|Srijeda, Kolovoz 23, 2017

Melek 

svjedocanstvo

1.Djetinjstvo

Dakle, moja priča počinje mojim začećem. Moj otac(koji je pokojni od prošle godine) i moja majka su bili u vezi i desio sam im se ja :) Međutim, moj otac nije želio ić u brak nakon što je doznao za mene, nije me želio priznati, bio je neodgovoran, čak i agresivan….

Mama je odlučila bit samohrana majka i ne udavat se iz interesa, bez obzira što je to u srednjoj Bosni i danas sramota, a prije 30ak godina je bila čista katastrofa. Bila je istjerana iz kuće i trudnoću je provela kod njene tetke u drugom zeničkom naselju.

Rođenje je bilo teško i za mene i za mamu. Rekla mi je da je doktor bio čisti vrag, da ju je vrijeđao i ponižavao u toj muci(11 sati je trajalo) jer eto, rađa kopile, nema oca u blizini. Babica koja je tu bila je pomogla da se rodim. Doktor skoro da i nije sudjelovao u tome. Skoro sam umro radi toga. Rodio sam se sav plav, mjesec dana prije termina, te sam bio mjesec dana u inkubatoru.

Otac se kasnije ipak pojavio i on mi je nadjenuo ime. Priznao me nedugo poslije, zbog svojih sestara i majke. Nosim njegovo prezime. On je naime rođen netom poslije 2. svj. Rata, a otac mu je umro prije nego se rodio tako da je i on odrastao bez oca.

Njegove sestre i moja baba s te njegove strane su bile, usudio bih se reć, uzor svakom vjerniku. Bile su vrlo mudre i pobožne žene. Zadnja je umrla prošle godine tjedan dana poslije mog oca. Jedna od njih mi je poklonila pravu Bibliju za prvu pričest 1989. i još uvijek ju imam, a druga mi je bila krštena kuma. Žao mi je što situacija nije dopustila da se s njima bolje upoznam i povežem ali je jednostavno bilo tako. Božja volja.

Nakon poroda, dido i baba zovu nas da se vratimo kući i daju nam podrum kuće da u njemu stanujemo. Mama je radila, ja sam rastao uz babu, didu, 4 ujaka i jednu tetku( svi su oni tada bili mladi, tinejđeri ili u kasnim 20ima). Oni su me odgajali. Prve molitve me je dido naučio. Bio sam bistro dijete, među najboljima u školi…. S vremenom sam postao omiljeni član obitelji, vjerovatno najdraži unuk i nečak. Postoji još jedna tetka s majčine strane ali je ona bila udana u jedno selo dosta dalje od grada i nisam ju baš doživljavao kao tetku ali sam bio jako dobar frend s njenim sinom, mojim bratićem koji je bio godinu stariji od mene. Dolazio bi svako ljeto kod nas i to je bilo najbolje vrijeme u godini.

Otac me je u međuvremenu posjećivao jednom godišnje jer je živio i radio u Njemačkoj, tamo se oženio i zasnovao obitelj, tako da imam 2 polusestre i polubrata. Nisam mu baš bio sklon. Prerano sam saznao da mi nije htio priznat, a i znao me razočarat jer mi nije donosio ono što sam želio. Nebitno, stvari su tekle svojim tokom i bio sam manje-više normalno dijete, ne baš mirno i ne baš poslušno ali u granicama normale. Dosta sam bio vezan za majku što je i razumljivo. I tako su došle 90te…. Taman sam završio 5. razred kad je počeo rat i mama me šalje zajedno s bakom i tetkom u sjeverozapadnu Hrvatsku kod ujaka koji je studirao u Zagrebu, a zaposlio se u Čakovcu zbog stipendije. Mama ostaje u Zenici radi posla jer je bila naivna i mislila da neće biti rata u našem kraju. Tu završava moje djetinjstvo.

 

2. Rat, poraće i potonuće

U Čakovcu nam ujak pomaže da se smjestimo u jednom staračkom domu koji je bio poluprazan tada. Pola tog doma su nastanjivali prognanici iz Slavonije i Baranje i samci inetelektualci. Čakovec je za mene bio teška nepoznanica. Ništa ih nisam razumio, to je za mene bio strani jezik. Naivno sam mislio da se u cijeloj dotadašnjoj Jugoslaviji govorilo srpsko-hrvatskim jezikom.

Bilo mi je užasno bez mame. Baba i tetka nisu ju mogli zamijeniti. Mama je ostala u Zenici cijeli rat jer se za manje od godinu dana Zenica pretvorila u izoliranu enklavu iz koje se nije moglo ić van. Posjetila me samo jednom kad sam krenuo u Čakovcu u školu i morala se zbog posla vratit.

U međuvremenu upoznajem druge klince u tom domu. Odmah se počinjem družit s najgorim od njih. Taj klinac je bio stvarno zlo dijete. Naučio me krast u dućanima, pakostit drugima, rugat se i vrijeđat, masturbaciju sam također otkrio od tog klinca…. ma sve užas živi, a nabio mi je i neke komplekse, progotovo regionalne naravi.

Škola nije bila ništa bolja. Svaki dan sam bio izložen najgorem regionalnom rasizmu kojem su se čak i neki od nastavnika priključili. Svaki tjedan sam bio napadnut samo zato jer sam iz Bosne i nisam imao nikakvu duhovnu zaštitu jer mame nije bilo, tetka i baba nisu shvaćale kroz šta prolazim jer su i same bile opterečene situacijom. Bio sam klinac na prelazu s 11. na 12. godinu i počeo otkrivat svijet oko sebe potpuno nezaštićen i bez vodića, a svijet je tada bio užasan u svakom smislu. Cijeli 6. razred je prošao u napadanju i maltretiranju. Napadao me je najjači klinac u razredu kojem ništa nisam mogao, a ostali su se povodili za njim. Unutar staračkog doma je bio neki drugi svijet. Tu sam sve više tonuo i bio sve slobodniji u zloči. Počeo sam i izlazit van u lokal di su bili fliperi i video igre i brdo problematičnih klinaca i sve mi je to postajalo normalno.

S proljeća ’93 i krajem 6. razreda počinje pravi ratni pakao u Zenici, a i meni u Čakovcu. Trudio sam se bit klinac i ne mislit na sve ali je opterećenje bilo ogromno. Dobar dio 12. i 13. godine tj. godinu dana života nisam znao dal su mi mama, dido i jedan ujak živi ili mrtvi.

Rodbina koja je bila samnom je više mislila na sebe nego na mene. Nesvjesno su me zapostavili i nisu mogli shvatit klinca od 13. godina koji razmišlja o smrti i životu. Krajem ’93 pogiba mi bratić koji mi je bio i najbolji prijatelj. Tu se stvari u meni prelamaju. Prestajem razmišljat o smrti i sve njih počinjem svrstavat među mrtve.

U školi sam u međuvremenu pokazao zube. Namlatio sam dvojicu u razredu pa me više nitko nije dirao ali su bile svakodnevne provokacije da su mi sigurno svi mrtvi u Bosni, da je Zenica spaljena… Nešto totalno nejverovatno za klince od 13. godina al dobro…. tako je očigledno moralo biti.

Privatno, bio sam sve više ovisan o masturbaciji, počeo sam lagati, pomalo i krasti i pakostiti, čak smo i pravalili u jednu ambulantu i pokrali neke sitne novce, prvi put sam u policiji bio s 13…. Sve ono što me naučio taj klinac iz doma sam sve više radio, a istovremeno sam postojao totalno iskompleksirana i neurotična ličnost. Smatrao sam da niš ne vrijedim u svakom smislu ali sam imao fasadu kao da je sve ok. Pokušavao sam se prilagodit okolini i odbacit svoj identitet. Rezultat je u školi bio katastrofa, jedva sam prolazio razred i nisam imao nikakvu volju da učim.

Krajem 7. razreda tj. sredinom ’94, mama dolazi u Čakovec i tu počinju naše nesuglasice. Ja sam postao totalno netko drugi, oko ničega se nismo mogli složiti. Ona je za mene bila stranac. Bila je sluđena ratom i nije bila u mogućnosti da shvati da sam i ja bio sluđen. Nitko od njih nije zapravo mislio kako je meni. Svi se samo sebe sažaljevali. To me je razbjesnilo i to je kipilo u meni. Od Boga sam bio potpuno odustao, vjera mi je bila zadnja rupa na svirali….

Završio sam nekako 8. razred, otkrio sam alternativnu glazbu koja je bila popularna 90ih, a zapravo čista reklama za drogu, počeo sam biti neki-kao-buntovnik, htio zapravo bit poseban i kul jer sam unutra bio duboko povrijeđen i slab i totalno iskompleksiran i sve više devijantan…..

Krizmu sam “odradio” tako da sam se ofrlje ispovjedio bez da sam istinu rekao, a nakon ispovjedi se uopće nisam pričestio. Krizman sam bez pričesti i bez ispovijedi.

Srednja škola prolazi u znaku te pobune. Bio sam loš đak namjerno. Mogao sam ali nisam želio. U svemu nevaljalom sam ustrajao i to samo pogoršavao. Djevojku nisam mogao imat jer sam se osjaćeo bezvrijedno i ljubavi u meni nije bilo. Bilo je doduše nekih pokušaja ali nikakva veza nije me zanimala. Bilo mi je totalno odbojno bit zaljubljen. Bavio sam se lagano glazbom, djelovao u 2 demo benda, imao sam neko društvo ali ih u dubini uopće nisam smatrao prijateljima. Nikog tamo nisam smatrao prijateljem i sve je bila samo neka fasada, pretvaranje, gluma….

Vani sam bio kul, a doma sam imao totalno poremećen odnos sa mamom i sa ostatkom rodbine. Uopće ih nisam volio i bilo mi je totalno svejedno dal su živi ili mrtvi.

Ja sam i dalje s tetkom(koja je bila tad cura od 27-28g) bio u tom domu, a mama je bila podstanar. Meni je bilo bolje tad bit dalje od nje jer sam počeo pušit i piti, a zapravo je sve to bilo jedno ogromno siromaštvo i bijeda. Toga sam se sramio, izmišljao sam priče o sebi, produbljivao svoje umjeće laganja. Postajao sam sve više i više nečovjek u svakom smislu. Stvarao si iluziju.

Krajem srednje škole, majka upoznaje jednog ratnog veterana u Bosni i udaje se za njega. Ja naravno nisam htio živjet s njima. Iskorištavao sam tu situaciju, oni su mi uredno slali neke novce u Čakovec, a ja sam sve više tonuo u pakao. Odnos s rodbinom se totalno poremetio i nikakvog povjerenja nije bilo. Tada negdje, krajem 90ih otkrivam marihuanu, počinjem učestalo “duvat” i otkrivat taj svijet. Uskoro dolazi i kemija. Prvi ecstasy sam probao za novu 2000. i simbolično zakoračio u novi milenij. Uskoro dolaze na red i druge sintetičke droge, tehno partiji….. Tu počinje sljedeća faza zla.

Tu mi negdje krajem ’99 pristupa jedan slikar amater od kojeg prvi put čujem za magiju i okultno. U negativnom smislu naravno. Čovjek mi je spomenuo da toga ima na tehno i trance partijima, da se pazim, da tamo dolaze crni magovi i crpe ljudima životnu energiju kad su nadrogirani i niš ne kuže….. On je sam bio žrtva toga i ni dan danas se nije od toga oporavio jer nema vjeru u Boga al da ne duljim o njemu više…. Meni je to zvučalo kao SF tada. Svi su govorili za tog lika da je puko od droge i da je sve to umislio.

Također, da stvar bude još zanimljivija i čudnija, u to vrijeme doznajem od majke tokom nekih mirnih razgovora da otac ima rodicu koja se bavi crnom magijom. Ona mu je bila i najbolja prijateljica. Mama mi govori da je čekala da budem dovoljno odrastao da mi to ispriča. Ona je doživjela napad crnom magijom dok je mene nosila. Neću opisivat šta joj se desilo, ali se jedva izvukla.

Netko nije želio da se ja rodim. I to je pokušano bit spriječeno na takav način, tj. da majka nastrada. Nije otac to organizirao nego ta njegova rodica koja je imala neke interese u vezi očeve love i još nekih stvari….. To sam dakle saznao s nekih 19-20 godina…

Paralelno s tim, zapostavljam glazbu i to društvo. Bendovi se raspadaju. Ostali se počinju zapošljavat, studirat….. ja ništa od toga. Ima sam financijsku potporu i iskorištavao to dok je išlo. Upisujem geotehniku u Varaždinu (jer tamo svatko može upasti) iz razloga da odgodim vojsku….

Ovisnost o masturbaciji se produbljuje kao i sve ostalo. Nadrogiran počinjem imat svakakve bolesne perverzne fantazije i to mi se počelo dešavat poslije tehno i trance partija. Počinjem imat i biseksualne i homoseksualne boleštine ali sve to ostaje u glavi jer čist nisam o tome razmišljao. Uvijek nadrogiran. Detaljnije ću o tome kasnije.

Mama u međuvremenu doživljava poniženje od tog njenog muža. Lik ju počinje maltretirat, počinje pit… ma svašta… užas…. dno… Na kraju negdje krajem ’01 dolazi do razvoda. Ona dolazi do mene u Čakovec. Društvo koje sam tada imao je bilo na heroinu, a ja sam jedni bio od toga čist. Jedino se nikad nisam ubo u žilu. Sve drugo jesam bezbroj puta.

Obadvoje odlučujemo da odemo emigrirat u Švedsku. Tada su još postojale neke šanse da dobijemo tamo azil, pa da počnemo ispočetka. Kupimo stvari i odlazimo tamo u zimu 2001.

 

3. Lagani oporavak i totalni pad

Švedska je bila malo bolja jer sam promjenio sredinu, pa nisam odmah mogao do droge ali sam u roku od 2 mjeseca našao što mi treba. Sa majkom je isto situacija bila malo bolja. Prvi put smo otvoreno razgovarali nakon skoro 10 godina. Priznao sam joj da sam se u Čakovcu drogirao sa svim i svačim ali joj naravno nisam rekao da sam opet došao do droge i užasnih likova pretežno iz zemalja ex-yu.

Da ne duljim, uglavnom, azil nismo dobili kao što nisu ni mnogi drugi. Jedina pozitivna stvar je bila ta što sam si malčice proširio vidike i vidio kako ljudi tamo žive. Također, bio je jedan frend isto iz Bosne. On mi je rekao kako se moliti Bogu i tamo sam sa zapravo i počeo ponovno moliti. Otkrio sam Boga ponovno ali to nije bilo dovoljno da bih bio u stanju ozdravit jer sam već bio u grijesima i neispovjeđen jako dugo.

Početkom 2003. se vraćamo u Bosnu, pa opet u Čakovec. Mama se vraća natrag nakon par mjeseci jer je u Švedskoj upoznala jednog čovjeka koji je dost stariji i zapravo mu je žena trebala da ima s kim provoditi starost. Inaće, isto je iz Bosne. To joj je odgovaralo zbog posla i ona je i danas tamo.

Dolazi jednom godišnje u hr i bih.

Otišao sam u vojsku i završio sve do proljeća 2004. Odmah potom sam otišao kod oca u Njemačku. Prvi put sam i s njim uspostavio neki normalan kontakt i upoznao te svoje polusestre i polubrata…. Naravno, u Minhenu sam upoznao i druge ljude koji su bili moje vrste. Alternativci, narkofili….. Toga se nisam odrekao i dalje je postojala sklonost ka zlu…..

Vratio sam se u Čakovec i opet upisao taj fax radi iskorištavanja studentskih prava. Mogao sam radit prek student servisa, jest na x-icu i imati donekle tu neku slobodu od stalnog posla. Bilo je tu i nekih djevojaka ali naprosto ih nisam bio u stanju voliti. Kao da sam imao obruć oko srca. Sve što sam ja imao na umu, bila je perverzija. Naravno, još uvijek su postojale i te bolesne perverzne ideje u glavi za vrijeme nadrogiranosti.

Tada po drugi put dolazim u kontakt s čovjekom za kojeg sam čuo da se bavi magijom. Kupovao sam travu od njega, dolazio sam mu i doma. Bio mi je sumnjiv ali me je zanimalo kako razmišlja. Lik se također bavi transcendentalnom meditacijom i nekim oblikom joge. Nije mi čovjek naudio mada me je pokušavao uvjerit u te svoje hinduističke spike.. Ne mogu sad tvrdit da je on imao neki jak utjecaj na mene ali sam skužio da je lik lažov i da su mu namjere skrivene. To druženje s njim je trajalo dok se nisam odselio u Zg početkom 2006.

Tamo sam poznavao neke ljude s nekih festivala i dogovorio se da dođem kod njih u stan. Bilo nas je 4 u stanu al je bilo jeftino. To je trajalo nekih godinu dana, a ja sam se vratio starom điru i počeo sam dilat neke lakše droge i od toga živiti. Bilo mi je isplativije nego radit negdje al to zapravo nije dugo potrajalo i ostao sam i bez love i bez krova nad glavom.

Nekako paralelno s tim događajima, upoznajem jedan krug ljudi, umjetnika, glazbenika… koji organiziraju ilegalne trance partije ovdje u zg. Svidio mi se koncept tih partija jer je bio u šumi. Ljudi su dovezli agregat i razglas i organzirali događaj daleko od grada di nema policije i di se može radit što te volja. Dilat, konzumirat….. štagod…. Nema panike. Plus sve okolo priroda.

Posebno sam se povezao s jednim od njih koji se isticao po svemu od ostalih. Čovjek je slikar, a njegova djevojka ,(poslije i žena) je grafičarka. Družio sam se sve više s njima. Kad sam ostao bez stana, ponudili su mi da živim kod njih. Uglavnom, mnoge sam teme s njima mogao raspravljat. Znaju jako puno. Taj slikar pogotovo. Otac mu je također slikar i bio profesor na ALU. Jako puno posla je odradio i odrađuje za crkve. Vitraje najviše radi. Poznaje crkveni “establishment” ovdje, a i šire. Inaće su pokršteni Židovi.

Dakle, svestran i zanimljiv lik. Pročitao je sveto pismo, pročitao je mnoštvo toga…. Uvijek otvoren za zezanje i filozofiju ali i totalno neumjeren u drogiranju. Sve to mi je zapravo i odgovaralo tada.

Živio sam kod njih od jeseni 2007 pa do proljeća 2008. Bilo je svega tada tamo. Jako puno droge i jako puno svakakvih ljudi je prošlo. Počeo sam dilat masovno, pronašao tržište u tim krugovima i stekao uvjete da se odselim.

Kad sam se odselio od njih, nastavio sam se s njima družiti. Smatrao sam ih prijateljima ali sam bio sve slabiji i labilniji čovjek. Kao da mi je nešto srkalo život iz mene. To sam sve naravno pripisivao drogama i neurednom životu…. Pararelno s tim događajima, opet mi se sve više vraćala perverzija u glavu i svakakve ideje su mi padale na pamet.

U ljeto 2008 prvi put s jednim bolesnim perverznjakom se pokušavam upustit u sodomiju. Naravno da sam bio nadrogiran totalno i da nisam spavao skoro 3 dana prije toga. Uostalom i ja sam bio bolesni perverznjak ali sam to uspješno skrivao od javnosti. Neću u detalje ali recimo da je sve ostalo na pokušaju ali svejedno dovoljno bolesno da se poslije toga počnem totalno izjedat iznutra, da počnem sumnjat u sebe… ma užas…. Totalna patnja zapravo. Pakao na zemlji.

Uz sve to, dilanje i konzumacija droge postaju sve intenzivniji isto kao i druženje s tom ekipom…. Bivao sam sve slabiji i slabiji i mentalno i fizički….

Dvije i pol godine sam se mučio s tim perverznim činom i razglabao sam sa sobom dal je to normalno ili ne i dal sam normalan ili ne…. Na kraju svega sam se odlučio ponovno upistit u tako nešto da bih se uvjerio da to jesam ili nisam. Nisam bio čist ni taj drugi put i taj drugi put je, hvala dragom Bogu, opet sve završilo na pokušaju. To je bilo krajem 2010. Tu dolazi kraj. Postaje mi naglo jasno da to uopće nisam ja, nego da mi nešto šapće na uho i uvjerava me u to.

Da sumiram:

Sve što mi se tada dešavalo je bilo praralelno s intenzitetom druženja s tim ljudima. Kako je druženje bivalo intenzivnije, tako je i ta moja sklonost ka perverziji bila jača. Samo sam Božjom providnošću uspio da se protiv toga borim i da ne potonem totalno još i u taj krug pakla. Teško mi je dosta toga prenijeti ovako na tekst. To je sve predugo trajalo i ne možete shvatit dubinu pakla u kojem sam se nalazio. Ja kad danas to sagledavam, još ne mogu da vjerujem da sam prije samo 3 godine bio takav.

Molio sam se često tada Bogu, klasično Očenaš, Zdravo Marijo i Slava ocu. Tu praksu sam nastavio od Švedske. Nekad više nekad manje.

Bio sam na totalnom dnu tada.

 

4. Izlaz

Nedugo nakon toga mog odmaka od perverzije i neke vrste buđenja iz dugogodišnjeg sna, doživljavam vrlo čudan “napad”. U Bosni sam za Božić 2010 skoro poginuo. Skoro sam skočio kroz prozor s 9. kata bez da sam bio svjestan šta radim. Sva sreća da su bili tu ljudi, to neko društvo koje dole imam, koji su me uvukli u stan. Nisam uopće znao šta radim. Bacili su me pod tuš i hladnom vodom otuširali i kao da sam se probudio iz sna. Znao sam šta se desilo ali nisam pojma imao kako ni od čega. Mislim da nikad nisam bio tako uplašen od toga,a ni oni nikad ništa slično nisu vidjeli. Drhtali su od straha. Još sam tad mislio da je to sve posljedica mog psihičkog opterečenja mada su mi ti ljudi iz Zg-a prošli kroz glavu u tom trenutku ali još to nisam povezivao s njima. Nebitno. Uglavnom, da sam poginuo, ispalo bi kao da sam uzeo drogu i počinio samubojstvo. Nakon toga sam se i prestao s tim ljudima družit iako sam im doživotno zahvalan što su reagirali bez razmišljanja i spasili me.

Nakon tog Božića slijedi nova godina 2011. Proslava je bila s tom Zg umjetničkom ekcentričnom ekipom. Ja sam se u jednom momentu njima otvorio, ponizio i osramotio. Sve svoje prljavštine sam izbacio van. Takoreć ispovjedio sam im se. Svi su mi se smijali, ponižavali me totalno….. To je trajalo par sati. Bio sam glavna tema proslave. Ako sam ikad doživio totalno poniženje i prihvaćanje najgore sprdačine to je bilo tada. Sve sam to prihvatio kao nešto zasluženo. Tada su se također i oni počeli pokazivat ali još nije bilo njihovo vrijeme. Još nisam znao zašto ali sam se odmah nakon tog događaja počeo lagano oporavljat i dobivat snagu.

Tada sam shvatio šta znači poniznost i kolika je snaga u njoj.

Sljedeći “čudan” događaj se desio negdje početkom 3.mj. 2011. Ista stvar kao i u Bosni samo mnogo intenzivnije. Sva sreća je da sam bio na čvrstom tlu. Nešto je ušlo u mene, preuzelo mi sve funkcije i vodilo me u neko gluho doba noći po čakovečkoj obilaznici drito po cesti I još po nekim opasnim lokacijama. Komuniciralo je samnom kroz moj um. Prijetilo mi da mi nema života izvan tih krugova ljudi i izvan tih perverzija. Jezik na kojem mi je komuniciralo uopće nije bio ljudski jezik ali sam sve razumio. Također sam i vidio neke događaje koje još ne mogu objasniti. Vidio sam neku paralelnu realnost, nešto veliko u čemu smo svi mi živi prisutni. Kao da svi mi tvorimo neku veliku cjelinu nečeg živoga. Teško mi je to ovako pisat ali nikad nisam ništa slično doživio i to nije imalo nikakve veze s drogom. Čisto demonsko iskustvo zapravo.

Tek ujutro me je ostavilo i dalo mi vlasito tijelo u kontrolu. Nekih 5 sati je to trajalo. Našao sam se nešto kasnije s ljudima kod kojih sam trebao bit tu noć. Opet je bio 9. kat nebodera, a ja sam imao identičnu odjeću na sebi kao i prvi put kad mi se desilo to u Bosni. Da još napomenem da sam ja rođen 09.09.Tada sam počeo sumnjat da to nema veze sa mnom nego me očigledno nešto pokušava pod svaku cijenu smaknut, a opet bi ispalo klasika. Čovjek se nadrogirao i poginuo. Imao je problema.

To sam opet ispričao tom društvu u Zg-u i oni su me uvjeravali da mi je to droga uzrokovala, da sam doživio “kolektivno nesvjesno” itd itsl….. i ok.

Zanimljivo je da sam se opet nakon toga događaja osjećao još jačim nego prije. Kao da me to na neki način učvrstilo u namjeri da krenem drugim putem.

Nekih 2 mjeseca kasnije u 5. mjesecu doživljavam opet isto. Ovaj put u Zg. Bili smo u jednom klubu na partiju kad me obuzelo. Tu je bio taj slikar i to mi se počelo dešavat kad mi je on nešto rekao. To što mi je rekako je svima drugima zvučalo kao nebuloza ali je na mene automatski djelovalo tako da mi se isto počelo dešavat. Ljudi koji su tu bili su me počeli pitat jesam li ok. A ja sam jedino uspio izustit da moram van na zrak. Taj slikar im je samo govorio, da me puste da to kao “riješim sam sa sobom”. Kad sam izašao van iz Močvare( to je klub koji je smješten uz Savski nasip preko puta Bundeka) odmah me je to obuzelo. Zatvorilo mi i oči. Uopće nisam mogao vidjet di idem. Znam da sam bio na mostu i da je gore bio jak promet, mnoštvo automobila….. Opet mi ej ova realnost potpuno nestala i opet sam komunicirao s nečim. To me je ispitalo do tančine o mojim odlukama. Ja sam mu kroz svoj um odgovarao na tom nepoznatom jeziku i čistu istinu sam morao govoriti. Da sam bilo što slagao, mislim da bi me ubilo. Opet je trajalo 5 sati. Našao sam se ispred muzeja suvremene umjetnosti u novom Zagrebu uopće ne znajući kako sam tamo dospio. Sve stvari su mi ostale u klubu di smo bili i već je bio fajront.

Nakon sat vremena me je nazvao taj slikar. Kad sam mu se javio, prvo što sam čuo je tiho psovanje i negodovanje jer sam se javio. Onda je samo pitao dal znam di je jedna cura, neš bezveze uglavnom samo da se izvuče…..

Tada sam totalno počeo sumnjat da to ima veze s njim i tom njegovom ekipom ali nisam još uvijek bio 100% da je to stvarno ciljano bilo da me se makne. Nisam mogao vjerovat da su ti ljudi toliko zli. Nastavio sam se družit s njima i dalje jer su se držali kao da im je stalo do mene. Laskali su mi u stilu da im je super što sam jak i što se vidno oporavljam od svega.

Uglavnom, ja sam se još uvijek drogirao. Smanjio sam doduše bio sve ali nisam prestao…. Živio sam od toga i bio sam u takvim krugovima. Nije bilo moguće prestat.

Nakon tog događaja je došlo ljeto koje je bilo dosta intenzivno, festivalsko. Nisam spomenuo da sam počeo imat normalne osjećaje i da sam počeo biti sposoban za ljubav. Počeo sam dolazit k sebi i opet sam dobio još više snage nakon toga što mi se desilo. To ljeto sam počeo postit i ozbiljno radit na sebi. Krajem ljeta sam bio s tim društvom kod žene od tog slikara u njihovoj kući na Šolti. Bili smo tamo nikad duže, do sredine 9. mjeseca. Nakon ljeta, u Zg-u sam se još više počeo posvečivat postu. Počeo sam uviđat u tim ljudima da su grešni, da je svih 7 glavnih grijeha tu prisutno. Počeo sam naprosto uviđat stvari kojih prije uopće nisam bio svjestan. Kao da mi je počela padat koprena s očiju.

30.10.2011. smo otišli na neki parti. Kod njih doma sam pošmrknuo neki amfetamin(speed), popio sam neku litru vina i na partiju sam pošmrknuo još par tih crta i uzeo još neki ekstazi, nešto malo lsd-a….. To koliko god zvučalo puno, zapravo meni tada nije bilo niš posebno. Pod normalu mi je to bilo. Da ostanem na nogama.

Nakon partija odemo do njih doma. Tog slikara i žene. Bili su tu još neki ljudi ali su brzo nestali. Ostali smo na kraju samo taj slikar, njegova žena, jedan zajednički frend i ja. U jednom trenutku sam počeo osjećat da me neš obuzima. Kao da mi se užasno počinje spavat, a sve droge koje sam uzeo su služile upravo suprotno da ostanem budan. U jednom trenutku žena od tog slikara ode “spavat” i ostanemo samo nas trojica u dnevnom boravku.

Najednom čujem kako slikar ovom drugom govori kako će otrov uskoro počet djelovat i obojica me pogledaju i počnu se cerekat. U jednom trenu me ovaj lik pita dal se osjaćam pospano?? I ja fakat skužim da sam totalno težak da se ne mogu uopće dići s kauča i da sve više tonem u neko sneno stanje. Bilo je tu još svašta, smijali su mi se i totalno zlokobno čekali da me to do kraja obuzme. Čak su mi i rekli šta su mi podvalili. Pošmrknuo sam Klorohidrat. Sredstvo za eutanaziju pasa. To sredstvo djeluje na ljude kao jaki hipnotik i sedativ. Oni su tada imali 4 psa i jedan je trebao bit uspavan jer je bio prestar. To su dobili od jedne veterinarke koju su znali.

Ja sam unutar sebe umirao od straha. Doživljavao sam identičan strah i osjećaj kao kad me ranije to nešto napadalo. Bio sam totalno nemočan i znao sam da sam u velikoj opasnosti. Oni su mi se smijali i ti izrazi lica i taj njihov smijeh nikad neću zaboravit. Totalno su se izobličili i to što je iz njih tada govorilo uopće nije bilo ljudsko. Čisti demoni utjelovljeni u ljude.

U jednom momentu su skužili da to ne djeluje kako treba jer sam još uvijek bio budan i svjestan. Slikar je skuhao čaj i uvalio unutra još Klorohidrata i to mi na silu sipao u usta sam da me totalno onesposobi, a već sam tada bio potpuno oduzet samo još uvijek budan.

U jednom momentu mi se smračilo oči nisam više mogao otvoriti, tijelo se potpuno opustilo ali mi je svijest bila budna zbog onih droga koje sam na partiju pojeo. U jednom trenu sam ih čuo kako govore da sam spreman. Slikar me je šamarao iz sve snage 5 minuta da se uvjeri da sam 100% u nesvjesti. Nisam uopće niti mogao reagirat.

Uvjereni da sam potpuno u nesvjesti i da se ničeg neću sjećati, stavili su me na stol u dnevnom boravku. Odjednom sam počeo osječat kako mi nešto stavljaju na prsa. Taj zajednički frend je to prislanjao. Njemu je to bilo izgleda jako nužno zbog nečega. Totalno je peklo kao neka vrsta struje ali ništa slično ničemu. Točno sam osjećao kako mi pokušavaju s tim nešto izvući iz prsa. Nakon prvog pokušaja. Najmanji od svih pasa je skočio na mene i njuškao to mjesto na prsima iznad srca. Jednom je zalajao i slikar je rekao da još nije uspjelo.

Drugi put je ovaj opet počeo prislanjat taj predmet. Kasnije sam skužio da je to bio kristal koji im je kao za ukras doma. Opet struja, totalno mrcvarenje… Čisti pakao. Opet pas skače na mene i njuška to mjesto i opet jednom zalaje. Opet slikar govori kako nije uspjelo.

Treći put opet isto. Kristal na prsa iznad srca, opet struja… Ja u jednom trenutku osjećam da propadam negdje u neki totalni mrak. Osjećam kao da umirem. Padam u neko ništavilo. Tada sam čuo glasove mojih dviju pokojnih tetki. Ona koja mi je dala Bibliju i druga koja mi je bila krštena kuma. Glasovi su im bili kao u mladih djevojaka. Molile su me da se spojim natrag na nešto. Imalo je ime to. Neka riječ nepoznata nama. Molile su me da sve svoje snage što imam usmjerim na srce i da ne odustajem. Bile su jako uplašene.

Hvala Bogu, najednom sam osjetio kako sam se vratio u svoje srce i tada sam naglo otvorio oči.

Njih dvojica su imali graške znoja na čelu od nervoze. Brzo su me premjestili na kauč misleći da se ničeg neću sjećat. Sljedeči momenat je ono što je ulazilo ranije u mene kad sam imao napade opet ušlo u mene. Maltretiralo me satima u stanu. Bacalo me po podu, oči mi okretalo, u um mi puštalo neke užase, neku krv, meso….. lance…. mučilište čisto. Kao iz najgore nočne more. Malo me pusti, pa opet uđe u mene. Govorilo je njima dvojici kroz moja usta nešto tipa “Braćo, volim vas”. Njih dvojica su samo sjedili i uživali u prizoru. To mrcvarenje je trajalo skoro do 12 popodne, a počelo je oko 7 ujutro. Čisti pakao. Čisto zlo demonsko prokleto od iskona. To je bilo upravo to. Bila je nedjelja 31.10. taj dan je noć vještica.

Nakon što je to prošlo, glumili su zabrinutost. Savjetovali mi da odem na psihijatriju….. Mislili su da se ničeg bitnog ne sjećam i ja sam skužio da ne sumnjaju uopće u to. Složio sam se snjima da stvarno trebam ić na psihijatriju. Još sam im se i ispričao što su to morali trpit i zahvalio što su bili uz mene. Bio sam u šoku i potpuno ravnodušno sam reagirao. Razišli smo se. Rekao sam im da ću se javit kasnije.

Došao sam doma, nekako taj dan i noć proveo u pokušaju da se skockam koliko toliko i drugo jutro na Svi Svete busom otišao direkt za Zenicu. Tamo sam rekao jednom ujaku koji je najpobožniji od sve moje rodbine šta mi se desilo. On živi s obitelji u Njemačkoj i rekao mi je da kad odem natrag u Zg samo stvari spakiram i da dolazim kod njih. Ostao sam kod njih dva mjeseca, okružen ljudima koji me vole. Tako da mi je u ta dva mjeseca duša donekle zacijelila. Također sam tada sve poroke u komadu odbacio. I drogu i alkohol i cigarete. Sve brojeve pobacao. Sve kontakte koji imaju veze s tim krugom ljudi prekinuo. Od nekih ljudi sam dobio savjet da krenem u ozbiljnu askezu da bih ojačao dušu i to sam i učinio. To još uvijek i traje.

Naime, dušu su mi pokušavali izvuć iz tijela protiv moje volje i inicirat me u taj svoj krug. Da su uspjeli, ja bih bio jedan od njih. Nevjerovatno zvuči ali mislim da su pokušali uselit nekog demona u moje tijelo i um. Bio sam jako ranjen. Osjačao sam na tom mjestu oko srca još par mjeseci neku “pukotinu”.

Uglavnom, to je to. To sam sve prošao i takav je bio moj život do moje 31.godine života. Molim vas samo jedno. Da me ne smatrate ludim i da ne mislite da sam išta od ovoga umislio ili izmislio. Ja sam danas neki drugi čovjek kojeg da sretnete negdje na ulici nikad ne bi povezali s ničim takvim.

Rodbina mi zna šta sam sve prošao. Ispovjedio sam se i pričestio prvi put nakon krizme tek ove godine na Taboru.

Dragi moji forumaši, nemojte mi zamjerit zbog ovog predugačkog teksta ali tako je bilo. Meni je od početka bilo predodređeno da to prođem i spoznam Boga na kraju. Zapravo, sve kroz što sam prolazio, bila je moja potraga za istinom. Morao sam vidjet i suočit se sa đavlom da bih se osvjedočio u Božje milosrđe. Svi događaji u mom životu su se dešavali tako da je to sve skupa nevjerovatan splet okolnosti i ništa što sam prošao ne bih mijenjao. Sve je moralo biti upravo tako.

Ti ljudi koji su mi to uradili su i dalje ovdje i djeluju na mlade oko sebe. Taj slikar preuzima posao od oca i počinje raditi sa crkvama. Dok sam se ja još s njima družio, radio je mozaik za neku crkvu u Hercegovini. Ako nekog zanima ime i prezime i ako ima doticaj sa svećenstvom, drage volje vam kažem tko je taj “čovjek”. Ja se još mučim sa tim dal se njemu uopće treba i može oprostiti. Nisam u stanju još uvijek da mu oprostim al se nadam da ću ga moć spriječit u poslu s crkvama.

Eto ljudi, toliko od mene. Ako vam nešto nije jasno slobodno pitajte.

 

Preporučujemo još: