|Subota, Listopad 21, 2017

LeaRi 

svjedoc

evo i ja ću napisati svoje svjedočanstvo iako nije ništa posebno, ali tko zna. Bog dodiruje ljude kroz najrazličitije načine. :)

 

Zovem se Lea. Živim u Rijeci i imam 15 godina. Bog me dodirnuo u trenutku kad sam Ga se naviše odricala. Ali krenimo iz početka.

 

Rođena sam u Koprivnici, a do svoje 12 godine živjela sam u Križevcima. Imam sestru blizanku za koju sam jako vezana. Naše djetinjstvo je bilo preljepo. Na ništa se nismo mogle požaliti. Imale smo ljubav svi ljudi koji su nas okruživali. Bile smo među omiljenima u društvu. Bile smo i poznate u tom malom gradiću jer nam je tata bio poznati gitarist u Križevcima, a baka i djed ugledni ljudi. Iako naša obitelj nije u vjeri, Bog nam je u neki trenucima života kroz njih govorio. Moja baka s tatine strane vjeruje u Boga, ali ne ide u Crkvu, ne znam zašto. Još se sječam dana kad mi je rekla da Djed Božičnjak ne postoji. Bila sam tužna, ali sad znam da je to tad bilo s razlogom jer sam smisao Božića vidjela samo u poklonima. Mislim da me taj isti dan naučila molitvu Anđelu čuvaru. Uvijek je “upadala” u naš život da nas pouči o vjeri u neke čudne trenutke. Uvijek sam vjerovala da Bog postoji, ali jednostavno sam se skrivala od svoje vjere.

 

Sjećam se kao da je bilo jučer. Bile smo na moru s bakom i djedom. Ležala sam na ručniku. Razmišljala sam o baki i i pogodilo me saznanje. Tada, u tom trenutku ZNALA sam i osječala sam da ću smisao života naći samo s Bogom. Isus mi je govorio, jasno i glasno da dođem k Njemu, da me ljubi i da sam ja njegova prijateljica. Dok mi je On to govorio u mislima sam vidjela jednu sveticu. Naravno, tad nisam znala tko je ona jer sam bilo sramotno neobrazovana o vjeri. Ni sada ne znam tko je ona jer mi je njena slika u glavi premutna da bih shvatila. Gledala sam u nebo za vrijeme dok me Isus zvao. Nakon toga, iako sam se zbog toga osječala užasno prljavo i mrzila sam samu sebe, odmahnula sam glavom i okrenula glavu od neba. Taj dan sam stajala na raskrižju svog života i nažalost odabrala sam krivi put. Ali, naš Bog je velik i već tada je znao kako me ponovno dovesti do sebe.

Tada je sve krenulo nizbrdo. Spoznaja da sam tako postupila taj dan proganjala me, a poziv da dođem u vjeru nije jenjavao, naprotiv, bio je sve jači. Bježala sam od same sebe, od Boga. Proganjalo me to. Sječam se da sam znala voditi raspravu sama sa sobom. Govorila bi si da ne budem luda, da sam premlada, da će mi vjera uništiti život, da ću izgubiti svu slobodu. Vjeru sam vidjela kao kavez. Ali, iako to čudno zvuči, stvarno sam gajila veliku ljubav prema Bogu. Da bih se utješila obečala sam si da ću nakon 40 godine posvetiti svoj život Isusu. Da ću mu se vratiti. Išla sam totalno krivim putem. U obiteljskom domu počele su užasne svađe. Nakon godina terora i svađa, tata je jednu večer uzeo ključeve od auta i otišao je od kuće. To je bio zadnji dan da je živio s nama. Došao je poslije da bi pokupio svoje stvari. Nedugo nakon toga mama i tata su se rastali. Tu su se zaredali veliki skandali i sotona je jako petljao svoje prste. Cijeli grad je pričao o tome i to je uskoro postala javna rastava. Ljudi su nam zvonili na vrata da bi nas mučili zlobnim komentarima. Meni i sestri je to sve jako teško padalo. Ni sama ne znam kako smo uspjele i gdje smo snašle snage, ali preživjele smo taj period bez ijedne suze pred mamom ili tatom. Nitko nikada nije saznao kako nas je to povrijedilo. Iako smo bile jako male, sve smo to “spremile” u najdublje dubine našeg srca i pravile smo se kao da ta bol ne postoji. Hvala dragom Bogu, tata nas nikada nije zaboravio. Nakon rastave, iako samo živjele s mamom, posvetio nam je svo svoje slobodno vrijeme. Volio nas je svim srcem.

Nakon toga bila sam najudaljenija od Isusa. Već u 5. razredu bila sam užasno perverzna i išla sam sigurnim korakom prema propasti svojeg tijela. Nisam imala nimalo morala. :/ A BILA SAM JOŠ MALO DIJETE!

Tada je Isus “uzeo stvari u svoje ruke”. Jednog dana mama je Miu (moju sestru) i mene posjela kraj sebe i rekla nam da razmišlja o preseljenju u Rijeku. Ja sam počela odmah plakati. Nisam to željela. To je za mene značilo odlazak od tate, prijatelja i načina na koji sam živjela. Kroz sljedećih godinu dana prihvatile smo tu odluku i sa 12 godina smo došle u Rijeku s mamom. Naravno tu se zaredalo još nekoliko skandala. Tata je bio jako povrijeđen, a s bakom i djedom s mamine strane prestale smo pričati.

 

Početak života u Rijeci bio je strašan. U 7. razredu našle smo nekoliko prijatelja u razredu i nekako smo se privikle na život u Rijeci. Tata je prihvatio tu odluku. On i mama su sad bili u puno boljim odnosima nego na kraju svog braka. Stvari su išle nekim prirodnim tokom. Smirila sam se i u Rijeci sam počela iz početka. Postala sam dobra curica i živjela sam kako bi djeca trebala živjeti. Bez psovki i perverzija. Ali, na Boga sam zaboravila. On je za mene postajao samo u uspomenama. Strašno sam patila za Križevcima i htjela sam se tamo vratiti.

Cijelo smo ljeto provele s tatom.

 

Počeo je i 8. razred. Početak je bio kao i 7.razred. Jednog dana čula sam jednog dečka u razredu kako govori o Bogu i daru govora u jezicima. On je pripadao istoj župi kao i ja. Rekao je da ide svake srijede na Euharistijsko klanjanje i da tamo ljudi govore u jezicima i nakon nekoliko pitanja ljudi koji su ga slušali rekao je da je i on dobio taj dar. Nisam imala neko posebno mišljenje o tome, nisam mislila da laže, nešto mi je govorilo da je to istina, ali nisam se previše zamarala time. Prošlo je neko vrijeme i jednom sam igrom slučaja sjedila s tim dečkom na blok satu biologije. Stvarno je bio i još je veliki vjernik. Slušali smo neku glazbu s njegovog mobitela i došli smo na temu vjere. Sve je teklo nekim prirodnim putem. Tako smo došli i na temu molitve u jezicima. Već sam ga prije čula kako moli, a sad mi je pustio snimku fra Ive Pavića sa jednog seminara gdje je pričao o molitvi u jezicima. Na toj su snimci on i ljudi počeli moliti u jezicima. Kad sam čula glas Ive Pavića stresla sam se i bacila sam slušalicu. Užasno me to prepalo iako sam već prije čula molitvu u jezicima. Bilo je to nešto veće od mene i nisam htjela imati posla s tim. Ivan (taj dečko) je počeo pričati sa mnom o tome i nakon dugog razgovora ponudio mi je da dođem jednu srijedu. Ja sam to odmah odbila jer se nisam osjećala ugodno tada. Rekao mi je da se ne bojim jer je to sve od Boga i da nije ništa strašno jer je još jedna cura u razredu bila na tome. Kasnije sam ja pitala tu curu kako joj je bilo,a ona je rekla super s meni dotad neviđenim entuzijazmom. Rekla sam Ivanu da ću jednom doći,a li da mi da vremena da to prihvatim.

Iskreno, duboko u sebi nisam nikad kanila ići na to jer sam još uvijek bježala od Boga iako tada više nisam bila svjesna toga.

 

Igrom slučaja on je razgovarao sa mojom sestrom o tome. Ona nije osjećala neku zapreku prema tome i nakon nekog vremena nagovorila me da idemo. Tu prvu srijedu smo imali nastavu popodne. Sjedila sam s Miom na stepenicama škole i pitala sam ju jel joj je rekao koliko to traje. Ona je rekla da od 8 do 11. Na to sam ja frknula s prijezirom i rekla da nema šanse da idem, da ne kanim čamiti 3 sata u Crkvi. Onda mi je Mia rekla: a daj Lea. Već smo mu rekle da ćemo doći,a osim toga ajde da vidimo šta je to uopće. Nekako sam preko volje pristala. Kad smo išle tamo sama sam sebi govorila da sam glupa, zašto idem usred tjedna u Crkvu i stalno sam iznervirano okretala očima. Došle smo tamo i upale smo na sami kraj mise. Čim sam ušla osjetila sam da me nešto guši, a najjače je bilo kad su ljudi molili Očenaš. I dalje sam se sama sebi smijala zašto sam uopće došla. Poslije mise je bila pauza. Počelo je klanjanje. Gledala sam okolo po Crkvi i u jednom trenutku me je nešto snažno,ali nježno počelo gurati prema nazad. Preplavila me toplina kakvu nikad nisam osjetila. Jednostavno se razlijevala po meni, unutar mojeg tijela, odnosno po mojoj duši. Osjećala sam kako mi sve stanice tijela trepere. Uskoro sam došla k sebi. Ljudi su počeli moliti u jezicima. Opet sam se prepala. Gurnula sam glavu u kapuljaču moje sestre i počela sam plakati od straha. Sama sebi sam govorila: Lea, zašto si došla? Šta ti je ovo trebalo?

Razmišljala sam kako da odem iz Crkve. Stvarno sam htjela pobjeći van, ali nisam se mogla pomaknuti. Kroz more glasova čula sam ženski glas koji hvali i slavi Boga jer joj je ozdravio obitelj. Tada su prestali moliti u jezicima, a Mia i ja smo morale otići.

 

Taj tjedan u subotu smo imali vjeronauk jer sam se pripremala za krizmu. Nakon vjeronauka pričala sam s Ivanom i pričala sam kako mi je bilo. U jednom trenutku sam mu rekla da sam čula jednu ženu kako hvali Boga na hrvatskom. I pitala sam ga kako je to moguće ako su tad svi molili u jezicima. Digla sam glavu i uhvatila zbunjeni pogled njega i moje sestre. Rekao je da nitko nije pričao na hrvatskom. Ja sam rekla da je i da je nemoguće da ju nije čuo jer je pričala jako glasno. Mia mi je rekla da nitko nije pričao na hrvatskom i zabrinuto me pogledala. Ivanove oči si se transformirale od zbunjenih očiju u oči koje shvaćaju. Pitao me da mu ponovim šta je ta žena pričala i ja sam mu rekla. Tada nas je odveo u jednu usku uličicu i tamo smo stali. Rekao mi je da će on sad moliti u jezicima i da mu ja probam govoriti na hrvatskom šta on moli. Ja sam rekla da ne mogu to, a on je rekao da se samo prepustim. Počeo je moliti u jezicima, a ja sam šutjela. Pitala sam se šta sad on hoće od mene. A onda sam počela slušati. Pred mojim očima otvorilo se more riječi i pojavljivale su mi se slike. Otvorila sam usta da nešto kažem i iako nisam znala šta, riječi su počele izlaziti iz mojih usta. Nesvjesno sam slagala rečenice. Usporedno sa Ivanom koji je molio u jezicima, Duh Sveti je preko mene počeo govoriti tu molitvu na hrvatskom. Ivan je stao i rekao da sam dobila dar tumačenja jezika. Ne sječam se baš kako sam to prihvatila, ali znam da sam zbog toga počela dolaziti svake srijede.

Moja vjera je još uvijek bila slaba. Gotovo da je i nije bilo. Trčala sam na mise i klanjanja zbog oholosti. Uskoro, iako to uopće NISAM ZASLUŽILA, dobila sam dar molitve u jezicima. Srijedu poslije toga sjedila sam u zadnjim redovima u Crkvi i gledala sam u pokaznicu, zapravo u sjenu pokaznice jer je nisam mogla vidjeti od glava ljudi. Vid mi se zamutio i u jednom trenutku, koji se meni činio kao cijela vječnost, nisam vidjela ništa osim mutnih obrisa. Počela sam treptati sa željom da maknem tu “zavjesu” s očiju. Vid mi se u jednom kratkom i intenzivnom trenutku razbistrio. Opet sam pogledala u sjenu pokaznice i doživjela sam veliku milost. VIDJELA SAM GA! Vidjela sam Isusa! Glavu je spustio na prsa i djelovao mi je razočarano. Onda se naglo prizor promjenio i tada sam ga vidjela u smrtnom bolu. Glavu svu krvavu od svoje Presvete Krvi, zabacio je nazad propinjuči se. Vidjela sam trnovu krunu na Njegovoj glavi. Izgledao je kao da trpi nesnosnu bol.

Sljedećih nekoliko mjeseci Bog mi je davao svakakve milosti. A ja? Ja sam i dalje živjela nevjernički. Trčala sam za darovima,a nisam ni shvaćala. Uzvisivala sam se i što je nagore, živjela sam u uvjerenju da pokazujem pravi primjer osobe koja živi vjeru. Osobna molitva svodila mi se samo na jedan Očenaš navečer prije spavanja. Usprkos tome Isus me zvao, darivao me bez ustezanja. Veselio mi se, a ja sam još uvijek bila slijepa. Sad dok se sjećam tog razdoblja srce me boli.

 

Došlo je ljeto i provela sam ga kod tate. 3 mjeseca nisam otišla ni na jednu misu! Vratila sam se u Rijeku. Upala sam u užasnu depresiju zbog rastanka od tate. Tri dana bez prestanka sam plakala. Nikuda se nisam micala. Samo sam plakala i spavala. Imala sam užasne misli. Mislila sam da neću to moći preživjeti. Razmišljala sam čak i samoubojstvu. Mia je shvatila da padam sve dublje i dublje i pozvala me u sobu. Sjela sam s njom na pod. Slagale smo neke knjige. Puštala je duhovne pjesme. Rekla mi je da pokušam naći utjehu u Bogu. Nosila sam lančić koji sam dobila od svećenika za krizmu, na kojem je prikazan Duh Sveti. Prvi puta Boga sam shvatila kao Boga. Zagrlila sam lančić i našla utjehu u Duhu Svetom jer Duh Sveti je u svim ljudima, pa tako i u mom tati. Sljedećih nekoliko dana stalno sam pričala s Duhom Svetim i posvećivala sam mu sve. Nisam više pustila nijednu suzu.

Našla sam se s društvom i molili smo se. Počela sam moliti u jezicima, a frend mi je tumačio. Isus mi se obraćao. Iako se ne sjećam šta mi je rekao točno, sjećam se komentara ljudi koji su slušali. Rekli su mi da me Isus stvarno voli. Tek sam tada počela Isusa shvaćati kao božansko biće. Kao mog Boga. Sljedećih 2 tjedna konstantno sam se nalazila sa društvom i svaki dan smo molili po nekoliko sati. Moja sestra imala je jake reakcije. I čak smo zvali jednu zajednicu iz slavonije da nam se priključe u molitvi za nju. Na nju je palo sve od naše obitelji i sve se čisti preko nje. Jako ima problema s tim, ali napreduje pomalo. Molim i vas, dragi čitatelji da molite za moju sestru. Olakšamo joj put.

 

U međuvremenu poradila sam na osobnoj molitvi. Molim oko 2 sata dnevno. Sve posvećujem Bogu. Pričam s njim, predajem mu sve. Slavim Ga i hvalim. Uživam u čitanju Njegove riječi. Moja duša gladna je Njega i stalno me tjera naprijed, da rastem s njim.

Razmišljala sam stalno o načinu na koji sam živjela i željela sam da nije tako. Žalila sam zbog svog odlaska od Isusa.

09.04. bila sam na zajednici u župi. Pjevali smo. Jedna cura pustila je pjesmu Oprosti, Majko. Počela sam plakati. Jedan dečko došao je do mene. stavio mi je ruku na leđa i molio je za mene. Duh Sveti bio je prisutan u dvorani. Razlio je pomazanje po nama. Taj dečko sjeo je do mene i govorio mi. Počeo je pričati u jezicima. Njegov duh se obraćao mojemu i tješio me. Tada je počeo raditi križeve po mojim leđima. Rekao je: sad me slušaj! Rekao je nešto na jezicima, pa to ponovio na hrvatskom (ima dar tumačenja jezika). Bog mi se obračao preko njega. Ne Isus, nego Bog, naš Otac. Govorio mi je da sam ja njegovo ljubljeno dijete da me voli. Bila sam malo sumnjičava prema tome. Tada mi je rekao: SLUŠAJ ME! GOVORIM TI NA JEZIKU! NA HEBREJSKOM! TI SI MOJE DIJETE, MOJE LJUBLJENO DIJETE…

Oči si mi treperile pod utjecajem Duha Svetoga. Gorila sam od ljubavi. Bila sam u Duhu. Začas su me “probudili” i pitali me kako sam. Ispružila sam se na stolici i imala sam osjećaj da lebdim po zraku pa sam i odgovorila: letim. 😀 Nasmijali su mi se i pitali me jel znam šta se dogodilo. Ne sjećam se jel sam odgovorila. Rekli su mi da sam se rodila ponovo u Bogu. Da mi se sam Bog obraćao. Rekli su mi da to još nikad nisu doživjeli da se Bog obraća nekome, da je uvijek to bio Isus. Tada sam s njima odpjevala pjesmu TATICE.

U Bogu sam našla Tatu, a u Isusu Spasitelja i Brata, a najviše od svega najboljeg prijatelja. Nastavili smo pjevati dalje, a ja sam osjećala djelovanje Duha Svetoga na nama. Počela sam pjevati na jezicima. Bog nam je kroz tu pjesmu rekao da smo mi njegova stabla života. Bio je to stvarno velik dan, a što je najvažnije ja se stvarno osjećam ponovno rođeno. Oprostila sam sama sebi zbog mojih ogromnih grešaka i krenula sam dalje. Moja veza s Bogom je jaka i čvrsta. S Isusom pričam svaki dan.

 

Shvaćam ljepotu svakog dana. Osjećam se zaljubljeno, a ta ljubav je usmjerena prema Kristu, prema svemu što mi daruje svaki dan.

Tek sad shvaćam vjeru. Vidim smisao. Osjećam se SLOBODNO. Uistinu, mogu vam reći da nam je Bog stvarno dao slobodu da biramO put kojim ćemo ići. Ali On uvijek ima plan za naš život. Za bilo koji put da odaberete, On će vam dati mogućnost da dođete k Njemu. Ja sam krenula težim putem, pa sam i teži put prošla da bih mu se vratila. moj iskreni savjet vam je da ne bježite od vjere. vjera je život. Isus je jedina Istina i Sloboda. Idite k Njemu. Tražite Ga u svakom danu, darujte Mu svoj život.

 

Lea

Preporučujemo još: