Hej, Ana!
Gle, na ovom svijetu se ipak ne možemo svidjeti baš svim ljudima, kao što se ni nama ne sviđaju baš svi!
Kad sam bila jaako mlada...recimo tamo negdje od 15. do 20. godine - pa dovoljno je bilo da je dečko simpatičan, zgodan, da mu se sviđam - i nekako se on meni počeo onako neozbiljno sviđati...
Isto je tako bilo i kod mojih muških prijatelja - ma dovoljno je bilo da im je neka djevojka zgodna i privlačna i evo - već su se zaljubili!
Kad dođemo u zrelije godine....veelikoj većini nas izgled ne znači skoro ništa i to što je neki dečko ili muškarac zgodan ne znači baš ništa - nećemo se zaljubiti u njega zato jer je zgodan i lijep.
Nećemo se zaljubiti u njega čak ni ako ima prekrasan karakter.
Znači, i djevojka i mladić, muškarac i žena, mogu imati sve - i divan karakter i privlačan izgled i opet - ništa. Neće se dogoditi zaljubljivanje. Niti ono prepoznavanje duša.
Dogodit će se to vrlo rijetko!
Puno je lakše naći zaljubljenost ili ljubav u ranijim godinama nego kad smo malo zreliji, npr. kad prijeđemo 28. godinu.... Nekako primjećujem da je kod većine ljudi koje znam ta 28., 29. godina nekako godina ulaska u zrelost.
I nije da je teže naći zato jer je manje izbora, zaista nije samo zbog toga!
Jednostavno u zrelijim godinama tražimo nešto drugačije nego smo tražili u godinama kad smo bili srednjoškolci ili u ranim 20ima....
TEŠKO je naći onu pravu osobu. LAKO je naći nekog tko nam je malo drag, malo simpatičan, malo možda i privlačan, ali da se dogode baš svi elementi, da je ta osoba ona koju je prepoznala i zavoljela cijela naša duša - to nije lako.
Sjećam se kad mi je jedna divna žena u mojoj 24. godini (majka mog bivšeg dečka) rekla koliko je teško naći pravu ljubav... Ja sam joj se čudila jer sam mislila: O, pa ništa lakše od toga! Pa mogu birati između toliko mnogo krasnih mladića! Jedini mi je problem bio kojega odabrati. Pa kako bi bilo teško naći ljubav????
Bila mi je velika glupost to što je ona tad rekla.
I evo me sada 10 godina nakon njezine tvrdnje kako je teško pronaći pravu ljubav - same. Same u 34. godini i čvrsto sam uvjerena da je nekim ljudima (većini, usudila bih se reći) teško pronaći onu pravu osobu.
Lako je samo onima koji su se vjenčali za svoje prve ljubavi u dvadesetima.
Svi drugi prolaze neki čudan put gdje se traži puno strpljenja, muke, pitaš se sve i svašta, ponekad ti baš ništa nije jasno, ponekad s bolom gledaš u prošlost kad vidiš da si neke prekrasne prilike propustio. No zna se da Bog uvijek šalje nove prilike, čak i ako neku propustimo, tako da ne brini.
Ispada da sam potpuno skrenula s teme...ali evo zašto sam sve ovo napisala....
Draga Ana, želim ti reći da uopće nije neobično što ti neke veze nisu uspjele...da nije neobično što si tako tužna i grčevito se pitaš kakav je to težak život...Puuuuno ljudi tvojih godina prolazi istu situaciju!! Jako puno!
Svi mi negdje patimo i tugujemo zbog nekog ili žalimo zbog nekih svojih odluka, svi imamo nekoga tko nam nedostaje.
Znači, nemoj misliti da si sama i rijetka koja si tužna, znaj da je put do pravog čovjeka - zaista malo težak i trnovit!
Nemoj se tome čuditi i neka te to ne rastužuje. To je normalno i tako to ide.
Ne mogu baš svi dečki biti za nas, niti smo mi djevojke za sve nas.
Onu našu posebnost i jedinstvenu ljepotu će u nama otkriti tek rijetki! Možda će samo jedan ili dvojica vidjeti našu unutarnju i izvanjsku ljepotu onako kako nas Bog vidi!!
I TO JE DOBRO!!!
Pa zamisli da se sviđamo baš svakome - težak bi to bio život - da se svatko svidi svakome - pa to bi bio kaos - ništa ne bi funkcioniralo!
Ja sam sigurna da tebe Bog jako ŠTITI od tih krivih dečki!! I čuva te za onog koji će te voljeti svim srcem i tijelom!
Molim te, ostavi prošlost u prošlosti! Neće Bog dopustiti da trpiš za nekim tko je sad tamo s nekom drugom. Ma nek bude, to samo znači da on nije za tebe jer postoji negdje netko puno bolji!
Puno putujem zbog posla i susrećem najrazličitije ljude i kod svih vidim isto - TEŠKO su našli pravu ljubav! Jako teško! Mnogi su puno patili prije negoli je ta ljubav napokon stigla! Znači, nemoj misliti da si usamljena u svom čekanju, u svojoj tuzi, vjeruj - pun nas je svijet!!!
Pitala si me imam li koga...Nemam, draga Ana! Nemam nikog već godinama! Jako dugo!
Neki me čak i krive da sam za sve sama kriva - da mi nitko ne odgovara, da sam razmažena i izbirljiva.... Svašta čovjek doživi i preživi ako je slobodan u 30ima...he he he...
Evo, ja imam 34 godine, oduvijek imam puuuno izbora oko sebe, od najkrasnijih i najboljih primjeraka muškog roda i opet sam - sama!
Vjeruj mi, jednako je teško i nama koji nemamo problem poput toga da ne čujemo. SVIMA je teško naći pravu ljubav i većina se oko toga namuči. Možemo mi biti najljepši i najbolji na svijetu, i opet ćemo teško naći pravu osobu!
Znaš, ima jedan čovjek kojeg sam silno voljela, ali tu sam priliku propustila. I vjeruj mi, da je taj čovjek i gluh i bez noge ili ruke - ja bih ga i dalje voljela!!! Voljela bih ga još više baš zbog toga i trudila se biti što pažljivija i bolja prema njemu! Znači, nemoj da ti to smeta - nemoj misliti da su ti šanse manje zato jer si gluha. Nisu!
Evo, ima neka djevojka koja je jaaako zaljubljena u mog brata....već 2-3 godine. I brat i ja smo joj objasnili (jer je moja prijateljica pa se i meni povjerila, naravno) da njegovi osjećaji nisu uzvraćeni, da je brat vidi samo kao prijateljicu. A i lijepa je i pametna i sve ostalo. A opet - srce mog brata nije otvoreno za nju. I meni je to normalno da nije - ne možeš zavoljeti svakog tom posebnom ljubavlju koja je rezervirana samo za tvog BUDUĆEG MUŽA.
Jako me rastužilo kad mi je jednom kroz suze rekla nakon mog pokušaja da je uvjerim kako ništa ne gubi, nek se zapravo raduje da neće imati brak s njim - rekla je:
I da nema ruke ni noge, da živimo siromašni u šumi, ja bih ga voljela i bila sretna s njim!!
I ja sam jednom tako pomislila! He he he, valjda svatko tko se iskreno zaljubio je tako pomislio!!
Ali to ipak nije TO. Ako nam druga osoba ne uzvraća - to nije ono što nam je Bog namijenio. I to je normalno! Sad ta prijateljica jako pati, ali ja znam da će se za par godina smijati i biti sretna s drugim čovjekom!
Budi hrabra i mirna....Pokušaj ne toliko ni misliti o dečkima... Pokušaj pronaći mir da npr. čitaš jako dobre knjige....puuno čovjek nauči i prihvati kroz čitanje pravih knjiga....Možemo ti mi neke preporučiti!
Znači, krati ovu svoju usamljenost čitanjem dobrih knjiga, gledanjem dobrih filmova...moli koliko možeš....i vjeruj da većini ljudi ne bi smetalo da su njihovi voljeni gluhi!! Nemoj da te to obeshrabri i da misliš da si manje vrijedna!
Kažeš da nisi pametna...nemoj to ni pomisliti!! Svatko dobije pameti taman koliko mu treba da lijepo i mudro živi!
Ti sad samo moraš biti malo smirenija i strpljivija...nemoj toliko misliti o ljubavi....zaokupi misli i drugim stvarima!
Tu smo za tebe!
