www.tebe-trazim.com

Vidjela sam ovo vase pitanje jucer, ali iskreno, nije mi se dalo tipkati. Takoder, osjecam se kao alien pa bih s ovim (dugim) postom i zavrsila s pitanjima odnosa, bar sto se mojih stavova/razmisljanja tice.
Gledajte. Ja nisam znala za Boga onako kako sada znam, ali istina jedna stvar mi je uvijek onako romanticarski u mislima - zelja/ceznja/ideal – kakogod, a to je sljedeće:

Znamo mi već kako priča ide, momak i cura, ulaganje u odnos, brušenje bridova koji ih medusobno bodu vlastitim nastojanjima pouzdavajuci se u bozju snagu, crpeci ljubav jedno za drugoga u Kristu - jednostavno receno - vjerom i djelima. Smatram da u katolickoj vezi koja se zivi s predbracnom cistocom onda kad se problemi na koje nailaze ne rjesavaju u krevetu vec se rjesavaju razgovorima, raspravama vrlo brzo se sve stvari medu njima kristaliziraju i da nakon nekih godinu-dvije su spremni za brak.

Sto se tice velikog dana - zamisljam svoju malu zupu ukrasenu ljiljanima, da ce me vjencati moj najdrazi svecenik, da necu imati samo obred vec cijelu misu i da cu u crkvu uci uz Ave Mariju, a izaci uz Hvalospjev ljubavi. Tome ce prisustvovati samo roditelji, kumovi i braca/sestre. I to je to.
Ne vidim se u vjencanici ciji se slep vuce 10 metara, niti se vidim s instalacijom na glavi od frizure, niti s kilogram i pol make up-a.
Tog dana zelim se probuditi sretna jer se udajem za covjeka kojeg volim. Jutro zelim provesti s roditeljima i bratom bez ikakvih monada (kako bi mi ovdje rekli), a kad dode vrijeme, odjenut se u jednostavnu haljinu, i hodat prema svom najdrazem covjeku koji me s osmjehom na licu (bez puno nervoze, priprema, zivaca potrosenih na nepotrebne detalje) ceka pred oltarom.
Nakon vjenčanja s obitelji eventualno otići na večeru bez da oboje glumimo klaunove u predstavi priređenoj za uzvanike.
Buket zasigurno ne želim bacati – on će ići na oltar u samostan gdje često idem na misu, Iako - istina, ima jedna stvar – želim (tada već mužem) otplesat naš prvi ples, a nitko sretniji od mene neće bit ako ga nas dvoje otplešemo sami u našem novom domu kad s te obiteljske večere dođemo kući. I to je to.
To vam je za mene moj najljepši dan u životu.

Ne želim živjeti u zajednici (s roditeljima) već želim da muž i ja sami živimo, pa makar to bila garsonijera, niti želim ikakva (dobronamjerna) miješanja od strane roditelja/bližnjih kako bismo mi trebali urediti svoj život. Ako ne budem trebala, ne želim raditi u nekoj firmi gdje ću imati radno vrijeme jer se to kosi s nekim drugim mojim stavovima, isto tako ne mislim da svejedno ne bih mogla pridonijeti kućnom budžetu, ali tek onda kada su sve, ama baš sve potrebe moje obitelji zadovoljene. Hvala Bogu, posao mi je jedinim dijelom takav da ga mogu raditi od kuće, i to kada ja hoću.

Što se tiče djece, pa shodno i vašeg pitanja - naravno da želim djecu – dvoje ili troje – Josipa ili Josipu i ostalu ekipu.
Želim biti mama koja će ih ljubiti i voliti do neba i natrag, ali isto tako želim biti mama koja će znati da bez svog čovjeka ne bih imala ni njih i koja neće zaboraviti na njega i njegove potrebe bez obzira koliko posao kućanice i majke bio težak. Voljet ću svoju djecu, ali muža još više.
Želim da otac moje djece sudjeluje u njihovu odgoju i želim da kvalitetno kao obitelj provodimo vrijeme zajedno te da je i on, kao i ja, uključen u njihov život koliko god je moguće.
Voljela bih da moj muž jednog dana prihvati moje „članstvo“ u katoličkoj zajednici i pridruži mi se (onda će to biti obiteljska zajednica, a ne zajednica mladih) i da s vremena na vrijeme imamo samo naš dan kad ćemo djecu poslati bakama, djedovima / tetama, barbama, a mi ćemo već znati kako ćemo to naše vrijeme potrošiti. Stavljajući muževljeve potrebe na prvo mjesto, umanjujem šanse za naše nesuglasice, a time povećavam šansu da moja djeca odrastaju uz oba roditelja u pravoj obitelji. Vjerujem da je odrastanje u domu s roditeljima koji se vole i cijene ključno za dječji razvoj.
Zbog toga, muž treba biti na prvom mjesto. Jednog dana kad djeca odrastu, kad odu svojim putem – sa svojim čovjekom želim proslaviti uspješno obavljen roditeljski posao, a ne sjediti u mukloj tišini sa osobom koja je za mene postala stranac zbog toga što smo se godinama udaljavali jedno od drugog.

Istina, Bog me naucio da nikada u zivotu nista ne mozemo planirati, da se nasi scenariji koje reziramo u glavi u 80% slucajeva nece ostvariti, ali znate - to jos uvijek ne sprjecava me da onako (kao sto neke djevojcice mastaju o vjencanicama), ja ne mastam o svemu ovome gore.
U svemu u životu Bog želi da se pouzdamo u njegovu snagu – snagu koja pobjeđuje smrt, a daje život – pa zato ja – kao što mi u potpisu piše – dajem najbolje u sebe pouzdajući se u Njega.
Naš dom je na Nebesima, ovaj ovdje je samo putovanje do vječnosti – stoga, ja se nadam da ću na tom putovanju sa svojim čovikon proputovati barem djelić svoje prethodno napisane želje.
Toliko od mene.

Bez rasprave, muža treba volit više nego djecu i amen.

Tak baš glasi nauk Katoličke Crkve ili su to tvoje privatne mudrolije?

Fran ti još pišeš ovdje?

Sjećaš se Mario22 mislim da mi je bio nick. Sad sam Mario31.

Pretpostavljam da mi slijedi lista izvadaka koji će me opovrgnuti? Sad, nemam ti ja neki pametan odgovor, ak' me pitaš da ti navedem nekog tko je to od crkvenih otaca rekao ili možda gdje to piše – nažalost, ne znam, ali onako..

...ne piše li u Bibliji Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. (Matej 19,5-6)

Ne spominju se djeca. Ne sklapam ja sakrament/savez sa svojim djetetom, nego s mužem, kaj ne?

Ne kaže li Biblija da je muž taj koji treba biti „autoritet“ i vodstvo i da ustvari vjerujući mužu, imamo povjerenja u Boga, a mi (žene) smo te koje tu te (složit ćemo se?) trebamo imati puno vjere, snage, ali i hrabrosti.
Jer nije li u kršćanskom/katoličkom braku ipak to da žena vjeruje mužu i prihvaća njegovo vodstvo, iako se možda neće složiti s njime. Ono, vjerujući svome mužu (vjerujući mu da će on učiniti najbolje za mene i našu djecu) ja automatski jednim dijelom stvarno njega stavljam na prvo mjesto, kaj ne?

I sad, mogla bih ti ja napisati kako stvari stoje i u pedagoško-psihološko-sociološkoj perspektivi, ali mislim da te ne bi to zanimalo

...razmislimo Frane (btw kako se stvarno zoveš?)

Nažalost.


A ja bi se zakleo da si bio Mario23. Sjećam te se Mario.

Kristijan aka Fran26!

Moje “više ili manje” je išlo u smjeru toga da žene danas najčešće s dolaskom djece zaborave na muževe. Naime, već smo se svi mi ovdje složili da brak ima svoje faze, svoje mijene, svoje uspone i padove. Onih dvoje koji su se ponašali kao zatelebani tinejdžeri kad su se vjenčali, dolaskom djeteta, pa čak i samom trudnoćom žene moraju biti spremni na brojne promjene htjeli oni to ili ne. Od pada, rasta libida, do trudničkih mučnina preko trbuha koji ometa uobičajne seksualne vještine. I tu ide sva kritika nama ženama.

Dolaskom djeteta muž često postaje zadnja rupa na svirali. Intimnost je lako postići na početku braka, ali postigni ti intimnost dok je bole grudi od dojenja, dok dijete je jedva zaspalo, dok joj se kapci spuštaju, a ti pokušavaš pokrenuti akciju. U tim situacijama ja kažem da je tu onda muž taj kojeg moramo voljeti više od djeteta, u tim situacijama moramo znati, imati na umu, ne zaboraviti da je muž taj s kojim moramo razvijati i održavati stalno, svakog dana iznova odnos i ljubav.
Često si preumoran, neispavan, nervozan i zaboravljaš na onog drugog. Brak može početi nalikovati na natjecanje tko što i koliko radi, tko je umorniji, tko je manje spavao. I baš zato smatram da kad dođu djeca “muža” žena treba staviti ipak na prvo mjesto.

U svakom od vas muškaraca ima dio koji želi biti hrabro srce, ali stvarnost je nekad malo drukčija. Tu su svakodnevna odricanja, prilika da svaki dan drugoga stavimo na prvo mjesto pa i na vlastitu štetu. Muž ženu, a žena muža. Ne znam, ali ja mislim da je to istinsko, autentično značenje ljubavi. Ljubav je žrtva. Ako želiš znati volim li te pokušaj vidjeti moju žrtvu.
Znaš što je rekao Theodore Hesburgh? Najvažnija stvar koju otac može učiniti za svoju djecu jest ta da voli njihovu majku.

Isto tako, nevezano za temu, danas kao da je najveći strah voljeti nekoga više.
Što ako ja njega volim više nego on voli mene, što ako je meni stalo više nego njemu? Što ako? Pa ja se pitam – što ako?
I odgovaram sama sebi – pa ništa. Mislim da bi mi katolici trebali znati da voljeti nekoga “više” ne znači ni u kojem slučaju slabost. Dapače, za mene je to najhrabriji čin koji možemo napraviti. Davajmo i kad nemamo što dobiti. Nije odnos škrinja u kojoj su partnerstvo, intimnost, ljubav, prijateljstvo na izvolite. Odnos je prazna škrinja u koju stavljamo i koju punimo mi.

Nego, Kristijane, ja već tri dana buljim u ekran, čitam sve i svašta o misionarima i misionarkama crkve i ideje nemam.
Treba mi tvoja pomoć - ime svetca ili blaženika (čija biografija i misijsko djelovanje su iscrpni i onako zanimljivi za učenike)? Pucaj!

Definitivno si bolji u ovom citiranju tj. pozivanju na djela od mene.

Nego, Kristijane, ja već tri dana buljim u ekran, čitam sve i svašta o misionarima i misionarkama crkve i ideje nemam.
Treba mi tvoja pomoć - ime svetca ili blaženika (čija biografija i misijsko djelovanje su iscrpni i onako zanimljivi za učenike)? Pucaj!