www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 24 tra 2018 03:40

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 330 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 29, 30, 31, 32, 33  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 25 lip 2017 16:59 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 15 sij 2017 16:07
Postovi: 508
Podijelio: 12 zahvala
Zahvaljeno je: 82 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Kresimir Fly napisao:
Surfao sam malo stranicom i našao ovu temu i na brzinu pročitao (napreskokce, naravno!).

I ja, i ja!
Citat:
Nepristrano, naišao sam na dva mišljenja:
1. u bračnoj je ljubavi granica postavljena uzajamnim dogovorom između supružnika koji se ljube,
2. u bračnoj ljubavi su granice postavljene prema Bibliji ili drugim spisima.

Postavljaju mi se pitanja (nisu baš sva teološka, ali su posve realna u RH!):
1. Smije li žena uživati u bračnoj ljubavi? I kad je daje i kad je prima!
2. Smije li muž uživati u bračnoj ljubavi? I kad je daje i kad je prima!
3. Smije li se doživjet spolno uzbuđenje kad smo sa supružnikom/suprugom?
4. Što ako netko fizički ne može biti sposoban za bračnu ljubav? I žene i muževi?
5. Smije li liječiti medicinski razlog uzroka?
6. Smije li liječiti psihološki razlog tog uzroka?
7. Što da radi žena kad muž ne želi godinama imati bračnu ljubav?
8. Što da radi muž kad žena godinama ne želi muža?

Kod nas, u Lijepoj nam domovini, bračni partneri ovako rješavaju gore navedene probleme:
1. Muž kaže da ga baš briga, i žena ga mora slušati i pokoriti se.
2. Smije, no ne treba, žena si nalazi drugoga.
3. Smije, no samo ako partner dozvoli, ako je muško onda mu žena kaže da je "pohotni jarac", ako pak je žena muž je proglasi bludnicom (fin sam, kažu to drugim riječima...).
4. Nema problema, nađemo si zamjenu, oboje...
5. Hm, neki liječe, neki ne, tako započinju mnogi psihološki problemi, alkoholizam etc.
6. Neeeeeeee, pa nisi ti lud/a! To ti nije ništa!
7. Ode na nekud van i pronađe nekoga tko želi.
8. Isto kao pod 8.; ode van i nađe zamjenskog muža.
OVI SU VAM ODGOVORI REALNOST NAŠEG DRUŠTVA!


Ova vaša realnost u RH je često slučaj, ali ne baš uvijek.
Ja vjerujem da sve to ovisi o ozbiljnosti, vjeri, predanosti obje strane. Prvenstveno koliko su spremni izaći iz svojih sebičnosti i egoizma i na prvo mjesto staviti drugu osobu.
Ako je čovjek potpuno predan da s drugim dijeli teret, prostor i vrijeme te da stavi sebe zauvijek u ruke druge osobe (bez jamstva) - e pa onda - ja vjerujem - nema te prepreke koja se ne može nadvladati.
Muka, pad, patnja i deranje koljena su na osnovnom izborniku života, a sklapanjem braka braka supružnici su pristali dijeliti svaki komadić istoga jedno s drugim.
Zašto pričati o mužu i ženi kao jedinkama - pričajmo o "njima".
Kao da se zaboravlja da sklapanjem braka 1. zamjenica jednine, postaje 1. zamjenica množine.
Bog, kada je stvarao čovjeka, nije dvaput zahvatio praha zemaljskog, tako da bi prvi put stvorio muškarca, a drugi put ženu. Muškarac i žena satkani su od istoga tijela, i zapravo je od jednoga najprije sazdano dvoje, da bi kasnije dvoje postalo jedno.
Citat:
Mislim da je minoran problem ako netko od muževa ili žena voli da ih supružnik pomazi ili ljubi, no puno je veći problem to što većini bračna ljubav ne znači ništa.

Govorimo li onda o katolicima?
Citat:
Roditelji, od vas su djeca najvažnija, ljubite ih više nego bračnog druga i samoga sebe!

S boldanim se ne slažem.
Jednostavno dijete ne smije postati važnije od supružnika.
Brak je prvenstveno sakrament muškarca i žene.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 06 lis 2017 15:29 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 15 sij 2017 16:07
Postovi: 508
Podijelio: 12 zahvala
Zahvaljeno je: 82 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
ella napisao:
belive... ne razumijem te ovdje... naglasila si koliko su djeca bogastvo...a nisu važnija od muža il žene?

Vidjela sam ovo vase pitanje jucer, ali iskreno, nije mi se dalo tipkati. Takoder, osjecam se kao alien pa bih s ovim (dugim) postom i zavrsila s pitanjima odnosa, bar sto se mojih stavova/razmisljanja tice.
Gledajte. Ja nisam znala za Boga onako kako sada znam, ali istina jedna stvar mi je uvijek onako romanticarski u mislima - zelja/ceznja/ideal – kakogod, a to je sljedeće:

Znamo mi već kako priča ide, momak i cura, ulaganje u odnos, brušenje bridova koji ih medusobno bodu vlastitim nastojanjima pouzdavajuci se u bozju snagu, crpeci ljubav jedno za drugoga u Kristu - jednostavno receno - vjerom i djelima. Smatram da u katolickoj vezi koja se zivi s predbracnom cistocom onda kad se problemi na koje nailaze ne rjesavaju u krevetu vec se rjesavaju razgovorima, raspravama vrlo brzo se sve stvari medu njima kristaliziraju i da nakon nekih godinu-dvije su spremni za brak.

Sto se tice velikog dana - zamisljam svoju malu zupu ukrasenu ljiljanima, da ce me vjencati moj najdrazi svecenik, da necu imati samo obred vec cijelu misu i da cu u crkvu uci uz Ave Mariju, a izaci uz Hvalospjev ljubavi. Tome ce prisustvovati samo roditelji, kumovi i braca/sestre. I to je to.
Ne vidim se u vjencanici ciji se slep vuce 10 metara, niti se vidim s instalacijom na glavi od frizure, niti s kilogram i pol make up-a.
Tog dana zelim se probuditi sretna jer se udajem za covjeka kojeg volim. Jutro zelim provesti s roditeljima i bratom bez ikakvih monada (kako bi mi ovdje rekli), a kad dode vrijeme, odjenut se u jednostavnu haljinu, i hodat prema svom najdrazem covjeku koji me s osmjehom na licu (bez puno nervoze, priprema, zivaca potrosenih na nepotrebne detalje) ceka pred oltarom.
Nakon vjenčanja s obitelji eventualno otići na večeru bez da oboje glumimo klaunove u predstavi priređenoj za uzvanike.
Buket zasigurno ne želim bacati – on će ići na oltar u samostan gdje često idem na misu, Iako - istina, ima jedna stvar – želim (tada već mužem) otplesat naš prvi ples, a nitko sretniji od mene neće bit ako ga nas dvoje otplešemo sami u našem novom domu kad s te obiteljske večere dođemo kući. I to je to.
To vam je za mene moj najljepši dan u životu.

Ne želim živjeti u zajednici (s roditeljima) već želim da muž i ja sami živimo, pa makar to bila garsonijera, niti želim ikakva (dobronamjerna) miješanja od strane roditelja/bližnjih kako bismo mi trebali urediti svoj život. Ako ne budem trebala, ne želim raditi u nekoj firmi gdje ću imati radno vrijeme jer se to kosi s nekim drugim mojim stavovima, isto tako ne mislim da svejedno ne bih mogla pridonijeti kućnom budžetu, ali tek onda kada su sve, ama baš sve potrebe moje obitelji zadovoljene. Hvala Bogu, posao mi je jedinim dijelom takav da ga mogu raditi od kuće, i to kada ja hoću.

Što se tiče djece, pa shodno i vašeg pitanja - naravno da želim djecu – dvoje ili troje – Josipa ili Josipu i ostalu ekipu.
Želim biti mama koja će ih ljubiti i voliti do neba i natrag, ali isto tako želim biti mama koja će znati da bez svog čovjeka ne bih imala ni njih i koja neće zaboraviti na njega i njegove potrebe bez obzira koliko posao kućanice i majke bio težak. Voljet ću svoju djecu, ali muža još više.
Želim da otac moje djece sudjeluje u njihovu odgoju i želim da kvalitetno kao obitelj provodimo vrijeme zajedno te da je i on, kao i ja, uključen u njihov život koliko god je moguće.
Voljela bih da moj muž jednog dana prihvati moje „članstvo“ u katoličkoj zajednici i pridruži mi se (onda će to biti obiteljska zajednica, a ne zajednica mladih) i da s vremena na vrijeme imamo samo naš dan kad ćemo djecu poslati bakama, djedovima / tetama, barbama, a mi ćemo već znati kako ćemo to naše vrijeme potrošiti. Stavljajući muževljeve potrebe na prvo mjesto, umanjujem šanse za naše nesuglasice, a time povećavam šansu da moja djeca odrastaju uz oba roditelja u pravoj obitelji. Vjerujem da je odrastanje u domu s roditeljima koji se vole i cijene ključno za dječji razvoj.
Zbog toga, muž treba biti na prvom mjesto. Jednog dana kad djeca odrastu, kad odu svojim putem – sa svojim čovjekom želim proslaviti uspješno obavljen roditeljski posao, a ne sjediti u mukloj tišini sa osobom koja je za mene postala stranac zbog toga što smo se godinama udaljavali jedno od drugog.

Istina, Bog me naucio da nikada u zivotu nista ne mozemo planirati, da se nasi scenariji koje reziramo u glavi u 80% slucajeva nece ostvariti, ali znate - to jos uvijek ne sprjecava me da onako (kao sto neke djevojcice mastaju o vjencanicama), ja ne mastam o svemu ovome gore.
U svemu u životu Bog želi da se pouzdamo u njegovu snagu – snagu koja pobjeđuje smrt, a daje život – pa zato ja – kao što mi u potpisu piše – dajem najbolje u sebe pouzdajući se u Njega.
Naš dom je na Nebesima, ovaj ovdje je samo putovanje do vječnosti – stoga, ja se nadam da ću na tom putovanju sa svojim čovikon proputovati barem djelić svoje prethodno napisane želje.
Toliko od mene.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 07 lis 2017 14:28 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik
Avatar korisnika

Pridružen: 04 lis 2017 11:25
Postovi: 65
Podijelio: 7 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
Vjeroispovjest: Katolik
Belive napisao:
ella napisao:
belive... ne razumijem te ovdje... naglasila si koliko su djeca bogastvo...a nisu važnija od muža il žene?

Vidjela sam ovo vase pitanje jucer, ali iskreno, nije mi se dalo tipkati. Takoder, osjecam se kao alien pa bih s ovim (dugim) postom i zavrsila s pitanjima odnosa, bar sto se mojih stavova/razmisljanja tice.
Gledajte. Ja nisam znala za Boga onako kako sada znam, ali istina jedna stvar mi je uvijek onako romanticarski u mislima - zelja/ceznja/ideal – kakogod, a to je sljedeće:

Znamo mi već kako priča ide, momak i cura, ulaganje u odnos, brušenje bridova koji ih medusobno bodu vlastitim nastojanjima pouzdavajuci se u bozju snagu, crpeci ljubav jedno za drugoga u Kristu - jednostavno receno - vjerom i djelima. Smatram da u katolickoj vezi koja se zivi s predbracnom cistocom onda kad se problemi na koje nailaze ne rjesavaju u krevetu vec se rjesavaju razgovorima, raspravama vrlo brzo se sve stvari medu njima kristaliziraju i da nakon nekih godinu-dvije su spremni za brak.

Sto se tice velikog dana - zamisljam svoju malu zupu ukrasenu ljiljanima, da ce me vjencati moj najdrazi svecenik, da necu imati samo obred vec cijelu misu i da cu u crkvu uci uz Ave Mariju, a izaci uz Hvalospjev ljubavi. Tome ce prisustvovati samo roditelji, kumovi i braca/sestre. I to je to.
Ne vidim se u vjencanici ciji se slep vuce 10 metara, niti se vidim s instalacijom na glavi od frizure, niti s kilogram i pol make up-a.
Tog dana zelim se probuditi sretna jer se udajem za covjeka kojeg volim. Jutro zelim provesti s roditeljima i bratom bez ikakvih monada (kako bi mi ovdje rekli), a kad dode vrijeme, odjenut se u jednostavnu haljinu, i hodat prema svom najdrazem covjeku koji me s osmjehom na licu (bez puno nervoze, priprema, zivaca potrosenih na nepotrebne detalje) ceka pred oltarom.
Nakon vjenčanja s obitelji eventualno otići na večeru bez da oboje glumimo klaunove u predstavi priređenoj za uzvanike.
Buket zasigurno ne želim bacati – on će ići na oltar u samostan gdje često idem na misu, Iako - istina, ima jedna stvar – želim (tada već mužem) otplesat naš prvi ples, a nitko sretniji od mene neće bit ako ga nas dvoje otplešemo sami u našem novom domu kad s te obiteljske večere dođemo kući. I to je to.
To vam je za mene moj najljepši dan u životu.

Ne želim živjeti u zajednici (s roditeljima) već želim da muž i ja sami živimo, pa makar to bila garsonijera, niti želim ikakva (dobronamjerna) miješanja od strane roditelja/bližnjih kako bismo mi trebali urediti svoj život. Ako ne budem trebala, ne želim raditi u nekoj firmi gdje ću imati radno vrijeme jer se to kosi s nekim drugim mojim stavovima, isto tako ne mislim da svejedno ne bih mogla pridonijeti kućnom budžetu, ali tek onda kada su sve, ama baš sve potrebe moje obitelji zadovoljene. Hvala Bogu, posao mi je jedinim dijelom takav da ga mogu raditi od kuće, i to kada ja hoću.

Što se tiče djece, pa shodno i vašeg pitanja - naravno da želim djecu – dvoje ili troje – Josipa ili Josipu i ostalu ekipu.
Želim biti mama koja će ih ljubiti i voliti do neba i natrag, ali isto tako želim biti mama koja će znati da bez svog čovjeka ne bih imala ni njih i koja neće zaboraviti na njega i njegove potrebe bez obzira koliko posao kućanice i majke bio težak. Voljet ću svoju djecu, ali muža još više.
Želim da otac moje djece sudjeluje u njihovu odgoju i želim da kvalitetno kao obitelj provodimo vrijeme zajedno te da je i on, kao i ja, uključen u njihov život koliko god je moguće.
Voljela bih da moj muž jednog dana prihvati moje „članstvo“ u katoličkoj zajednici i pridruži mi se (onda će to biti obiteljska zajednica, a ne zajednica mladih) i da s vremena na vrijeme imamo samo naš dan kad ćemo djecu poslati bakama, djedovima / tetama, barbama, a mi ćemo već znati kako ćemo to naše vrijeme potrošiti. Stavljajući muževljeve potrebe na prvo mjesto, umanjujem šanse za naše nesuglasice, a time povećavam šansu da moja djeca odrastaju uz oba roditelja u pravoj obitelji. Vjerujem da je odrastanje u domu s roditeljima koji se vole i cijene ključno za dječji razvoj.
Zbog toga, muž treba biti na prvom mjesto. Jednog dana kad djeca odrastu, kad odu svojim putem – sa svojim čovjekom želim proslaviti uspješno obavljen roditeljski posao, a ne sjediti u mukloj tišini sa osobom koja je za mene postala stranac zbog toga što smo se godinama udaljavali jedno od drugog.


Istina, Bog me naucio da nikada u zivotu nista ne mozemo planirati, da se nasi scenariji koje reziramo u glavi u 80% slucajeva nece ostvariti, ali znate - to jos uvijek ne sprjecava me da onako (kao sto neke djevojcice mastaju o vjencanicama), ja ne mastam o svemu ovome gore.
U svemu u životu Bog želi da se pouzdamo u njegovu snagu – snagu koja pobjeđuje smrt, a daje život – pa zato ja – kao što mi u potpisu piše – dajem najbolje u sebe pouzdajući se u Njega.
Naš dom je na Nebesima, ovaj ovdje je samo putovanje do vječnosti – stoga, ja se nadam da ću na tom putovanju sa svojim čovikon proputovati barem djelić svoje prethodno napisane želje.
Toliko od mene.



Believe, ovo kao da sam ja pisala, vidjela sam i na još nekim tvojim nedavnim postovima da imamo mnogo sličnosti u razmišljanju, ovo definitivno potpisujem :b112:
Naravno da djeca nikad ne smiju postati vaznija od muza, to i toliki svećenici, pa čak i psihoterapeuti savjetuju, za dobrobit bračnog odnosa. Da bi odnos bio kvalitetan i ispunjen, nuzno je i da muz i zena rade na tom odnosu, uz Bozju pomoć, i njihova uloga sigurno nije završena kad dodju djeca, dapače, tada se pogotovo treba odvojiti vrijeme za bračnog druga ( koliko je moguće, jer svi znamo koliko vremena i truda je potrebno za malu djecu).

_________________
Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.

Sv. Augustin


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 12 lis 2017 19:25 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 15 sij 2017 16:07
Postovi: 508
Podijelio: 12 zahvala
Zahvaljeno je: 82 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Pa da. Iako mozda cesto nalikuje na dolinu suza, ja mislim da je ipak brak daleko od toga i da bez obzira koliko se te „teškoće“ naglašavale – plodovi su ti koje treba brojiti.

Kad dode dijete, istina da dijete ne spava, pa plače, pa grinta, pa grcevi, pa zubi…  Sigurno da jest i naporno, ali je i nešto što nema cijenu.
Pa zamisli samo – ta govoriš o maloj bebi koja je zahvaljujući Bogu povjerena upravo tim roditeljima, toj ženi i tom mužu – dijete koje su doslovno oni i Bog „napravili“.
Dijete koje ima njegove oci, njena usta, koje se smije kao ona, a mrsti kao on. Dijete koje na mamu nema sluha, ali i obozava knjige, dijete koje na tatu je sutljivo, ali i pravi mali matematicar.
A hej, da nema supružnika, da nema onog drugog – ne bi bilo ni tog djeteta.

Bez rasprave, muža treba volit više nego djecu i amen. Nema toga što (kako je rekao Dostojevski) on može napravit da ga žena ne voli. A to znaci - oprostit cu ti i ono sto ti sam sebi ne bi mogao oprostiti.
Jednostavno, tako je to. Neraskidivost braka nije hir Crkve, već  je pravilo prirodnog zakona, božanskog zakona te ako promislimo dobro - savršeno odgovara našoj naravi i nadnaravnom redu milosti.
Kao da zaboravljamo (ono šta je Escriva naglašavao), a to je da parovi imaju milost bračnog stanja koju primaju u sakramentu i koja im omogućuje da žive sve ljudske i kršćanske kreposti u svom bračnom životu.

Istina, život nije savršen, ljudi su sve samo ne savršeni, ali postoje trenutci i oni plodovi koji jesu i koje nitko ni ništa zemaljsko ne može zamijeniti.
Kaze se da je muz je jedina osoba s kojom mozemo u Nebo. Ne znam za tebe, ali ja zelim onda da to i bude covik kojeg volim, postujem, kojemu se divim upravo do tog Neba i natrag. A za mene Nebo nije granica nego put, cilj i smisao zivota.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 14 lis 2017 07:33 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3843
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 50 zahvala
Belive napisao:
Bez rasprave, muža treba volit više nego djecu i amen.

Tak baš glasi nauk Katoličke Crkve ili su to tvoje privatne mudrolije? :-|

_________________
As long as we're together,
The rest can go to hell.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 14 lis 2017 17:19 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 15 sij 2017 16:07
Postovi: 508
Podijelio: 12 zahvala
Zahvaljeno je: 82 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Fran26 napisao:
Belive napisao:
Bez rasprave, muža treba volit više nego djecu i amen.

Tak baš glasi nauk Katoličke Crkve ili su to tvoje privatne mudrolije? :-|


:roll:

Pretpostavljam da mi slijedi lista izvadaka koji će me opovrgnuti?
Sad, nemam ti ja neki pametan odgovor, ak' me pitaš da ti navedem nekog tko je to od crkvenih otaca rekao ili možda gdje to piše – nažalost, ne znam, ali onako – razmislimo Frane (btw kako se stvarno zoveš?) ne piše li u Bibliji Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. (Matej 19,5-6)

Ne spominju se djeca. Ne sklapam ja sakrament/savez sa svojim djetetom, nego s mužem, kaj ne?

Ne kaže li Biblija da je muž taj koji treba biti „autoritet“ i vodstvo i da ustvari vjerujući mužu, imamo povjerenja u Boga, a mi (žene) smo te koje tu te (složit ćemo se?) trebamo imati puno vjere, snage, ali i hrabrosti.
Jer nije li u kršćanskom/katoličkom braku ipak to da žena vjeruje mužu i prihvaća njegovo vodstvo, iako se možda neće složiti s njime. Ono, vjerujući svome mužu (vjerujući mu da će on učiniti najbolje za mene i našu djecu) ja automatski jednim dijelom stvarno njega stavljam na prvo mjesto, kaj ne?

