Fighterica
16 Tra 2013 08:31 - Fighterica

Već duže vrijeme molim za Božju volju, da se očituje i ispuni na meni za svjedočanstvo ljudima.... Moju dijagnozu već znaju ptice na granama, koliko sam ju puta ljudima prepričavala..... Sad 29.10. sam s tatom nosila svojoj doktorici nalaze iz Zagreba od kontrola doktora, koje sam obavljala [ ... ]

Više
Znate li da je kraj vremena , relativno blizu..jer su znakovi vremena takvi....i vrijeme je proporcionalono ubrzano.. ..svi sati...
 

 

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno

click here

gogi86

Pozdrav dragi ljudi. Forum sam otkrio ima par dana i danas sam se odlucio registrirati i napisati nesto o Bogu u mom zivotu odnosno kako je Bog kroz moju samocu i udaljenost od obitelji mijenjao i mijenja mene i moju obitelj. 

Ja i supruga smo 5 godina u braku i relativno mladi smo se ozenili. Skupa smo jos od srednje skole i bilo je uspona i padova,grijeha i svega ostalog sta mladost nosi sa sobom. Oduvijek smo bili tradicionalni katolici. Usudio bih se reci,mlaki,bezbojni al eto za razliku od nasih vrsnjaka zadrzali smo neke moralne vrijednosti,Sv.misa tu i tamo,aj opet da se moze rec da se od Krista nismo potpuno odvojili...

Odlucili smo se na zenidbu iz vedra neba. Ona jos nije bila zavrsila faks a meni je posao tada isao dobro i postajala je mogucnost da ubrzo dodem do nekih novaca (ne velikih)da mozemo uredit kucu i kazem ja njoj na jednoj kavi-hajdemo se ozeniti za godinu dana.Kazem, postajala je mogucnost ali nista nije bilo sigurno.Moglo se isto tako srusit kao kula od karata ali sad vidim da je to bila Bozja providnost. Na kraju je sve ispalo super, ja sam novce zaradio,uredili smo kucu i pripremali se za brak. 

 

E onda , nesto malo prije pira kao iz vedra neba sve se pocinje urusavat kao kula od karata. Obiteljska svada je toliko daleko otisla da me je sram iti napisati i dan danas me stegne oko srca kad se sjetim.

Nama se brak raspada a nismo ga ni poceli zivit. Ljubav izmedu nas je velika i snazna ali gnjev i sve sta dolazi sa tim ubija sve oko sebe. Osjecali smo se tako bespomocno. A Boga nema...,zaboravljen i odbacen od nas nasim ponasanjem...

 

E onda nastupa Gospodin...i dobivam priliku za posao u inozemstvu. Bavim se nogometom ali jedan sam od onih mnogih koji samo zive obican zivot od toga i nista vise. Nikakvi veliki novci nisu u pitanju nego eto tek da mozda osiguram koju godinu-dvije financijski stabilnu. Naravno, idem bez supruge jer je to sve nepoznato i daleko i nesigurno ali nemam sta izgubiti a druge opcije nemam.

Zadovoljim u klubu sve,sve super i krasno i onda nakon nekog vremena "problemi".Oni koji se bave sportom znat ce o cemu pricam. Znaci,sve naopako sta se moze okrenit naopako.I ubrzo sam prepusten sam sebi, daleko, bez mogucnosti napredovanja, igranja i natjecateljskog duha. Cekam place iz mjeseca u mjesec i to je to. A pogledam kroz prozor hotelske sobe a nigdje ni mjesta za popit kavu. Bilo je to 6 mjeseci soba,trening,soba. Nikakvih sadrzaja, druzenja, a vjerujte mi, skoro da sam i bez interneta bio. Sa sobom sam ponio Bibliju i laptop. I kako dani prolaze meni sve teze i teze. Pocinjem svaki dan citati Sveto Pismo i pomalo opet ukljucivati Boga u svoj zivot. Moje molitve su za mir u nasoj obitelji i svakog dana sve jace i jace. Zovem Isusa u nase zivote onako kako prije nikad nisam. U svojoj krizi dobivam sve vecu snagu za molitvu i ufam se u nju. 

Dolazim kuci nakon 6 mjeseci. I...sve se pomalo mijenja. Osjecamo mir izmedu nas, proslost stavljamo iza nas i idemo dalje. Boze kako je lipo zivjeti sa voljenom osobom u miru i ljubavi. U mom srcu jos je to daleko od idealnog ali Bogu hvala mozemo napokon normalno zivjeti. Iz dana u dan pomalo nestaje ona srdzba u obitelj i pruza se ruka mira i kaze se oprosti...

IDan danas me neki pitaju,jeli mi zao tog odlaska jer sam dosta toga izgubio a ja odgovaram da sam u svemu tome "losem" opet pronasao Boga i zahvaljujuci Njemu vratio mir u nasu obitelj.A meni je to vrijednije od icega. Isuse hvala ti...

 

Pocinjemo polako hvatati ritam pravog bracnog zivota, i onda otkrivamo zdravstvene probleme moje supruge koji uvelike prijece trudnocu. Ja sam toliko vjerovao u Bozju pomoc da sam supruzi ulijevao mir i nadu da ce sve biti u redu. Svi drugi oko nas su se puno vise brinili a mi smo nastavili sa normalnim zivotom. U meduvremenu upoznajem ljude koji me upoznavaju sa karizmatskom zajednicom Dobri pastir i odlazim par puta na susrete. Bog me zove k sebi sve jace i jace. Mise zornice prije Bozica ispunjavaju moje srce i prepustamo sve njemu u ruke...i ubrzo stiže je najlipsa vijest u nasem zivotu. Cekamo bebu! Na prvom pregledu da se potvrdi trudnoca ginekolog nije mogao vjerovati i rekao je da je vjerojatno prvotna dijagnoza pogresna jer su stvarno minimalne sanse da se bez terapija i operacije moze zatrudniti. "Ali Bogu je sve moguce moj doktore", pomislio sam u sebi. I nakon ponovnog pregleda ustanovio je istu dijagnozu i samo nam je rekao da smo veliki sretnici.Hvala ti Isuse...

Bebica se rodila i prvih mjeseci sve je super..., ali njen tata dok ovo pise nije sada uz nju. Opet mi se iznenada otvorila mogucnost za jedan ugovor u inozemstvu a posto nam financijska strana stvarno nije u plusu nisam imao izbora. Morao sam probati jer se borim za svoju obitelj.

 

I tako dragi moji ljudi odem ja daleko daleko od kuce. Nakon iscrpljujucih testiranja, uz Bozju pomoc potpisem ugovor iako sam od pocetka slutio da se moram paziti svega ovdje jer, "divlja je to zemlja" na Dalekom Istoku. I ubrzo, opet kao u mom prvom odlasku sve se okrene naopako. Jos i vise nego prije. Od raznih prijetnji predsjednika kluba, spletki da mi raskinu ugovor i da nabrajam dalje. Sam bez ikoga svog a ne mogu biti siguran i da cu placu dobiti. Vjerujte mi puno puta mi dođe da pokupim stvari i odem kuci ali ne mogu...

ALI u svoj toj samoci, u svim brigama, u svoj tuzi i suzama kasno navecer, Bog je tu uz mene! Jace nego ikad prije! Imam snagu da sve izdrzim. Meni krila rastu i kad zaplacem dignem se brzo jer ON je tu,uz mene. Moj Bog,moj Prijatelj. Ne bojim se nikoga i svakog dana sve sam jaci i jaci. I vjerujem da je ovaj moj kriz Bozja volja. Zove me da ga trazim i trebam sve vise i vise! Razna iskusenja su mi cesto putu ali uz molitvu sve preskacem kao od sale. Shvatio sam po prvi put da sam ne mogu nista i da je sve Njegova volja. Moja molitva sada je samo da me On vodi. Da bude moja glava, moje noge i ruke i da mi da snage... 

Eto dragi moji,dok ovo pisem mislim na svoju obitelj koju vec 4 mjeseca nisam vidio i kako bi sad bilo lipo biti s njima. Tesko mi je i jedva disem koliko me steze oko srca ali zahvaljujem dragom Bogu na svemu ovome. I da nista ne bude, da se vratim kuci praznih dzepova ja cu biti sretan. Sretan jer sam Ga jos vise uveo u svoj zivot, svoje misli, svoje ponasanje. Moja dusa vapi za Njim... 

Znam da ce biti milijon kriza (imam ih svaki dan) ali u njima se moja dusa jaca.

 

Evo, kako je mene dotakao Bog kroz trenutke samoce i problema. Nije zaludu izreka:"Samoca prociscuje razloge naseg postojanja."

Ne bojte se nicega u zivotu. Nitko vam nista ne moze dok je On s vama. Budite sigurni u to. Pokusavat mogu na razne nacine ali Bog iz svega izvuce dobro ako mu se predate.

 

Pozdrav i Bozji blagoslov