Prije par mjeseci sam mislila napisati svjedočanstvo,no onda sam se upitala:Tko sam ja tu da svjedočim,ta nisam ja ništa uradila da se spasim nego me doslovno Bog izvukao iz blata…No evo ipak mog svjedočanstva….
Ovako počinje…
Cijeli život sam bila frustrirana.Nisam imala ljubavi u životu,nisam osjećala ono što me pokretalo u životu,samo uobičajena monotonija.Jedina zabava u životu mi je bio TV.
Samo sam to gledala jer sam se među ljudima osjećala odvratno.
Do 12.godine sam se družila sa dečkima iz kvarta jer djevojčica nije bilo,samo sestra i ja.
A dečki,kao dečki su bili dobri kada smo bili sami,no kada se u priču uključilo još par dječaka obično sam ja bila ta koja sam izbačena iz igre i otjerana doma pred ogledalom plakala.Nisam to mogla nikome reći,ni majki se čak povjeriti jer nikad nismo imale takav odnos.Mrzila sam ih sve po redu,kada nisam bila među njima sve sam ih psovala i željela da nestanu.
No kada sam bila usamljena bili su moja jedina mogućnost.I tako se okrenem televiziji,to je bilo ono u što sam se mogla cijeli život pouzdati jer me nikad nije „iznevjerila“…Uživjela sam se u likove koje sam vidjela na glupim sapunicama i filmovima..Život je bio bajka..Od jutra do mraka sam mogla biti ono što sam željela,samo sam trebala upaliti TV da vidim tko ću danas biti

…
I tako su prolazili dani i godine,a ja sve više i više pred televizijom.
Kad sam već imala jedno 14 godina sestra je kupila jednu knjigu o moći podsvijesti koja je govorila da ako nešto žarko hoćemo možemo to imati,pa prikazivala kako čovjek može imati samo ako to želi…
I takve gluposti..Ja sam gutala sadržaj te knjige.Kupovala sam nove i nove sa istim ili sličnim sadržajem i odlučila se promijeniti..
Nema plana kakvog nisam imala.Sve sam ih prenijela na papir i „divila“ se kakva ću osoba biti u 18-oj godini..Uvijek sam voljela pjevati pa je to bio uglavnom najveći cilj u mom životu

..Gledajući velike zvijezde na televiziji smatrala sam da ću jednog dana postati jedna

…
I dan za danom moji preambiciozni planovi su padali u vodu..
Došla sam do dna,nisam znala kamo dalje…Do 17. godine života sam upropastila sve,toliko sam bila frustrirana i depresivna da nitko nikada nije vidio smješak na mom licu.
A svađala se sa svima po redu,a to je bilo i do agresivnih gena,a i mog ponašanja
I u 3.srednje sam se nakon ekskurzije sprijateljila sa dvije cure iz razreda koje su mi prije bile iritantne…Saznala sam od njih za molitvenu u franjevačkoj,no tada su već prošle trodnevnicu pa se nisam mogla priključiti…I sasvim slučajno meni padne na pamet za 2 mjeseca da ih pitam za to..I jedna kaže:Baš super da si se sjetila,taman ovaj tjedan počinje još jedna grupa

..
I ja krenem sa trećom kolegicom iz razreda (hihihi) .Vidjeti da smo nas dvije zajedno pošle u crkvu za sve je bilo čudno jer smo bile daleko od Boga.No ipak krenemo.
Prvih par mjeseci smo bile stalno tamo,ali nisam vidjela nikakve promjene na sebi,nisam ih ni očekivala,nisam ni znala što je to zapravo i što ja tu radim,ali sam ipak nastavila…Nešto me stalno vraćalo tu …
I dođe prvi dan trodnevnice,svećenik govori o molitvi u jezicima,ali ja niti sam bila skoncentrirana niti sam išta shvaćala što govori..U jednom trenutku sam si rekla:Tea,imaš dvije mogućnosti.Prva je da se prepustiš,zaboraviš na sve i pjevaš,a druga je da ostaneš tu nevoljko,gledajući ostale kako se zabavljaju,i zamrziš ih sve jer se ti ne želiš da učiniš isto..I odlučim se za prvu mogućnost rekavši sebi:Znam da neću dobiti taj dar molitve u jezicima jer tko bi meni takvo što dao,ali barem ću se prepustiti i slaviti.Počela sam pjevati,zatvorila oči i zaboravila na sve.
Svaki put kada sam bila na susretu sam osjećala da me netko gleda,da se ne mogu prepustiti Bogu,a još sam bila puna grijeha tako da je to bilo ponajteže.No tada zaboravim ne sve,zaboravim da sam tu sa osobom kojoj je sve ovo smiješno,zaboravim da sam u prostoriji sa mnogo ljudi što me prije užasavalo.I pjevala sam,slavila Boga,možda nisam onako kako sam trebala,ali sam ga slavila.Tada svi započnu moliti u jezicima.Nakon onoliko pročitanih knjiga o moći podsvijesti,u ovo mi je bilo lako povjerovati

.Jedino što mi je bilo teško za povjerovati jeste da bi netko dao meni takvu dragocjenost.No kad su svi počeli moliti svećenik nam reče:Ne brinite oko toga što govorite i na što vama liče te riječi koje izgovarate,samo se prepustite.I ja se prepustim.Suze su počele padati niz moje lice,nikad tako u životu nisam plakala.
Sve što sam potisnula duboko u sebi sada je Isus uzeo.Ponio je sve moje rane,boli i dopustio da uživam u njegovoj ljubavi.
Drugi dan,krštenje u Duhu Svetome-nisam se nikada tako osjećala.Kao da je Isus stavio svoje ruke na mene,sva tjeskoba i strah su nestali.Prijateljica je odustala od molitvene,a ja sam ipak došla.E pa sad,osobi kao što sam ja bila je bilo kritično biti među ljudima,svega sam se bojala.I ja se prepustim i u jednom trenutku čujem unutarnji glas koji mi govori:Vidiš da možeš i bez njih,jesi shvatila da si cijelo vrijeme ovdje,a da se nisi osjećala strancem među svima.Naprotiv,osjećala sam da napokon negdje pripadam.Osjetila sam ljubav prema svima koji su bili tu,kao da više nisam ona ista osoba,nego netko posve drugačiji…
Tjedan dana nakon toga sam lebdjela.Osjećala sam se kao da sanjam..Napokon sam upoznala Krista.Nije to više bio onaj Krist koji je negdje daleko na nebu,nego Krist koji je u ovom trenu pored mene.Osjećala sam se divno,samo sam htjela moliti,pjevati,slaviti Boga i nadoknaditi svo izgubljeno vrijeme.Mislila sam:Moram ići u časne,i to po završetku srednje ili će se Isus naljutiti.Sada znam da je to bila zamka.
I tako sam od kada sam čitala te knjige o podsvijesti odredila sebi da ću postati druga osoba do 18-og rođendana.No imala sam u planu nešto sasvim drugo.I baš par dana prije punoljetnosti Isus me spasi,spasio me od svega,Drhtim od pomisli gdje bih bila da mi nije pokucao na vrata i zagrlio me,drhtim od pomisli kako se mogao moj život skončati.Bila sam povrijeđena,puna mržnje i prikrivene boli u sebi,ali Isus je to sve otklonio,ljubavlju me svojom spasio i otkupio..Neka je hvaljen i slavljen dovijeka…Hvala Ti Isuse jer me toliko ljubiš,hvala Ti zauvijek…
Sorry što sam ovoliko napisala,ponijelo me
-------------------------------------------------------------------------------
Odlučio sam slijediti Krista,neću se vratit nikada.
Uzmite sav svijet,dajte mi Krista,neću se vratit nikada
-----------------------------------------------------------------------------------