I sad, mogla bih ti ja napisati kako stvari stoje i u pedagoško-psihološko-sociološkoj perspektivi, ali mislim da te ne bi to zanimalo :?
Tu naravno isto ide opet priča u korist supružnika, samo što je tu žena dosta (bar u današnjem svijetu) emancipirana (po mom mišljenju) i previše.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 14 lis 2017 19:14 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 07 lis 2017 06:21
Postovi: 28
Podijelio: 5 zahvala
Zahvaljeno je: 3 zahvala
Vjeroispovjest: Rimokatolik
Status: U braku
Fran26 napisao:
Belive napisao:
Bez rasprave, muža treba volit više nego djecu i amen.

Tak baš glasi nauk Katoličke Crkve ili su to tvoje privatne mudrolije? :-|

Fran ti još pišeš ovdje? Sjećaš se Mario22 mislim da mi je bio nick. Sad sam Mario31. :)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 14 lis 2017 20:28 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 tra 2009 20:57
Postovi: 2934
Podijelio: 5 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala
Mislim da se ja sjećam Marija22, poslao mi onaj mali katekizam ako se ne varam!! :D

Ovo da treba voliti više supružnika nego dijcu, je jednom kod nas u župi rekao pokojni Tomislav Ivančić, a mislim da sam to pročitao i u jednoj knjigi, a sad kojoj, moram srušiti windovse u blentari, pa ponovno podići da vidim jel još tu negdje ta zabilješka!!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 15 lis 2017 14:40 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3843
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 50 zahvala
GroundZeroCro napisao:
Fran ti još pišeš ovdje?

Nažalost. :lol:

GroundZeroCro napisao:
Sjećaš se Mario22 mislim da mi je bio nick. Sad sam Mario31. :)

A ja bi se zakleo da si bio Mario23. Sjećam te se Mario. :)

_________________
As long as we're together,
The rest can go to hell.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 15 lis 2017 15:09 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3843
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 50 zahvala
Belive napisao:
Pretpostavljam da mi slijedi lista izvadaka koji će me opovrgnuti? Sad, nemam ti ja neki pametan odgovor, ak' me pitaš da ti navedem nekog tko je to od crkvenih otaca rekao ili možda gdje to piše – nažalost, ne znam, ali onako..

Nisam siguran da se netko iz Crkve o tome izjašnjavao baš na taj način (osim možda Toma :) ). Zašto je uopće to tak postavljeno kao "više" i "manje"?! Možda toga uopće nema? Ti si to postavila kao da majka mora birati. A kaj ako je dovoljno, prirodno i ispravno da ih voli jednako? Si da o tome razmišljala?! Okrenemo stvari i čovek se pita jel to vrijedi i za oca? Jel on mora svoju ženu volit više od djece? Ako da, zake je to tak?! Pa možeš i dalje od toga. Jel majka treba volit kćer više od sina? I jel unuci moraju volit baku više od dede? :)

Belive napisao:
...ne piše li u Bibliji Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. (Matej 19,5-6)

Ne spominju se djeca. Ne sklapam ja sakrament/savez sa svojim djetetom, nego s mužem, kaj ne?

Ne kaže li Biblija da je muž taj koji treba biti „autoritet“ i vodstvo i da ustvari vjerujući mužu, imamo povjerenja u Boga, a mi (žene) smo te koje tu te (složit ćemo se?) trebamo imati puno vjere, snage, ali i hrabrosti.
Jer nije li u kršćanskom/katoličkom braku ipak to da žena vjeruje mužu i prihvaća njegovo vodstvo, iako se možda neće složiti s njime. Ono, vjerujući svome mužu (vjerujući mu da će on učiniti najbolje za mene i našu djecu) ja automatski jednim dijelom stvarno njega stavljam na prvo mjesto, kaj ne?


