uvijek su morali znati da nisu sami. Uvijek su se Boga bojali, a nikada nisu smjeli zaboraviti da ih Bog voli, da im pomaže, da im i oprašta. Tako su, uza sav strah, bili slobodni, samoinicijativni.
Upravo to je prikazano u više zgoda koje su iz tih vremena zabilježene u Bibliji.

--
NESEBIČNA OKRUTNOST
Kad treba osvojiti grad Jerihon, oni, kao svaka mudra vojska, šalju uhode u grad (Knjiga o Jošui 2). Zašto bi Bog mjesto njih izviđao, kad to mogu i sami? Iskorištavaju strah jedne žene, obećaju joj poštedjeti život, ne smeta ih što ona zapravo izdaje svoj narod. Ne tare ih briga ni zbog toga što je ona ipak na zlu glasu. Rat je rat. Narednih dana osvajaju grad sasvim neobično. Bog je nekako udesio da se gradski bedemi stanu rušiti pred njihovom pjesmom i trubama. Bit će se tu svakako uplele i neke nevidljive sile, »vojska Jahvi-na«, kako su oni govorili. I eto, pred njima je osvojen velik i bogat grad, pun svega i svačega (Još 6, 20—21). Takve raskoši te pustinjske lutalice nisu valjda nikada vidjele: zlato, srebro, svila, nakit, umjetničko posuđe i pokućstvo, lijepe žene, djeca i mladići — da ih se uzme za robove i da ih se prodaje u roblje; zalihe hrane, divni stanovi, mnogo ugodniji od pustinjskih šatora. Sve je to sada njihovo.
Tu dolazi strašna zapovijed: »Herem!« Grad je »uklet« i predan uništenju (Još 6, 17). Nijedan Izraelac ne smije za sebe uzeti ni mrvicu plijena. Sve što je u gradu živo treba okrenuti pod mač. I djecu, i domaće pse, sve...
Strašno. Ali još više čudno. Nije čudno što su ubijali i pljačkali. To su radili svi njihovi suvremenici (na žalost, to mnogi rade i u naše dane). Ali odakle im snaga da se odreknu sebičnosti, da nakon tolikog truda, znoja i krvi ništa ne uzmu od bogata plijena? Bio je to surov ali djelotvoran početni Božji odgoj. I kad su ubijali, morali su znati da to ne čine kao pljačkaši, iz sebične pohlepe i mržnje. Morali su ostati siromašni i slobodni kao što su i bili.

--
GOSPODARI SUNCA I MJESECA
Toliko su držali do zadane riječi da su je održali čak i kad su ih susjedni Hivijci na prijevaru naveli neka im obećaju da će ih poštedjeti (Još 9). Sam Jošua bio je toliko svjestan da je u službi Boga, koji je gospodar Sunca i Mjeseca, da je u žaru jedne bitke naprosto zapovjedio Suncu i Mjesecu da se zaustave dok oni ne pobijede (Još 10, 12). Je li se danja svjetlost zaista nekim čudom produljila, ili su oni tako brzo pobijedili da im se činilo da se i Sunce zaustavilo, jer su u malo sati obavili silan posao?!

To, izgleda, nije znao ni pisac Knjige o Jošui, jer se, kao za svaku sigurnost da mu ne bi tko prigovorio, poziva da je to našao zabilježeno u starijim zapisima. Bilo kako bilo, oni su se sa svojim Bogom osjećali gospodarima prirode. Koliko je to različito od straha pred prirodnim silama kojima su robovali drugi narodi oko njih? Nije li sam taj glas da se Izraelcima i Sunce pokorava tjerao strah u kosti onima koji su se Suncu klanjali kao božanstvu? Nakon smrti Jošuine narod se ipak počeo donekle miješati s ostacima drugih naroda i pomalo se kvariti (Knjiga o sucima). Nije još bilo uređeno bogoslužje, nije bilo redovite vjerske pouke. U njihovim se glavama mnogo toga izmiješalo. "Mnogi od njih počeše u neznanju štovati tuđa božanstva. I odmah su stali propadati.
Ali Bog ih nije ostavljao. Javljali se takozvani suci, snažne osobe koje bi u najtežim trenucima okupile narod i vodile ga većoj slozi i slobodi. Spominje se proročica Debora, koja je neko vrijeme sudila Izraelu (Suci 4, 4—10). Na njezin savjet Izrael je u boj poveo Barak. Neprijateljski vojvoda Sisera najednom se našao pred obnovljenom slogom Božjeg naroda i dao se u bijeg. Obična žena u jednom šatoru, Jaela, smogla je u tom trenutku novoga narodnog oduševljenja snage da tuđinskog vojvodu dotuče običnim kolcem i čekićem.

--
U BOJ S BOGOM, ALI HRABRO I LUKAVO
Opet dolazi vrijeme nazadovanja izraelske svijesti. I opet padaju u ropstvo Midjanaca. Pred tim neprijateljima kriju se kao zvijeri po gorama i špiljama. Čudesa su zaboravljena, svijet se pita gdje je sada taj Bog koji je pomogao njihovim djedovima. Bog se tada ipak javlja običnom čovjeku, Gideonu (Suci 6; 7; . I taj seljak, kjji je sasvim primitivno mlatio žito na gumnu, najednom razara žrtvenike krivoboga Baala, posiječe gaj koji su stranci smatrali svetim. Narod, koji je izgledao ustrašen i pokoren, na zvuk Gideonova roga skuplja se u čete. Bog dopušta Gideonu da ga dva puta iskuša runom na gumnu: da jednom rosa bude samo na gumnu, drugi put samo na runu, kako bi se Gideon uvjerio da je Bog s njim.

Gideon izabire najhrabrije među svojim ljudima na neobično dovitljiv način. Šalje sve junake da piju na potoku, a uzima samo one koji su vodu grabili šakom i laptali jezikom (Suci 7, 4—8). Ti su, zaključi Gideon, zacijelo hrabriji, ponosniji i okretniji od onih koji se prigiblju ustima do vode i srču kao krave ili volovi. Opet se boj vodi više lukavošću i hrabrošću nego množinom i silom. Trik s bakljama, koje su krili u zemljanim loncima da ih naglo pokažu pred samim neprijateljskim taborom, bio je uspješan (Suci 7, 16—20). Nagle vatre koje kao da su iz zemlje iznikle i zaglušni zvukovi rogova tjeraju neprijatelje u panični bijeg.
Gideon je toliko shvatio da je samo sluga Jahvin da odbija kad mu, nakon sjajne pobjede, Izraelci nude vlast, kad žele da im on bude kraljem (Suci 8, 22). Ipak, od dijela zlatnog plijena dade načiniti »efod«, neki zlatni lik, koji postavi u svome gradu Ofri da ga ondje narod štuje (Suci 8, 27). Biblija taj njegov čin naziva nevjerom. Eto, i najodaniji Božji borac mogao je zastraniti. Ljude koje Bog želi uzdići i osloboditi svakoga poniženja, naveo je da se klanjaju mrtvom komadu zlata.

--
KRALJ ZLOČINAC I VOJVODA RAZBOJNIK
U ono vrijeme, za nas vrlo čudno, bilo je slobodno imati više žena. Ljudi nisu još bili zreli za plemenitu osobnu ljubav i vjernost, a Bog nije od njih ni tražio ono što još ne bi bili mogli shvatiti. Jedna od Gideonovih žena rodi mu sina Abimeleka u gradu Sekemu. Ta je žena bila iz roda poganskoga, i ona navede svoga sina da pobije sve druge Gideonove sinove, da sam zavlada. Pokolju izmakne samo najmlađi, Jotam. Građani postaviše Abimeleka za kralja. A preživjeli Jotam ispjeva tada divnu pjesmu o stablima koja su tražila kralja, ali nijedno plemenito stablo nije htjelo vladati nad drugima; prihvatio se toga jedino zlobni trnoviti glog (Suci 9, 8—13). Ta je pjesma izraz slobodne duše Božjega naroda, za ona vremena neobičnog shvaćanja vlasti, težnje za takvim društvenim i političkim uređenjem gdje bi svi ljudi zajedno vladali sami sobom, a onaj tko ih vodi znao bi da svima služi.

Nasilnik kralj Abimelek brzo je pokazao kako vlast kvari čovjeka. Krvavo je obračunavao sa svima koji mu se nisu slijepo pokoravali, dok mu jedna žena nije razbila glavu mlinskim kamenom.
Nešto kasnije narod opet nema svoga vođe. U teškim časovima uzimaju za vođu jednoga koji je bio vičan oružju: odmetnika i razbojnika Jiftaha (Suci 10; 11). Taj zaista o Jahvi nije znao gotovo ništa, ali se prihvatio ponude da povede narod u boj. Ipak je znao da sad ide Bogu služiti, pa načini u svojoj revnosti silnu nesmotrenost: zavjetovao se da će Bogu na čast ubiti prvo živo što iz kuće izađe pred njega, ako samo pobijedi, a prva mu, sva sretna, istrča iz kuće u susret kćerka jedinica. Jiftahu je bilo strašno. Znao je da susjedni narodi zaista žrtvuju bogovima svoju djecu, pa misleći da je i Jahve neki takav bog, zaista žrtvova svoju kćerku (Suci 11, 32—40). Čudni su i strašni bili ti stari junaci, surovi i nepoučeni, koji su pod svaku cijenu htjeli biti vjerni Bogu kojega nisu ni poznavali ni shvaćali.

--
JUNAK - ROB LIJEPIH ŽENA
Pripovijest o Samsonu poznata je i lijepa (Suci 13, 1—16, 31). Narod je tada stenjao u ropstvu Filistejaca. Rođen protiv svake nade od majke neplodnice, Bogu posvećen od začeća, kao mladić Samson živi dosta nepromišljeno. Traži zabave po tuđinskim gradovima s pokvarenim ljepoticama. Narod u njemu gleda budućeg osloboditelja, a on rasipa vrijeme i snagu u zabavi. Strani gospodari vide njegovu slabost. Ljepotica strankinja vara ga odmah nakon vjenčanja, odaje svojim ljudima njegove tajne. On pobjesni i stane se strašno osvećivati. Nakon velikih pobjeda, opet ga neprijatelji love na njegovoj slabosti prema lijepim ženama. Jednoj bludnici on odaje tajnu, da je, naime, nepobjediv dok obdržava zavjet kojim ga majka zavjetovala čim se začeo. U taj je zavjet - »nazirejski« -spadalo i to da se uopće ne šiša. Bog je podnosio sve njegove nestašluke i gluposti i uvijek mu pomagao. Ali kad je za prolaznu ljubav strankinje izdao tajnu svog saveza s Bogom te u snu ostao bez kose, tog znaka njegove vjernosti Bogu, Bog ga ostavlja u ropstvu. Oslijepile ga. U tamnici Samson se kaje i dolazi k sebi. Kosa mu raste, a u njemu raste obnovljeno pouzdanje u Jahvu. Kad ga izvedu da na velikoj svečanosti zabavlja narod, on sruši golemu zgradu koja je počivala na kamenim stupovima, i pokopa pod ruševinama samoga sebe i mnogo neprijatelja (Suci 16, 22—31).

Pripovijest o Samsonu, iako još vrlo surova, puna je duboke pouke o vjernosti i slabosti, a nerazumnom ljubakanju i mogućnosti da grešnik obnovi svoj savez s Bogom i da opet služi Božjem narodu.

--
STRANA KRV U ISUSOVIM ŽILAMA
Iz tih vremena potječe i Knjiga o Ruti Moapki. Ta pripovijest pokazuje da i u drugim narodima osim u Izraelu ima plemenitih duša, koje također postaju baštinici Božjih obećanja. Ova knjiga sadrži mnogo podataka o svakidašnjem životu u izraelskom narodu, o običajima i zakonima. Moapka Ruta, strankinja, postaje ženom Izraelcu Boazu te rodi Obeda, djeda Davidova. Tako strankinja ulazi među izravne pretke Isusa Krista. Kao da se željelo naglasiti da Isus, iako Izraelac, ima u sebi i krvi drugih naroda, da već i po tome pripada svima, da svim narodima donosi spasenje.

--
SLOBODA JE JOŠ UVIJEK PRETEŽAK ZADATAK
Iz tih davnih dana sačuvao se također izvještaj o proroka Samuelu. Od malena je odgojen u hramu u Šilu uz svećenika Elija. Tako saznajemo da je postojalo svetište u šilu i da su svećenici ondje prikazivali žrtve. Ali Eli je vi sinovi svećenici bili su nepravedni i pokvareni; sablažnjavali su narod i odbijali ga od vjere. Bog opet izabire novog čovjeka, dječaka Samuela, koji raste među njima, ali se ne kvari s njima. Kad se i svetinja zloupotrebljava, Božji je narod vrlo slab. Filistejci tih godina pobjeđuju Izraelce, čak im otimaju Kovčeg Saveza.
Narod se namnožio i osilio. Vjera u Jahvu nije više dovoljna da ga drži na okupu. Bog je htio slobodan narod kojemu ne treba kralj. Ali oni sami žele imati gospodara (1 Sam . Kao što je na početku Bog zamislio čovjeka slobodna i sretna, a čovjek sam sebe dovodi o ropstvo po grijehu -tako je i sada: Bog je zamislio slobodnu zajednicu, koja međutim sama traži jaram. Bog ne voli da itko kraljuje. Vlast kao oruđe društvene prisile ne bi trebala postojati kad bi svi ljudi bili dobri, plemeniti i, svjesni. Ali ljudi još nisu takvi, te Bog dopušta da i njegov narod dobije kralja. Ipak prorok upozorava narod da srlja u zlo. I kroz sva naredna stoljeća proroci će u Izraelu javno kritizirati nepravedne kraljeve, bit će neuništivi vjesnici još neostvarene prave slobode.

(nastavlja se)