www.tebe-trazim.com

Ja sam vise puta pocivala u Duhu, uvijek sam snazno osjecala Njegovu prisutnost a reakcije su bile razlicite, u pocetku sam osjecala sanaznu bol u prsima i plakala sam, tijelo mi se grcilo, drhtala sam, no kasnije sam osjecala snaznu silu i ljubav, tijelo paralizirano a duh lebdi, prekrasan osjecaj

Bozji blagoslov

Ja, nažalost, još nikad nisam počivala u Duhu i baš bih voljela da i ja jednom doživim to iskustvo, ne mogu nikako zamisliti kakav je to osjećaj - ma koliko mi svi koji su to doživjeli pokušavaju objasniti taj osjećaj, meni je to za sad strano...
Nadam se da ću i ja jednom biti dionikom takvog lijepog i svetog događaja, takve milosti...

Ja sam par puta počivala u Duhu i to mi je nešto predivno i preljepo..poslije se osjećam lagano, sretno, radosno i mirno..zaista divan osjećaj!

Ja nisam nikada počivala u Duhu. Vjerujem da Duh Sveti dotakne svakoga ali ne na isti način. Evo jedan lijepi članak o darovima Duha .

Zvjezdan Linić

Darovi Duha Svetoga

Tko god iz vjere i otvorena srca prima sakrament potvrde postiže na stanovit način i pravo na osobite darove Duha Svetoga. Pored već nabrojenih (dar Boga Oca, dar proroštva, dar Crkve), može se posvijestiti da su tu i darovi koji spadaju na identitet čovjeka kršćanina, pa onda i člana Katoličke Crkve. To je dar euharistije, dar Božje riječi (računa se na svjetlo Duha Svetoga u čitanju i razumijevanju Svetoga pisma), dar prisutnosti blažene Djevice Marije u Crkvi, dar čudesnog znaka jedinstva što ga katolici vide u Svetom Ocu kao nasljedniku svetoga Petra, kao i mnogo drugog.

Sedam darova Duha Svetoga
Na osobit način se u posvetnoj molitvi koju čita biskup, odnosno djelitelj sakramenta krizme, nad krizmanicima spominje sedam darova Duha Svetoga. To su: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Možda su kršćani premalo svjesni tih i sličnih darova na koje imaju pravo po sakramentu Duha Svetoga. Ljudi vjere svoje su učenje i ispite, školu i početke nekih pothvata povjeravali Duhu mudrosti, razuma i znanja. Zato je i uobičajen zaziv Duha Svetoga na početku školske odnosno akademske godine, kao i uz druge potrebe vezane za stjecanje znanja i razumijevanja. Roditeljima i odgojiteljima, ali i prijateljima i ljudima koji bdiju nad dobrom svojih bližnjih i te kako je potreban Duh savjeta. Prosvijetljeni tim Duhom bili bi više na blagoslov svojoj djeci, odnosno prijateljima. Kao da je strah zavladao svijetom, pa i ljudskim srcima. Čovjek se boji za sebe i svoje, za zdravlje i materijalno bogatstvo, boji se za sutra. Čovjek se boji drugih, boji se da mu tko ne učini nešto krivo, opako, da ga netko svojom zlobom ne ošteti. Ljudi se nažalost boje i tamnih negativnih sila gdje više nema kraja za prostor straha. Kad bi kršćani više računali s Duhom jakosti i molili za taj dar, ne bi strah vladao svijetom. Tada bi čovjek živio jedino u daru straha Božjega, tj. upravo u onom strahopoštovanju kojim ne želi povrijediti ljubav Božju, ljubav onoga koji ga najviše ljubi. To je onaj strah o kojem Isus govori: »Ne bojte se onih koji vam mogu nauditi tijelu; više se bojte da vam netko ne naudi duši, da zlo i grijeh ne ovlada vama«. Dar pobožnosti je povezan sa slatkim okusom za sveto, s glađu za euharistijom, s radošću u molitvi, sa živom željom biti u skladu s voljom Božjom.

Izvanredni darovi Duha Svetoga - karizme

Novi zavjet govori i o izvanrednim darovima Duha Svetoga. Izvanredni su zato što nisu nužno potrebni pojedincu za njegovo spasenje (dok su redoviti darovi potrebni i darovani svakom pojedincu koji u srcu nema zapreke za te darove), ali su potrebni Crkvi za njezino djelovanje i radosno svjedočenje. Kod tih darova se na osobit način osjeća da Duh Sveti puše gdje on hoće, a ne gdje mi to želimo, kada on to hoće, a ne mi. U toj slobodi Crkva je uvijek računala s pojedincima i zajednicama koje su bile otvorene takvim karizmama i time osvježivale život kršćana novim izazovima. Poznati su karizmatski likovi i njihova djela u povijesti Crkve, kao npr. sveti Augustin, Benedikt, Franjo Asiški, Dominik, Katarina Sijenska, Filip Neri, Don Bosko, Mala Terezija, Majka Terezija i mnogi drugi. Oni su pokrenuli vjernike svoga vremena i s njima su mnogi našli put do oduševljenog kršćanstva.

I danas ima pojedinaca i grupa, pokreta u Crkvi, koji nošeni svjetlom i silom Duha Svetoga svjedoče o snazi Božje ljubavi. Mnogi otkriju na taj način dar molitve, čak i molitve u jezicima, tj. neizrecivog tepanja povezanog s darom Duha posinovljenja kojim tepamo Bogu Ocu riječju Abba. Pojavljuju se vjernici koji osjećaju unutarnji govor i imaju potrebu izreći za dobro drugih proročku riječ koja odzvanja najprije u njihovim dubinama. Događaju se čudesa po molitvi pojedinaca i skupina, pa i čudesna ozdravljenja. Takve je darove teško stručno i znanstveno provjeravati, ali Crkva nije nikad bila lišena tih darova, a mnogim zajednicama to su izvor dubljeg duhovnog života i blagoslova.

Plodovi Duha Svetoga

Ipak je najvažnije ono što Isus poručuje: po plodovima ćete ih poznati. Svako oduševljenje za Krista, iskreni život po programu sakramenta krštenja i krizme, mora uroditi plodovima koji se osjećaju i vide. To su plodovi Duha Svetoga jer su direktno povezani s njegovim nadahnućima i njegovim svjetlom i snagom. Kod svetog Pavla u poslanici Galaćanima (5,22-23) imamo niz takvih plodova koji bi se očito mogao o proširiti. To su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Oni su prepoznatljivi u konkretnom životu svakog vjernika i bez takvih plodova, a osobito bez ljubavi koja je i dar i karizma i plod Duha Svetoga svi bismo bili kao mjed što zveči i ništa drugo.

i ja bih jako voljela pocivati u duhu svetom.. ali nekako se osjecam jos nespremnom za nesto tako veliko.. radije bih i dalje rasla u vjeri, pa onda to dobila kao zasluzenu nagradu..

I ja imam slično iskustvo, počivala sam u duhu samo jednom, i to na seminaru vlč. Suca. Bilo je nekako zbunjujuće, bilo je lijepo, ali ne onako kako ostali pričaju, velebno... Bila sam svjesna svega oko sebe, ali mi se jednostavno nije dalo ustajati... Ni sada ne mogu objasniti zašto... Ali poslije sam se osjećala super, nekako neobjašnjivo drugačije...

Btb!

Počivanje u Duhu maneifestira se na različite načine, dakle ne mora se "pasti" da bi počivao u Duhu. Nekoliko puta sam imala to iskustvo (hvala dragom Isusu) i svaki put se drugačije manifestiralo.
Npr. na seminaru vlč. Sudca sam se srušila kao pokošena i molila u jezicima na sav glas, nisam bila svjesna prisutnosti mase ljudi oko mene, samo moj Bog i ja.
Na seminaru laika Damiana Steyna nisam pala samo sam osjećala da sam izvan tijela i nevjerojatna radost i ljubav su me preplavili, tada sam dobila dar molitve u jezicima.
U posljednje vrijema često tijekom klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu počivam u Duhu i divno je, jer cijelo vrijeme iz mene "sipaju" molitve i zahvale Isusu, a radost i ljubav me obaviju poput plašta.
Moj muž kaže da stalno ponavljam:"Isuse ljubim te, Isuse dragi, prijatelju moj, spasitelju moj, tješitelju moj, vjerujem, ja ti vjerujem.... tako nešto... iako se ja sjećam samo pojedinih riječi ne svih.
Negdje sam pročitala da na početku (kada čovjek krene putem obraćenja i kada se sila Duha Svetog spusti na njega) obično ljudi padaju kod prisustva Duha Svetog, jer je nekad to jedini način da ti Bog kaže: "Ne boj se, ja sam s tobom i ljubim te kao što te nitko ljubio nije".
Kroz period rasta u vjeri padanje prestaje i naučimo počivati u Duhu bez nekih posebnih fizičkih manifestacija. Prisustvo Duha osjećamo u svom srcu, u svojoj duši i jednostavno znamo da smo ljubljeni i uživamo u ljubavi koja nas prožima (molim Boga da se moja vjera razvija u ovom smijeru).
U knjizi vlč. Roberta de Grandisa pročitala sam da je dar jezika prepuštanje govornog aparata na slobodno djelovanje Duha Svetog, dar propoštva prepuštanje uma, a počivanje u Duhu prepuštanje tijela.

Iako je počivanje u Duhu nešto najdivnije što čovjek može iskusiti važno je znati da je to milost koju Duh Sveti daje nezasluženo, a da je Kraljevstvo nebesko nešto što treba zaslužiti i zato uživam u počivanju u Duhu, ali također nastojim nasljedovati Krista kako bi u vječnosti gledala njegovo lice.
Za one koji to još nisu iskusili molim Duha Svetog da dođe u vaša srca i protrese ih i ispuni svojom ljubavlju.

Što da kažem vama koji ste počivali u Duhu? Blago vama jer vam je Gospodin tako progovorio, jer vas je Duh dotakao. .. Kao što je Ela napisala to mi je strano, ne mogu zamisliti taj događaj.... samo se nadati da ću i ja jednom biti zahvaćena takvom milsoti....
Isuse ti znaš što je najbolje za mene, dotakni Isuse moje grešno srce....
Bog vas sve blagoslovio i hvala na vašim svjedočanstvima

Zašto neki padnu,a neki ne?Ja sam htio pasti,ali ništa.

Ja se sjećam kako sam išla nekoliko puta na polaganje ruku baš kod jednog poznatog svećenika (egzorcista) i tako sam se "brižno" pripremala na to, a kad bih došla tamo - baš ništa (naravno, bila sam mirna i sretna, puna vjere). A isto sam baš htjela doživjeti i taj pad.

Ma ne brinimo, nikad nije kasno...
To ne znači da nas Duh Sveti ne dotiče na neke druge načine!