U Bibliji piše puno toga. :) Možemo zaključit da se tu slažemo kaj navodiš. Ali to nigde ne tjera majku da mora birati "više" i "manje". Dosta je da ih voli. Često puta (na sreću) majka to i doista čini. Voli muža i djecu. Jednostavno ih voli. Bez da bira "više" i "manje". Jer o čemu mi tu pričamo kad govorimo o mužu i ženi, kad govorimo o djeci? Došli smo na to da je to obitelj. A o obitelji se Crkva jako puno raspisala. Stotine stranica bi se o tome moglo navodit. I nigde nisam naišao da netko u obitelji mora volit "više" ili "manje". Obitelj se međusobno treba volit. I to je to. To kaj otac i majka imaju različite uloge, i to kaj je otac otac i to niko nemere zamjenit, baš kao što je majka majka i niko nemere na to mjesto, to je druga priča. Bitno je da različite uloge u obitelji ne zahtjevaju odabir koliko koga volit. Vidi samo ove redove;

Ef 5, 22-33 Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.

1 Pt 3,1 ..i vi, žene, pokoravajte se svojim muževima: ako su neki od njih možda neposlušni Riječi, da i bez riječi budu pridobiveni življenjem vas žena..

1 Pt 3,7 ..i vi, muževi, obazrivo živite sa svojim ženama, kao sa slabijim spolom, te im iskazujte čast kao subaštinicima milosti Života da ne spriječite svojih molitava.

Kol 3, 18-21 Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima. Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom.




According to the plan of God, marriage is the foundation of the wider community of the family, since the very institution of marriage and conjugal love are ordained to the procreation and education of children, in whom they find their crowning. In its most profound reality, love is essentially a gift; and conjugal love, while leading the spouses to the reciprocal "knowledge" which makes them "one flesh," does not end with the couple, because it makes them capable of the greatest possible gift, the gift by which they become cooperators with God for giving life to a new human person. Thus the couple, while giving themselves to one another, give not just themselves but also the reality of children, who are a living reflection of their love, a permanent sign of conjugal unity and a living and inseparable synthesis of their being a father and a mother.When they become parents, spouses receive from God the gift of a new responsibility. Their parental love is called to become for the children the visible sign of the very love of God, "from whom every family in heaven and on earth is named."


The family, which is founded and given life by love, is a community of persons: of husband and wife, of parents and children, of relatives. Its first task is to live with fidelity the reality of communion in a constant effort to develop an authentic community of persons. The inner principle of that task, its permanent power and its final goal is love: without love the family is not a community of persons and, in the same way, without love the family cannot live, grow and perfect itself as a community of persons. What I wrote in the Encyclical Redemptor hominis applies primarily and especially within the family as such: "Man cannot live without love. He remains a being that is incomprehensible for himself, his life is senseless, if love is not revealed to him, if he does not encounter love, if he does not experience it and make it his own, if he does not participate intimately in it." The love between husband and wife and, in a derivatory and broader way, the love between members of the same family-between parents and children, brothers and sisters and relatives and members of the household-is given life and sustenance by an unceasing inner dynamism leading the family to ever deeper and more intense communion, which is the foundation and soul of the community of marriage and the family. Sv. Ivan Pavao II., "Familiaris consortio"



Kaže pismo;

Rim 13,10 Ljubav bližnjemu zla ne čini.

Jednostavno ljubiti. Ni više ni manje- nego ljubiti. I onda naletiš na Tomu koji se pita kao ti. Nažalost, Toma ne "potegne" baš to pitanje. On se pita;


Is there an order in charity?
Should man love God more than his neighbor?
More than himself?
Should he love himself more than his neighbor?
Should man love his neighbor more than his own body?
Should he love one neighbor more than another?
Should he love more, a neighbor who is better, or one who is more closely united to him?
Should he love more, one who is akin to him by blood, or one who is united to him by other ties?
Should a man, out of charity, love his son more than his father?
Should he love his mother more than his father?
Should he love his wife more than his father or mother?
Should we love those who are kind to us more than those whom we are kind to?



Ostali smo bez odgovora (onog koji bi nas zanimao).


Belive napisao:
I sad, mogla bih ti ja napisati kako stvari stoje i u pedagoško-psihološko-sociološkoj perspektivi, ali mislim da te ne bi to zanimalo :?

Dobro misliš. :)

p.s.

Belive napisao:
...razmislimo Frane (btw kako se stvarno zoveš?)

Kristijan.

_________________
As long as we're together,
The rest can go to hell.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 330 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 29, 30, 31, 32, 33  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr