|Subota, Listopad 21, 2017

Svjedočanstvo forumašice Maina 

marija

Hvaljen Isus i Marija!

Vidjevši ovo zadnje svjedočanstvo od novog, evo i ja sam sada potaknuta da vam napišem svoje svjedočanstvo milosti i Božje providnosti.

Nakon već nekog hoda na duhovnom putu, i mojih svakodnevnih borbi, dobila sam priliku da sa prijateljem odem u Međugorje. Tjedan, dva prije jako sam se veselila tom danu. Međutim dan prije nego što smo trebali krenuti, ja sam saznala nešto, što me je tako jako bacilo na pod, da sam u jednom trenutku izgubila svoju vjeru i nadu u Boga, saznala sam da sam svoju vjeru i oduševljenje preko godinu dana polagala u nešto, što se pokazalo da uopce nije bila istina. To nešto je došlo od jedne druge osobe, a ne od mog vlastitog iskustva, ali je meni to bilo toliko bitno da sam to jako uzela k srcu i značilo mi je jako puno. Kada sam saznala da to nije bila uopce istina, moj svijet se srušio. Ljutila sam se na tu osobu, ali još više na Boga, kako je mogao dozvoliti da živim u takvoj laži koja se Njega samog ticala, a znao je sam koliko mi to znači, tj.koliko mi On znači…zbog čega mi je ta stvar i bila toliko bitno. Srušilo mi se sve. Plakala sam kao od Boga ostavljena i iznevjerena, izigrana… I prijateljici sam odmah pokazala svoje razočaranje i pitala se, zašto…ako idem u Crkvu, trudim se živjeti kako treba, molim, vjerujem, ljubim Ga svim srcem… zašto je dozvolio takvo razočaranje, zar me nije trebao zaštititi, poduprijeti, nagraditi moju vjeru, a ne dozvoliti onom zlom da se sa mojom vjerom u Njega i sa mojim srcem tako poigra… Odlučila sam ne ići u Međugorje. Rekla sam si, iako sam na to čekala i radovala se preko godinu dana, rekla sam, zašto da ja sada idem? Ja više u ništa ne vjerujem! Šta ću ja raditi tamo sa svim tim ljudima? Oni će biti sretni, moliti će, pjevati….a ja, šta ću ja među njima tamo?? (Kasnije kad sam čitala te svoje riječi, samo su mi suze išle niz obraze..) Međutim nekoliko trenutaka nekon što sam se isplakala i čvrsto odlučila da ne idem, sjela sam uspravno na krevet i došao mi je samo jedan osjećaj i riječi….”Možda bi trebala…” i neki prazan osjećaj promašenosti na pomisao sutrašnjeg dana da se probudim i znam da sam imala priliku otići u Međugorje -a nisam. Tada sam u svom srcu donijela odluku -da ipak idem. Odmah istu večer -to se dešavalo u jako kratkom periodu, došla mi je još jedna napast radi koje sam opet skoro odustala od svega, ali sam se zainatila i rekla, ma neće me onaj dole spriječiti, ovaj put mu ne dam!

Slijedeće jutro, ja i prijatelj smo krenuli na put.

Trebali smo prvo iz Rijeke do Slavonskog Broda, jer je on preko interneta ”slučajno” našao jednu molitvenu zajednicu koja je od tamo organizirala put za Međugorje. Kada je nazvao, bila su ostala još samo dva mjesta a svima je bilo čudno, odakle mi sad iz Rijeke do njih, jer radimo duži put. Kako je to sve ispalo, samo je Bog dragi posložio, jer ni mi sami nismo gledali točno kuda put za Međugorje vodi i koliko treba do tamo, jer da smo više kalkulirali, nikad ne bi završili u toj zajednici i sa tim ljudima.

Ispalo je, da je ta molitvena zajednica, bila pun pogodak za nas. Karizmatkog slavljeničkog tipa čega mi u Rijeci nismo imali i nemamo baš puno, koliko ja znam barem. Zajednica i ljudi natopljeni molitvom, toliko dragi, duhovni, nešto nevjerojatno….to je bila prva milost koju smo primili i koja me je obradovala, nisam još bila ni svjesna. Na putu za Međugorje, bilo je molitve, neprestane molitve ja bi rekla, i pjesme. Opet smo ”slučajno” zauzeli mjesto u busu točno iza slavljeničke skupine mladih, koji su cijelim putem molili, pjevali i slavili Boga. Iako sam htjela pjevati, kako sam inače voljela, još mi je srce bilo zatvoreno….tek se počelo otvarati po malo…

Kad smo stigli u Međugorje, odmah slijedeće jutro, krenuli smo na Podbrdo, mjesto Ukazanja. Bilo je rano, ništa nisam očekivala, samo sam se prepustila… Kod penjanja, krenuli smo moliti krunicu i razmatrati otajstva, sa nadahnutim molitvama članova zajednice, koje su bile baš jake, i pjevati uz gitaru slavljeničke pjesme. Na drugoj postaji sam odlučila ići bosa na jednu posebnu nakanu…

I tako dok smo se penjali i molili, dosli smo do treće postaje-otajstva. Sunce me je pržilo sa desne strane, cijela desna strana lica mi je gorila od sunca. Čučnula sam i molila zatvorenih očiju. Odjednom sam počela osjećati ljubav, Gospinu ljubav, osjećala sam da je to od nje, i sa moje lijeve strane, koja mi je bila u potpunom hladu, osjetila sam odjednom veliku toplinu. Toliko da više nisam osjećala prženje sunca na svojoj desnoj strani lica koliko je ta toplina sa lijeve strane bila jaka. I osjetila sam tu ljubav i toplinu i svom srcu. Otvorila sam oči da vidim da li netko stoji pored mene, ali nikog nije bilo. Dotakla sam rukom lijevi obraz i uho da vidim šta je to, mislila sam sigurno mi lice gori od nečeg…. ali bilo je hladno! Znala sam tada, i osjećala sam u svom srcu, da je to bila Majčica pored mene, jer sam njenu ljubav u svom srcu osjetila.

Nastavili smo se penjati prema mjestu ukazanja i mene je cijelo vrijeme pratio taj divni topao osjecaj ljubavi i Majčine prisutnosti. To je potrajalo cijelo vrijeme mog boravka u Međugorju. Primala sam milost za milošću, od kad sam došla u Međugorje. Bilo bi predugo da krenem objašnjavati sve, ali ono najvrijednije što sam sa sobom ponijela, bio je upravo taj dodir ljubavi od Majčice, spoznaja i shvaćanje preko ispovijedi, misa, preko svećenika, i hostije da je Isus sama Dobrota. Ne samo ljubav, nego Dobrota, beskrajno milosrđe za sve ljude. Iskustvo Isusa i Boga Oca, kao neizmjerno Dobrog Oca koji nas toliko jako sve voli, i nas koji Ga ljubimo i one koji Ga još ne znaju, da nas jednostavno želi sve uza sebe. Osjetila sam kao da je cijelo nebo On sam i da samo kaplje i slijeva milosti po nama i čitavom svijetu. A od nas koji Ga ljubimo želi samo da mu pomognemo spasiti svu ostalu Njegovu djecu koliko tako neizmjerno ljubi a koja ne znaju za Njega, privesti ih Njemu. I spoznala sam, u jednom trenutku, kakav je On zapravo. Da to nije samo Bog koji tamo negdje gore stoji i sudi nas, broji greške, oprašta, ljubi, i kojeg se samo trebamo bojati…već da On ima Srce. I da je to Srce toliko ranjeno, i da Ga neizmjerno boli. Boli Ga od ljubavi prema nama. Od naše nauzvraćene ljubavi Njemu. Od toga što gubi tolike koje neizmjerno ljubi. Ne mogu opisati to. Ali to je bio naš ranjeni Bog Otac. Kojeg smo mi ranili. Svi mi.

Cijelo vrijeme u Međugorju, imala sam osjećaj da se cijelo Nebo otvorilo i milost samo slijevala po nama, poput kiše…

Slijedeći dan, prije polaska natrag, otišli smo na brdo Križa, i tamo sam Isusu predala sve svoje prepreke koje su me priječile do Njega. Nakon toga, krenuli smo natrag za Slavonski Brod.

Kad smo kretali iz Međugorja, u busu sam u srcu, zahvalila Majčici na svim primljenim milostima, Isusu, i Bogu Ocu. Mislila sam da je to to, da sam svoje milosti primila. Cijelo sam vrijeme prebirala u mislima šta sam sve doživjela i koliko sam osjećala da se nešto jako dešava u mom srcu…kao da je Bog ”radio” na njemu… usput, slavljenički tim je pjevao prekrasne pjesme, i ja zajedno sa njima, slave i hvale našem prevelikom i predobrom Bogu. Srca su nam se otvorila i postajala jedno u tim pjesmama. Duh je pjevao u nama.

Iako sam u sebi razmišljala cijelo vrijeme kako bi bilo lijepo to što sam doživjela i posvjedočiti, jer su rekli da će na povratku biti i svjedočenja, zapravo mi ta opcija i nije bila baš realna jer sam malo sramežljiva i od same pomisli na takve stvari me hvata trema i jednostano nisam htjela, nisam bila spremna. To mi je bio prvi put u Međugorju a i bila sam u busu sa ljudima koje sam tek upoznala (iako su mi od prvog trenutka bili kao moja obitelj). Ali nekako sam si rekla da imam ”ispriku” da ne svjedočim što sam doživjela. Kako sam to doživljeno naravno bila ispričala prijatelju sa kojim sam bila, u trenutku kad su spomenuli da je došlo vrijeme svjedočenja, on me onako laktom gurnuo i pitao -Hoćeš? Samo sam rekla nešto poput -Ne! ili -Pusti me na miru! -ne sjećam se više. Uglavnom, zašutila sam i ugurala se u svoje sjedalo pored prozora, on je sjedio sa vanjske strane prolaza. Međutim kad je prva žena počela svjedočiti, a za njom još dvoje ili troje ljudi…u meni se počelo buditi nešto. I to je postajalo sve jače i jače. Nisam mogla slušati što ti ljudi svjedoče, uopce ih nisam čula. Samo sam sve jače i jače osjećala neko događanje u mojoj duši koje je postajalo sve jače i glasnije. Nisam mogla više sjediti na sjedalu i znala sam da ću morati svjedočiti. Duh Sveti u meni me je zvao i davao mi tako jaki poticaj. Počela sam se spremati da ću izaći i kad više nisam mogla izdržati, rukom sa naglo mahnula svom prijatelju i rekla mu -Makni se!! On je ostao iznenadjen jer kako sam ja to rekla, mislio je da im idem reč da hitno zaustave bus! Nikome nije ništa bilo jasno, a ja sam samo osjećala da me ”tjera” naprijed, potiče…odmarširala sam, bez trunčice straha ili treme, jer sam samo znala da moram i da On to želi. Nisam znala ni šta ću točno reći, niti sam se spremila, ništa. Došla sam naprijed i samo krenula pričati o tom svom doživljaju Majčice na usponu na Podbrdo. Na trenutke sam se ”gubila” malo, od uzbuđenosti valjda, ali su dva čovjeka molila nad menom u jezicima, za izlijev Duha, da On kaže što želi reći. Kasnije sam shvatila, da to zapravo nisam ja svjedočila, već On, Duh Sveti, je to htio preko mene. Kad sam se vratila na svoje mjesto, svi su bili puni podrške a jedan dečko mi je pružio ruku i rekao -Bravo, svaka čast na hrabrosti! Pružila sam mu ruku, ali sam kasnije pomislila onako u šali….-Ma kakva hrabrost, da se -mene- pitalo ja bi ostala sjediti na toj stolici… 😀 Imala sam osjećaj me je Duh Sveti ”katapultirao” sa te stolice…  😀

Bogu hvala da je Duh posvjedočio preko mene, i ono najvažnije, da mi je i Duh dao iskustvo samog sebe. Tako da sam iz Međugorja ponijela sa sobom iskustvo Majčice, Isusa, Boga Oca i Duha Svetog!

Milosti od povratka nisam stala osjećati, osjećam da je ta ljubav koju mi je Majčica dala, u meni ostala i da raste, natapa me, i vodi…i moj je zadatak da ju u sebi odsada njegujem.

Ali ono što sam još htjela reći vezano za cijelo to iskustvo od samog početka, je to da, nema tog pada u koji možeš upasti, što svojom krivicom što tuđom, a da te Bog Trojedini ljubljeni iz njega neće podići, i dati ti stostruko više od toga, ako samo želiš primiti! Nešto što mi je jedna osoba u busu nakon svjedočenja rekla, je da mi se to sve desilo samo zato jer sam bila otvorena za primiti. Moje srce nije imalo što izgubiti a vapilo je za Bogom.

A druga stvar koju sam naučila iz toga je da nikad ne valja svoju vjeru temeljiti na tudjim iskustvima i onome što ti drugi kažu, već jedino na svom osobnom iskustvu i odnosu sa Bogom. Dobro je slušati tuđa svjedočenja, vjerovati, podržavati se u vjeri…ali Temelj vjere i vjera sama se uvijek treba graditi i njegovati po vlastitim iskustvima. Onaj dole je jako lukav i zna iskoristiti naše slabosti i ubosti tamo gdje nas najviše boli, i sa najgorim lažima poput te da nas je Bog ikada napustio, samo sa ciljem da nam vjera u Boga nestane.

Ali Bog naš ipak čuva svoju djecu koja Ga ljube, i neće dozvoliti da ijedno od njih ostane zavedeno takvim zlom i takvom laži, već će ih snagom svoje mišice podići i proslaviti se. Mene je podigao.

Slava Mu i hvala uvijeke, Bogu Ocu i Sinu Isusu i Duhu Svetom! A Majčici našoj koja nas bezmjerno ljubi, od srca jedno prekrasno i veliko HVALA!

 

Slavite Ga jer je Dobar, vječna je ljubav Njegova!

Preporučujemo još: