www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 10 svi 2025 19:30

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 166 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8 ... 17  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov:
PostPostano: 14 tra 2006 18:58 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 01 tra 2006 21:22
Postovi: 1095
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 3 zahvala
ucenik napisao:
Zašto spuštate celibat na razinu najobičnije tjelesnosti.
Prema ovome što pišete ispada da je celibat = nema seksa.

Pa zar se svećenici svode samo na mušakrce koji se moraju boriti protiv seksulanosti?
Meni osobno celibat je nešto posebno. Jedno posebno predanje Bogu.

Nekad dok su hormoni divljali i ja sam razmišljao o celibatu samo u okviru toga da nema seksa.

Ali malo po malo došao sam do jednog shvaćanja.

Puno je lakše pobijediti taj tjelesni poriv nego ono drugo, a to je potreba za ljudskom blizinom.

Prema ovome što si napisala Marijancice ispada da svecenici koji odlaze sa svoga puta to čine radi seksa.

Ja vjerujem da je riječ o nečemu puno kompleksnijem.

Dozvoli da usporedim celibat sa brakom.

Kao i u braku seks je jedan začin koji samo do određene starosti ima neku ulogu, a onda brak pokazuje onu svoju pravu bit - zajedništvo.

Činjenica da nisi sam na svijetu.

Da li si možeš zamisliti koliko to strašno mora biti živjeti sam na svijetu.

Možeš ti imati i prijatelje i sve, ali prijatelji navečer odlaze svojim domovima, svojim obiteljima, svojim bližnjima, a svećenik? Njemu ostaje njegova prazna soba.

Činjenica je da se on svojim pozivom opredijelio za Krista i da je kao što neki drugi muškarci izaberu ženu za svoju životnu suputnicu on odabrao Krista.

Međutim koliko mora biti strašnijom njegova tamna noć, njegova duhovna suhoća od moje?

Kad se svaka pomisao na Boga čini ispraznom, kada ništa od toga nema smisla. Kad dođe osjećaj da je sva ta vjera, Bog i sve samo neka zabluda, neka isprazna priča.

I on tada nema nikoga da ga prigrli, ne on je tada posve sam.

Možeš imati prijatelje, ali to jednostavno nije to. Jer ideš sam kroz život.

a još su stari Grci govorili da onaj tko može živjeti sam da je životinja ili Bog, da nije čovjek.

Tu ne mislim ulaziti u raspravu o apsolutnosti njihovog zaključka, ali ostaje činjenica da je u čovjeku nagon za zajedništvom (ne toliko tjelesnim koliko duhovnim) jedan od najsnažnijih potreba.

Tko to od nas nije imao potrebu kad mu je bilo teško da na
e sigurnost u toplom zagrljaju (ništa seksualno nego stvarno ona istinska ljubav koja pokazuje da će sve biti dobro, koja ti daje osjećaj zaštićenosti), a Ivan je bio zadnji koji je imao tu privilegiju da ga Krist zagrli.

Zato nemoj celibat spuštati na čisto tjelesnu razinu jer on je nešto puno više.




The spirituality of priestly

celibacy

Divo Barsotti

Theologian



Christian perfection is perfection of charity. Just as faith is sure and peaceful adhesion to the truth and does not involve doubts, so charity is the fruit of the Spirit and in each of even its lowest degrees involves an absolute adhesion to God. There is no charity where God is not loved as supreme good: if you think you can share love for him with love for others, you do not love. The order of charity is that God is to be loved with a total love: with all your heart, with all your soul and with all your strength. And as faith excluding all doubt is a gift from God, so too is that charity a gift from God that excludes all division.



But how is a spiritual journey possible, if right from the start of the journey we are within God? On the other hand, were we not in God, how could we be saved, not having reached perfection of charity? But clearly no spiritual life is possible that does not entail the overcoming of human conditions. How otherwise could we transcend ourselves and all created things, so as to reach God and cling to him in faith and love? Faith is a gift from God, and charity is a gift from God. So we must find which route to take to lead us to spiritual perfection. The Spirit does not operate in our nature as an external force, beyond our powers, but in our own gifts. He moves our powers in such wise that our whole nature becomes God’s instrument. If we are in grace, we are already in God, but God requires us to cooperate in his activity, and the way we must cooperate in God’s activity is by consenting and being docile to the activity of the Spirit.



God transfers us into himself, but in God we can complete ‘our’ journey, which can be without end in a God without end. What happens in the spiritual life is rather like what happens in ordinary life. At birth we are already human beings, but what a long way we have to go before we can live like human beings! The progress we make in the spiritual life depends on how docile we are to God’s activity. Practising the moral virtues then is only the actual expression of a spiritual life, since the practice of these virtues, which depends on the activity of the Spirit, is as it were transparent, is as it were leavened by love. For the virtues of a Christian are enlivened by charity; if not enlivened by charity, they cannot be called Christian. So it may be said, the virtues are, as it were, a kind of embodiment of love and, as there is no Christian virtue without love, so there is no charity in a Christian without the virtues in which charity lives.



There is a journey in the virtues which bespeaks the soul’s progress in docility to the Spirit. In this docility, all human behaviour becomes transformed. So, the spiritual life involves all the virtues.. In the moral life of human beings you might find one virtue without another, but in the spiritual life of Christians you cannot have one virtue without all the rest.



In the spiritual life of the priest, there is one virtue which postulates all the others but nonetheless seems particularly significant of his state and mission. To speak of the spirituality of the priesthood is particularly to consider this virtue. It is ecclesiastical celibacy. In the practice of this virtue are we then to recognize the priest’s particular route towards his own perfection of charity? It might seem that celibacy was not an expression of love; of itself it seems only to speak of renunciation, and besides celibacy is not essentially linked to priesthood.



The term indeed is not a happy one: ‘celibacy’ as it stands says something negative, that is to say renunciation of marriage, and could even mean a state of life that excludes love and shuts a man in on himself. Quite the reverse: the celibacy of the priest is not intended to mean something negative: by celibacy, the Church desires the perfect chastity of the priest. Priestly spirituality has its truest expression precisely in perfect chastity, since chastity, in the priest, is the actual expression of his charity.



We have said, one virtue postulates all the others, but in any given state of life there is one particular virtue which seems to express and reveal charity best. Were chastity not enlivened by charity, it would be rejection of love. But by celibacy, contrariwise, the Church manifests the desire for its priests to be holy. Chastity in the priesthood, contrary to being a defence against love, is the charism of perfect love, of a love which, like God’s, is prevenient, gratuitous, universal.



For the priest’s devotion to his mission is not his response to being loved by the brethren: the priest too, like the Lord, has to love first. If he can name any reason for his love, it is because he is particularly drawn by the wretchedness of those he has to save. True, the unique Saviour of all is Jesus the Son of God, but the salvation he has won for all in point of fact reaches each individual through the priestly service of those whom Christ associates with himself in his mission. The gives his life for the brethren; priestly ordination consecrates him to a service from which henceforth he may never be freed: a service demanding the total gift of self. And to no one per se can he refuse his love.



How could the priest live this love, were Jesus not living within him? Priesthood demands and at the same time postulates the most intimate union, indeed a certain unity, with Christ: Christ himself must live within him, and Christ’s life is love to the point of sacrifice, love till death. This unity with Christ, for whom there is only one life and only one love, cannot be lived without perfect chastity. Priestly chastity is therefore, as it were, the sacramental sign of the priest’s union with Christ.



It has often been said and we say it again: the priest is ‘another Christ’. In the exercise of the priesthood, every priest acts in the person of Christ, but that which comes about by the power conferred on him in ordination, though per se assuring the efficacity of his sacramental acts, nonetheless demands that the priest’s life — lest it be a lie —be one with Christ’s.



So, contrary to living the rejection of love, in chastity the priest realizes that nuptial union which, according to the greatest spiritual masters, is indeed the very perfection of spiritual life. Were it not so, chastity could not become a condition of loving, and would instead become a condition of self-centredness, closing the priest’s soul and heart, making his life empty and sterile. For marriage was raised by Christ to the dignity of a sacrament because the love of men and women prefigured the union of Christ with the Church. The perfect chastity of the priest is not only a figure of that union, but its more or less perfect fulfilment. Only thus, by becoming one sole Spirit with Christ will the priest live a true participation in Christ’s prevenient and gratuitous love and be Christ personified, in him to live his same passion of love, his mission of universal salvation.



Exclusive love for Christ, for whose sake the priest freely renounces having a family of his own, so dilates his heart as to make him capable of a love that knows no bounds. His family is the universe. True, human conditioning persists. Even Jesus was only sent to the lost sheep of the house of Israel, but this did not prevent him from being in fact the Saviour of the world. If on the visible and social plane a limit is set to a man’s activity, charity knows no limit other than its own imperfection. This is why the priest too receives a canonical mission limited in time and space, but the charity that inspires him, of itself, knows no bounds, is eternal and cannot exclude anyone.



One and indivisible is the mission of Christ, and each of us Christians lives it in the state of life in which the Lord has placed us and in those conditions of time and place which Providence has assigned for us to live in. But more than the ordinary Christian, the priest, in the chastity uniting him to Christ in an indivisible charity, is committed to

living Christ’s own mission. Indeed, it is perfect chastity which opens him to universal charity: nothing and no one ties him down and divides him from others. He is one with Christ, to become one with all.



This union is only accomplished in Christ and involves all humanity, all creation, in a manner being assumed by the Word and becoming one sole Christ in him. Thus the Person of the Word, by whom all things were made, becomes the principle of unity for the whole human race and for the whole creation too; but none of this happens without the priesthood. The priesthood is God’s instrument for accomplishing this marvellous design. True, this is mainly by means of the sacraments that we priests administer, but more important still by the witness of our whole lives.



We are taught that Holy Order sets a seal on the nature of the priest. Character does not radically transform human nature but makes it so that each activity of this nature cannot be other than a priestly activity. With all his life, the priest is at the service of the Word, to lead human beings and the world back to Him. For this to be done, the physical world must be subjected to the spirit and the spirit to God. Chastity is the force that brings our emotional life back to obeying the spirit; and therefore in chastity lie the first means for freeing us from the slavery of the senses and for ordering us to the spiritual life. The priest should set an example of this liberation in himself, and be our guide. For, as regards chastity, we are all summoned to begin our journey of healing for a human nature fragmented by sin. Hence the importance of chastity in the life of every Christian, but hence the exceptional importance this virtue ought to have in the life of the priest, who is more directly called to live Christ’s mission, so that all physical nature too may be ordered to God.



This salvation which is meant to heal the rupture between human beings and God, between human beings among themselves, between human beings and the creation and, lastly, within human beings themselves, which has been brought about by sin, requires that before all else the unity of the human personality be restored. How can the priest be the messenger of and witness to salvation, if he does not by his own life show that he has himself been saved? Once the flesh has been subjected to the spirit, we can then order ourselves Godwards and be safe in God.



But salvation cannot isolate, cannot divide us from our fellow-beings and, for the priestly mission, even less can it divide the priest from all the people to whom he has been sent. Chastity, which heals human nature fragmented by sin, is, in the priest, also a commitment to healing the division sin has caused between human beings, and between human beings and the creation. Perfect chastity is that divine force not only raising human nature up to God but raising the whole creation, by ordering it to him. Important for his sanctification, chastity is supremely important for the priest’s ministry. In his freedom from all family ties, he is entirely available for his ministry: nothing can or should divert him from that self-giving to which he was consecrated by priestly ordination. He can no longer lead a life of his own, have a profession of his own, have even a name of his own: he belongs to Christ alone. And in him, Christ lives a mission which the priest can say he has accomplished if Christ asks him for the gift of his whole life. The celibacy the Church wants of him would be a mutilation, were it not, on the contrary, the condition through which the mystery of Christ becomes present in him: the mystery of Christ’s life and death for the salvation of the world. To deny there is a sacrifice on the natural plane is to deny the obvious, but the celibacy of the priest is not loneliness if it is union with Christ, nor sterility if it is loving service.



Although it is union with Christ, faithfulness to the pledge of celibacy needs prayer to nourish love, a lively prayer in the priest’s personal relationship with Christ. If it is to be loving service, the priest must not shut himself up in himself but feel more and more intensely that he lives for others, that others are his life.



Thus we may sum up the spirituality of the priest: he ought to live in intimate union with Christ, with him to be one act of praise to the Father and to be together too in serving others. He will live his union with Christ in self-giving to the brethren. Holiness and mission will thus be inseparable and their union will be the fruit of a chaste love. Celibacy, which might seem to isolate him, becomes the sign of a love which, by uniting him to Christ, also makes him a man for all.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 tra 2006 20:06 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 ožu 2006 13:01
Postovi: 274
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
tratinčica napisao:
Jaoo, što si opasna!( sva sreća da je inkvizicija daleko iza nas) :lol:
Slažem se s tobom u nekim stvarima u nekima ne.

Ima puno ženskog spola koji izazivaju, trčkaraju po crkvama, navlače za ruku te jedne svećenike uvijek jedne te iste kad im skoče za vrat, jedva dišu.
Ali gdje ima dima ima i vatre, ne branim ženski rod ali one koje su lakog morala imaju većinom slabu vjeru i svjest im nije razvijena. a ti isti "jadni svećenici" (ne svi) jednostavno jadni ne mogu odoljeti a znaju i sami za kim su pošli i kome su posvetili život po meni bi oni trebali imati malo više soli u glavi ali vjeruj mi neki nemaju. Sada će to ružno zvučat nekima se te lake damice kao što ti kažeš ne moraju nuditi toliko im teško pada taj celibat i ...ma ne neću više ništa reći opet ću morati na ispovijed :oops: :oops: :oops: vjeruj mi njih ni ne moraju loviti damice oni se dobrovoljno nude :roll: :roll:


P.S. čovjek s takvim izjavama ispada frustriran :roll: nije lijepo suditi nikoga i nikome :evil: pogotvo kad žene sude ženama e..tu mi nešto ne štima. :roll:


Zao mi je sto je Sveta Inkvizicija iza nas. Ja sam pristasa Inkvizicije. Jedna od rijetkih. Zato jer je postenim ljudima bilo lakse zivjeti u doba Inkvizicije, nego danas.

Svecenici su muskarci, kao i svi muskarci. Oni su u doba svojeg zaredjenja odustali od zenskog roda, i duznost je svakoga tko dodje u katolicku crkvu da se moli, ili da vidi sto se tamo dogadja, da postuje svecenicko zvanje i njegov celibat. A ne mahati zenskim carima svecenicima pred ocima, tako da njima bude jako tesko odoliti.

Zar ti mislis da bih ja trebala braniti drolje zato jer sam zensko? Onda bi Isus trebao stati na stranu svih muskaraca, a protiv svih zenskih, a to se ipak ne dogadja. Ja ne sudim, nego osudjujem lose ljude. Nemojmo zaboraviti da u mojem molitveniku cisto pise da Bog dobro vijekom nagradjuje, a zlo vijekom kaznjava. Pa zar ti hoces da ja budem bolja nego Bog? :shock: E, vidis, to je nemoguce. :!:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 14 tra 2006 20:15 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 ožu 2006 13:01
Postovi: 274
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Pierre napisao:
Marijancica napisao:
Zasto se mladi ljudi ne mogu odluciti na tako ozbiljan korak? Ili, oni koji se odluce, odustaju u velikim brojevima?

Zbog nevjere i konformizma/hedonizma koji je tako duboko usađen u naše društvo.
A nevjera i lijenost – pa to smo mi :roll: :cry: :idea:


Ja se ne bih slozila s tobom. Jedan je svecenik pricao kako se je on odlucio zeniti, i stalno si je razmisljao o svecenstvu sa mislima: Pusti nekoga drugoga da to radi. Ipak, odlucio je pokusati. Sad kaze da je jako sretan, veseo, da je Bog dobar, da ga voli, da on voli Boga, potpuno zadovoljstvo. Hvala Bogu!

Mislim da se ne zaredjuju, dapace, mnogi ni ne pokusavaju zato jer to nije popularno. Sad je popularan seks, hodati okolo i ne raditi nista.

Mislim, zbilja mislim da bi puno mladica islo za svecenike kad bi RKC ponudila mnostvo milosti za zaredjenje. Ionako, svecenici ce dobiti ekstra milosti za siromastvo, za celibat, za poslusnost, za puno posla koji oni obavljaju, specijalno mise i ispovijedi, za sluzenje svoje krscanske subrace, ali mislim da Crkva ne stavlja dovoljno poantu na to. Mozda kad bi malo vise propovijedali o tome, vise bi se mladica javilo u samostan, za ucenje, i eventualno zaredjenje.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 tra 2006 20:25 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 ožu 2006 13:01
Postovi: 274
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Pierre napisao:
I još samo da komentiram onu tetu paštetu koja je odvela svećenika u odaje naslade, ovaj, smrti.
A ti bi je rada vidjela u paklu.

Kažu za Sai Babu da je skoro pa inkarnirani đavao.
Ako u njemu čuči i 1000 demona on je još uvijek Božje stvorenje ( neki bi rekli i Božje dijete – što je pomalo sporno s obzirom na Ivan 1,12 vs. Efežanima 2,3 ... Po ovome bi on bio dijete srdžbe – jer Krista nije ni primio ) ...

I što sad sa Sai Babom? Da mu poželimo pakao?
To ne bi bilo kršćanski.I njemu je potrebno spasenje.

Dakle: smiluj mu se Bože kao i onoj ženi koja je zavela svećenika - kao i svećeniku: "za ljubav i seks - potrebno je dvoje" ...


Smatram da previse krscanskih diskusija dolazi na ideje o djavlima, i oprastanju. To ne ide jedno s drugim. Bog je stvorio pakao za djavle, i njihovo je mjesto tamo.

Nije dobra ideja oprostiti djavlima, pustiti ih u nebo da postenim dusama unistavaju postojanje. Posteni isto moraju postojati, i u miru biti i dalje posteni, a ne da se osvrcu na svakom cosku, i trepere od napetosti i bojazni da ce ih neki djavo napasti. Pusti dobre duse da budu i ostanu dobre, te da imaju mir. Mir nije moguc u zajednici sa djavlima, pa stoga najbolje onako kako je Bog odlucio: djavli u pakao, a ostali - kud koji, mili moji.

Dakle, baba u pakao, tako da taj svecenik barem u nebu, ako stigne tamo, ima mir od te zenetine.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 tra 2006 20:35 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 06 ožu 2006 22:56
Postovi: 392
Lokacija: Osijek
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Marijancice, obrati se :o


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 tra 2006 22:12 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 04 tra 2006 23:29
Postovi: 17
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Marijancica napisao:
1. Ti ovdje govoris o nekakvom savrsenom braku, nepostojecem. Da ni ne spominjem bracne nevjere. :roll: Gdje ti je onda zajednistvo? :twisted: Jos gore nego da si sam/a. Nemojmo zaboraviti da su supruznici pod zakletvom ljubavi, je- ali jedno prema drugome, a ne da dijele ljubav okolo. Je, veli on, kad je ona druga zgodnija, ili - vise me razme kaj ja pokusavm reci :shock: . I - sto ces onda? Kako mu objasniti da je njegova zakletva vaznija nego razumijevanje i atraktivnost one druge? Kako, ha?
Sto se braka tice, jedan je svecenik govorio o bracnim parovima koji dolaze obnoviti svoju bracnu zakletvu, nakon 50 godina. On ih pita, da li su se ikada svadjali. Nikad, vele oni jednoglasno. Svecenik je komentirao: Vjerojatno su zivjeli u zasebnim kucama! :P


Ma o čemu ti pričaš Marijančice? Kakav nepostojeći brak? Znam mnoge ljude čiji je život upravo takav. A bračna nevjera je žalosna činjenica, ali ima mnogo sretnih i blagoslovljenih brakova koji nisu ranjeni tom teškom ranom.
Marijančice iz ovoga što pišeš mogao bih pomisliti da si jako ranjena u svojoj obiteljskoj sredini, ali oproštenje je put ozdravljenja...
Nema braka u kojemu se bračni par nije posvađao. Ali to ne znači da to nije kvalitetan brak. Svađa je normalan dio ljudskog života. Ponekad čak i korisna, ali samo onda dok je konstruktivna.
Ali to ne znači da će se bračni par non-stop svađati.
Ima bračnih parova koji su 50 godina zajedno i imali su iza sebe i svađa, ali danas se još uvijek vole. I to je ta ljubav o kojoj ja govorim, ljubav koja nema nikakve veze sa tjelesnošću nego sa prihvaćanje svoga bližnjega zajedno sa njegovim slabostima.

Marijancica napisao:
2. Svecenik zna da je njegova soba prazna. A ozenjeni/udati znaju da u svojoj sobi imaju prijatelja, zivotnog druga, zajednistvo, ponekad zelis spavati, a ona/j drugi/a zeli razgovarati, dodir, ljubav,... A gdje je moja potreba sa tisinom, mirom, snom? E, ne moze. Zbog zajednistva. Vidis, svecenik nema takvih problema, on mirno spava ako mu se spava, ne mora razgovarati ako nece, ne mora dirati nikoga, jer nema zajednistvo.
A sto ako taj prijatelj, s kojim si u zajednistvu ode, recimo na put, ili u posjet rodjacima, ili se razboli, ili umre, ili nadje zajednistvo negdje drugdje? :shock: Tada soba ostaje prazna, bez zajednistva, bez prijateljstva, kao i svecenikova soba, ali - u slucaju ozenjenog/udate postoji i razocaranje, sok, osamljenost, zalost... Svecenik i dalje cita istu knjigu koju je citao i prije, i ima mir koji je imao i prije.

Ima slučajeva u kojima je stvarno tako kako govoriš (makar ovo kako si opisala to zvuči donekle i sebično), ali reci da je to blagodat svećeničkog poziva svećeniku koji je župnik na dvije župe, na nijednoj nema kapelana ili časne sestre za ispomoć, a k tome jednu župu obnavlja, a drugu gradi.
Svećeniku koji si ne može priuštiti više od možda 4-5 sati spavanja dnevno. Gdje je tu mir?
A gdje je tu ona potpora koju bračni drug dobije od svog suputnika kad nedaće ovog svijeta navale? Kad te počnu ogovarati, kovati spletke protiv tebe i slično?

Marijancica napisao:
3. Ti pricas o sveceniku na pustom otoku gdje nema bas nikoga. Obicno, svecenici zive u samostanima sa drugim svecenicima, redovnicima i bracom. Razgovaraju za vrijeme rucka, vecere, dorucka, imaju zajednicku molitvu, chat partije. Razgovaraju i sa vjernicima. A u ovo moderno doba mogu razgovarati telefonom, ici na internet, biti na ovom forumu, kao ti i ja, ne moraju cak ni reci da je svecenik, nego pricati sto hoce, mogu se cak i logirati pod zenskim imenom, sudjelovati na pdf Seks, ili pricati o sportu, nikakva osamljenost i samoca ne dolaze u obzir u zivotu modernog svecenika. Ti pricas o pustinji bez elektrike, a ja pricam o modernom sveceniku sa telefonom, elektrikom, kompjutorom, koji cita, prica, komunicira. Navecer je zadovoljan da vise ne treba slusati vjernike, niti slusati ispovijedi, ne treba siriti Kristovu ljubav prema kojekakvim ljudima, nego moze mirno, u tisini spavati. Neki su, vjerujem, zadovoljni sto su sami, i sto se ne trebaju svadjati kao onaj par koji mu je danas dosao da ih izmiri, ako moze, te da se moli za njihov uspjesan seksualni zivot, jer ovako dalje vise ne moze, kazu oni.

Ne Marijančice svećenici obično ne žive u samostanima (u njima žive redovnici). I nije u samostanima tako divno i bajno kako ti ovdje oslikavaš. Misliš da su ljudi koji su ušli u samostan samim svojim ulaskom u samostan postali sveti, da su vani ostavili svoje slabosti? Ne. Pogledaj si samo primjer sv. Terezije od Djeteta Isusa koja je također imala sestru u samostanu koja ju je nevjerojatno iritirala. A što kad ti situacija bude takva da ne možeš normalno komunicirati unutar te zajednice zbog narušenih međuljudskih odnosa.
Pa svi smo mi prije svega ljudi, a naše slabosti najviše do izražaja dolaze upravo kad živimo zajedno sa nekime.
Telefon, internet i sve slično ne može nadomjestiti toplinu ljudskoga zagrljaja. Nikada.
A ovo što kažeš da ima svećenika sretnih kad više ne moraju slušati vjernike i njihove probleme...
Mislim da se s tom teorijom nikada ne bi složili recimo sv. Leopold Mandić ili recimo Padre Pio i njima slični...
Marijancica napisao:
2. Ona nije moja sestra, nego zenski djavo.

Ona je prije svega dijete Božje i prema tome tvoja sestra htjela ti to ili ne.
Marijancica napisao:
3. A meni pada na pamet divni Papa Benedikt XVI koji je upozorio: Bog ce pozvati sve na racun! Dakle, i tu babetinu!

Bog, a ne ti ili ja. :o
Marijancica napisao:
4. Pa ne prema djavlima.

Ne nego prema braći i sestrama koji su posustali u svojoj slabosti.
Marijancica napisao:
5. Tak je pricala i ta zenska, a svecenik je slusao, slusao, slusao, slusao... i - svidjalo mu se je sto mu je ona imala za reci. Sve dok nije skinuo svecenicku odoru, postao muz, sa djetetom koje je bilo zaceto na nemoralni nacin, onda je gledao kako je ta pricalica otisla, i ostao je sam, bez vokacije.

Moj sadašnji duhovnik mi je rekao da je to ustvari dosta čest slučaj da svećenik ne ostane sa onom ženom zbog koje je istupio iz svećeničkog staleža.
Marijancica napisao:
PS A kome cu ja sada ici na ispovijed? Kaj je sa mojom dusom? Ili mislis da moja dusa, i moja ispovijed nije vazna?


Zar je on jedini svećenik? Pa ja sam imao duhovnika, koji je eto isto tako otišao iz svećeničkog staleža, sad ima sa tom ženom malo dijete.
Vjerujem da mu nije bilo lako učiniti taj korak. Ali eto zaključio je da je to ono što on osjeća. A bio je fantastičan svećenik, okupljao mlade bez problema. Ali da ću zato željeti pakao toj ženi? Pa to nema smisla. Jer u konačnici on je taj koji je donio tu odluku, kao što je jednom prije donio odluku da se zaredi.
Marijancica napisao:
O ljubavi:....

Marijancice imaš više vrsta ljubavi: Eros - tjelesna ljubav, Filia - prijateljska ljubav, Agape - ljubav prema Bogu.
Upravo o tome piše Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici. Kad ju pročitam moći ću ti malo više o tome napisati, a ne bi bilo loše da i sama malo više o tome pročitaš s obzirom na ovo što si napisala. (da ne bi mislila da ti dociram ne tako davno sam i ja na jednim duhovnim vježbama imao jednu sličnu reakciju i onda mi je svećenik objasnio kako sam u krivu)
Marijancica napisao:
Osim toga, Isus nam je naredio da volimo jedan drugoga, a ne da volimo djavle. Nemoj mijesati razlicite ljubavi pod isti pokrivac.

Nisam (ni u jednom trenutku nisam rekao da je u redu ono što je ta žena napravila i jasna mi je razlika između ljubavi), a ti nemoj mješati đavla i čovjeka, grijeh i grešnika.

Marijancica napisao:
Zao mi je sto je Sveta Inkvizicija iza nas. Ja sam pristasa Inkvizicije. Jedna od rijetkih. Zato jer je postenim ljudima bilo lakse zivjeti u doba Inkvizicije, nego danas.

Pogotovo onima koje su zavidni susjedi prijavili za krivovjerje, vještičarenje i slično i time ih automatski poslali na lomaču.
Ne zaboravi da se i sam Papa Ivan Pavao II. u ime Crkve ispričao za Inkviziciju.

Marijancica napisao:
Oni su u doba svojeg zaredjenja odustali od zenskog roda, i duznost je svakoga tko dodje u katolicku crkvu da se moli, ili da vidi sto se tamo dogadja, da postuje svecenicko zvanje i njegov celibat. A ne mahati zenskim carima svecenicima pred ocima, tako da njima bude jako tesko odoliti.

Bez daljnjega se slažem ovdje sa tobom. Jer pozvani smo pomagati svojim pastirima da vode naše stado, kao što su mornari pozvani pomagati kapetanu da sretno dovede brod do luke.

Marijancica napisao:
Ja ne sudim, nego osudjujem lose ljude. Nemojmo zaboraviti da u mojem molitveniku cisto pise da Bog dobro vijekom nagradjuje, a zlo vijekom kaznjava. Pa zar ti hoces da ja budem bolja nego Bog?




Marijancica napisao:
Ja ne sudim, nego osudjujem lose ljude. Nemojmo zaboraviti da u mojem molitveniku cisto pise da Bog dobro vijekom nagradjuje, a zlo vijekom kaznjava. Pa zar ti hoces da ja budem bolja nego Bog?


Meni ipak više znači NZ:
Rim 14,1-13 napisao:

Slaboga u vjeri prigrlite, ali ne da se prepirete o mišljenjima. Netko vjeruje da smije sve jesti, slabi opet jede samo povrće. Tko jede, neka ne prezire onoga tko ne jede; tko pak ne jede, neka ne sudi onoga tko jede. Ta Bog ga je prigrlio. Tko si ti da sudiš tuđega slugu? Svojemu Gospodaru i stoji i pada! A stajat će jer moćan je Gospodin da ga podrži. Netko razlikuje dan od dana, nekomu je opet svaki dan jednak. Samo nek je svatko posve uvjeren u svoje mišljenje. Tko na dan misli, poradi Gospodina misli; i tko jede, poradi Gospodina jede: zahvaljuje Bogu. I tko ne jede, poradi Gospodina ne jede i - zahvaljuje Bogu.
Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo - Gospodinovi smo. Ta Krista zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima. a ti, što sudiš brata svoga? Ili ti, što prezireš brata svoga? ta svi ćemo stati pred sudište Božje. Jer pisano je:

Života mi moga, govori Gospodin,
prignut će se preda mnom svako koljeno
i svaki će jezik priznati Boga.

Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun.
Dakle, ne sudimo više jedan drugoga, nego radije sudite o tome da ne valja postavljati bratu stupice ili spoticala.



Marijancica napisao:
zbilja mislim da bi puno mladica islo za svecenike kad bi RKC ponudila mnostvo milosti za zaredjenje.

O kakvim ti to milostima pričaš?

Marijancica napisao:
Posteni isto moraju postojati, i u miru biti i dalje posteni, a ne da se osvrcu na svakom cosku, i trepere od napetosti i bojazni da ce ih neki djavo napasti.


A kako onda objašnjavaš knjigu o Jobu?

Marijancica napisao:
Dakle, baba u pakao, tako da taj svecenik barem u nebu, ako stigne tamo, ima mir od te zenetine.

Da li si ti Bog da možeš procijeniti da li ta žena zaista zavređuje pakao?
A ovo da bi svećenik imao mira barem u nebu?

Mislim da se ne moraš toga bojati jer Isus je rekao:Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostoji onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju.

Marijančice imam osjećaj da iz tebe progovara tvoja ranjenost kojom te pogodilo to što si time izgubila osobu koja te duhovno vodila.
Ali put ozdravljenja je put praštanja.
Zamoli Isusa da ti pomogne oprostiti, jer ponekad nismo dovoljno snažni da bismo mogli oprostiti i posebno tada trebamo Njegovu pomoć.
Neka te Bog blagoslivlja na tom putu...




:arrow:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 15 tra 2006 09:42 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 tra 2006 17:04
Postovi: 242
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Marijancica napisao:
Pierre napisao:
Zbog nevjere i konformizma/hedonizma koji je tako duboko usađen u naše društvo.
A nevjera i lijenost – pa to smo mi :roll: :cry: :idea:


1) Ja se ne bih slozila s tobom.

2) Jedan je svecenik pricao kako se je on odlucio zeniti, i stalno si je razmisljao o svecenstvu sa mislima: Pusti nekoga drugoga da to radi. Ipak, odlucio je pokusati. Sad kaze da je jako sretan, veseo, da je Bog dobar, da ga voli, da on voli Boga, potpuno zadovoljstvo. Hvala Bogu!

3) Mislim da se ne zaredjuju, dapace, mnogi ni ne pokusavaju zato jer to nije popularno. Sad je popularan seks, hodati okolo i ne raditi nista.

4) Mislim, zbilja mislim da bi puno mladica islo za svecenike kad bi RKC ponudila mnostvo milosti za zaredjenje. Ionako, svecenici ce dobiti ekstra milosti za siromastvo, za celibat, za poslusnost, za puno posla koji oni obavljaju, specijalno mise i ispovijedi, za sluzenje svoje krscanske subrace, ali mislim da Crkva ne stavlja dovoljno poantu na to. Mozda kad bi malo vise propovijedali o tome, vise bi se mladica javilo u samostan, za ucenje, i eventualno zaredjenje.


1) Zašto to kažeš :( U tekstu si se u potpunosti složila sa mnom.

2) = lijenost ("neka netko drugi to radi" - primjer razmišljanja mnogih)

3) = konformizam i hedonizam ("seks, hodati okolo i ne raditi ništa")

4) = nevjera ("neću izdržati celibat, poslušnost")


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 15 tra 2006 10:06 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 tra 2006 17:04
Postovi: 242
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Marijancica napisao:
Smatram da previse krscanskih diskusija dolazi na ideje o djavlima, i oprastanju. To ne ide jedno s drugim. Bog je stvorio pakao za djavle, i njihovo je mjesto tamo.

Nije dobra ideja oprostiti djavlima, pustiti ih u nebo da postenim dusama unistavaju postojanje. Posteni isto moraju postojati, i u miru biti i dalje posteni, a ne da se osvrcu na svakom cosku, i trepere od napetosti i bojazni da ce ih neki djavo napasti. Pusti dobre duse da budu i ostanu dobre, te da imaju mir. Mir nije moguc u zajednici sa djavlima, pa stoga najbolje onako kako je Bog odlucio: djavli u pakao, a ostali - kud koji, mili moji.

Dakle, baba u pakao, tako da taj svecenik barem u nebu, ako stigne tamo, ima mir od te zenetine.


Draga Marijančice, sada zvučiš kao da si prespavala važnije satove vjeronauka.
Demonima nije dopušten pristup u Raj, a kamoli trajnije zadržavanje: "tužitelj braće" je zbačen ...
Ona žena ipak nije pali anđeo i kao i tebi potrebna joj je ljubav.
I dokle god živi i diše na ovoj usamljenoj planeti ima šanse postati i blažena i sveta i mučenica i primjer božanske ljubavi drugima.
Pa ona čak računa i na tvoju molitvu u tom smislu. Tj. Bog na to računa.
A ako će tvoje srce biti iskreno i velikodušno u molitvi za nju – Jahve će ti uzvratiti sedmerostruko.
On se ne da nadmašiti u darežljivosti.

Uostalom:

"I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim."

Teške riječi ... "Ne otpusti nam duge naše, ako i mi nećemo drugima otpuštati."

Dao ti Bog – po zagovoru Djevice – milost opraštanja.
Drugačije ne ide.

:arrow:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 16 tra 2006 01:35 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 ožu 2006 13:01
Postovi: 274
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
ucenik napisao:
Marijancica napisao:
1. Ti ovdje govoris o nekakvom savrsenom braku, nepostojecem. Da ni ne spominjem bracne nevjere. :roll: Gdje ti je onda zajednistvo? :twisted: Jos gore nego da si sam/a. Nemojmo zaboraviti da su supruznici pod zakletvom ljubavi, je- ali jedno prema drugome, a ne da dijele ljubav okolo. Je, veli on, kad je ona druga zgodnija, ili - vise me razme kaj ja pokusavm reci :shock: . I - sto ces onda? Kako mu objasniti da je njegova zakletva vaznija nego razumijevanje i atraktivnost one druge? Kako, ha?
Sto se braka tice, jedan je svecenik govorio o bracnim parovima koji dolaze obnoviti svoju bracnu zakletvu, nakon 50 godina. On ih pita, da li su se ikada svadjali. Nikad, vele oni jednoglasno. Svecenik je komentirao: Vjerojatno su zivjeli u zasebnim kucama! :P


Ma o čemu ti pričaš Marijančice? Kakav nepostojeći brak? Znam mnoge ljude čiji je život upravo takav. A bračna nevjera je žalosna činjenica, ali ima mnogo sretnih i blagoslovljenih brakova koji nisu ranjeni tom teškom ranom.
Marijančice iz ovoga što pišeš mogao bih pomisliti da si jako ranjena u svojoj obiteljskoj sredini, ali oproštenje je put ozdravljenja...
Nema braka u kojemu se bračni par nije posvađao. Ali to ne znači da to nije kvalitetan brak. Svađa je normalan dio ljudskog života. Ponekad čak i korisna, ali samo onda dok je konstruktivna.
Ali to ne znači da će se bračni par non-stop svađati.
Ima bračnih parova koji su 50 godina zajedno i imali su iza sebe i svađa, ali danas se još uvijek vole. I to je ta ljubav o kojoj ja govorim, ljubav koja nema nikakve veze sa tjelesnošću nego sa prihvaćanje svoga bližnjega zajedno sa njegovim slabostima.
Citat:
Bracni par koji je 50 godina zajedno, se vise ne voli, odavno. Mozda ima koja iznimka. Mi trebamo reci istinu, a ne crtati nekakav savrseni svijet. Ne znam sa koliko si starijih parova pricao, mozda oni tebi nece ni reci istinu, ali je sigurno socijalni radnici itekako znaju. NIje sve tragedija, ali - istina je da nijedno dvoje ljudi ne zatvaraju pastu za zube na isti nacin. I nikako se ne mogu slagati po pitanju svega. Ti zatvaras oci pred istinom, i razmisljas o nekakvim savrsenim ljudima koji ne postoje.

Ovo sam ti odgovorila, a ostalo cu komentirati ovdje, jer je ovaj post jako predugacak. Ti si citirao skoro sve sto sam napisala, pa dodao, previse :roll: . Dakle:

U iducem dijelu je glavno o potpori koju bracni drug dobije. Ti pitas gdje je svecenikova potpora. Svecenik uvijek ima blizu sebe jos nekoga: ili drugog svecenika, ili brata, laika, vjernika,... uvijek ima puno ljudi blizu svecenika, od kojih mu je barem netko prijatelj. Ako nista drugo, barem jedna osoba. U toj ce osobi naci potporu.

U iducem dijelu se radilo o tome da telefon, internet i sve slično ne može nadomjestiti toplinu ljudskoga zagrljaja, te da li svecenici vole slusati vjernike i njihove probleme. Ovdje moram reci da telefon, internet, televizija mogu ublaziti osamljenost, pa svecenik ne zudi previse za ljudskim zagrljajem. Pogotovu ako je zenska s kojom bi on eventualno imao zagrljaj, zarazena. Sto se slusanja vjernika i njihovih problema tice, moram ovdje reci da svecenici upozoravaju vjernike da oni nisu socijalni radnici, oni sluze misu, i slusaju ispovijedi, dijele sakramente, ali nisu socijalni radnici. To je uloga koju im bezobzirni ljudi pokusavaju nabiti na ledja.

U iducem dijelu se radilo o zenskoj koja je zavela svecenika, a koju sam ja nazvala zenskim djavlom. Tvoj je komentar da je zenska dijete Bozje, i prema tome moja sestra. Moram ovdje reci da je i sotona dijete Bozje, ali ga ja ne smatram bratom. Pa prema tome, ni onu zensku sestrom.

U iducem dijelu si me pokusao poslati nekom drugom na ispovijed, a ne onom sveceniku koji je izasao iz svecenstva. Ja znam da ima drugih svecenika. A sto ako oni svi posustanu, i odu iz svecenstva. Sto cu ja onda?

U iducem dijelu se radilo o ljubavi. Rekao si da ces nam vise reci o ljubavi kad procitas encicliku Benedikta XVI. Nemoj zaboraviti. Procitaj, pa nam reci. Jedva cekam.

Iduce smo imali na dnevnom redu Inkviziciju. Pogledati u topic: Papa Benedikt XVI: Otvorite oci prema prljavstini oko nas. Spomenuo si da se papa Ivan Pavao II ispricao za Inkviziciju. Nije. On se je izvinuo za spaljivanje vjestica. Vrlo je vjerojatno mislio pod time onaj mali broj vjestica na kojima je crkva pogrijesila, pa ih je osudila na paljevinu. A i za to: zao mi je sto se ispricao. Ja sam ponosna sto smo imali Inkviziciju.

U jednom od iducih dijelova se radilo o obecanju Crkve za milosti koje bi svecenici dobili za zaredjenje. Mislim da bi bilo puno vise interesa za svecenstvo kad bi Crkva vise reklamirala milosti koje se dobiju za zaredjenje. Milostima koje traju vjecno.

U iducem dijelu se je radilo o zeni koja je zavela svecenika, kud ce ona ici. Ja nisam Bog da joj sudim, ali mogu prisapnuti Bogu moje misljenje, nadam se da ce me poslusati. :!:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 16 tra 2006 01:38 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 ožu 2006 13:01
Postovi: 274
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
speranza napisao:
The spirituality of priestly celibacy
Divo Barsotti
Theologian
Christian perfection is perfection of charity. Just as......


Daj to prevedi, pa nam prepricaj u kracoj verziji.

Nemoj zaboraviti da teolozi nisu nepogresivi, samo je papa nepogresiv.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 166 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8 ... 17  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 3 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr